Mind mapping

U životu si možda čak i prečesto postavljamo određene granice. Katkad se limitiramo jer to zvuči logično te vrlo vjerojatno onemogućuje da se dogode neke ne baš poželjne posljedice. Definitivno sam među onima koji tvrde da neke granice moraju postojati.
No što kada stvari izlaze izvan proporcija? Pokušavaš se ponijeti razumno, ne slušati instinkte, ali granice zapravo ne postoje. One su samo u tvom umu i ne mogu ukazati. Ah budalo, jedina stvar koja je gora od nepoštivanja nepisanih pravila je upravo pronalaženje razloga da ih ne poštuješ. Sumnjam da se osjećam imalo starije ili pametnije, ma koliko god to u biti djelovalo očito.

Izgubljen, probuđen, u potpunosti zbunjen. Zašto uopće ustati iz kreveta? Nalazim 2-3 razloga za i bezbroj protiv. Previše kočim samoga sebe. Čak bih stavio na stranu sve one parole o tome kako je život kratak i kako treba živjeti punim plućima. Jedno je sigurno, vozim na pola gasa, ne žuri mi se nikamo, ali bojim se da ću ovako doći čak i prerano. Koliko dugo još može trajati ovaj konflikt? Koliko dugo si to uopće mogu dozvoliti?

Što je jače tvoje mišljenje o nečemu veća je i vjerojatnost da nisi u pravu. Zato svaki stav treba katkad ponovno evaluirati, jer čovjek se možda fizički razvija do određene dobi, ali karakter se formira do kraja života. Nema smisla uopće pričati koliko je to bitno. Volim razgovarati, i volim znati što pričam. Koliko možeš biti u pravu uopće? Koliko vremena treba proći da zaboravimo pojam tabu tema? Do čijeg mišljenja nam je toliko stalo da sakrivamo prava pitanja? Ili je možda stvar principa? Čvrsti stavovi prije ili kasnije dovedu do kontradikcije, kažu se stvari koje se ne misle, ljudi ispadnu idiotima kakvi u suštini i jesu.

Gdje prestaje ponos a počinje sramota? Kamo nestane osmjeh kada se tuga vrati kući? Kada će ljudi prestati biti u odjeljcima čiji se zidovi nazivaju riječima kao što su vjera, nacionalnost ili novac? Kakve veze neki čudni brojevi, adrese i papiri imaju veze samnom?
Zapitaj se dok ovo čitaš, postoje li stvari važnije od tih zidova stvorenih nasumičnim generaliziranjem, birokracijom i tim čeličnim stavovima sagrađenima na trusnim područjima? Meandriranja ljudskog uma mogu biti itekako zanimljiva, no isto tako mogu navesti na krivi trag. Što preostaje? Možda samo ono što je zapravo jedino bitno. Ta neka nemjerljiva i nedokaziva duša, oči što ne znaju lagati, povremeno viđena dobrota ...hrpa stvari koje vidimo samo kad nam sunce sja, čini se.

Možda su neke stvari ipak nemoguće. Bez mosta na obzoru gledam drugu obalu. Druga obala je neki sasvim novi svijet, sasvim nova perspektiva. Svijet u kojem se nitko ne čudi mom izboru riječi, svijet spreman dati šansu. Na drugoj strani neugodne tišine.

Kada bih rekao da nemam vremena za blog, znatno bih slagao. O čemu se onda radi? Nije riječ niti o gubitku interesa, već jednostavno u ovom trenutku imam previše stvari u fokusu tako da je moja pozornost prilično razasuta posvuda. Npr. nakon dugo vremena vratio sam se u svijet Silent Hilla. Odgledao sam ponovno i film. Jedna stvar me uvijek oduševljavala u tom serijalu, a to je bio soundtrack. Radi ga Akira Yamaoka, talentirani glazbenik iz Japana. Glazba je prilično intenzivna, ambijentalna i atmosferična. Eto, dok ne napišem nešto novo uživajte u pjesmi You're Not Here, a sekvence koje vidite u spotu su u biti odjavna špica iz filma. Ukoliko vas živciraju (a znam da vas živciraju) ovi povremeni kišni dani obavezno odigrajte koji nastavak Silent Hilla, poslušajte soundrack ili pogledajte film!



