|
Contained within words
-Poznavanje jezika kojim se služiš je uvjetovano brojem riječi i frazi koje koristiš, gramatika nekako dolazi sama od sebe. Gramatika bez riječi je kao glazba bez tona. Stoga se tvoj vokabular mora ponašati poput spužve.
Ne, na pravome ste blogu. Nisam ponavljao poznavanje lingvistike. Već zapravo nešto želim reći, ali javljaju se greške u komunikacijskome kanalu. Nitko nije izgubljen u prijevodu, već imam osjećaj kao da nemam kome prevoditi svaku ovu misao svedenu na slova, ograničenu znakovima, tintom, linijama na papiru.
The way things are
-Nekad je dovoljno čuti staru pjesmu. Nekad je sve kao na dlanu. Katkad treba tako malo da te pokrene. A ja sam u konstantnom zastoju, uvijek pažljivo skupljam stvari i slažem ih u mozaik. Tako u memoriji imam sve na mjestu na kojem ću sutra prvo pogledati. Programiram pamćenje pjesmama, mirisima, slikama. Zašto? Živim za dan kada ću to znati.
Upravo gledam svoje dlanove. Kakva budala može tvrditi da čita nešto iz njih. Oni vide neke svoje budućnosti, priče. Oni uvijek spretno nestanu kada je vrijeme za njih da se obistine. Nisu krivi oni, u naivnima je problem. Zašto vjeruješ strancu koji govori ono što želiš čuti? Otkud on zna gdje si nabavio žuljeve, ne može znati hoćeš li porezati prst u ponedjeljak. Da može ne bi baljezgao gluposti ljudima za kutiju cigareta. Ne liječim svoju kivnost na lažne proroke i njihove žrtve. To je došlo u domenu teške satire, više nemam mjesta za njih. Želim nešto reći, opet. Neki ljudi su naivni, neki su nevjernici. Najgore je, nitko od njih nije 100% u pravu. Najgore je, što sam sebe lažeš, što sam sebi pišeš scenarije koji imaju završetke kao obiteljski filmovi u nedjeljno jutro. To ti ne treba.
World we live in
-Miris meda se suptilno spaja sa mirisom čaja od jabuke i cimeta. Želim poželjeti nešto. Dugo nisam imao nešto što sam kao dječak nazivao imenom želja. U čemu je problem? Nije stvar u mašti, već su moje želje zakopane u zemlju. I sada kao da čekaju početak proljeća da proklijaju. Ja imam dovoljno vremena, ali ne želim čekati. Mislim da sam stariji no što to mogu podnijeti. Znam dobro tko sam, ali više ne znam što sam. Iskrenost su zamijenile opake nepravilnosti u komunikaciji. Više nema razgovora. Sve se počelo svoditi na pozive i odbijenice, brojeve i zaista nerazumljive kratice u porukama koje postaju sve veće opterećenje onome tko se još sjeća kakoje to čuti ljudski glas kako odgovara na tvoje pitanje. Ovako je jednostavno lakše, čak i riječ ne djeluje blago. Zaštićen si, ali zaštita ti niti ne bi trebala da si navikao pripremiti se na tu situaciju. Djeca koja će se rađati u ovome svijetu to neće moći.
Sincere apologies
-Zaista sam htio napisati nešto divno, opisati nešto što zaslužuje više od opisa ograničenog riječima. Pokušao sam spojiti sjenu i svjetlo moga karaktera. Ali trenutno kao da je mr. Hyde na tapeti, tako to i biva kada ljudi za razgovor (da, to im je jedina namjena u mom životu) nemaju mogućnost interakcije sa takvim temama. I onda pričam o onome što me ne zanima, slušam fore koje mi uopće nisu smiješne. Uostalom, zašto da se smijem kad vidim kakvi ljudi sjede kraj mene. Iako bih se okladio da ni oni ne uživaju. Nije da se ne trudim, ali nije da me briga.
|
