We the people…
Ono nešto … ono što ti ne da mira kada pokušaš zaspati, kada radiš nešto iznimno važno i treba ti potpuna koncentracija… ne, to ne možeš opisati...the unnamed feeling...
Otvaraš oči no ne vidiš ono što želiš vidjeti, moliš Boga da ti podari snove, budiš se razočaran što je nije bilo niti ondje…
Da li je to ono što nas tjera dalje? Naše gorivo? No i svaka budala zna da gorivo nije neograničeno...the unnamed feeling...
It comes alive
And I die a little more
Yes! It comes alive
No to je u nama, i čeka erupciju. Neki to zovu osjećajem, neki potrebom, no što ne možeš definirati, opisati, nacrtati ili objasniti ne možeš to onda niti nazvati nekako...It's the unnamed feeling...
Ne to nema imena, boje, kategorije, roda, ali zato ima mjesto negdje u nama.
Each moment here I die a little more
I nastavljam ondje gdje sam stao...a to je nigdje. To je mjesto gdje je sve počelo a nije nikada završilo. The road to nowhere...leads to me.
Izgubljen u sobi punoj ljudi, zatočen ovim svijetom, slobodan u zatvorskoj ćeliji zvanom život. I nemam riječi, moje misli su samo slike koje nemaju mjesta niti u jednoj galeriji, melodija u mom uhu ionako nije moja no u magli mi pokazuje pravi put. I kad zatvorim oči više te ne mogu niti zamisliti, a ne znaš koliko to želim... I ono što me sputava istovremeno mi daje snagu da nastavim, vrijeme je ionako iluzija, ne trebam ga više, ne, ne želim ga više ...vrijeme možda jest novac ali nikako nije zrak. I kada misliš kako ti je sve nadohvat ruke shvaćaš da nemaš sve, kada pomisliš da ti treba još samo nešto svijet se urušava, stvara rupe, jer...ne možeš imati sve. No što ako nemaš ništa? I ne, ovo nije rasprava o materijalnim sranjima. Materijalno je ono što podsvjesno želimo da nam život bude bolji dok se trgamo za esencijalnim stvarima, samo što malo tko to tako shvaća. I materijalizam je kada voliš staru igračku iz djetinjstva, no nitko to ne gleda tako...doza sentimenta pretvara materiju u osjećaj, pomiče zakone fizike, ali ne i zdravog razuma. Još jednom se vraćam nigdje, na mjesto odakle je sve počelo...
Cross my heart hope not to die
Swallow evil, ride the sky
Lose myself in a crowded room
Pomozi mi da se napokon pronađem.
Pokreni me, zbog tebe jače razmišljam, brže trčim. Zbog tebe moje oči vide neki drugi svijet, svijet kojim vladaju boje i melodija. Zbog tebe riječi dobivaju novo značenje, zbog tebe dan traje kao treptaj, a sekunda kao život.
Ne, mi ne moramo sagraditi svijet, on je ovdje. Ne, mi ne moramo spasiti svijet, neće se tako lako sam uništiti. Ne moramo ljudima otvoriti oči, oni jednostavno ne žele gledati. Svijet nema značenje, čovječanstvo nema značenje otkad je pojedinac samo brojka, pa čemu ga onda spašavati? Ono nešto...the unnamed feeling... nas ionako zaustavlja od toga da vidimo dalje od nosa. Možda je tako i bolje, možda nam naš maleni svijet koji stvaramo cijeli život i jest sve. U tom malenom svijetu nema mjesta za ratove, glad, siromaštvo, globalno zatopljenje, prijeteće meteore iz svemira. Kako da se borim za više ciljeve kada ni vlastite nisam ispunio?
I cannot sleep with a head like this
I wanna cry, I wanna scream
I rage, I glaze, I hurt, I hate
I wanna hate it all away
Post je objavljen 27.08.2007. u 23:59 sati.