Mind mapping

2 Minutes To Midnight

[Smith/Dickinson]

Kill for gain or shoot to maim
But we don't need a reason
To Golden Goose is on the loose
And never out of season
Some blackened pride still burns inside
This shell of bloody treason
Here's my gun for a barrel of fun
For the love of living death

The killer's breed or the Demon's seed,
The glamour, the fortune, the pain,
Go to war again, blood is freedom's stain
But don't you pray for my soul anymore.

2 minutes to midnight,
The hands that threaten doom.
2 minutes to midnight,
To kill the unborn in the womb.

The blind men shout "Let the creatures out
We'll show the unbelievers."
The napalm screams of human flames
Of a prime time Belsen feast ... yeah!
As the reasons for the carnage cut their meat and lick the gravy
We oil the jaws of the war machine and feed it with our babies.

The killer's breed or the Demon's seed,
The glamour, the fortune, the pain,
Go to war again, blood is freedom's stain
But don't you pray for my soul anymore.

2 minutes to midnight,
The hands that threaten doom.
2 minutes to midnight,
To kill the unborn in the womb.

The body bags and little rags of children torn in two
And the jellied brains of those who remain to put the finger right on you
As the madmen play on words and make us all dance to their song
To the tune of starving millions to make a better kind of gun.

The killer's breed or the Demon's seed,
The glamour, the fortune, the pain,
Go to war again, blood is freedom's stain
But don't you pray for my soul anymore.

2 minutes to midnight,
The hands that threaten doom.
2 minutes to midnight,
To kill the unborn in the womb.

Midnight
Midnight
Midnight
It's all night

Midnight
Midnight
Midnight
It's all night

Mnogo ljudi koji su ikada slušali Maidene zasigurno pamte baš 2 Minutes to Midnight. Vjerojatno zbog upečatljivog refrena i odličnih riffova.
Ova pjesma, jedan od istinskih klasika Heavy metala. Snimljena je na albumu Powerslave 1984 godine. Maideni su njome samo pokazali kako oni pjevaju o mnogim stvarima, o smrti, boli, ljubavi, ratu ali i miru. Ovo je bez ikakve dvojbe antiratna pjesma proizašla iz sjećanja na hladni rat. No što bi značilo ''2 Minutes to Midnigt''?
Naime, postoji takozvani Doomsday Clock koji posjeduju likovi na sveučilištu u Chicagu. Taj sat je simboličnog značenja. Tu dolazimo do pojma ''ponoć''. Ponoć znači nuklearni rat. A nuklearni rat bi dakako značio uništenje čovječanstva. Najbliže što je sat ikada bio blizu ponoći je te famozne dvije minute. Mi se trenutačno nalazimo na pet minuta do ponoći zbog nuklearne krize sa Irakom i nekih Sjevernokorejskih testiranja. Da su se Maideni ovih dana sjetili napisati tu pjesmu zvala bi se 5 Minutes to Midnight. Čini se nažalost kako pred nama još ima i previše mržnje, ratova i nuklearnih kriza. Na nama je da se potrudimo da kazaljke ne dosegnu ponoć, jer smo osuđeni na sigurnu propast ...

