Recimo da postoji vaga, i na svakome kraju se nalaze dva aspekta života. Prvi, famoznoga naziva „The Big Picture“, širokoga je fokusa i nije usko povezan sa onim drugime, već ga obuhvaća. Drugi aspekt života bi bila pozicija u kojoj se danas nalazimo. U odnosu na Big Picture, taj drugi aspekt razmjerno je nebitan po pitanju vremena i prostora. Jer naš životni vijek je tek nekoliko desetljeća, na malenom planetu okruženom velikom prazninom. Ipak, činjenica što smo živi nam daje za pravo shvaćati i osnovne stvari vrlo ozbiljno, stoga je naš objektiv fokusiran prema nano-elementima te grandiozne slike o kojoj zapravo nemamo pojma.
Part 1 – Macro: Day when Time was born
Nekoć neopisivo davno, dogodilo se nešto neobjašnjivo. Ta točka u vremenu je toliko iza nas i vjerojatno nitko nije mogao biti ondje i svjedočiti nečemu što se zove –početak. Što se zapravo dogodilo? Postoji li odgovor na makro-kozmički misterij? Nekad se jednostavno nalazimo u situacijama kada su neke stvari izvan naših granica poimanja. Možda sam samo ja, no ne mogu shvatiti da je iz jedne točke u prostoru i vremenu nastalo ogromno područje neshvatljivih proporcija. Neshvatljivo. Da, to je prava riječ. Jedno je ipak sigurno. Ukoliko ne počnemo postavljati pitanja, šanse da dobijemo odgovore na njih su zaista minimalne.
“We are just an advanced breed of monkeys on a minor planet of a very average star. But we can understand the Universe. That makes us something very special.” – Stephen Hawking
Ograničeni smo na uzak spektar vidljivih boja, čujemo samo sićušan razmjer frekvencija. Da ne govorim o „nevidljivim“ zrakama, zračenjima... Za ovaj svijet, mi smo slijepi i gluhi.
Gdje treba tražiti? Možda upravo pod mikroskopom. Kemijski elementi, DNK, sub-atomske čestice.
Da li se nalazi određena inteligencija iza svega ovoga? Da li je to naš Bog? Pitanje. Ako je sve oko nas nastalo bizarnom slučajnošću, da li zaista trebamo Boga?
Najveći je problem, imamo toliko pitanja. Nemamo niti jedan odgovor. Zasad.
Part 2 – Micro: A lose/lose situation
Okus hladnoga piva, miris cigarete. Smrad birtije.
Neke stvari uvijek uzimamo zdravo za gotovo. Prije ili kasnije, mi shvaćamo koliko smo lakomi. No čini se da nikada ne naučimo. S druge strane, neke stvari shvaćamo posve prikladno. Nekad zaista dajemo punu pažnju onome što to vjerojatno i zaslužuje. Da, govorim o njoj. Nema smisla spominjati njeno ime, mislim da je čak niti ne poznajem. Ona je ono najbolje u meni, a opet, katkad izaziva mnogo toga lošega što spontano eruptira na površinu. Nad njom nemam kontrolu. Rijetki imaju, a i oni vjerojatno lažu.
Ona je, kako da to opišem? ...da je stvar, previše bi riječi bilo potrošeno.
...da je pojava, bilo bi premalo definicija.
...da je samo pojam, stvarno ne bi imalo smisla.
...a da je opipljiva, odavno bi se prodavala. I to na tone!
...Ona je ljubav.
...a opet, ako nije ona. Zašto se tako dobro osjećam?
Nekako i ja shvaćam da zapravo ne znam sa čime imam posla. Što sada?
Sigurno negdje mora biti savršeno mjesto i situacija za adekvatan početak. Kada? Vjerojatno kada ostanu bez razloga da kažu NE.
Najveći je problem, imam toliko pitanja. Nemam niti jedan odgovor. Zasad.
Part 3 - Conclusion
Pokušao sam usporediti dvije veoma različite stvari, opisati ih i shvatio nešto novo. Do najvećih koraka se došlo metodom pokušaja i pogrešaka. Najveći snovi su se milijun puta urušili prije no što su se vinuli pod oblake. Tako je bilo i sa ovim postom, pisao sam ga dva tjedna, i kada ga ponovno pročitam, opet nisam zadovoljan. Još nisam sve rekao. Ali možda i bolje, barem će nešto ostati i za sutra.
