Mind mapping

Part I: Enter Never
Vatra polako nagriza papir. Riječi, ideje, misli pretočene u obrise grafita nestaju. Ostaje samo mrtav pepeo, ništa više. Te riječi sam napisao ja! Nevjerojatno glup način brisanja nečega iz povjesti. No nadasve učinkovit. U biti savršena ilustracija. Kaos prostor-vremena praktički sakriva dijelove slagalice, tjera nas da gubimo tragove, navodi nas u slijepe ulice gdje svjetlo nikad ne zalazi. Kako je to provesti vječnost bez zrake sunca? Kako je to tapkati u mraku do kraja vremena? Što je suprotnost vječnosti? Vječnost nultog predznaka. Pratimo li mrvice kruha koje vode u nikada?


Part II: Face the facts
Poput siročadi praznih džepova na napuštenom kolodvoru negdje usred dijagrama vremena. U principu čitav život nemamo ništa, jer kao smo programirani da budemo ono što jesmo. Rijetki nadiđu taj program. No i oni su najčešće prozvani luđacima ...ili genijalcima. Katkad jednostavno ne vidim razliku. Život i nije tako kompleksan ako ga pogledaš iz krupnog plana. Postoje dvije stvari na koje imaš pravo utjecati. Dobro i loše. Svaka odluka ima težinu, i pritišće škripave poluge koje otključavaju neka nova vrata. Ali i mnoga zatvaraju, upamti to. Vječnost možda nema kraja, no za nas mrave ona je ipak linearna. Znam da nema povratka, ono što me zanima je hoćemo li imati dovoljno vremena da izbjegnemo naizgled neizbježno. Okrutno smo zatvoreni u ovaj sustav, osuda je donesena bez našeg znanja, davno prije no što je prvi čovjek pogledao u zvjezdano nebo. Bez prava, u zori vječnosti, osuđeni smo na sporu, agoničnu smrt u žrvnju vremena. Sve što nas drži je taj program. Neki ga nazivaju ljudskost, za neke je to duša, a za treće ništa do običnog instinkta koji se modificira naraštajima.

Part III: Today
Koliko smo samo omalovaženi samim svojim postojanjem u ovom megalomanskom okolišu. Poput mikroba što donekle mogu razmišljati. No vjerojatno nekom bogu nismo ništa bolji od moljaca koji se zabijaju u svijetlo. Možda tek tu i tamo nešto i naučimo. Katkad, samo katkad napravimo korak u pravome smijeru. Čemu ja težim? Sramim se priznati. Možda je čak i bolje da ničemu ne težim. Što je ruka prijateljstva između dva nebitna faktora u kaosu? Čak niti ta famozna ljubav za koju pišete 99,5% pjesama i koju zamišljate prije spavanja nije toliko velika ni značajna. Kako onda vjerovati u takvo nešto? Ne znam samo kako još nisu došli do matematičke formule...

IPAK!

Part IV: Tomorrow
IPAK! Uvijek dolazi to neizbježno sutra. Zapravo, sutra mi ne preostaje tako mnogo opcija. Što mogu uopće? Zar je najbolje biti taj mrav koji samo radi ono što rade i ostali? Nije moguće da je to moja svrha. IPAK! Na nama je da pokušamo. Pokušamo postaviti pravo pitanje. Pokušamo reagirati na pravi odgovor. Trebamo pokušati obećati i održati obećanje. Ipak ne živimo vječno...

Forever we yearn, forever we learn
Forever we live a lie, forever sleeping by and
Forever we flee, forever we will be,
Forever is but a dream, forever is but a scream and
Forever we try, forever we die.

All alone in the dark
No walls or windows
Trying hard to define
Heaven from hell

Koliko čovjeku treba da nauči kako ne vrijedi govoriti ako ga nitko ne čuje? Iritacija, alergija, averzija, to se javlja u meni. Nije lako kada se ne nalaziš nigdje, a pritisak je katkad prevelik u ovom vakuumu života. U nedostatku fokusa često zalutam onamo gdje mi nije mjesto. Kao dijete nisam volio mrak, ljudima se teško opustiti kada su u mraku. No onda ti treba tako malo. Kada se nenadano nađeš u mraku ne razmišljaš o novcu, politici, problemima. Ne, nalaziš fokus u onome što je bitno. Tražiš oslonac, pokušavaš stajati stabilno na nogama, kroz misli ti prolazi ono važno u životu. Možda si u tome trenutku izgubljen i suočen sa previše nepoznanica odjednom, ali svaki osjećaj koji prođe kroz tebe je vjerojatno najiskreniji koji ćeš ikada doživjeti.

Nothing to see or believe
Beyond myself
See my life going by
Each moment I am alive
I keep reaching out, holding on, hoping...

Kao da žica pod naponom povremeno baci iskru kada dođe u doticaj s nečime. Kako fantastično, vatromet. Prilično atraktivno, ali bez efekta. Čak naprotiv..
Gledamo u svjetla na kraju tunela. Ali imam osjećaj da me moje više zaslijepilo no što mi je pokazalo put. Jedan sam od onih koji se muče. I ne znam točno kamo sve ovo vodi. Vidim svrhu, ali ne nalazim put. Negdje moraju postojati smjernice, samo ih treba vidjeti.

