|
Uvijek je najteže napisati prve riječi posta. U životu nam se pojavljuju stvari koje možemo protumačiti na razne načine. Poput znakova koje nam nitko nije ostavio. Ili možda ipak jest? Kolike su šanse da u tri ujutro upalite TV i na njemu bude vaš omiljeni spot, ili o nečemu razmišljate i za dan ili dva nađete nešto na tu istu temu u novinama?
Maloprije sam baš pogledao jedan fenomenalan film; Navijačko Ludio (Football Factory), radi se o tri tjedna Toma Johnsona, huligana i žestokog navijača Chelsea. Zaista fenomenalan film koji bih preporučio svakome tko nema nikakvih problema sa gledanjem eksplicitnog nasilja na TV-u (dovoljno je reći samo da je film sniman u suradnji sa Rockstar Gamesom, uglednoj producentskoj kući računalnih igara, iz čijih su studija izašle neke od najkrvavijih igara svih vremena poput GTA serijala, Bully i dr.). No nemam namjeru pisati recenziju. Tom je dečko na pragu 30-ih. Cijeli život mu se svodi na sukobe navijačkih skupina. Živi za tučnjavu, to ga ispunjava, svjestan je svih negativnih aspekata tog ''hobija'' no to ga ne spriječava da stvara probleme nakon utakmica. No polako počinje shvaćati da gubi razum, glavom mu prolaze grozne misli, i progone ga noćne more. Uokolo viđa razne natpise koji kao da su upućeni baš njemu. I ovdje se vraćam na prvi dio posta. Koliko se puta u životu pojavljuju stvari koje bi mogle imati neko više značenje? Prije nekoliko dana nisam baš mogao zaspati, upalim TV i baš je bio pri kraju neki film sa Jackom Nicholsonom. Tada sam svjedočio jednome od najdojmljivijih monologa u svom životu. Ne sjećam se baš najbolje kako je išao ali se jako dobro sjećam zaključne rečenice. Legendarni Jack je rekao: '' Nisam ostavio ništa značajno iza sebe, kada umrem, i kada umru svi koje sam poznavao, biti će isto kao da nikada nisam niti postojao.'' I bio je u pravu. Nemam niti punih 18 godina, i već sam poprilično svjestan kako neću biti nitko značajan u životu. Danas je teško napraviti promjenu, iako su uvijeti bolji no ikada. I što kada umru ljudi koji su me poznavali, možda će ostati samo natpis na grobu s mojim imenom i prezimenom. I nije baš ohrabrujuće, zar ne? Možda bi to trebalo biti stimulirajuće. Ali ne za mene. Ne za mene.
Ispred mene je cijeli život, treba ga proživjeti svjesno znajući da nema nikakvoga smisla. Što nas je više to smo manji. I ono što meni znači sve na svijetu za nekoga je tek trivijalna glupost. I sve dobro što napravim u životu nikada neće biti nagrađeno, nije da tražim ali... no to je valjda cijena ljudskosti. Sinoć se neki lik ugazio k'o životinja. Naravno, svi njegovi prijatelji su ga ostavili samoga da polumrtav sjedi kod gimnazije. Na kraju smo mi nekako naišli na njega. Pokušali smo ga pokrenuti ali bezuspješno. I krenuli smo doma, no valjda je savijest proradila i vratili smo se nazad. Kad smo vidjeli da lik nije u stanju pričati otišli smo do hitne pa su ga oni odveli na ispumpavanje. Znam da bi on to sve prebrodio i bez nas. No nekako me tješi da sam ipak nekome pomogao. Kad sam to ispričao starome on mi je još prigovorio što lika nisam ostavio tamo na miru. Ne znam, lik je moj vršnjak i ne bih volio biti sam u takvoj situaciji. A stari me grdi jer sam napravio sve što bi i svaki normalan čovjek napravio. Što ako je u pravu? Što ako zaista treba gledati samo svoja posla jer nema drugoga izbora? Ne znam. Ne sviđa mi se ovo što danas zovemo životom. Kako se samo uspijevamo utopiti u nečemu tako plitkom?
|
