Mind mapping

"Ekstremofil (izvedeno iz lat. extremus što znači „ekstreman“ i grč. philia, što znači „ljubav”) je organizam koji preživljava ili čak zahtijeva fizički ili geokemijski ekstremne uvjete koji su štetni većini ostalih živih oblika."

Prošlo je već godinu dana otkako su se uputili u potragu za novim domom. Zbog egzodusa koji su si sami nametnuli, već mjesecima lutaju nekartiranim prostranstvima. Naše Sunce, nekoć izvor našega života, sada je tek jedva vidljiva zvijezda. Sol sustav već polako postaje samo sjećanje, došli smo do ovdje. Nema više povratka. Skučeni hodnici, zvuk čizama kako gaze rešetke što prekrivaju podove. Uopće ne znam koliko je sati. Kao da me briga, ionako ne mogu vidjeti razliku. Kroz prozor moje skučene kabine vidim samo ogromnu prazninu i neopisivo udaljene ali ipak snažne, svijetle kugle plazme što ih gravitacija drži na okupu. Kao djeca smo ih u školi nazivali zvijezdama. Bile su pojam za nedodirljivo. Čak su tako nazivali ljude koji su navodno po nečemu bili posebni ...ili posebniji, ne znam. Gdje su dani kada smo ih gledali zajedno? Jesu li kod kuće zalasci Sunca još uvijek tako dramatični? Kako se naš Mjesec drži? Sjećam se dana kada smo prolazili kraj „Crvenog planeta“. Pričalo se kako je Mars nekoć bio plav poput Zemlje, no dana kada sam napuštao naš dom, u mislima mi je bila samo jedna riječ -sivilo.

Ponos uvijek prethodi padu. Pad je neizbježan.

Find your way home, little extremophiles
- Fly, beloved sons
Find your way home, donors of life
- Fly, my chosen ones
You're on your own, little extremophiles
- Ride your frozen ark
You're on your own, cleaving the skies
- Ride into the dark

Jesmo li mi ljudi zapravo ekstremofili? Gotovo smo sami sebe obrisali iz povijesti. Ne znam da li se radi o klasičnoj potrebi, ali nas podsvijest oduvijek gura u ponore ekstrema. Nisu li upravo mržnja, zavist i licemjerje ono u čemu ne preživljava ništa osim čovjeka? Upravo ta doza želje za samouništenjem nas i dovodi u situacije poput ove. Svemir je jako hladno mjesto, a što ako si sam u Svemiru? I nemaš kamo poći jer na kraju svaka solucija izgleda isto. Tko može bdjeti nad nama? Tko je toliko lud?

Nema više. Agresije. Inicijative. Suzbijanja. Nema više emocija. Nema više odvajanja. Nema više. Posjedovanja. Sumnji. Opsesija. Nema više doživljaja. Depresije. Nema više strasti što nas je činila onakvima kakvi smo bili. Nema više!

10 godina. Zamisli što je deset godina u tvome životu. A sada se stavi u situaciju kada ne vidiš niti čuješ osobu punih deset godina. Zamisli, bez traga ili glasa. Koliko se toga može promijeniti u 3,5 tisuće dana? Što me čeka u novome desetljeću? Vjerojatno odgovori na bezbroj pitanja, ne samo ona kojih se ne mogu trenutno sjetiti, već i na ona koja će tek biti postavljena. To je moć vremena. Samo vrijeme može obrisati nešto bolje od nas ljudi. No vrijeme je samo krivulja u prostoru. A mi, iako maleni, obrisali smo i previše toga, hoćemo li ikada pokoriti zvijezde? Hoćemo li ikada pokoriti vrijeme? Preostaje mi samo nasloniti uho i osluškivati šumove svemira.

Može li se poslati poruka u prošlost? Što bi rekao? Da li bi spriječio rat ili zagađenje? Možda glad u svijetu? Ovdje dolazim do problema u nama. Odgovor je, naravno, ne. Mi ne možemo gledati dalje od osobnih pitanja. Ma koliko si mi utvarali, nismo plemeniti kako to nekad mislimo.
Pojedinci koji se žrtvuju za dobrobit većine su često nazvani herojima, ali još češće budalama.

Ma ovo je kraj, samo što nemamo snage si to priznati. Ostajemo samo statistika. Sve, umjetnost, kultura, životne priče bezbroj ljudi što su živjeli kroz tisuće godina se uspješno anuliraju. Bez svjedoka smo samo statistika, bez ostavštine smo nepoznanica. Kako nastaviti živjeti sa ovakvom spoznajom?

