|
Part I: Enter Never
Vatra polako nagriza papir. Riječi, ideje, misli pretočene u obrise grafita nestaju. Ostaje samo mrtav pepeo, ništa više. Te riječi sam napisao ja! Nevjerojatno glup način brisanja nečega iz povjesti. No nadasve učinkovit. U biti savršena ilustracija. Kaos prostor-vremena praktički sakriva dijelove slagalice, tjera nas da gubimo tragove, navodi nas u slijepe ulice gdje svjetlo nikad ne zalazi. Kako je to provesti vječnost bez zrake sunca? Kako je to tapkati u mraku do kraja vremena? Što je suprotnost vječnosti? Vječnost nultog predznaka. Pratimo li mrvice kruha koje vode u nikada?
Part II: Face the facts
Poput siročadi praznih džepova na napuštenom kolodvoru negdje usred dijagrama vremena. U principu čitav život nemamo ništa, jer kao smo programirani da budemo ono što jesmo. Rijetki nadiđu taj program. No i oni su najčešće prozvani luđacima ...ili genijalcima. Katkad jednostavno ne vidim razliku. Život i nije tako kompleksan ako ga pogledaš iz krupnog plana. Postoje dvije stvari na koje imaš pravo utjecati. Dobro i loše. Svaka odluka ima težinu, i pritišće škripave poluge koje otključavaju neka nova vrata. Ali i mnoga zatvaraju, upamti to. Vječnost možda nema kraja, no za nas mrave ona je ipak linearna. Znam da nema povratka, ono što me zanima je hoćemo li imati dovoljno vremena da izbjegnemo naizgled neizbježno. Okrutno smo zatvoreni u ovaj sustav, osuda je donesena bez našeg znanja, davno prije no što je prvi čovjek pogledao u zvjezdano nebo. Bez prava, u zori vječnosti, osuđeni smo na sporu, agoničnu smrt u žrvnju vremena. Sve što nas drži je taj program. Neki ga nazivaju ljudskost, za neke je to duša, a za treće ništa do običnog instinkta koji se modificira naraštajima.
Part III: Today
Koliko smo samo omalovaženi samim svojim postojanjem u ovom megalomanskom okolišu. Poput mikroba što donekle mogu razmišljati. No vjerojatno nekom bogu nismo ništa bolji od moljaca koji se zabijaju u svijetlo. Možda tek tu i tamo nešto i naučimo. Katkad, samo katkad napravimo korak u pravome smijeru. Čemu ja težim? Sramim se priznati. Možda je čak i bolje da ničemu ne težim. Što je ruka prijateljstva između dva nebitna faktora u kaosu? Čak niti ta famozna ljubav za koju pišete 99,5% pjesama i koju zamišljate prije spavanja nije toliko velika ni značajna. Kako onda vjerovati u takvo nešto? Ne znam samo kako još nisu došli do matematičke formule...
IPAK!
Part IV: Tomorrow
IPAK! Uvijek dolazi to neizbježno sutra. Zapravo, sutra mi ne preostaje tako mnogo opcija. Što mogu uopće? Zar je najbolje biti taj mrav koji samo radi ono što rade i ostali? Nije moguće da je to moja svrha. IPAK! Na nama je da pokušamo. Pokušamo postaviti pravo pitanje. Pokušamo reagirati na pravi odgovor. Trebamo pokušati obećati i održati obećanje. Ipak ne živimo vječno...
Forever we yearn, forever we learn
Forever we live a lie, forever sleeping by and
Forever we flee, forever we will be,
Forever is but a dream, forever is but a scream and
Forever we try, forever we die.
|
