Mind mapping

Misli prolaze glavom, poput oblaka za vjetrovita dana, no sunce ne dolazi, oblaka je previše…čini se.

It still haunts me there's a silence
Where you used to be
It still haunts me
Just an empty space in history
It still haunts me

I kako samo vrijeme leti, a mi ga ne koristimo onako kako na kraju krajeva moramo. Stalno smo u žurbi, a ništa ne stižemo, kako je to moguće? Samo putujemo, nikako da se nađemo na istome mjestu, onome malome mjestu što nam je zajedničko. Nešto nam je zajedničko, zar ne?
Midnight, something don't feel right
It's been too much, too far away from home
Upravo tako, ponoć je. Predaleko smo od onoga što zovemo dom, i kao da nam nije dosta, živimo bez onih što nam život znače. Jer, život su ljudi, ako nitko ne svjedoči da postojiš, nisi stvaran, zar ne?

Red light, don't stop for NO RED LIGHT

Čemu stati, oni koji stoje nemaju budućnost, izgubljeni su najbolje ih je ostaviti iza sebe i jurnuti naprijed, bez obzira na to koliko vjetar u lice bio jak...
Skrivaš se, no od svijeta se nemoguće sakriti, čak niti osoba koju voliš ne može učiniti sve. Mi smo tako bespomoćni, da ne kažem usamljeni...
I dok se skrivaš unutra, pogledaj jednom van, zar te ne zanima što ćeš vidjeti?
Cold is the night
Lonely till dawn
Cry for the light
For the love that won't come
You said that you'd never
Leave me alone

Maybe it's right
But I just can't understand
The hurt that I feel
For my love second hand
I know I should leave
But I just can't walk away

Ne, ne mogu samo tako otići, mislim da si ne bih mogao oprostiti, no mi smo stranci, savršeni stranci koji se poznaju i nemaju si što reći...
Every night I have the same old dream
About you and me and what's in between
So many changes, so many lies
Try to run, try to hide
From everything that I feel inside
But I can't escape you or your frozen eyes...
Searching in the darkness
Fading out of sight
Love was here and gone like a thief in the night...

Poslušaj zvuk minulih godina što će doći, ne, mislim da si neću moći oprostiti, moram, a ne mogu. Da se cijeli život skrivam od života samoga? Da zatomim ono što jesam i što me čini živim? Ne znam što ću...ti nestaješ, poput vode na dlanu...

And it's been this way since time began
It's an endless journey, it's the fate of man
To live each day and never understand

We the people…
Ono nešto … ono što ti ne da mira kada pokušaš zaspati, kada radiš nešto iznimno važno i treba ti potpuna koncentracija… ne, to ne možeš opisati...the unnamed feeling...
Otvaraš oči no ne vidiš ono što želiš vidjeti, moliš Boga da ti podari snove, budiš se razočaran što je nije bilo niti ondje…
Da li je to ono što nas tjera dalje? Naše gorivo? No i svaka budala zna da gorivo nije neograničeno...the unnamed feeling...

It comes alive
And I die a little more
Yes! It comes alive

No to je u nama, i čeka erupciju. Neki to zovu osjećajem, neki potrebom, no što ne možeš definirati, opisati, nacrtati ili objasniti ne možeš to onda niti nazvati nekako...It's the unnamed feeling...
Ne to nema imena, boje, kategorije, roda, ali zato ima mjesto negdje u nama.
Each moment here I die a little more
I nastavljam ondje gdje sam stao...a to je nigdje. To je mjesto gdje je sve počelo a nije nikada završilo. The road to nowhere...leads to me.
Izgubljen u sobi punoj ljudi, zatočen ovim svijetom, slobodan u zatvorskoj ćeliji zvanom život. I nemam riječi, moje misli su samo slike koje nemaju mjesta niti u jednoj galeriji, melodija u mom uhu ionako nije moja no u magli mi pokazuje pravi put. I kad zatvorim oči više te ne mogu niti zamisliti, a ne znaš koliko to želim... I ono što me sputava istovremeno mi daje snagu da nastavim, vrijeme je ionako iluzija, ne trebam ga više, ne, ne želim ga više ...vrijeme možda jest novac ali nikako nije zrak. I kada misliš kako ti je sve nadohvat ruke shvaćaš da nemaš sve, kada pomisliš da ti treba još samo nešto svijet se urušava, stvara rupe, jer...ne možeš imati sve. No što ako nemaš ništa? I ne, ovo nije rasprava o materijalnim sranjima. Materijalno je ono što podsvjesno želimo da nam život bude bolji dok se trgamo za esencijalnim stvarima, samo što malo tko to tako shvaća. I materijalizam je kada voliš staru igračku iz djetinjstva, no nitko to ne gleda tako...doza sentimenta pretvara materiju u osjećaj, pomiče zakone fizike, ali ne i zdravog razuma. Još jednom se vraćam nigdje, na mjesto odakle je sve počelo...

