Zime su slične, ali nikad identične. Uvijek je priča različita. Duh Zime nikada ne utječe isto na pojedinca, nekad ti upravo snijeg nudi svjež start. Onaj koji ovo pročita sasvim sigurno će to shvatiti. Istinu nije lako naći, pogotovo ako ne znaš gdje tražiti. Osobu je možda najbolje procijeniti dok je u fazi djetinjstva, tada se vidi ono bazično poimanje pozitivnoga i negativnoga. Vjerojatno imaš mnogo pitanja, ali odgovore na njih si znao, samo si ih zaboravio.
Little boy in love
Nije da brojim, ali prošlo je gotovo 13 godina otkad se malenom dječaku u glavi vrtila melodija koju je negdje čuo. Bio je posljednji sat tog zimskog petka, imali smo tjelesni odgoj. Glazba je s godinama nastavila svirati ali su se melodije mijenjale. Mijenjala su se lica koja sam gledao, mijenjalo se lice u mom ogledalu. Dobio sam neki glas u sebi koji mi je zabranio da govorim ono što mislim. Ali otkrio sam da je i svijet pun tih unutarnjih glasova. Staroga igrališta više nema, zamijenilo ga je novo, bolje. Ali kako očuvati sjećanja ako nemaš uspomene? Svakim novim buđenjem degradira se moje sjećanje na taj hladni petak. Da ne postoji ta melodija koju sam sasvim slučajno čuo možda nikad ne bih niti zapamtio taj beznačajan dan. No on je ipak bio malo poseban, valjda sam prvi puta u životu bio zaljubljen. Pao je prvi snijeg, bio sam mokar i promrzao do kože. Oglasilo se zvono, ali ja nisam htio ići kući. Pa tko može izdržati do ponedjeljka, mislio sam..
Childhood's melody
Danas, mnogo vremena kasnije saznao sam koja je to pjesma. Priznajem, čuo sam boljih i jačih pjesama, no većina njih nije imalo takav utjecaj na mene. Ova pjesma je možda čak i predramatična za osobu kao što sam ja. Ipak, ostala je dio mene na neki neobičan način. Vjerojatno sam prvi puta osjetio emocije kanalizirane glazbom. No mislim da nikad neću biti svjestan njene potpune snage.
Nikad zapravo nisam rekao „zbogom“. Nikome. Uvijek je to bilo ono obično „doviđenja“. Više sam volio no što sam rekao „volim te“. Ja sam takva osoba. To je previše definitivno za mene, pogotovo u ovim okolnostima gdje se nešto solidno kao činjenica pokaže prolaznim. Tko zna gdje se naši putevi još mogu sresti. Pitam se samo hoćemo li biti isti ljudi? Pitam se hoću li onda moći pročitati svako tvoje lice?
Time to say Goodbye
Sivi oblaci su okupirali nebo. Došao je onaj prvi snijeg. Nevina dječica su se igrala. Svaka lokva voda je bila njihova, šutali su blatnjavu loptu, nisu brinuli što će im majka reći kada se vrate kući. Još čujem njihove glasove. Nevjerojatno je kako dijete zna bolje živjeti od odrasle osobe. Nevjerojatno je što im se dogodi u međuvremenu. Zaista, što im se dogodi? Gdje se rasplinu te lađe u oblacima koji daruju snijeg? Nema ih više. Nema ih više.
Zar je moguće da ljudi to zaborave? Nije ni čudo što često zaborave da su ljudi. Oni nikada neće naći mir, čak niti u spokoju bijele zime.
Goin' through changes
Svako lice ima svoje naličje. I dok ne uviđam konkretne promjene vidim da nisam ista osoba koja je započela pisati ovaj blog. Bio je zgodan, plav, pristao momak... ma bio sam to ja, samo malo manje odrasla, ne toliko sarkastična verzija mene. Dlake s jezika su u međuvremenu nestale.