Kažu da slike vrijede tisuću rijeći. I u pravu su. Ali što je jedna slika bez nekoliko brojeva ili riječi koji je pobliže označuju. Glupo mi je vidjeti neku staru sliku na ne znam kada je fotografirana. Danas mi je na pamet pala ideja da pogledam slike sa svoga krštenja.
I otvaram photo-album, ispadaju dvije slike. Prva, očigledno je to majčin razred iz osnovne, ne prepoznajem nikoga osim nje, i nevjerojatno me podsjeća na sestru. Jezivo zar ne? Škola braće Ribar je već onda bila oronula. I pokazujem tu sliku staroj. I ona se već slabo sjeća svakog imena, malena djeca, većina tih dječaka je prošla kroz Domovinski rat, neki nisu preživjeli, a ovdje, na ovoj slici, tolika je budućnost pred njima, toliko toga za napraviti. Svako lice, svako ime, svatko ima neku svoju priču...
Druga slika, vjenčanje mojih roditelja, datum – 26.7.1986. ufff jeb... kako je to bilo davno. I tamo oni sjede u nekoj sali kod matičara, stari se uvalio u neku fotelju. Po glavi mu se negdje motaju misli: ''gotovo je!!!'' ili ''zašto su me natjerali da nosim ove bijele koleđice?''. Očigledno je da se usro od straha, k'o grlica. I oko njih naravno kumovi i neka rulja iza. I zaista se vidi kako osamdesete još traju, frizure, odjeća. Neke od tih ljudi znam ali ih najviše ne poznajem.
I napokon počinjem gledati svoje slike. Krštenje, to je bilo davno, više se ni ne sjećam...
17.12.1989. bio sam tek nekoliko mjeseci star i gledam sada, nešto više od sedamnaest godina kasnije. Svi ti ljudi, sve ih poznajem, ali su se mnogo promijenili, barem fizički. Neki su dobili koju kilu (zapravo mislim da su svi dobili koju kilu), neki su izgubili boju kose, a neki su čak izgubili i kosu. I najdraža mi je slika gdje su na njoj svi najbliži. Majka me drži u nekoj dekici, kraj mene stoji djed s majčine strane, krsna mi kuma, moja najdraža teta (u izdanju s dugom kosom, joj kako ću je podjebavat). Zatim su tu dvije moje bake. Ova s očeve strane je preminula samo dva i pol tjedna nakon što je ova slika snimljena. Tu su još moj kum u kožnjaku, drugi djed i očevi ujak i njegova žena. Taj ujak je umro prije nekoliko godina, mislim 2001. ali nisam siguran. Stari je vjerojatno snimio tu fotku. Listam dalje. Dalje je nekoliko slika gdje su se svi pojedinačno slikali samnom. Negdje su me ubili u pojam s tim slikanjem. Zato se vjerojatno sada više niti ne volim slikati.
Nekoliko stranica dalje, nalazim se kod bake, teta me drži na haubi od nekog njihovog prastarog stojadina. Na tim sam slikama nešto stariji, no još nisam mogao hodati. I promatram okoliš. Sve je drugačije. I to mjesto, kod bake. Ondje imam najviše lijepih uspomena. Kad sam bio manji gotovo stalno sam bio kod njih jer mi je stari bio u vojsci ili radio, djed bio u schwabiji a majka je često bila ondje. Na zelenjaku, to su bili predivni dani. Iako se sjećam da su granate padale, sjećam se onog osjećaja kada je sirena za uzbunu označavala zračnu opasnost. Ondje sam bio sretan, onda sam bio sretan, maleni dječak okružen voljenim ljudima. Nisam imao briga. Nisam znao što se događalo i nije me zanimalo. Ondje sam naučio prva slova, čuo prve rock pjesme. Tko se ne bi sjećao pjesme Wind of Change dok sam je pjevao s tetom, imam to snimljeno na kazeti. I sada dvanaest-trinaest godina kasnije slušam tu pjesmu, znam svaku riječ. Vrijeme se promijenilo, pušu neki drugi vjetrovi promjena. I kažu da je svaka promjena dobra, ne bih se složio. Tada sam bio sretan, tamo na Zelenom brijegu, kod bake...
Vjerujem da ću za dvadesetak godina sa sjetom gledati na današnje dane, sjećati se svih uspona i padova, razočaranja i radosti. Prijateljstava, ljubavi i glazba. Ima se tu mnogo toga za pamtiti. I pitam se kamo će me odnijeti vjetrovi promjena...

evo pošto ljudi već počinju izmišljati gluposti da bi se naslađivali samnom, moja sličica jednog mrcine.

ja u osamdesetima, u vremenu heavy metala i skandala. zapamtite, ova će slika jednog dana mnogo vrijediti !!!

U posljednje vrijeme je podosta ljudi posumnjalo u moje znanje abecede, a pomalo sam i ja, pa ponosno predstavljam moju sopstvenu abecedu:

A – Al Bundy, moj uzor, šovinistička svinja i vječni gubitnik, tko ga ne bi volio
B – budale, mrzim ih
C – cure, volim ih
Č – čuda, polako prestajem vjerovati u njih slijepo čekajući jedno
Ć – Ćićarija, ne znam što još počinje tim slovom, a da mi pritom pada napamet
D – dinamo, moj najdraži klub još od najmlađih dana
Dž – džezva, tam' se kuva kahfa
Đ – đubre, to sam ja
E – epilog, nadam se sretan
F – Falcon, moj najdraži birc
G – govna, ima ih previše u mojoj okolini
G – gitare, u zadnje vrijeme ih sve više volim
H – hrabrost, treba mi je možda malo više u životu, nikako ne miješati s ludosti
I – Iron Maiden, bez ikakve konkurencije moj najdraži band
J – juva
K – kreteni, njih također mrzim
L – licemjerje, riječ koju najviše spominjem u poslijednja dva mjeseca
Lj – ljubav, bez nje ne bi svita bilo il' tako nekako
M – mržnja, mrzim je
M – mjuza, moj jedini pravi oslonac, bilo rock, hard rock ili heavy metal
N – ništavilo
N – nogomet
Nj – njuške
O – otpad
P – PIVA
P – prava stvar, još je tražim
Q – question?
R – ruke, bez njih teško mogu zamisliti svoj život
S – sranje (vidi W)
Š – škola, moj najveći grijeh
T – ti
U – umor od svega
V – višak, ima ga previše
W – weber (vidi slovo G)
X – zakon slovo
Y – yu-go-slavia, ja sam mladi yugonostalgičar
Z – zabava
Ž – želja, nešto što mi u zadnje vrijeme kronično nedostaje (ne ta želja!!! jeb...)

