Mind mapping

tabula rasa - (lat. = neispisana ploča), označuje stanje duha bez ikakvog spoznajnog utiska iz vanjskog svijeta. Označuje odsutnost u umu bilo kakva spoznajnog sadržaja prije iskustva.

Ne, ovo je daleko od nekog novog početka. Ne bih rekao da se nalazim na raskrižju u svom životu, ovo je vjerojatno malo bitan, ili pak posve nebitan trenutak u mom životu. Sumnjam da sam na nekoj prekretnici, no jedno je ipak sigurno. Znam što moram. Moram napraviti prve korake u pravome smijeru. Ma koliko konfuzno se ova situacija činila, u suštini je posve jednostavno. Čovjek teži stavljanju stvari pod kontrolu, i upravo to namjeravam učiniti.
Teško je utjecati na ono što ne vidiš. Pomalo zastrašujuća činjenica s obzirom da vidimo jako malo. Ljudi zapravo ne vide ništa. Ne vidimo ono najbolje u nama samima, i kada ne vidiš ono najbolje u sebi teško ćeš prepoznati bilo što imalo vrijedno spomena u drugima. Jedina stvar što možeš je poslati ispravnu poruku. Napravi pravi korak.

...a thousand miles journey always starts with first step

Savršeno. U trenutcima kada pišem ove riječi na Winampu se odjednom stvorila Here I Go Again od Whitesnake-a, no trenutno nikako ne paše u ovaj štimung. Sjajna pjesma, stvarno je, inače se ne bi toliko ljudi uspjelo pronaći u njoj. Prebacujem pjesmu. Pomaže mi da odem na ono posebno mjesto u mojoj glavi. Nesputanost i sloboda, okovi i zatočeništvo, more kontradikcija. Sve na jednome mjestu, toliko sjećanja, toliko apsolviranih priča koje polako bivaju nadomještene nekim novima, jednako relativno nebitnima i strogo datiranima. Nalazim sjećanja koja sam davno namjerno zakopao. I ona moraju ostati zakopana pod dubokim slojem beskorisnih informacija, ne želim ih više nikada vidjeti. Ako želim nešto napraviti kako treba onda jednostavno moram postati neispisana ploča.

Well now, none of this was planned
It all just kinda happened
Obsessed with this feeling, I trusted it. So I followed it

Koliko zapravo riskiram, koliko uopće mogu izgubiti? Ne možeš se dvoumiti jer znaš da je to što radiš ispravno. Svrha, cilj, težnja -sve su to samo riječi. No kada uzmeš u obzir da ne postoje dva identična para očiju, shvatiš da ne možeš nadomjestiti nikoga. Upravo se o tome radi, još jedan savršen par očiju. Pogledaš li čovjeka u oči zaista vidiš ono najbolje u njemu. Koliko je samo snage i sreće potrebno da pogledaš i vidiš. Nakon toga riječ svrha napokon dobiva svoj smisao. Onda to prođe, i ti moraš dalje, a ne znaš zapravo što te čeka. Odjednom se probudiš i polako zaboraviš. Zapitaš se da li je sve laž ili smo mi ljudi mnogo bolji u preživljavanju no što se to čini na prvi pogled?

Korak po korak, zapravo se odmičeš. U oku promatrača gubiš se negdje na horizontu. Dolaziš na novo, posebno mjesto u vremenu. Ipak, vjerojatno ćeš se prevariti i doživjeti ga zdravo za gotovo. Tako to ide u životu.

Into a world so far from home
Miles and miles from nowhere...

Jedan od onih koji su svojim talentom, karakterom i radom obilježili fazu moga života, te ostavili tragove koje i danas vidim na sebi.

Ronnie James Dio (10. 6. 1942. – 16. 5. 2010.)



Uzmite si nekoliko minuta ovoga dana i pogledajte barem prvi dio pjesme Catch The Rainbow koju je Ronnie izveo uživo davne 1977.



Jedno je sigurno, snaga ovoga glasa nikada neće nestati.

I was leaving for home
With the storm
And the night behind me
And a road of my own

Kroz visoku travu nazirao se stari put. Vjerojatno ga nitko ne koristi već godinama. Mislim da bih trebao krenuti kući. Osjećam kako vjetar diže svoj tempo. Poseban je miris u zraku, vjetar raznosi pelud. Kako je nezgodno biti alergičar u prirodi, možda joj se zato uvijek vraćam. Nije stvar u diskomforu, već u povratku nečemu izvornome. Nikad se ne osjećam više kao čovjek nego kada sam u prirodi. Daleko od automobila, dimnjaka, daleko od ljudi. Ironično, zar ne? Razmišljanje o čovječanstvu me tjera na trčanje. Znam da zvuči čudno, ali sasvim sigurno je bolje od povraćanja što je možda moja druga asocijacija. Ne kažem da sam bolji, samo ne mogu uvijek biti isti. Što reći? Nepopravljivi smo. Ograničeni unutar nekoliko centimetara svog života Smrt licemjerima? Ograničeni unutar nekoliko milimetara svog uma. Na ovom planetu ih otprilike preostaje samo 6,817,900,000 (prema posljednjim procjenama stručnjaka). Baš super.

With the day came the resolution
I'll be looking for You

Živimo u digitalnom svijetu prepunom signala, zračenja, jedinica i nula. U principu nemam ništa protiv toga, no katkad upravo zazirem od svega što radi na el. energiju. Gasim prokleti mobitel, ipak, radim ustupak, ponio sam mp3. Melodije mi neprestano pune misli, vjetar mi polako odvlači pogled na nebo. Dan se odjednom počne gušiti u sivilu. Oblaci se gomilaju, njihova sjena guta sunčev sjaj. Transformacija do neprepoznatljivosti. Kamo je nestalo ono naizgled beskrajno modro nebo? Kamo nestaje ta sigurnost? Osjećam kako odlazi..

Dolazi oluja
Nosi me...

Sitne kapi šaraju prašnjav put, dolazi oluja. Previše je koraka od moga krova, previše pulsiranja u mojim žilama do mjesta kamo idem. Svi imamo mjesta gdje pripadamo. Tvoje mjesto prepoznaješ negdje duboko u vlastitim mislima.
Ovo je moje doba godine, možda najmanje prkosi mojem karakteru. Znam to. Znam o čemu je riječ. Sva mi mjuza zvuči bolje.

And at the sound
Of the first bird singing
I was leaving for home
With the storm
And the night behind me
Yeah, and a road of my own

Naoblačenje, kakva nagla promjena perspektive. Kao da su se tempere razlile nebom. Znam da neće biti dugo dok ne počne pljusak. U tih nekoliko minuta sumira se čitav jedan život. Nagle promjene nas tjeraju da nađemo utočište. Vanjski svijet ne možemo samo tako ukrotiti. Za rasu koja ima tendenciju kontrolirati imamo neobično malo utjecaja na stvari oko nas. Rađa se taj novi pogled na sve, novo mišljenje. Nova perspektiva. Kamo ide ovo sve? Gledam. Samo jednu riječ predaleko? Reci nešto.