...as we travel The Universe

Dan kao i svaki drugi. Baš. Tipična poza, ruke u džepovima, zatvorenih očiju kimam glavom u ritmu koji mi nameće zvuk što dopire iz slušalica. Zvuk, distorziran, no britak poput hladne oštrice reže ovo sivilo. Tjera ga da krvari, tjera da puca po starim šavovima. Ne zatvara stare stranice, već ih drapa, gužva i zatim pali. Radi upravo ono što bih ja morao raditi danima, zapitkujući se nepotrebnim pitanjima i inim glupostima. Poput metala između kosti i kože nešto me smeta. Gotovo mi ne da spavati. Ma popljuvao bih sve to, no ne mogu pljuvati na ono što toliko štujem i cijenim. U glavi je najbolje odmah drastično promijeniti situaciju. Pretvoriti protagonista u antagonista, bijelo u crno. No šećer se nikad nije pretvorio u papar. Možda je sve postalo malo nejestivo, možda prestaneš biti gladan. Nikad, baš nikad ne zamrziš omiljeni okus do mjere da lažeš. Ali te nitko ne krivi. Samo nemoj nikada nabaciti ono lažno lice, gdje odjednom mrziš ono za što si sinoć molio. Ljudi to zovu dvoličnost. I ja sam u toj sekundi poželio napraviti ono što smatram da je najbezobraznije, no vjerujem da tebi to i ne bi mnogo značilo. I dalje, sa rukama u džepovima ...razmišljam. Mislim da i više no dovoljno pokazujemo kako smo grozne osobe, i to sasvim nenamjerno. Smisao propada, degradiraju se osnovne vrijednosti ako iz ovoga ne izađem kao bolja osoba. Nikakve tzv. „osvete“ nemaju podlogu niti opravdanje. Jedina stvar zbog koje se grizem je ta što sam još uvijek nekako tu, i nikada nisam otišao dovoljno daleko da se više ne vraćam. Znam, to je isključivo moja krivica.

I sad, zamislimo perverzno perfektan svijet. Čak da i želiš vidjeti svoju ruku u mojoj, druga stvar koju bih te upitao bila bi: „pa dobro koji ti je kurac?“. Može li se čovjek razočarati čak i kada očekuje razočaranje? Da i ne. Nalazim se usred te situacije i ne znam kako se osjećam. Trebam regeneraciju, ali prije toga bih trebao neki jebački savjet. Strah me da se toga nikad neću riješiti, bojim se kako će me vrijeme previše ohladiti. Vrijeme ima smiješnu naviku da radi takve stvari. No ja žarko želim oprati ruke od svega ovoga. Ionako je sve to u mojoj glavi, to je sve završilo dovoljno davno. Trebam ljude da zaboravim na ljude. Trebam oči koje mi govore sve, a opet imaju svoju tajnu. Trebam nekoga tko će reći: „Imam plan! Bježimo odavde!!!“. Ti ljudi se ne upoznaju u zamračenim i bučnim točionicama alkohola u kasne/rane sate, ma što god ja volio misliti u rano nedjeljno prije-podne. Nikad nisam žudio za nekom sigurnošću, premladi smo za to. Jedino sigurno što želim je tlo pod nogama, ništa mi više ni ne treba. Nekad me nešto lupi pa pokušam razmišljati „trodimenzionalno“. Da li ja radim drugima ono što oni rade meni? Jesam li ja možda slučajno zalupio vrata pred nečijim nosom samo zbog manjka interesa, pameti ili nečega trećeg? Još bolje je pitanje –trebam li se ja uopće gristi zbog takve stvari? Pogotovo zato što ne vidim nikoga drugoga da otvoreno razmišlja o tome. Nikad nisam bio dovoljno dobar da napišem pjesmu, ali mi je zato Jerry Cantrell posudio My Song:

Still have the time to sing my song
She got her own way
Same as yesterday, yeah
Every time you let it show
I didn't want to know
By the time I had sold my soul
You had to go
Love's strong, mine gone
Still have the time to sing my song

Sigurno se pitate: što ovaj radi kad objavljuje postove svaka dva tjedna? Dragi moji čitatelji, radim ja dosta toga, ali ništa pametno ili korisno. Osim na blog.hr visim na par mjesta u ovim bespućima interneta, pa ukoliko se dosađujete kao i ja slobodno navratite:

-Profil na DeviantArt-u.

