U životu si možda čak i prečesto postavljamo određene granice. Katkad se limitiramo jer to zvuči logično te vrlo vjerojatno onemogućuje da se dogode neke ne baš poželjne posljedice. Definitivno sam među onima koji tvrde da neke granice moraju postojati.
No što kada stvari izlaze izvan proporcija? Pokušavaš se ponijeti razumno, ne slušati instinkte, ali granice zapravo ne postoje. One su samo u tvom umu i ne mogu ukazati. Ah budalo, jedina stvar koja je gora od nepoštivanja nepisanih pravila je upravo pronalaženje razloga da ih ne poštuješ. Sumnjam da se osjećam imalo starije ili pametnije, ma koliko god to u biti djelovalo očito.
Izgubljen, probuđen, u potpunosti zbunjen. Zašto uopće ustati iz kreveta? Nalazim 2-3 razloga za i bezbroj protiv. Previše kočim samoga sebe. Čak bih stavio na stranu sve one parole o tome kako je život kratak i kako treba živjeti punim plućima. Jedno je sigurno, vozim na pola gasa, ne žuri mi se nikamo, ali bojim se da ću ovako doći čak i prerano. Koliko dugo još može trajati ovaj konflikt? Koliko dugo si to uopće mogu dozvoliti?
Što je jače tvoje mišljenje o nečemu veća je i vjerojatnost da nisi u pravu. Zato svaki stav treba katkad ponovno evaluirati, jer čovjek se možda fizički razvija do određene dobi, ali karakter se formira do kraja života. Nema smisla uopće pričati koliko je to bitno. Volim razgovarati, i volim znati što pričam. Koliko možeš biti u pravu uopće? Koliko vremena treba proći da zaboravimo pojam tabu tema? Do čijeg mišljenja nam je toliko stalo da sakrivamo prava pitanja? Ili je možda stvar principa? Čvrsti stavovi prije ili kasnije dovedu do kontradikcije, kažu se stvari koje se ne misle, ljudi ispadnu idiotima kakvi u suštini i jesu.
Gdje prestaje ponos a počinje sramota? Kamo nestane osmjeh kada se tuga vrati kući? Kada će ljudi prestati biti u odjeljcima čiji se zidovi nazivaju riječima kao što su vjera, nacionalnost ili novac? Kakve veze neki čudni brojevi, adrese i papiri imaju veze samnom?
Zapitaj se dok ovo čitaš, postoje li stvari važnije od tih zidova stvorenih nasumičnim generaliziranjem, birokracijom i tim čeličnim stavovima sagrađenima na trusnim područjima? Meandriranja ljudskog uma mogu biti itekako zanimljiva, no isto tako mogu navesti na krivi trag. Što preostaje? Možda samo ono što je zapravo jedino bitno. Ta neka nemjerljiva i nedokaziva duša, oči što ne znaju lagati, povremeno viđena dobrota ...hrpa stvari koje vidimo samo kad nam sunce sja, čini se.
Možda su neke stvari ipak nemoguće. Bez mosta na obzoru gledam drugu obalu. Druga obala je neki sasvim novi svijet, sasvim nova perspektiva. Svijet u kojem se nitko ne čudi mom izboru riječi, svijet spreman dati šansu. Na drugoj strani neugodne tišine.
Post je objavljen 28.04.2010. u 22:26 sati.