Mind mapping

Kroz povijest najviše pamtimo mržnju. Bezbrojni sukobi bez obzira na razmjere obilježavaju nas. Mržnja je ono što pokreće svijet. Milijuni su poginuli, ali mržnja nikada nije bila zaustavljena. Mržnja je dio nas…i to nikada nećemo promijeniti. Čini se da je svaki novi sukob neizbježan. No, sasvim je izvjesno, jednog dana ćemo prijeći granicu. I onda će biti kraj svega. Sami sebi predstavljamo najveću prijetnju.


Blackened is the End
Winter it will send
Throwing all you see
Into obscurity

Kako malo treba da uništimo ovaj svijet. Mržnja je oružje samouništenja, nuklearne rakete su samo oruđe naše mržnje. Nuklearna katastrofa prema istraživanjima bi nedvojbeno uništila većinu živih organizama. Podigla bi se prašina sve do atmosfere, a onda...mrak, crnilo – nuklearna zima. Vjerojatno bismo nuklearnom katastrofom stvorili novo ledeno doba koje, zasigurno, ljudski rod nakon nuklearne konfrontacije ne bi imao snage preživjeti.

Death of Mother Earth
Never a rebirth
Evolution's end
Never will it mend

Tada će se pokazati da smo mi najgore što se dogodilo ovome planetu. A taj nam je planet sve, hrana, dom...život. Ako ga uništimo nemamo kamo. I nikada nećemo živjeti.

Never...!

A stalno nam mašu nuklearnim glavama i svojim programima pred nosom. Hladni rat se neće ponoviti. Amerikanci, Rusi, Sjeverna Korea, Iran i tko zna sve ne... nuklearna energija nam je donijela mnogo dobroga, no danas-sutra nam oduzme mnogo više. Černobil bi u usporedbi sa nuklearnim obračunom izgledao poput petarde. No mržnja u nama samo čeka iskru koja će pokrenuti požar. A oni...kao da čekaju...svrbi ih prst na okidaču.

FIRE!
To begin whipping Dance of the Dead,
Blackened is the End!
To begin whipping Dance of the Dead,
Color our world Blackened!

I sami ćemo biti krivi. Treći svjetski rat će biti posljednji. No možda tako treba biti, mržnja mora biti uništena, pitanje je da li i pod cijenu cijelog čovječanstva.

Blistering of Earth
Terminate its worth
Deadly Nicotine
Kills what might have been

Callous frigid chill
Nothing left to kill
Never seen before
Breathing nevermore

Nas više neće biti, no što ćemo ostaviti za sobom. Nešto apsolutno strašno. Vječna zima. Smrtna hladnoća. Šansa za život: nula.




Opposition (protivljenje)...Contradiction (proturječnost)...Premonition (opomena)...Compromise
Agitation(uzbuna)...Violation(kršenje)...Mutilation (osakaćenje)...Planet Dies!
Darkest Color,
Blistered Earth,
True Death of Life.

Termination(okončanje)....Expiration(izdisanje)...Cancellation (otkazanje)...Human Race
Expectation(očekivanje)...Liberation(oslobođenje)...Population (populacija)...Lay to Waste
See your Mother
Put to death
See your Mother die!

Milijuni godina, mileniji naše civilizacije, nestaju u nekoliko minuta...a u zahvalu okrećemo se od sunca...zauvijek.
Naš kraj je mračan.

Svakih nekoliko godina rodi se nešto novo među ljudima. Nešto poput ideje, pokreta, zajedničke želje za nečim. Ideologije su popraćene na brojne načine. No glazba se pokazala kao najjači medij za prenošenje ideje. Sammy Hagar je jednom rekao; ''Oh, we're the lost generation.'' Dakako, mi nismo ista generacija, no njegove riječi se mnogo bolje mogu prikazati u današnje vrijeme. Mnogi od nas traže identitet, a pokazuje se da ćemo biti generacija koja iza sebe ne ostavlja ništa.
Naši idoli su sada stariji od naših roditelja, polako prestaju biti ono što su bili posljednjih 30-ak godina. Zar mi zaista očekujemo da ljudi u svojim šezdesetima imaju dugu kosu i ponašaju kao prije 30-40 godina? Mnogi od njih su mrtvi. Zasad rock živi, ali pitam se kako će biti za 20-30 godina kada većina istinskih legenda umre. Hoće li to, poput punka ili soula postati glazba mrtvih ljudi? Nisam siguran da dolaze mlade nade i nove snage koje će nastaviti ondje gdje su njihovi prethodnici stali. Ima li razloga za optimizam po tom pitanju?
Mislim da ima!