Znam da imam nekih slova viška, ali ukoliko imam koje manjka obavezno mi recite !!!

Janick Gers (27.1.1957. - ?)
Sretan rođendan majstore !

Love is a razor and I walked the line on that silver blade

Ljubav je nešto tako divno, ALI zašto nekada to može toliko uništiti čovjeka. Zašto prestankom ljubavi počinje samoća?
Zašto te boli kad si nesretno zaljubljen, i zašto još više boli kada neiskreno voliš.
Ljubav je zaista poput oštrice, tako tanka, tako uska, tako lako se porezati. ALI treba hodati oštricom, paziti, misliti, i znati da to radiš s jednim ciljem - da voliš. Sve ostalo je nebitno, svi ostali su nebitni.
Kako je samo sebično voljeti. Toliko sebično da tada oko sebe ne vidiš duge ljude. Ne doživljavaš ih, ne shvaćaš ih. Kao da si pijan, ne znaš kamo to vodi, znaš samo da ti je dobro i da će uskoro prestati djelovati. A onda mamurluk, sjećanja, tuga i ona sada već neizbježna – bol.
I pitam se da li je to sve potrebno, da li se to može malo drugačije. Ne bolje, samo jednostavnije. I ne vjerujem u ljubav na prvi pogled, barem ne obostranu...
A ta platonska ljubav, nešto najtužnije, najočajnije, tako bezizgledno no ipak ne i bezizlazno. Lako je pobjeći, lako je odustati, ALI kako prestati? Kako prestati voljeti? Kako uopće znati da voliš? Kako znati?

Dream on brother. While you can
Dream on sister. I hope you will find the one
All of our lives, covered up quickly by the tides of time

Spend your days full of emptiness
Spend your years full of loneliness
Wasting love, in a desperate caress
Rolling shadows of night…


I tako razmišljam, i ne shvaćam koliko možda griješim. Kako da znam da li sam u pravu, kako da znam da sam možda samo zaluđen? Što ako se i kada razočaram, onako okrutno, nehumano. Što onda? Što onda?
Treba se nadati, nada uvijek ostaje do posljednjeg daha, nada može biti slijepa, no ona je nešto idealno... Štaviše, mislim da je nada najsavršenji ljudski osjećaj, koliko ona optimistična bila. Uvijek nam ostaju snovi, tamo je naš svijet, možda jednako okrutan kao i ovaj, pun noćnih mora. No barem se možeš probuditi. Uostalom... čak ni moji snovi nisu svi ružni.

The night is falling again, The Sun is closing his eyes
I hope I'll be dreaming about you tonight
To feel what you have inside you, that special thing
So beautiful that even a blind-man can see
I hope I'll be dreaming about you tonight
I want to have you in my sight
Even if it means you're only with me within my dreams

16.1.2007.

[Blaze Bayley, Janick Gers and Steve Harris]

I get in from work at 2 a.m. and sit down with beer
Turn on late night TV and then wonder why I'm here
It's meaningless and trivial and it washes over me
And once again I wonder is this all there is for me

Here I am again
Look at me again
Here I am Again
On my own
Trying hard to see
What there is for me
Here I am again
On my own

Life seems so pathetic I wish I could leave it all behind
This canvas chair, this bed, these walls that fall in on my mind
Hold on for something better
That just drags you through the dirt
Do you just let go or carry on and try to take the hurt

Here I am again
Look at me again
Here I am Again
On my own
Trying hard to see
What there is for me
Here I am again
On my own



Ovaj dan je...beznadan, ništa više...

Noć bez zvijezda, gradovi bez imena i moja sjećanja
Tragovi kočenja na cestama što vode do neba

Godine prolaze, ljudi dolaze i odlaze, neki se i mijenjaju, no neki se mijenjaju samo u našim očima. Većinu stvari oko sebe primjećujem, pokušavam to usporediti sa prošlim vremenima. I to ne vremenima kada sam ja živio, nešto prije.
Film, Zlatne godine. Radnja: Hrvatsko Proljeće. Mladi ljudi, idealisti, djeca komunizma, a roditelji demokracije. Ne, ja mrzim politiku. No divim se ljudima koji imaju svoja načela, i bore se za njih. Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, ljudi su se imali za što boriti. Možda je to loše. Ne znam, no dosta se njih izborilo za to da se mi ne moramo boriti. Da li je to problem? Mislim da jest. I danas ima idealista, sanjara, boraca. No sjede nekako besposleno dižući obrvu tek zbog pokojeg prosvjeda protiv zagađenja, pedofilije i ostalih sranja kojih je uvijek bilo i biti će. No to su sve globalne gluposti protiv kojih se ne može. Istina, ne volim kada se fura životinjsko krzno, no rock i heavy metal se teško mogu zamisliti bez životinjske kože. Zamislite samo Judas Priest bez kožnih hlača i jakni. Doduše oni sada nose umjetnu kožu jer su ih neki aktivisti malo pritisnuli. No nisam o tome htio pričati...
Po čemu ću ja pamtiti svoju mladost, hoće li moja generacija po ičemu ostati zapamćena? Bojim se da neće...

