|
I was leaving for home
With the storm
And the night behind me
And a road of my own
Kroz visoku travu nazirao se stari put. Vjerojatno ga nitko ne koristi već godinama. Mislim da bih trebao krenuti kući. Osjećam kako vjetar diže svoj tempo. Poseban je miris u zraku, vjetar raznosi pelud. Kako je nezgodno biti alergičar u prirodi, možda joj se zato uvijek vraćam. Nije stvar u diskomforu, već u povratku nečemu izvornome. Nikad se ne osjećam više kao čovjek nego kada sam u prirodi. Daleko od automobila, dimnjaka, daleko od ljudi. Ironično, zar ne? Razmišljanje o čovječanstvu me tjera na trčanje. Znam da zvuči čudno, ali sasvim sigurno je bolje od povraćanja što je možda moja druga asocijacija. Ne kažem da sam bolji, samo ne mogu uvijek biti isti. Što reći? Nepopravljivi smo. Ograničeni unutar nekoliko centimetara svog života Smrt licemjerima? Ograničeni unutar nekoliko milimetara svog uma. Na ovom planetu ih otprilike preostaje samo 6,817,900,000 (prema posljednjim procjenama stručnjaka). Baš super.
With the day came the resolution
I'll be looking for You
Živimo u digitalnom svijetu prepunom signala, zračenja, jedinica i nula. U principu nemam ništa protiv toga, no katkad upravo zazirem od svega što radi na el. energiju. Gasim prokleti mobitel, ipak, radim ustupak, ponio sam mp3. Melodije mi neprestano pune misli, vjetar mi polako odvlači pogled na nebo. Dan se odjednom počne gušiti u sivilu. Oblaci se gomilaju, njihova sjena guta sunčev sjaj. Transformacija do neprepoznatljivosti. Kamo je nestalo ono naizgled beskrajno modro nebo? Kamo nestaje ta sigurnost? Osjećam kako odlazi..
Dolazi oluja
Nosi me...
Sitne kapi šaraju prašnjav put, dolazi oluja. Previše je koraka od moga krova, previše pulsiranja u mojim žilama do mjesta kamo idem. Svi imamo mjesta gdje pripadamo. Tvoje mjesto prepoznaješ negdje duboko u vlastitim mislima.
Ovo je moje doba godine, možda najmanje prkosi mojem karakteru. Znam to. Znam o čemu je riječ. Sva mi mjuza zvuči bolje.
And at the sound
Of the first bird singing
I was leaving for home
With the storm
And the night behind me
Yeah, and a road of my own
Naoblačenje, kakva nagla promjena perspektive. Kao da su se tempere razlile nebom. Znam da neće biti dugo dok ne počne pljusak. U tih nekoliko minuta sumira se čitav jedan život. Nagle promjene nas tjeraju da nađemo utočište. Vanjski svijet ne možemo samo tako ukrotiti. Za rasu koja ima tendenciju kontrolirati imamo neobično malo utjecaja na stvari oko nas. Rađa se taj novi pogled na sve, novo mišljenje. Nova perspektiva. Kamo ide ovo sve? Gledam. Samo jednu riječ predaleko? Reci nešto.
|
