Marketing
Wind of change
Kažu da slike vrijede tisuću rijeći. I u pravu su. Ali što je jedna slika bez nekoliko brojeva ili riječi koji je pobliže označuju. Glupo mi je vidjeti neku staru sliku na ne znam kada je fotografirana. Danas mi je na pamet pala ideja da pogledam slike sa svoga krštenja.
I otvaram photo-album, ispadaju dvije slike. Prva, očigledno je to majčin razred iz osnovne, ne prepoznajem nikoga osim nje, i nevjerojatno me podsjeća na sestru. Jezivo zar ne? Škola braće Ribar je već onda bila oronula. I pokazujem tu sliku staroj. I ona se već slabo sjeća svakog imena, malena djeca, većina tih dječaka je prošla kroz Domovinski rat, neki nisu preživjeli, a ovdje, na ovoj slici, tolika je budućnost pred njima, toliko toga za napraviti. Svako lice, svako ime, svatko ima neku svoju priču...
Druga slika, vjenčanje mojih roditelja, datum – 26.7.1986. ufff jeb... kako je to bilo davno. I tamo oni sjede u nekoj sali kod matičara, stari se uvalio u neku fotelju. Po glavi mu se negdje motaju misli: ''gotovo je!!!'' ili ''zašto su me natjerali da nosim ove bijele koleđice?''. Očigledno je da se usro od straha, k'o grlica. I oko njih naravno kumovi i neka rulja iza. I zaista se vidi kako osamdesete još traju, frizure, odjeća. Neke od tih ljudi znam ali ih najviše ne poznajem.
I napokon počinjem gledati svoje slike. Krštenje, to je bilo davno, više se ni ne sjećam...
17.12.1989. bio sam tek nekoliko mjeseci star i gledam sada, nešto više od sedamnaest godina kasnije. Svi ti ljudi, sve ih poznajem, ali su se mnogo promijenili, barem fizički. Neki su dobili koju kilu (zapravo mislim da su svi dobili koju kilu), neki su izgubili boju kose, a neki su čak izgubili i kosu. I najdraža mi je slika gdje su na njoj svi najbliži. Majka me drži u nekoj dekici, kraj mene stoji djed s majčine strane, krsna mi kuma, moja najdraža teta (u izdanju s dugom kosom, joj kako ću je podjebavat). Zatim su tu dvije moje bake. Ova s očeve strane je preminula samo dva i pol tjedna nakon što je ova slika snimljena. Tu su još moj kum u kožnjaku, drugi djed i očevi ujak i njegova žena. Taj ujak je umro prije nekoliko godina, mislim 2001. ali nisam siguran. Stari je vjerojatno snimio tu fotku. Listam dalje. Dalje je nekoliko slika gdje su se svi pojedinačno slikali samnom. Negdje su me ubili u pojam s tim slikanjem. Zato se vjerojatno sada više niti ne volim slikati.
Nekoliko stranica dalje, nalazim se kod bake, teta me drži na haubi od nekog njihovog prastarog stojadina. Na tim sam slikama nešto stariji, no još nisam mogao hodati. I promatram okoliš. Sve je drugačije. I to mjesto, kod bake. Ondje imam najviše lijepih uspomena. Kad sam bio manji gotovo stalno sam bio kod njih jer mi je stari bio u vojsci ili radio, djed bio u schwabiji a majka je često bila ondje. Na zelenjaku, to su bili predivni dani. Iako se sjećam da su granate padale, sjećam se onog osjećaja kada je sirena za uzbunu označavala zračnu opasnost. Ondje sam bio sretan, onda sam bio sretan, maleni dječak okružen voljenim ljudima. Nisam imao briga. Nisam znao što se događalo i nije me zanimalo. Ondje sam naučio prva slova, čuo prve rock pjesme. Tko se ne bi sjećao pjesme Wind of Change dok sam je pjevao s tetom, imam to snimljeno na kazeti. I sada dvanaest-trinaest godina kasnije slušam tu pjesmu, znam svaku riječ. Vrijeme se promijenilo, pušu neki drugi vjetrovi promjena. I kažu da je svaka promjena dobra, ne bih se složio. Tada sam bio sretan, tamo na Zelenom brijegu, kod bake...
Vjerujem da ću za dvadesetak godina sa sjetom gledati na današnje dane, sjećati se svih uspona i padova, razočaranja i radosti. Prijateljstava, ljubavi i glazba. Ima se tu mnogo toga za pamtiti. I pitam se kamo će me odnijeti vjetrovi promjena...
evo pošto ljudi već počinju izmišljati gluposti da bi se naslađivali samnom, moja sličica jednog mrcine.
ja u osamdesetima, u vremenu heavy metala i skandala. zapamtite, ova će slika jednog dana mnogo vrijediti !!!
Post je objavljen 28.01.2007. u 16:33 sati.