The original fire has died and gone, but the riot inside moves on!

Budimo svjesni kako više neće biti novih Ozzy-a, Maidena, AC/DC-a, Rolling Stonesa ili Doorsa, no mislim kako nije sve izmišljeno. Rock je postao način života, i odličan način da se pošalje poruka.



Ljudski um će zauvijek imati potrebu za pobunom, za nečim dobrim i žestokim. Upravo se tu krije obrazloženje za moj optimizam. Možda se neće toliko nositi kožne jakne ili one ogromne frizure, no gotovo sam 100% siguran kako gitare imaju još mnogo toga za reći.



Riot inside moves on!

Pjesme, one su za mene ono što je za Samsona bila kosa; izvor snage. Doduše, na jedan potpuno drugačiji način. Slušanje glazbe zauzima veliki dio mog slobodnog vremena. Nekada jednostavno naiđem na pjesmu koja je posebnija od drugih. Na toj pjesmi ton ima boju, jednostavno vidim slike...katkad potpuno nevezane uz text. To je nešto tako dobro, tako moćno...to je potpuno iskustvo. Tada najčešće riječi te pjesme završe u nekom postu. Tada napišem ono što mislim u trenutcima dok ta pjesma svira. I zamislite kada bi to moglo trajati vječno...

Who wants to live forever? Nobody I guess. Što nosi vječnost?
Kako bi bilo biti besmrtan. Živjeti sa spoznajom da ćeš sve jednom probati, da ti se ne žuri nikamo. Imaš priliku proživjeti sve radosti ovoga svijeta iznova,i tako u nedogled... No, istovremeno proživljavaš i tu bol, gubiš ljude oko sebe... ljude do kojih ti je stalo. Zamisli, vidiš svoju najveću ljubav kako stari i umire pokraj tebe, a znaš da je ona samo treptaj u vječnosti... da li ljubav i u vječnosti ostaje jedina, ne znam, možda jedinstvena, ali vrijeme nosi i nove ljude, nova lica i duše...

There's no time for us
There's no place for us
What is this thing that builds our dreams yet slips away
from us?

A kako je onda kada znaš da si ograničen vremenom, kada znaš da vrijeme nije ono čega imaš u izobilju? Ipak:

Who wants to live forever
Who wants to live forever....?

Tko želi živjeti zauvijek? Vidjeti uspone i padove civilizacija, rađanja novih umjetnosti, smrt najdražih glazbenika...no njihova djela, njihova ostavština ostaje zauvijek...vječna, zar ne?

There's no chance for us
It's all decided for us
This world has only one sweet moment set aside for us

No veliki zauvijek ostaju veliki, što je sa nama koji to nikada nećemo biti, naši životi ne postoje u knjigama, pjesmama ili filmovima već samo u očima ljudi oko nas, a i njihovi životi odzvanjaju poznatim zvukom tik-tak tik-tak...

Who dares to love forever?
When love must die?

Da li je ljubav vječna, da li nadilazi smrt i ovaj naš svijet, treba li uopće osjećati nešto prema nekome zauvijek? Bila to mržnja ili ljubav...misao ne može trajati zauvijek. Mržnja ne smije, a ljubav mora. Zauvijek...

What is forever anyway? Što je vječnost? Možda samo misao, možda kružna cesta koja nema kraja, a samim time niti početka? Možda vrijeme traje samo dok ne umreš. Ne možeš živjeti vječno. Iako u malo toga na ovome svijetu možemo biti sigurni, kolike su šanse da kao ljudi budemo ovdje za dvije ili tri milijarde godina...vrijeme će nas sve izbrisati, kao što je vjerojatno izbrisalo i sve one prije nas. No za to nas nije briga. Nije nas briga za vječnost, već za sutra. Slijedeći milenij nije naš interes, no u sutra se krije ono nešto. I molim se da si i Ti tamo. To je ono što nema smisla, ali je jednostavno ovdje. Nemojmo to mijenjati, jer nemamo cijelu vječnost ispred sebe.

