Mind mapping

-Kako bi bilo za promjenu vjerovati? Nekako se teško navikavam na to. Da li je došlo vrijeme da nađem oslonac? Stojim na vrhu visokog, ali uskog zida. Ne volim visinu, a dolje vidim slike, bezbroj njih, kao da mi pokazuju budućnost. Te slike su moje misli, samo jedna od njih govori istinu. Ne mogu više držati ravnotežu, uopće ne znam na koju stranu pasti?

Side one: too good to be true

-Nisam siguran što je dovelo do ovoga, takve je stvari valjda nemoguće predvidjeti. Englezi imaju riječ "serendipity". Ugrubo bih to preveo u pojam "nasumična sreća". To je onaj osjećaj kada nađeš nešto jako vrijedno dok si tražio nešto sasvim drugo. Izgledi su zaista nevjerojatna statistika u moru brojeva i varijabli. Jedna slika, jedna misao, jedno sjećanje. Još malo podrapanog papira.. Teško mi je vjerovati u neke stvari, predugo sam izbjegavao to. Zašto? Zato što nikad nisi dovoljno pametan, nikad nemaš kontrolu. Za osobu koja je naučila gubiti neke poraze malo preteško prihvaćam. Sigurno je sigurno. Zato se nikada ne kladim. Ali ovo. Što je ovo? Puka slučajnost, i dogodi se meni. Novi razlog da ne mogu zaspati, novi razlog da se ujutro probudim. Ne mogu vjerovati da to možeš. Već dugo nisam sa ovakvim žarom svirao gitaru, upijao pjesmu za pjesmom, gradio nove i uživao u starim melodijama. Kako se samo može dogoditi ovako mladoj osobi kao što sam ja da zaboravi ovaj osjećaj? Zbog prošlosti, zbog nekih slika koje nisam još stigao izgubiti, zato mi se i čini previše dobrim da bi bilo istinito. Ali znam da neću do kraja života biti previše oprezan. Budućnost? Gledam sve te još nerođene slike. Kako dobro! Zaista moram znati tko si ti.
Van Halen, tu i tamo poslušam pjesmu ili dvije, ali čini se kao vječnost kad sam ih zadnji puta slušao. Stalno razmišljam o nekim riječima, ali nikad ne pričam o tome. Rijetko koristim te riječi. One riječi što nešto znače, riječi koje imaju svoju težinu. Kažu: "nije stvar u riječima, djela su ono što se broji". Ja kažem: "nema ništa značajnije od iskrene riječi ...ako je ima tko čuti".

Interlude: a perfect symmetry

-Tamne oči. Kao sjena stoljetnoga drveta koje nepokolebljivo stoji tisuću godina Što sve samo tamne oči mogu sakriti? Slike, sjećanja, nove riječi. Savršen krug. Nadam se da kriju dušu. Neka dobra priča, misli što podnose figurativno. Nadam se da skrivaju sve potrebne sastojke. Nadam se da nije sve uzalud. Savršena simetrija, poput truda koji je isplatio svaki uložen trenutak. Kako da ja sada tu samo stojim i kažem: "Hej!" ???

Other side: rude reality

-Jesam li čitavo vrijeme bio hladan da sada ispadnem naivan? Još uvijek čekam da mi se iza leđa sudbina nasmije, onako iz sprdnje. Koliko je samo patetike proliveno da se opiše neopisivo? Koliki su pametni ljudi ispali budalama? Živim u svijetu krajnosti, i nikako da se pomirim sa time.