Cross my heart hope not to die
Swallow evil, ride the sky
Lose myself in a crowded room

Pomozi mi da se napokon pronađem.
Pokreni me, zbog tebe jače razmišljam, brže trčim. Zbog tebe moje oči vide neki drugi svijet, svijet kojim vladaju boje i melodija. Zbog tebe riječi dobivaju novo značenje, zbog tebe dan traje kao treptaj, a sekunda kao život.
Ne, mi ne moramo sagraditi svijet, on je ovdje. Ne, mi ne moramo spasiti svijet, neće se tako lako sam uništiti. Ne moramo ljudima otvoriti oči, oni jednostavno ne žele gledati. Svijet nema značenje, čovječanstvo nema značenje otkad je pojedinac samo brojka, pa čemu ga onda spašavati? Ono nešto...the unnamed feeling... nas ionako zaustavlja od toga da vidimo dalje od nosa. Možda je tako i bolje, možda nam naš maleni svijet koji stvaramo cijeli život i jest sve. U tom malenom svijetu nema mjesta za ratove, glad, siromaštvo, globalno zatopljenje, prijeteće meteore iz svemira. Kako da se borim za više ciljeve kada ni vlastite nisam ispunio?

I cannot sleep with a head like this
I wanna cry, I wanna scream
I rage, I glaze, I hurt, I hate
I wanna hate it all away

Poslušajte jedan fenomenalan uradak Akira Yamaoke, majstora ambijentalne glazbe koji je ovu stvar napisao kao dio soundtracka za fenomenalni horror Silent Hill.



Take a look in the pool and what do you see
In the dark depths there faces beckoning me
Can't you see them it's plain for all to see
They were there oh I know you don't believe me



Noćne more, što one predstavljaju? Snovi, nešto tako nedefinirano, ničime ih se ne može dokazati, izmjeriti, no ne može ih se niti osporiti, oni su tu, svi ih doživljavamo. No kako oni utječu na nas?
Pokušaj se fokusirati na san. Vidjet ćeš toliko besmislenih stvari koje ne možeš niti opisati, no negdje unutra kriju se i Oni. Da, tko su to Oni? Ljudi koji se pojavljuju u ''sporednim ulogama'' u snu. Da li oni žive ondje ili su samo projekcija našega uma, oni nemaju imena, lica, katkad čak niti glasa. Tko su oni i otkud im pravo da dolaze u naše snove?

Oh.....I've never felt so strange
But.....I'm not going insane.

Okolina, nema ničega, sivilo, magla, iskrivljene slike i zidovi. Zidovi našega uma. Noćna mora. Kako opisati noćnu moru? Suma svih naših strahova se manifestira onda kada smo potpuno sami, u našim snovima.
Zamisli, nakon napornog dana, oči ti se same zatvaraju, polako uranjaš u san. Noćna mora. Zarobljen između sna i jave, negdje duboko u vlastitom umu. Zapravo, ništa nas ne plaši koliko mi sami.

I've no doubt that you think I'm off my head
You don't say but it's in your eyes instead
Hours I spend out just gazing into that pool
Something draws me there I don't know what to do.

No negdje u kulisama se nalazi rješenje, odgovor na tisuću pitanja vezanih za snove. Noćna mora. Trčim...magla mi sužava vidno polje, bubnjevi u pozadini pozivaju na strah. Zarobljen u noćnoj mori nultog predznaka koju sam podsvjesno sam stvorio. Kamo pobjeći? A od koga uopće bježim? Ima li smisla bježati? Ima li ovo ikakvoga smisla?

Oh.....they drain my strength away
Oh.....they're asking me to stay.

Vidiš li ih...stoje ondje, pričaš s njima, no oni su lica bez imena, oni ne postoje. Proklete duše koje je generirao moj um, bezlične figure osuđene na propast kad se probudim...ako se probudim.
Melodija, da ona je i ovdje, kao da daje nadu, put, smjerokaz ka jutru, no nema nade. Ono što sami stvorimo može nas i uništiti, ono čega se bojimo najviše na svijetu dolazi na vidjelo, problem je u tome što mi nećemo priznati čega se bojimo. Ne, u noćnim morama nema nade, samo užas.