But touch my tears with your lips
Touch my world with your fingertips
And we can have forever
And we can love forever…

Možda nam je suđeno da ne trajemo zauvijek ali možda je upravo danas naša vječnost, danas traje vječno samo ako se potrudimo. Problem je samo u tome što što se ne trudimo dovoljno.

Forever is our today
Who wants to live forever
Who wants to live forever?
Forever is our today

Vjerojatno ovaj moj monolog i nema smisla. Čemu se zamarati? No on će se ionako izgubiti poput zrnca pijeska u pustinji beskonačnosti.
Zauvijek ne poznaje sate, dane ili godine. Vrijeme ne istječe, ono samo traje. A mi smo samo pojava, poput putnika na peronu. Čekamo vlak koji nas vodi u nestanak...

Who waits forever anyway?

Isn't it strange that as soon as you're born you're dying?


So tear me open and pour me out
There's things inside that scream and shout
And the pain still hates me
So hold me until it sleeps

Život prestaje u trenutku, jednom zatvoriš oči i one tako zauvijek ostaju. I to prije nego što ti je vrijeme. i svi se pitaju da li se to moglo spriječiti? U mnogima od nas se krije "zla krv", geni koji nam mogu naštetiti. Rak - ubojica novoga doba. Kako ga spriječiti? Pod svaku cijenu! Nož se ne čini nožem ako ti može spasiti život.

So tear me open but beware
There's things inside without a care
And the dirt still stains me
So wash me until I'm clean

Otvori me! Pogledaj što ćeš naći. Samo da nije prekasno. I da mi sada kažu da imam još 6 mjeseci života. Mrzio bih iste te ljude do posljednjeg daha. Neznanje je blagoslov. Tko želi znati da će sutra umrijeti?

So tell me why you've chosen me
Don't want your grip, don't want your greed
Don't want it

Kakvo naslijeđe? Čovijek požali što se rodio. Nekima roditelji ostave kuću u naslijeđe, a nekima...karcinom. I to je izvan naše moći. Možda, ali samo možda i to ako nije prekasno, preostaje nož!

I'll tear me open make you gone
No more can you hurt anyone
And the fear still shakes me
So hold me, until it sleeps

I što ako nema spasa? Preostaje samo čekanje u smrtnoj postelji...tako malo vremena...tako malo mogućnosti. Što činiti? - možda ono što si oduvijek želio, možda postati veliki vjernik, iskupiti se za sve pogreške učinjene za života? Ili se možda samo oprostiti od svijeta navesti ih da te što prije zaborave?

So tear me open but beware
There's things inside without a care
And the dirt still stains me
So wash me 'til I'm clean

Ma reži me! Spasi me kako znaš! ....ili je gotovo.


Ne, nemam rak, barem ne koliko znam, ali pomislite samo kako je onima koji znaju da im je vrijeme isteklo.