Hodam istim ulicama. Ovuda je nekoć prolazio dječak koji je mislio da ne pripada ovdje. Zapravo, nije znao gdje pripada. No koliko bio izgubljen, bio je svoj. Danas tim ulicama hodam ja. Shvatio sam da ovdje pripadam kao i bilo gdje drugdje. Dakle da li pripadam ovdje? -Ne zamaram se tim stvarima. Život je onakav kakvim ga oblikuješ, činjenica je da je taj isti život mene oblikovao. To je začaran krug.
Sjedio je u svom ateljeu, posve umazan, sasvim ljut. Borio se protiv svake suze, nešto mu je stajalo u grlu. Bio je zatočen u toj sobici, bio je zatočen u sebi. Preciznije, ono u njemu je bilo zaključano, kuhalo je, ali nije moglo na površinu.Ustaje, odlazi do prozora. Pomakne trošni žuti paravan i zagleda se u gradska svjetla. Vatra u peći već je odavno odahnula, tek je nešto žara ostalo. Čak je i on izgubio svoj sjaj, dobio je svoju karakterističnu krvavo-crvenu boju. Odjednom se na prozoru pojavi pahulja snijega. Vjetar zapuše, zalupi tavanskim prozorom. Tada je znao da mora obaviti jednu stvar. Uzeo je plavu boju...
Muse out of the blue
Kist je zaplovio netom razvodnjenom temperom, slika je crtala samu sebe. Pjevušio je melodiju iz djetinjstva. Napamet je pokušavao izračunati datum jer listove s kalendara nije podrapao već tjednima. Duh Zime je ušao u njega, slikao je možda već sat vremena, nije niti primjetio kakva mećava vlada izvan njegove malene, ali tople sobe. Crijepovi krovova maskirani bijelim prahom su se počeli stapati sa nebom. Potezima kista, otiscima umrljanih prstiju, on je skladao pjesmu, snimao film i pisao knjigu. Već godinama nije osjetio takvu toplinu hladnoće, već dugo noći nisu bile tako svijetle, putevi su brisani nanosima vjetra. Okladio bi se da čuje aplauz, zvona, bubnjeve. Vjera ga je gurala. Znao je da može.
Fly...
Birth of another winter-story
Zaista imam problema sa spavanjem. Kalendarski, jesen još uvijek traje. Klimatski, prosinac pruža svoje čari. Danas sam pustio pse da se poigraju u snijegu. Kakva energija, snaga i polet. Nisam trčao već više od četiri mjeseca. Na početku mi je to bio problem, sada gotovo i ne razmišljam o tome. Sada više nitko drugi ne trči, snijeg neumorno pada i guši naše namjere za kretanjem. Ostavio sam si dovoljno prostora da se konsolidiram, ali zatvaranje u jednu prostoriju znači i odvajanje čovječanstva. Uvijek sam imao dojam kako zima i praznici mogu imati užasan utjecaj na čovjeka. Pritom mislim kako nam se javlja previše prostora i nenadano se suočavamo sa pritiscima koji se ne čine napornima dok ne pokucaju na vrata. Ne, situacija nije nimalo bijela i čista. Ipak, na kraju dana, pogledam kroz prozor i nađem mir koji mi treba za san. Krevet je malo hladan, no mekan jastuk i deka nekako to nadoknađuju. Dobro je, ipak je toplo, ali ne mogu zaspati. Malo se osjećam kao klinac, i to na najpozitivniji način. Pokušavam duboko disati...
Woke up in a cold sweat
In the middle of the night
Seems like a lifetime
When you're wondering who's
Wrong or right
One confession would resurrect
The truth
Revenge or forgiveness for sins
Between me and you
...još jedno uništeno jutro. Med u čaju se topi, grlo ne popušta. Moram van! Imam osjećaj kao da ovo nije moja ulica. Za ovo mjesto znam oduvijek, ali ne prepoznajem ga. U mislima mi je onaj isti blues, onaj što se ne mijenja već godinama. Niti mjesečina mi ne može pokazati put kojim trebam krenuti. Samo trebam pratiti...
Now we dance with the devil down
Lonely street, lonely street
Rise of Winter Spirit
Bližila se zora, žar u peći se odavno ugasio. Slikar je još uvijek bio budan. Djelo je bilo gotovo. Iz plavoga vihora izviralo je modro, hladno lice. Bio je to Duh Zime