Nightmares.....spirits calling me
Nightmares.....they won't leave me be.

Kako da to ikome objasnim? Magla, sjene ljudi koje ne poznajem, pruga i vagoni nasukani ondje već godinama.

All my life's blood is slowly draining away
And I feel that I'm weaker every day
Somehow I know I haven't long to go
Joining them at the bottom of the pool.




I negdje, u tami bezdana naših umova, nalaze se ti ljudi, izranjaju iz magle kada ih se pozove, oni su tu da nas prestraše.

Now.....I feel they are so near
I.....begin to see them clear

Nightmares....coming all the time
Nightmares....Will give me peace of mind.

Kako bi bilo povesti nekoga sa sobom? Ne, to nije moguće, osuđen si na samoću i nema pomoći.




Oh.....we'll drown together
It.....will be forever.

Nightmares.....forever calling me
Nightmares.....Now we rest in peace.


Just don't forget, it's all in your head.

što reći nakon ovako egocentričnog naslova?

...eh da, prošao sam.

Sutra mi je 18. rođendan, ironija sudbine je htjela da sutra imam popravak.
Ukoliko padnem napisat ću oproštajni post jer se idem ubiti (bez brige...biti će na vijestima), a ako prođem...dernek!!!

večeras se pomolite za mene, or else...

ma ne brinite, prolazim ja 100% samo što nisam toliko siguran u to
=)

za slučaj da me stari ubije prije no što to učinim sam htio bih zahvaliti ministru Primorcu što mi je sa svojom gamadi uništio život i želju za istim. Hvala!

I won't stand in your way
Let your hatred grow
and she'll scream and she'll shout and she'll cry
and she had a name yes she had a name

Say, it'll make you insane
and it's bending the truth
you're to blame
for all the life that you're loseing
you watch this space
and I'm going all the way
and be my slave to the grave
I'm the priest god never paid

And i wont hold you back
let your hatred grow
and we'll fly and we'll fall and we'll burn
no one will recall, no one will recall

Look to the stars
Let hope burn in your eyes
And we'll love and we'll hope and we'll die
All to no avail, all to no avail

And this is
The last time I'll forget you
I wish I could

I wish I could...

Empty spaces - what are we living for?
Abandoned places - I guess we know the score…
On and on!
Does anybody know what we are looking for?

Tijekom životnog vijeka nameću se samo pitanja. Na neka od njih nema odgovora. Zašto smo ovdje? Ima li naš život neku svrhu, cilj ili neki viši smisao?

If there's a God or any kind of justice under the sky
If there's a point if there's a reason to live or die
If there's an answer to the questions we feel bad to ask
Show yourself - destroy our fears - release your mask

BE FREE, BE FREE!!!

Možda nikada nećemo biti slobodni. No bez obzira na to mi nastavljamo živjeti, iz dana u dan, zanemarujući neka goruća pitanja. I tako nastavljamo; iz dana u dan...

While the sun hangs in the sky and the desert has sand
While the waves crash in the sea and meet the land
While there's a wind and the stars and the rainbow
'Till the mountains crumble into the plain

Oh yes we'll keep on tryin'

Možda nema smisla, ali čemu odbaciti priliku, čemu odbaciti dar života?
Dani nam se stapaju u život, i zapravo zaboravljamo ono što nam je važno, slijepo gledajući na sutra. But The Show goes on...on and on...

Another hero - another mindless crime.
Behind the curtain, in the pantomime.
Hold the line!

Više ne pamtimo heroje ni zlikovce, sve je isto. Sve se ponavlja, iz dana u dan, a mi moramo nastaviti, i nemamo nekog izbora zar ne?

Does anybody want to take it anymore?

Zaista, kako to više možemo podnijeti, ne! ovo ne smije biti stvarnost. Život ne smije biti ovakav. Imamo li šansu promijeniti ga?

Whatever happens, I'll leave it all to chance.
Another heartache - another failed romance.
On and on!

Svjestan si i da nakon ljubavi ima života, no kakav je to život? To nije život, to je samo vrijeme koje ćeš potratiti shvaćajući da je zapravo ta ljubav bila prolazna obmana.