Uvijek je najteže napisati prve riječi posta. U životu nam se pojavljuju stvari koje možemo protumačiti na razne načine. Poput znakova koje nam nitko nije ostavio. Ili možda ipak jest? Kolike su šanse da u tri ujutro upalite TV i na njemu bude vaš omiljeni spot, ili o nečemu razmišljate i za dan ili dva nađete nešto na tu istu temu u novinama?
Maloprije sam baš pogledao jedan fenomenalan film; Navijačko Ludio (Football Factory), radi se o tri tjedna Toma Johnsona, huligana i žestokog navijača Chelsea. Zaista fenomenalan film koji bih preporučio svakome tko nema nikakvih problema sa gledanjem eksplicitnog nasilja na TV-u (dovoljno je reći samo da je film sniman u suradnji sa Rockstar Gamesom, uglednoj producentskoj kući računalnih igara, iz čijih su studija izašle neke od najkrvavijih igara svih vremena poput GTA serijala, Bully i dr.). No nemam namjeru pisati recenziju. Tom je dečko na pragu 30-ih. Cijeli život mu se svodi na sukobe navijačkih skupina. Živi za tučnjavu, to ga ispunjava, svjestan je svih negativnih aspekata tog ''hobija'' no to ga ne spriječava da stvara probleme nakon utakmica. No polako počinje shvaćati da gubi razum, glavom mu prolaze grozne misli, i progone ga noćne more. Uokolo viđa razne natpise koji kao da su upućeni baš njemu. I ovdje se vraćam na prvi dio posta. Koliko se puta u životu pojavljuju stvari koje bi mogle imati neko više značenje? Prije nekoliko dana nisam baš mogao zaspati, upalim TV i baš je bio pri kraju neki film sa Jackom Nicholsonom. Tada sam svjedočio jednome od najdojmljivijih monologa u svom životu. Ne sjećam se baš najbolje kako je išao ali se jako dobro sjećam zaključne rečenice. Legendarni Jack je rekao: '' Nisam ostavio ništa značajno iza sebe, kada umrem, i kada umru svi koje sam poznavao, biti će isto kao da nikada nisam niti postojao.'' I bio je u pravu. Nemam niti punih 18 godina, i već sam poprilično svjestan kako neću biti nitko značajan u životu. Danas je teško napraviti promjenu, iako su uvijeti bolji no ikada. I što kada umru ljudi koji su me poznavali, možda će ostati samo natpis na grobu s mojim imenom i prezimenom. I nije baš ohrabrujuće, zar ne? Možda bi to trebalo biti stimulirajuće. Ali ne za mene. Ne za mene.
Ispred mene je cijeli život, treba ga proživjeti svjesno znajući da nema nikakvoga smisla. Što nas je više to smo manji. I ono što meni znači sve na svijetu za nekoga je tek trivijalna glupost. I sve dobro što napravim u životu nikada neće biti nagrađeno, nije da tražim ali... no to je valjda cijena ljudskosti. Sinoć se neki lik ugazio k'o životinja. Naravno, svi njegovi prijatelji su ga ostavili samoga da polumrtav sjedi kod gimnazije. Na kraju smo mi nekako naišli na njega. Pokušali smo ga pokrenuti ali bezuspješno. I krenuli smo doma, no valjda je savijest proradila i vratili smo se nazad. Kad smo vidjeli da lik nije u stanju pričati otišli smo do hitne pa su ga oni odveli na ispumpavanje. Znam da bi on to sve prebrodio i bez nas. No nekako me tješi da sam ipak nekome pomogao. Kad sam to ispričao starome on mi je još prigovorio što lika nisam ostavio tamo na miru. Ne znam, lik je moj vršnjak i ne bih volio biti sam u takvoj situaciji. A stari me grdi jer sam napravio sve što bi i svaki normalan čovjek napravio. Što ako je u pravu? Što ako zaista treba gledati samo svoja posla jer nema drugoga izbora? Ne znam. Ne sviđa mi se ovo što danas zovemo životom. Kako se samo uspijevamo utopiti u nečemu tako plitkom?

Svi smo svjedoci brojnih preuveličavanja i glorificiranja ljudi koji su preminuli. Možda je najpoznatiji slučaj među njima onaj Jimmya Hendrixa koji je zaista bio fenomenalan guitarist , no htio sam reći kako Randy Rhoads nije dobio takav tretman, a u najmanju ruku ga je zaslužio. Bio je jedan od najutjecajnijih i najtalentiranijih guitarista 20.-og st. nažalost prerana smrt ga je spriječila da postane nedvojbeno najveći gitarist svih vremena što bi bez ikakve sumnje postao.
Randall William ''Randy'' Rhoads, rođen 6. prosinca 1956. a preminuo 19. ožujka 1982.
Svirao je u Quiet Riotu i u bandu Ozzya Osbournea. Mnogi teoretičari tvrde da je u dva albuma s Ozzyem postigao više na gitarističkom planu nego što bi većina učinila sa stotinu.
Počeo je svirati sa samo 6 godina na djedovoj aukustičnoj guitari. Na njegovu je glazbu uvelike utjecala i klasična glazba koju je slušao kao klinac ali i legendarni Eddie Van Halen, Blackmore iz Deep Purple-a i mnogi drugi. Bio je među prvim guitaristima koji su integrirali tapping sa dvije ruke u svoj stil(ako je Van Halen bio prvi, Randy je definitivno bio drugi na planetu).
Sa 17 je bio jedan od osnivača grupe Quiet Riot. Ali Quiet Riot definitivno nije bio band u kojem bi se Randy pokazao u pravom svjetlu. 1979. Ozzy je osnivao band nakon razlaza sa Black Sabbathom. Zanimljiva je bila scena kada je na audiciji u sobu ušetao Randy Rhoads sa svojim legendarnim Polka Dot Flying V-om(vidljiv na slikama) i malenim pojačalom za vježbanje, i počeo se uštimavati. Navodno je bio sav skockan i pedantan da ga je Ozzy pitao da li je možda gay, a ovaj mu je odvratio riječima: ''No, I'm church of England!''. Odsvirao je par riffova i Ozzy mu je rekao da je primljen, a Randy mu je dodao kako ga još nije niti čuo. Ozzy-u se toliko svidio njegov gitaristički stil i smisao za humor te je Randy-a nazvao ''Bogom koji je ušao u njegov život''.