A bio sam na kraju svijeta sam bez tebe korak do sna
Sam protiv svih, na kraju vremena a gdje si ostala ti?

Moja mladost, bolje rečeno naša mladost, bi trebala biti razdoblje koje ću zauvijek pamtiti, ali po čemu? Glazba, opijanja, ljubav, uspomene koje ću sa zadovoljstvom ponijeti u grob. No da li je to sve? Da li će se dogoditi nešto veće, važnije. Imam osjećaj kako žudim za žrtvom. Za nešto bolje? Ne znam. Da li moje vrijeme tek dolazi? U to sumnjam, prije bih rekao da me čeka život pun razočaranja... da li je to možda razlog za borbu? Ne, nije, protiv toga se ne može. I sjetim se opet onog filma. Mladi studenti željni prava glasa bivaju pretučeni, zatvarani i bivaju tretirani poput zločinaca i izdajica. Protiv toga se moralo boriti, svom snagom.

Zlatne godine i duge sjene
Pomoli se za naše vrijeme
Jednu svijeću ljubavi
Zapali za mene

Danas sam bio na uvođenju u evidenciju u uredu za obranu. Danas se svi sjećaju vojske, pritom ne mislim na rat. Mladići iz cijele Juge u JNA, njihove priče, sada, godinama kasnije. Kada ja završim školu vojska će biti ukinuta. Nema više priča, nema više sjećanja. Odlaze moje zlatne godine, odlaze u vjetar zajedno sa sjetom za vremenima u kojima nikada nisam živio.

So understand
Don't waste your time always searching for
those wasted years
Face up... make your stand
And realize you're living in the golden years

Što, zar ja možda tratim svoje vrijeme tražeći izgubljeno vrijeme, možda niti ne shvaćam kako možda živim u tim famoznim zlatnim godinama. Hm...tko zna? Vrijeme će pokazati, valjda...

Too much time on my hands, I got you on my mind
Can't ease this pain, so easily
When you can't find the words to say it's hard to
make it through another day
And it makes me wanna cry and throw my
hands up to the sky

Ove riječi savršeno opisuju moje stanje sada, ne nalazim riječi, ne uspijevam reći ono što mislim i svaki dan je sve bezličniji. I zato sam tužan, ne mogu si pomoći, pa mislim na neka druga vremena, na neke davne bitke.
Kao da mene u životu još ne čeka još mnoštvo bitaka za dobiti? U nekim, mojim zlatnim godinama...

Hladna kiša moje noći umiva tvojim suzama
Nije život posuo sa ružama sva moja sjećanja
A bio sam na kraju svijeta sam bez tebe korak do dna
Sam protiv svih na kraju vremena a gdje si ostala ti?

Ofkors!!!
Eto tako , zahvaljujući, negative creep koja ne dopušta da mi bude dosadno i ja pišem pet stvari, događaja ili nečega u tom stilu što me pobliže označava, eh pa pokušati ću, možda to neće djelovati tako ozbiljno kako bi možda moralo, no to sam ja! Ionako ozbiljne stvari previše olako shvaćam.

1. glazba, moj prijatelj kad sam sam, drugi dom kada nemam kamo i nešto što previše volim da bih to poisao ovakvim riječima...
2. nogomet, zaljubljenik sam u taj sport, obožavam ga gledati i igrati, iako sam lijen ići redovito na treninge
3. moja soba, mjesto gdje me nitko ne smije dirati, mjesto gdje želim biti sam, slušati glazbu i gledati nogomet
4. crni humor, ironija i sarkazam, svakodnevni prolaznici u mom životu
5. blog, još jedno od utočišta moga svijeta, to je mjesto gdje ujedinjujem prethodne četiri stavke.

I sada kada sam ovo napravio s iznimnom, za mene karakterističnom površnošću. Ne znam, možda bi ipak bilo bolje da netko drugi, po mogućnosti dobronamjeran sudi o meni. No kako bih se ja još malo zabavio zadajem isti zadatak još nekim ljudima, a to su:
-idža
-charlotte
-black orchid
-anla
-južnjačka utjeha

Ljudi moji to je to, vi to možete, ali ne morate...