Somewhere in my life
There's one light burning
I feel it like my heart beating inside

Postoje razlozi, otežavajuće i olakotne okolnosti. Želja je tu, no nedostatak imperativa kao da ne uspjeva projicirati jasnu sliku. Osjetim da je tu, ali ipak i suviše daleko. Koliko smo spremni staviti na kocku za dobrobit naših života? Nismo li sebični? Ali koliko možeš i koliko smiješ biti sebičan? Zar su velikodušni samo oni koji imaju previše pa im nije stalo dati sitnicu ili oni koji su se odrekli nekog zacrtanog života samo kako bi to dali drugima koji nekim čudom nisu predbilježeni za to?

All alone with my fears
No words are spoken
A story yet to be told
Locked in my mind

Često razmišljam o budućnosti, i nekako sve izgleda na mjestu. To je život koji tek trebam izgraditi, naći mjesto koje ću smatrati mojim i okružiti se ljudima s kojima dijelim sve zato što to želim, a ne zato što moram. Ne zavaravam se, zvuči kao utopija. Vjerojatno se o tome i radi. U životu ništa nije lako, ali moraš imati viziju. Ne govorim da je ta vizija kristalno jasna, čak naprotiv, no previše je vremena ispred mene. Ipak, što ako to vrijeme potrošim uzalud? Zato imam potrebu da zastanem, osvrnem se, pogledam opcije i potražim tu svjetlost u daljini što mi pokazuje put.

Hope is somewhere ahead
Shining brightly

Što uvjetuje da vidimo?

Somewhere in the night
There's one light burning

Svako sjećanje mi govori da sam živ, svako iskustvo napominje mogućnost da neke stvari uzmem u svoje ruke. No ja stalno zaboravljam. Na trenutke ili nisam dovoljno koncentriran ili jednostavno nisam svjestan. Kao da se na trenutke manifestiram u čitavoj vječnosti manjka kontrole. Sasvim sam siguran da je i drugima tako, zašto bih se inače osjećao koliko-toliko normalnim?

Time to change has come and gone
Watched your fears become your god
It's your decision...
It's your decision...

Posvađan s razumom propitkujem jedno pitanje isponova i isponova. Nitko ne planira krenuti na put koji vodi nigdje. Ipak, otići ću, i neću za sobom zaključati vrata. Čekaju me neke nove stvari...

Mayday! I repeat ...Mayday!

Ponovno ista situacija. Zurim u ekran i pitam se kako započeti post. Katkad imam jasnu viziju onoga što želim reći, ali katkad jednostavno improviziram. Pravila nema, možda i bolje. Prati me slaba glavobolja. Zaista slaba, možda 1,5 na ljestvici do 10. Nisam siguran što je uzrok, nije cuga, nije manjak sna. Možda je to tek slaba reakcija koja slikovito karakterizira situaciju. Zar se opet radi o još jednoj malenoj brizi? Moram priznati da na trenutak zaboravim na sva iskustva koja sam stekao. Srećom, neke stvari me tako lako podsjete. Uvijek se sjetim onoga trenutka kada sam si rekao: "Drugi puta ću biti pametniji." -Zaista je tako, malo sam pametniji. Zadnje što mi u životu treba je još jedna neprilika. Zašto trebam označavati dokaze debelim slovima? Ovaj puta se neću derati. Možda je suptilno, vjerojatno i previše. Ali koliko osoba poput mene može biti pretjerano suptilna? Pa to je oksimoron. Ovaj puta će mi biti svejedno. Tko zna, možda govore istinu kada kažu da sam neobziran, sebičan i teška karaktera. Nema veze, ni meni se ne sviđa njihova frizura..

Insight, just an insight

Ponovno ista situacija. Iste riječi, ista valna duljina. Nakon deset promašaja onaj jedanaesti i nije tako strašan, zar ne? Zapravo i ne brojim više. Mi ljudi imamo neobičnu tendenciju puhati i najsitnije stvari izvan proporcija. Iskustvo mi govori da se upravo to događa. Neke stvari želimo, a ne trebaju nam. O nekim stvarima ovisimo, naš razum, možda čak i dostojanstvo. Pitam se pod koju cijenu? Više me niti ne zanima. Želim biti na nekom drugom mjestu. Onamo svratim dok sanjam, pokušavam ga se sjetiti dok sam budan. Nemam potrebu da nekamo odem, ja sam ionako daleko od svega ovoga. To je moj način, upravo zato mogu čvrsto stajati na zemlji kada se trgnem. Kroz vrijeme neki shvate, neki nikada ni neće. Za njih me nije ni briga. Ne znam, možda je nekome dostatno i kimanje glavom uz koje povremeno "da", "aha" ili "razumijem". Slušam kada mi se govori ali ignoriram dok mi se priča.

Healthy approach

Uvijek sam vjerovao u težinu izgovorene riječi. Neke stvari znače mnogo više od drugih. Priroda je takva da se ljudi koji govore istim jezikom zapravo rijetko razumiju. Nažalost, moj uređaj za čitanje misli je već neko vrijeme pokvaren. Ipak, spreman sam slušati. Nikad ne garantiram da ću razumjeti, ali jamčim da ću pokušati. No bez razgovora nema razumijevanja, bez razgovora nema čovječanstva, nema društva, nema ljudi.

Answers:

Odgovori? Ne, nećete ih naći napisane naopako na kraju texta. Odgovori su tu. No oni su ništa bez dobro postavljena pitanja. Ako me pitaš za moje mišljenje, moj odgovor je:
-Uopće nije loše, s obzirom na planet s kojega dolaziš.