I nije niti slutio koliko je bio u pravu, Randy je bio co-autor mnogih njegovih legendarnih pjesama. U čemu je bio tako poseban? U svome stilu, legendarnim riffovima koji bi se trebali nalaziti u školskim udžbenicima, svojim fantastičnim, britkim i svjetlosno brzim solažama. Ukomponirao je elemente klasične glazbe u Heavy Metal, uvijek je tražio nešto novo, tražio je načine kako unaprijediti svoju (pogotovo za današnje standarde) božansku tehniku sviranja gitare. Bio je pravi Guitar Hero, u punom smislu toga pojma. Iako znam da mnogi od vas nikada nisu čuli za njega, Randy je bio veliki uzor mnogim gitaristima koji su došli poslije njega, bio je školovan gitarist i instruktor sviranja gitare. U toj mladosti svirao je tako zrelo, što se može čuti sa jedina dva albuma što je snimio s Ozzyem. ''Blizzard of Ozz'' i ''Diary of a Madman'' do danas su ostali temelji neoklasičnog heavy metala, i mnogi ih i danas vole poslušati, i ne zbog hipnotičnog Ozzyevog vocala, ili zbog odličnih pjesama, već zbog stričeka koji je pisao povijest svojom gitarom.
19. ožujka, 1982. dogodila se velika tragedija, prekinut je jedan život, poginuo je jedan od najvećih gitarista koji su ikada žarili i palili ovim planetom. Poginuo je u avionskoj nesreći kada su iz zezancije nadlijetali autobus u kojem su spavali ostali članovi banda. Kakav kraj za tako velikog čovjeka.
I možemo samo maštati o onome što bi Randy tek postao s vremenom, njegov stav nije poznavao kompromise, kakve bi tek fantastične stvari odsvirao? Nažalost, nikada nećemo saznati...



Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

nekoliko pjesama na kojima svira Randy:

Suicide Solution-fenomenalan uvodni riff koji pokazuje Rhoadsovu kvalitetu


Mr. Crowley - po mnogima najbolja Ozzyeva pjesma uopće, kada čujete Randya kako svira ništa čudno


Crazy Train - epska stvar s Ozzovog prvog albuma


Over The Mountain - još jedan dokaz njegove genijalnosti, fantastičan ritam, pokazuje koliko je svestran


Dakako, Randy je bio fenomenalan na aukustičnoj gitari, na njoj je odsvirao pjesmu Dee, koju je posvetio svojoj majci. Zaista se pokazao kao potpun gitarist bez nekih mana, jednostavno zbog svoje ustrajnosti da konstantno unaprijeđuje svoju tehniku sviranja.



Na kraju...pozdrav jednom od najvećih gitarista svih vremena, i sada; 25 godina nakon njegove prerane smrti još ga se mnogi sjećaju, svake godine se na njegovu grobu održavaju komemoracije...Randy Rhoads nikada neće biti zaboravljen!

Screaming at the window
Watch me die another day
Hopeless situation, endless price I have to pay

Vrisak iznutra, a niti suze izvana. Što sam to postao? Što sam učinio krivo? Zar sam ja zaista takav? Moja duša, nepotpuna je. Osjećaji prema tebi nadišli su me. Samo sam stajao. I pitam se zašto? A bio sam tako blizu. I pojaviti će se cijena koju ću morati platiti, vidjeti ću te s drugim znajući duboko u sebi da sam barem mogao pokušati. No sada se sve to čini nekako isprazno. Onaj luđak u meni se sada smije. Sigurno uživa.

You’re my dream, make me real
You’re my eyes when I must steal
You’re my pain when I can’t feel
You’re my dream, mind astray
You’re my eyes while I’m away
You’re my pain while I repay! …you are me!