Danas...škola!!!
Buđenje u pola osam, kako mi je samo teško palo, a vani hladno, a ja moram u školu, zvuči poput scenarija za horor, zar ne?
I još po rasporedu nemam prva dva sata, odlazim u Falcon na kavu, ali ona me samo još uspavala. I nekako dolazim do škole, a ondje ljudi koje nisam tri tjedna vidio, heh zanimljivo, nekih se nisam niti sjetio tijekom praznika, neka...nažalost sam se sjetio onih koje ne volim, no što ću...
I dva sata engleskog, prijavio sam se za školsko natjecanje, heh barem neću morati na nastavu. I profesorica me pita kako je bilo za praznike...i budi me iz sna. A ja se ne mogu sjetiti niti jedne riječi na engleskom, a onda sav promukao izgovaram: "Oh, it was terrible". I razred naravno pada u smijeh, tek sam u tom trenutku shvatio da su praznici zaista bili očajni, tek nekoliko izlazaka, ništa više...
Tada me profesorica upita kako je bilo na dočeku nove godine, a ja netom probuđen odgovaram: "I don't quite remember." Razred se opet počinje smijati, i ja zajedno s njima, i profesorica me upita da li sam možda pio, ja sam joj rekao da sam samo guštao. I onda se u njoj probudio onaj profesorski instinkt, a zajedno s njim i pitanja: "When did You started drinking?", "What do You think? Why young people drink". A ja joj rekoh samo da sam počeo piti prije godinu dana (nezamjetno slagavši) te da se mladi po mom mišljenju opijaju radi zabave. Opet lažem!!! Ne, ja ne pijem samo zbog zabave, ne zbog predivnog učinka alkohola, vać zbog toga što tada više nikoga ne čujem, tada sam isključen, tada ne razmišljam o ničemu, tada sam jedino opušten. To može zvučati prilično isprazno i zabrinjavajuće, ali moj je život satkan od gluposti koje me opterećuju od trenutka kad se budim pa sve dok ne idem spavati. I tako, svi se smijemo, a profa upita da li sam često pijan, tada sam shvatio da moram reći da ne jer bi mogao imati gadnih problema, dakako publika je dovikivala: "Gleda u oči i laže, mogao bi biti političar, laže!!!". I tako ih je nekoliko letjelo van već prvoga sata ove godine, začudo nisam bio s njima jer inače i ja dosta vremena provodim vani zbog mojih oštroumnih komentara. I tako izlazim van iz razreda, sav nikakav, nasmijao sam se kao budala, no ne osjećam se dobro, kao da sam mamuran. I sav pospan šećem hodnikom, viđam svu onu gamad od profesora, i maštam o tome kako da neke o njih pošaljem u rodni im kraj (ne, ne mislim na Srbiju, iako ih ima mnogo i odande). I pokušavam razbiti sivilo, gledati lijepe stvari, gledati na dobro.
I...
I ništa ne vidim, kako glupo!
Kakav šugav dan, vani je sunce, ali to me ne veseli, ide mi u oči, okrećem se, ne mogu više gledati. Ljudi pričaju samnom, no ja ih ne čujem, smijem se tek radi reda. Otišao sam i na tjelesni kod bivšeg razreda da se malo zezamo s loptom, i nije bilo loše, ali bio sam totalno bezvoljan, i dolazim doma, shvatio sam da ovo nikako nije moj dan, imao je sve preduvjete da ne bude tako, no nije se dogodilo.
No s druge strane, nema veze, sada ću još malo poslušati mjuzu, pogledati TV, nešto malo pročitati i onda lijepo otići spavati, sutra sigurno neće biti tako loše!
Gle, gle! Možda sam ipak našao nešto što me veseli, sutra!!! Jedva čekam sutra.
...jer, sutra je novi dan