-Profil na Last.fm

-Profil na blogeri.hr

...vidimo se!

Introduction: Scale comparison

Recimo da postoji vaga, i na svakome kraju se nalaze dva aspekta života. Prvi, famoznoga naziva „The Big Picture“, širokoga je fokusa i nije usko povezan sa onim drugime, već ga obuhvaća. Drugi aspekt života bi bila pozicija u kojoj se danas nalazimo. U odnosu na Big Picture, taj drugi aspekt razmjerno je nebitan po pitanju vremena i prostora. Jer naš životni vijek je tek nekoliko desetljeća, na malenom planetu okruženom velikom prazninom. Ipak, činjenica što smo živi nam daje za pravo shvaćati i osnovne stvari vrlo ozbiljno, stoga je naš objektiv fokusiran prema nano-elementima te grandiozne slike o kojoj zapravo nemamo pojma.

Part 1 – Macro: Day when Time was born

Nekoć neopisivo davno, dogodilo se nešto neobjašnjivo. Ta točka u vremenu je toliko iza nas i vjerojatno nitko nije mogao biti ondje i svjedočiti nečemu što se zove –početak. Što se zapravo dogodilo? Postoji li odgovor na makro-kozmički misterij? Nekad se jednostavno nalazimo u situacijama kada su neke stvari izvan naših granica poimanja. Možda sam samo ja, no ne mogu shvatiti da je iz jedne točke u prostoru i vremenu nastalo ogromno područje neshvatljivih proporcija. Neshvatljivo. Da, to je prava riječ. Jedno je ipak sigurno. Ukoliko ne počnemo postavljati pitanja, šanse da dobijemo odgovore na njih su zaista minimalne.



“We are just an advanced breed of monkeys on a minor planet of a very average star. But we can understand the Universe. That makes us something very special.” – Stephen Hawking

Ograničeni smo na uzak spektar vidljivih boja, čujemo samo sićušan razmjer frekvencija. Da ne govorim o „nevidljivim“ zrakama, zračenjima... Za ovaj svijet, mi smo slijepi i gluhi.
Gdje treba tražiti? Možda upravo pod mikroskopom. Kemijski elementi, DNK, sub-atomske čestice.
Da li se nalazi određena inteligencija iza svega ovoga? Da li je to naš Bog? Pitanje. Ako je sve oko nas nastalo bizarnom slučajnošću, da li zaista trebamo Boga?
Najveći je problem, imamo toliko pitanja. Nemamo niti jedan odgovor. Zasad.

Part 2 – Micro: A lose/lose situation

Okus hladnoga piva, miris cigarete. Smrad birtije.
Neke stvari uvijek uzimamo zdravo za gotovo. Prije ili kasnije, mi shvaćamo koliko smo lakomi. No čini se da nikada ne naučimo. S druge strane, neke stvari shvaćamo posve prikladno. Nekad zaista dajemo punu pažnju onome što to vjerojatno i zaslužuje. Da, govorim o njoj. Nema smisla spominjati njeno ime, mislim da je čak niti ne poznajem. Ona je ono najbolje u meni, a opet, katkad izaziva mnogo toga lošega što spontano eruptira na površinu. Nad njom nemam kontrolu. Rijetki imaju, a i oni vjerojatno lažu.



Ona je, kako da to opišem?
...da je stvar, previše bi riječi bilo potrošeno.
...da je pojava, bilo bi premalo definicija.
...da je samo pojam, stvarno ne bi imalo smisla.
...a da je opipljiva, odavno bi se prodavala. I to na tone!
...Ona je ljubav.
...a opet, ako nije ona. Zašto se tako dobro osjećam?

Nekako i ja shvaćam da zapravo ne znam sa čime imam posla. Što sada?
Sigurno negdje mora biti savršeno mjesto i situacija za adekvatan početak. Kada? Vjerojatno kada ostanu bez razloga da kažu NE.
Najveći je problem, imam toliko pitanja. Nemam niti jedan odgovor. Zasad.

Part 3 - Conclusion

Pokušao sam usporediti dvije veoma različite stvari, opisati ih i shvatio nešto novo. Do najvećih koraka se došlo metodom pokušaja i pogrešaka. Najveći snovi su se milijun puta urušili prije no što su se vinuli pod oblake. Tako je bilo i sa ovim postom, pisao sam ga dva tjedna, i kada ga ponovno pročitam, opet nisam zadovoljan. Još nisam sve rekao. Ali možda i bolje, barem će nešto ostati i za sutra.