Sanity now it's beyond me there's no choice

Diary of a madman
Walk the line again today
Entries of confusion
Dear diary I'm here to stay

Dragi dnevniče, što da učinim? Shvaćam, problem je u meni. On je u meni, taj luđak koji me tjera na skupe pogreške, koji me čini jadnim, koji me izjeda iznutra.

Manic depression befriends me
Hear his voice
Sanity now it's beyond me
There's no choice

Ali mora postojati izbor, ja ne mogu drugačije. Moram ga se riješiti nekako, moram naći mir…nekako.

I'm sick in mind and spirit
The mirror tells me lies
Could I mistake myself for someone
Who lives behind my eyes
Will he escape my soul
Or will he live in me
Is he tryin' to get out or tryin' to enter me

K vragu, ne mogu se sabrati, moje oči nisu moje, iza njih stoji on. On je ja, ali ja nisam on...ne mogu biti. Želim da ode, bolje mi je kad sam sam. No samoća stvara luđake, ne spriječava ih...


Voices in the darkness
Scream away my mental health
Can I ask a question
To help me save me from myself.

Glasovi, čujem ih… ne znam što govore, no oni su tu. Ne prepoznajem ih, kao da međusobno pričaju, ne mogu ih nikako omesti, nestaju sami od sebe, baš kao što i dolaze. Pomozite mi!

Enemies fill up the pages
Are they me
Monday till Sunday in stages
Set me free

Oslobodi me, oslobodi me od sebe samoga. Molim Te!

Lars Ulrich bi se trebao zabrinuti za svoju poziciju bubnjara u Metallici, mali šamara na stvari "Sad but True". Mislim da nikada nisam bio bliže pišanju u gaće od smijeha.

I know you believe in me
That's all I ever need. Uh-huh
No no, nothin's gonna stop it
Nothin' will discourage me. Oh, no!

Standin' on top of the world
For a little while
Standin' on top of the world
Gonna give it all we got!

I heard the sound of voices in the night
Spellbound there was someone calling
I looked around no one was in sight
Pulled down I just kept on falling
I've seen this place before
You were standing by my side
I've seen your face before tonight
Maybe I just see what I want it to be
I know it's a mystery
Do you remember me on a street of dreams
Running through my memory
On the street of dreams

ANYWAY

Key to my soul belongs to you
And you have the power to unlock it
Time for us is just ahead
Anyway, don’t say anyway
River of tears will stop
In your name, just
Never, and I say, never say
Anyway!

2.7.’07

On a street of dreams
Yeah, it was you!

There you stood a distant memory
So good like we never parted
Said to myself I knew you'd set me free
And here we are right back where we started
Something's come over me
And I don't know what to feel
Maybe this fantasy is real
Now I know I see what I want it to be
But it's still a mystery

On the street of dreams…


Do you remember me on the street of dreams
Running through my memory
On the street of dreams
You are on every face I see
On the street of dreams



But there’s only one little thing…it was not a dream.

Pet stvari koje čine sastavni dio mog života, stvari kojih se ne želim odreći, stvari koje me čine onakvim kakav jesam. Dakako ne nužno ovim redosljedom.

Glazba. Ona je uvijek tu, za sva raspoloženja. Toliko je volim da je teško ograničiti se na samo jedan žanr, a kamoli na samo jednog izvođača. No nekako je rock glazba za moju dušu, a heavy metal glazba za moje srce.



Pivo. Ili alkohol uopće, ne u pretjeranim količinama, no on je tu. Čak i u mojoj krvi. Za sve trenutke. Po mojoj teoriji alkohol je materijalizacija glazbe. A najbolji riffovi su kad si pijan, zar ne?



Nogomet. Ljubav iz najmlađih dana, možda je želja za dokazivanjem kod mene odavno nestala, no još uvijek uživam u toj fenomenalnoj igri. Dinamo, moj najdraži klub, naša repka.



TV - moje svetište. Puno vremena provodim pred njime i mislim da sam 80% svega što znam naučio na njemu, ako ne i više.


Žene. One su tu, i ja sam tu. Pa se katkad sudarimo. Nekada me od sudara boli glava, a nekad hoću još...a tako to valjda mora biti.

Za kraj još samo: DA ja sam muško. Sa svim minusevima, plusevima, korijenima i kvadratima koji dolaze uz to.