Moj stari i ja. Dvije osobe koje nemaju ništa zajedničko, živimo pod istim krovom i ne razgovaramo. Barem ne normalno. On uvijek gleda na moje minuse, uvijek gleda ono u čemu ja uživam i razmišlja kako bi to prekinuo. Dosad nikada nisam bio pohvaljen kada bih nešto napravio. Za sve što bih ikada učinio bio sam ''nagrađen'' riječima: ''Dobro! Ali tako se i mora, i ti si to morao raditi i prije i češće.''. Naravno da je to jako utjecalo na moje samopouzdanje. A dijete u petom ili šestom razredu želi čuti riječ pohvale, tada dijete treba naučiti cijeniti neke stvari, ja to nikada nisam mogao. I svađe su prolazile, i to po nekoliko dnevno, molio sam Boga da slijedeći dan ne progovorim niti riječi s njim, jer znao sam da će se izvikati na mene, i dere se zbog sitnica koje nemaju smisla, no dugoročno ubijaju vjeru u sebe. Nakon svake utakmice koju bih odigrao on bi mi prigovorio zbog nečega. Nekad sam redovito odlazio na treninge, i opet bi mi zbog samo jednog propuštenog počeo soliti pamet, dakako, nakon nekog vremena prestao sam dolaziti na treninge jer mi je ubio volju. U osnovnoj mi je srao kako ništa ne učim, a bio sam odličan, došla je srednja, ja više nisam imao želju učiti, zgadio mi je sve!
I svaki puta kada bi pričao s nekim čija su djeca gora od mene on bi o meni pričao u negativnom kontekstu. Nikada nije rekao: '' Moj je sin prošao svih osam razreda osnovne s pet i upisao dobru školu (kurac dobru školu!)'', on bi rekao kako nikada ništa ne radim. A što bih trebao raditi? Da uzmem lopatu i prebacim kubik pijeska s jednog mjesta na drugo? Nekoć sam redovito čistio sobu, sada to radim tek ponekad i to samo da se maknem od njega. Nekoć smo znali gledati utakmice zajedno, sada ih ja gledam u svojoj sobi, imamo dva različita pogleda na svijet, dva pogleda koji se sukobljavaju iz trenutka u trenutak. Svaki puta kada je na godišnjem odmoru izluđuje me do te mjere da počinjem histerizirati zbog svake sitnice. I suvislo tvrdim da je on odgovoran za 60% svih neuspjeha u mom životu, a vjerujte mi, bilo ih je...
I nikada mu nisam smio reči niti riječ. No to se promijenilo, ali nije donijelo ništa dobroga. Svaki puta bi mi nabijao na nos kako se ja izderavam na druge ukućane, uključujući i njega. I nikada se ne zapita od koga sam to pokupio? Nekoć sam bio bolji, bio sam bezbrižniji, sada sam pun tuge i bijesa. Nikad mi nije pružio potporu, nikada mi nije pomogao, a to je njegova dužnost, pa jebemu on mi je roditelj! Ali ne! On se k'o fol žrtvuje za mene. Ma u redu, nikada mi ništa nije nedostajalo, osim obiteljskog odnosa. Ali njega i ostale više niti ne smatram kao obitelj, već kao neke ljude s kojima moram živjeti i trpjeti, kao ljude koji će mi nedostajati kada ih ne budem viđao mjesecima. Nikada ga nisam tražio nešto što ne bi tražio netko drugi, netko normalan. Nemam niti namjeru. Uostalom, dosta mi je razočaranja u životu, zašto da ih stvaram još ondje gdje ih ne bi trebalo kada me čeka još toliko razočaranja u životu da bih se najradije sada bacio kroz prozor. No znam da ću jednoga dana otići iz ove ludnice, odseliti se, otići i nikada se ne osvrnuti...
To je ono za što živim i mislim da je to slijedeća prekretnica u mom životu.

You just stood there screaming
fearing no one was listening to you
they say the empty can rattles the most
the sound of your own voice must sooth you
hearing only what you want to hear
and knowing only what you've heard
you, you're smothered in tragedy
and you're out to save the world




Dani prolaze… I gotovo da svaki novi donosi neko novo razočaranje. Katkad se razočaram u sebe, u druge, ali najčešće u cijeli ovaj svijet lišen ikakve humanosti, suosjećanja i iskrenog prijateljstva. Zadnje što želim je analizirati ovo bolesno društvo kojemu i sam pripadam. No u ljudima ima jedna neizlječiva bolest koja mene jako iritira.
Licemjerje, najgora ljudska osobina, korijen mržnje i svih negativnih osjećaja među ljudima. Posljedice licemjerja su definitivno tuga, jad i naposljetku – mržnja.

misery
you insist that the weight of the world
should be on your shoulders
misery
there's much more to life than what you see
my friend of misery


Prijatelji, jedine osobe koje predstavljaju svjetlost u tami licemjerja. Pravi prijatelji, ne poznanici, ne najbolji prijatelji, su osobe bez kojih čovijekov um može teško opstati.
Možda sam malo pre-pesimističan no mislim da su najbolji prijatelji komercijalna izmišljotina poput Djeda Božićnjaka, štrebera i black metala.
Najbolje prijatelje i prijateljice sam imao dok sam bio klinac, no to nisu najbolji prijatelji, to su tek ljudi s kojima sam se družio ili se još uvijek družim. To nisu ljudi kojima mogu bezuvjetno vjerovati, na kraju krajeva ja niti ne želim imati najbolje prijatelje.
Svijet me odgaja, razvija, tuče i uništava. A ja tom svijetu nisam učinio ništa da me toliko mrzi. Barem mislim da nisam...
I zanimljivo, kako ljudi lako okrenu drugo lice, okrenu ti leđa. I samo se nasmiju, ta im zabava traje nekoliko trenutaka, baš kao i moj entuzijazam da sam našao dobrog prijatelja. No razočaranje traje mnogo duže, gotovo cijelu vječnost. U problemima nikada nema nikoga, u trenutku kad si sam. Tada čovijek navikne biti sam, navikne se isključiti, navikne ne mariti.

you still stood there screaming
no one caring about these words you tell
my friend before your voice is gone
one man's fun is another's hell
these times are said to try men's souls
but something's wrong with all you see
you, you'll take it on all yourself
remember, misery loves company