Oh yes we'll keep on tryin'
We'll tread that fine line
Oh…oh we'll keep on tryin'
'Till the end of time
'Till the end of time

Sve dok se određujemo prema rasi, boji
Dok vladamo slijepom ludošću i čistom pohlepom
Naši životi kontrolirani tradicijom, praznovjernošću, lažnom religijom
Eonima, i tako nadalje…

Brian May


Does anybody know what we are living for?
I guess I'm learning
I must be warmer now…

Živim u nadi da ću nešto naučiti, no kada mešto postignem biti će kasno, sve do čega mi je stalo biti će iza mene. Znači li to da neću ništa postići?

Outside the dawn is breaking,
But inside in the dark I'm aching to be free!

Robovi smo svog načina života. Robovi smo samih sebe. I kako kažu riječi: “Vani sviće zora, no u tami unutar sebe samo želim biti slobodan!”. Da li je to iluzija?
Bilo kako bilo, moramo naći snagu da nastavimo dalje, da nastavimo sa ovom prosječnom predstavom zvanom život.

Oh yes we'll keep on trying
Hey tread that fine line
Yeah we'll keep on smiling yeah
And whatever will be will be
We'll keep on trying
We'll just keep on trying
'Till the end of time
'Till the end of time
'Till the end of time…

ON WITH THE SHOW!!!
…The Show must go on and on…

Prije točno godinu dana, na današnji dan objavio sam svoj prvi post. Iako sam blog napravio još u veljači prošle godine zbog svoje ljenosti nisam napisao niti riječi punih šest mjeseci. Tada sam napokon odlučio pokušati. Blog je na početku bio posvećen samo glazbi, no s vremenom postao je moj način gledanja na sve aspekte moga života. U ovih godinu dana ovo mi je 111. post. Sjećam se dana kada sam ga počeo uređivati. moram priznati da je od tada moj život dobio dodatnu dimenziju. Evo i linka na moj prvi post: 1. post

P.S. hvala svima vama koji ste izdvojili malo vremena za misli koje sam ostavio ovdje.

Well now, none of this was planned
It all just kinda happened
I got more than I wanted, but how is still a mystery
Obsessed with this feeling, I trusted it. So I followed it
I was tripping and stumbling across a land full of miracles

Koliko puta se osjećaš kao da nisi ovdje? U slušalici svira glazba posebne melodije, zatvaraš oči, osjećaj usamljenosti. Ali ne kao da trebaš nekoga, već...
Kao da si sam na nekom drugom svijetu, ništa ti ne treba, no osjećaš se kao da si daleko od svega. Pustinja...ne znam kako da to opišem. Osjećaj je savršen, ima svoju boju. Znam da djeluje konfuzno, no svjestan sam da to nitko drugi osim mene ne razumije.
U životu sam gledao bezbroj SF svemirskih avantura. To je vjerojatno razlog zašto si neke stvari predočavam na ovako...osobit način. Kao da si na drugom planetu, i na njemu je sve jednostavno savršeno, no odjednom se nalaziš u moru zlatnog pijeska, gledaš suton koji nikada neće završiti, vrijeme ne postoji...ne ovdje. Pitam se da li postoji takvo mjesto?

Into a world so far from home
Miles and miles from nowhere
Rooms without doors open for me. Oh, no!
Taking me miles and miles from nowhere

Rekao bih da sam sretan jer nisam izgubio maštu. Pitam se da li čovijek ikada potpuno izgubi maštu? I tako sam miljama daleko od kuće, od ljudi, obitelji, prijatelja, obitelji, tebe. Miljama daleko od nigdje.

Oh man, I ain't got a clue how to get out
Or how to find this place
I want my control back, but I'm afraid I'll lose that feeling.

Vidim svemir, njegova prostranstva, misteriozno mjesto puno osobne sreće, no ipak negdje duboko osjeti se sjeta...za onime što je iza mene. Nisam siguran želim li se uopće vratiti, no kako bi bilo provesti ostatak života bez ljudi oko sebe.

Lost in a world so far from home
I'm miles and miles from nowhere
Fallin' inside my own pleasure dome
I'm miles and miles from nowhere

Nisam siguran jesam li izgubljen u svojim mislima? Da li je čista slučajnost što moj um iscrtava ovakve slike na bijelome platnu mojih misli? Znam da sam ovdje, no jesam li zauvijek izgubljen?

Lost in a world. Can't find my way home
Miles and miles from nowhere
Fallin' inside my own pleasure dome
Miles and miles from nowhere
Millions of miles. Oh, no
Miles and miles and miles from nowhere

I negdje duboko...onaj osjećaj. Neki mistični optimizam. Hoću li se vratiti kući? Želim li se vratiti kući? Da li je ovo moj dom?

I'm Lost
Lost
Lost...