Do novog čitanja, uživajte!!!

Shapes of things

Neke vatre gore dulje od ljudskih života. Stoga se nemoj začuditi kad zamijeniš pepeo za snijeg. Iluzije mogu biti itekako opipljive, no nikad stvarne. Neki od nas se nikad nećemo spasiti sami od sebe. Možda zato što ne želimo biti spašeni. Temelji se ne mogu graditi na nečemu u što ne vjeruješ. Ništa ne ide na silu. Neke stvari jednostavno ne mogu biti. Ipak, neke stvari postoje i ne mogu nestati. Gasiš se i pališ, dan za danom, poput stroja. Ono prirodno i normalno negdje u tebi hibernira, polako počinje odumirati. Stagniraš kao osoba, stojiš na jednome mjestu i gledaš kako ti nokti rastu. Zar nije zaglušujuć taj bijeli šum? Polako izluđuje. No možeš ga ignorirati nakon nekog vremena. Zapravo shvatiš da preko nekih stvari možeš prijeći, s nekim stvarima je, začudo, moguće živjeti.

The Room

Is it lonely where you are?
In there...

Pokušavam usporiti disanje kako bih mogao oslušati i najmanji šum. Osjećam kako temperatura polako umire. Seciram vlastito sjećanje, postavljam pitanja, odgovori katkad naviru sami od sebe. Neću zaspati dok se ne sjetim. Zaista se ne sjećam kad sam zadnji puta čuo ...tu boju, teksturu, visinu -taj glas. Znam da će mi on biti najbolja uspavanka, no sjećanja ga teško reproduciraju, ne raspoznajem riječi u tom glasu. Stvarno je bilo i previše vremena. Teško nalazim put do snova. Vraga, teško nalazim put iz ove sobe. Soba me sputava, a zapravo je jedino mjesto gdje imam neograničenu slobodu. Paradoksalno, smiješno, debilno i bez smisla ali tako istinito.
Ovi zidovi su upili toliko riječi, toliko glazbe, toliko atonalnih izdrkotina na gitari da su jednostavno ono što sam i ja sam. Bili su izvršenje svake moje kazne, ali i sigurno utočište od ljudi i njihovih "stajališta". Pitam se samo mogu li naći osobu koja mi možr značiti kao zidovi ove sobe?

Confrontation

What's it like?
Can you feel?

Svaki puta je praktički isto. Barem što se tiče kraja. A kraj uvijek dođe, on je tako neizbježan. Gotovo šablonizirano, i toliko puta reprizirano. Hladno poput umorstva. Osjetim lagano pulsiranje. Riječi se bešavno stapaju u rečenice koje ne želim čuti! U čemu je problem? Kako plus postaje minus i zašto nam se čini kao da se to samo nama događa? Ne bojim se. Ali niti ne vjerujem. Ne vjerujem u tuđu riječ. Ne vjerujem da svaki puta treba nastavljati dalje. Povraća mi se svaki puta kad razmišljam o tome. Cinizam nije spas, unatoč popularnim uvjerenjima. Samo što mi je katkad teško biti tih. Svejedno, pojam "iskrenost" je za mene riječ kao i svaka druga, bez ikakve težine i vrijednosti. Sve što čovjek može biti dolazi s vremenom i nikada preko reda. Ne trebam ovaj otrov. Ne trebam iluzoran osjećaj kontrole. Ne trebam ništa više od onoga što želim. Ne želim ništa više od onoga što trebam.

Great Big Puzzle

Osjećam kao da moja podsvijest upija svaku riječ, svaku notu. Um mi se vraća u stanje ekvilibrija. Imam potrebu biti više no što jesam. Trebam pronaći brojne dijelove slagalice, no sad barem znam što slažem. Neke stvari moraju ostati svete, ne zato što bi trebale pripadati nekoj ideologiji ili sferi razmišljanja, već zato što u njih moramo vjerovati. Možeš bježati, no kamen uvijek ostaje kamen. Konstante postoje u ovome svijetu, nepromijenjene, nepokolebane...
...poput daha sviježeg zraka, kristalno jasnog zvuka negdje u mraku, poput nedvojbene riječi koju želim izgovoriti.

And if I don't see you no more in this world
I'll meet you on the next one
But don't be late,
Don't be late