I zapravo radim budalu od sebe, sudim druge a o sebi niti riječi. Govorim o tuđoj dvoličnosti no i ja sam takav. Kad sam vani smijem se, zajebavam druge, radim budalu od sebe i zabavljam se. No kada nema nikoga kraj mene postajem svoj, sve te misli, riječi, pjesme i snovi. Sve to postaje dugačije. Nova dimenzija, novi svijet, svijet stvoren samo za mene...

you just stood there screaming
my friend of misery


U tom svijetu sam usamljen, trebam nekoga, nekoga iskrenog i poštenog, nekoga tko je spreman biti tamo, ne uvijek, nego samo kad je potrebno. No ne tražim od drugih tu žrtvu, ne treba tratiti dragocijeno vrijeme na budale...
I kako legendarni Ozzie jednom reče:

I DON’T WANNA CHANGE THE WORLD, I DON’T WANT THE WORLD TO CHANGE ME

...ostavite me na miru, takav sam kakav sam, koliko god to gadno i okrutno bilo...

Mnogo toga me u posljednje vrijeme me muči. Dosad mi je odlazak na spavanje bio tek mali odmor od sranja koja me u zadnje vrijeme prate. No već tjednima ne spavam dobro, sanjam razne gluposti koje me proganjaju ostatak dana, no to nisu obične noćne more, to su tek slike i događaji o kojima razmišljam dok sam budan.

Suffocation waking in a sweat
Scared to fall asleep again
In case the dream begins again
Someone chasing I cannot move
Standing rigid nightmare's statue
What a dream when will it end
And will it transcend ?

I tako se budim, u znoju, u strahu. Od čega? Ne znam. No to mi je velika muka, opterećen sam time i preko dana, čisti užas. Nekada su mi snovi bili tek usputna pojava u životu, a sada je granica između noćnih mora i stvarnosti toliko tanka da me proganja 24 sata dnevno.

Restless sleep the minds in turmoil
One nightmare ends another fertile
Getting to me so scared to sleep
But scared to wake now, in too deep.

I sve je to donekle, podnošljivo dok se ne uplete alkohol naš svagdanji, porok svih poroka, i jedna od stvari što me tjera da živim i dalje. Rijetko kada pretjeram, no dogodi se da imam velike rupe u pamćenju i tada mi se događa da stvari koje sam sanjao drugi dan pomiješam sa stvarnosti, tj. za događaje koji su se dogodili nisam siguran jesu li stvarni. Spavanje je za mene prestalo biti opuštajuće, budim se u znoju, pričam u snu i uvijek se budim razotkriven. Problem je, dakako, u tome što se ne odmorim noću ma koliko god ja spavao, po danu nisam odmoran te bih najradije ponovno zaspao, a znam da ću se opet mučiti snovima...

Help me. Help me to find my true
Self without seeing the future
Save me, save me from torturing
Myself even within my dreams

Ovakvo me stanje uvijek tjeralo na razmišljanje, mislim da sam naišao baš zanimljivo pitanje negdje na netu.
Mogu li slijepi sanjati? Ne znam za druge, no moji su snovi satkani od raznih slika, koje inače nemaju nekog smisla, no što je s onima koji nikada u životu nisu vidjeli ono što zdravi vide svojim očima. Da li oni sanjaju zvukove, mirise ili neke druge osjete koji su jači u slijepih ljudi? Nadam se samo da im more nisu toliko strašne i iscrpljujuće poput mojih. Isto tako se nadam da će one uskoro nestati iz moje glave, da se odmorim, barem nakratko...

There's got to be just more to it
Than this
Or tell me why do we exist
I'd like to think that when I die
I'd get a chance another time
And to return and live again
Reincarnate, play the game
Again and again and again.

Srećan im Božić !!!

It's getting near dawn,
When lights close their tired eyes.
I'll soon be with you my love,
To give you my dawn surprise

Budim se. Nešto sam sanjao, ne znam što, nije bilo lijepo, nije ni bitno.
Probudio sam se iz noćne more ali ne osjećam nikakvo olakšanje jer znam da sam iz ružnog sna ušao u nešto o čemu mogu samo sanjati da je san. Nešto puno gore, ali to je još samo jedan dan. Opet me boli glava, kako i ne bi, pa pod konstantnim sam pritiskom, stres me izjeda, ne jedem, loše spavam, a ne nazire se kraj. Slušam glazbu ali ništa ne čujem, ma kao da imam što čuti, ionako mi ta glazba više ništa ne znači, već danas će netko popljuvati sve što volim i u što vjerujem, sada će doći onaj kreten i reći da ugasim to, da se prestanem izležavati. Zar on ne vidi ? Zar on ne čuje? Zar on ne vjeruje?
Ma zašto me ne pusti na miru? Pa zar mu ja smetam? Ma zamisli, još će i slušanje glazbe koju voliš postati zločin. A ta glazba nije napisana da nekog vrijeđa, da nekom smeta, da je netko prezire...
A ja samo prebacujem drugu pjesmu, John Lennon – Imagine.
Heh zamisli... ja nisam sanjar, moji snovi su uništeni, moje sanjarenje je skup besmislenih gluposti kojih se ne mogu riješiti. Besmislenost me proganja već neko vrijeme.
Ma opet prebacujem pjesmu, ne želim izmišljati gluposti dok mi se svijet ruši.
Bambi Molesters – Theme from staying beauty. Dugo nisam slušao Bambije, drage mi sugrađane, random na Winampu je ovoga puta našao pravu stvar, pogodio je. No pjesme (nažalost) ne traju vječno, uskoro će i ova završiti.
Next! Ozzy Osbourne – I Just Want You. Tada se sjetim jedne osobe. Ma možda i nije bitno tko je ona. Zatvaram oči, želim se sjetiti lica, ne mogu, ma koji mi je k... ? Dosta mi je ove pjesme, želim čuti nešto jako dobro. Hajde randome, nemoj me sada zajebati. Opa Peppersi, nije loše This is The Place, riječi, sviđa mi se jedna strofa mi se ovdje oduvjek sviđala:

I saw you out there yesterday
What did you want to say
A perfect piece of DNA
Caught in a flashing ray
I caught you out there in the fray
What did you want to say
A master piece of DNA
Caught in a flashing ray


Pohvala randomu, ovo mi je trebalo, no opet mislim na nekoga, ma ne smeta mi. Da vidimo što je slijedeće, napokon i Maideni, nisam raspoložen za nešto življu mjuzu, no čekaj! Ova je dobra: Ligtining Strikes Twice

Is it the rolling thunder that scares you
Is it the crashing of clouds that hold fear
But all I know as I sit in a corner alone
It takes me back to my childhood again

And as I wait and look for an answer
To all the things going round in my head
I ask myself could it be a disaster and when
it's maybe threatening to happen again

Maybe lightning strikes twice…

Možda, tko zna? Sada puštam nešto po svom izboru, isto Maideni, Face in The Sand, pjesma s uvodom koji je jednom riječju – predivan, tako savršen, bajkovit, a zatim grmljavina. I slušam je do kraja, nisam ja jedan od onih koji slušaju pjesmu zbog uvoda, solaže ili refrena...
Aj'mo dalje... Zabranjeno Pušenje – Možeš imat moje tijelo. Ma milina, jarani su ovo odsvirali za dušu, mjuza zaista liječi.
I tako ja cijeli dan pišem ovaj post i sjetim se jedne pefektne pjesme – Eric Clapton – Sunshine of Your Love, stavljam na repeat i to je to, uživam! I uživat ću dok glazba ne nestane, a onda...

I've been waiting so long
I've been waiting so long
I've been waiting so long
To be where I'm going
In the sunshine of your love.

Upravo sam se probudio, koji užas, vrat me boli, al' od mamurluka ni traga. Provod je bio genijalan.

Evo mali raspored događanja
20:00 - dolazim u grad prerano jer smo se dogovorili u pola devet
20:30 - dolaze dečki te odlazimo do trafike po pivu
20:45 - na placu smo i ispijamo pivu
20:52 - na Rokiću završavamo s pivom i idemo u Party Pub na bull-vodku
21:15 - ponovno odlazimo na tržnicu i tamo se sastajemo s nekim ljudima i kuhanim vinom
00:00 - čestitamo si Novu Godinu
00:02 - iz nekog razloga si ponovno čestitamo Novu Godinu
00:27 - odlazimo u disco
00:35 do 04:15 - blackout
04:20 - gotovo sam zaspao na šanku
05:25 - krećemo kući
06:17 - dolazim kući željan WC-a i kreveta (inače mi za dolazak kući iz centra treba oko pola sata)
06:18 do 07:20 - umjesto da spavam gledam koncert na kojem Gary Moore rastura onaj svoj Gibson LesPaul sa nekim svojim drugarima
oko 07:30 - napokon odlazim spavati
14:41 - buđenje
15:04 - počinjem pisati ovaj post
15:09 - frend me zove da idem na kavu
17:52 - vraćam se doma i napokon dovršavam ovaj post

Provod je bio odličan i volio bih da se može još koji puta ponoviti, i evo jedne super-prigodne pjesme

U2 - New Year's Day



Yeah...
All is quiet on New Year's Day
A world in white gets underway
I want to be with you
Be with you night and day
Nothing changes on New Year's Day
On New Year's Day

I will be with you again
I will be with you again

Under a blood red sky
A crowd has gathered in black and white
Arms entwined, the chosen few
The newspapers says, says
Say it's true it's true...
And we can break through
Though torn in two
We can be one

I...I will begin again
I...I will begin again

Oh...
Maybe the time is right
Oh...maybe tonight...

I will be with you again
I will be with you again

And so we're told this is the golden age
And gold is the reason for the wars we wage
Though I want to be with you
Be with you night and day
Nothing changes
On New Year's Day