Moj stari i ja. Dvije osobe koje nemaju ništa zajedničko, živimo pod istim krovom i ne razgovaramo. Barem ne normalno. On uvijek gleda na moje minuse, uvijek gleda ono u čemu ja uživam i razmišlja kako bi to prekinuo. Dosad nikada nisam bio pohvaljen kada bih nešto napravio. Za sve što bih ikada učinio bio sam ''nagrađen'' riječima: ''Dobro! Ali tako se i mora, i ti si to morao raditi i prije i češće.''. Naravno da je to jako utjecalo na moje samopouzdanje. A dijete u petom ili šestom razredu želi čuti riječ pohvale, tada dijete treba naučiti cijeniti neke stvari, ja to nikada nisam mogao. I svađe su prolazile, i to po nekoliko dnevno, molio sam Boga da slijedeći dan ne progovorim niti riječi s njim, jer znao sam da će se izvikati na mene, i dere se zbog sitnica koje nemaju smisla, no dugoročno ubijaju vjeru u sebe. Nakon svake utakmice koju bih odigrao on bi mi prigovorio zbog nečega. Nekad sam redovito odlazio na treninge, i opet bi mi zbog samo jednog propuštenog počeo soliti pamet, dakako, nakon nekog vremena prestao sam dolaziti na treninge jer mi je ubio volju. U osnovnoj mi je srao kako ništa ne učim, a bio sam odličan, došla je srednja, ja više nisam imao želju učiti, zgadio mi je sve!
I svaki puta kada bi pričao s nekim čija su djeca gora od mene on bi o meni pričao u negativnom kontekstu. Nikada nije rekao: '' Moj je sin prošao svih osam razreda osnovne s pet i upisao dobru školu (kurac dobru školu!)'', on bi rekao kako nikada ništa ne radim. A što bih trebao raditi? Da uzmem lopatu i prebacim kubik pijeska s jednog mjesta na drugo? Nekoć sam redovito čistio sobu, sada to radim tek ponekad i to samo da se maknem od njega. Nekoć smo znali gledati utakmice zajedno, sada ih ja gledam u svojoj sobi, imamo dva različita pogleda na svijet, dva pogleda koji se sukobljavaju iz trenutka u trenutak. Svaki puta kada je na godišnjem odmoru izluđuje me do te mjere da počinjem histerizirati zbog svake sitnice. I suvislo tvrdim da je on odgovoran za 60% svih neuspjeha u mom životu, a vjerujte mi, bilo ih je...
I nikada mu nisam smio reči niti riječ. No to se promijenilo, ali nije donijelo ništa dobroga. Svaki puta bi mi nabijao na nos kako se ja izderavam na druge ukućane, uključujući i njega. I nikada se ne zapita od koga sam to pokupio? Nekoć sam bio bolji, bio sam bezbrižniji, sada sam pun tuge i bijesa. Nikad mi nije pružio potporu, nikada mi nije pomogao, a to je njegova dužnost, pa jebemu on mi je roditelj! Ali ne! On se k'o fol žrtvuje za mene. Ma u redu, nikada mi ništa nije nedostajalo, osim obiteljskog odnosa. Ali njega i ostale više niti ne smatram kao obitelj, već kao neke ljude s kojima moram živjeti i trpjeti, kao ljude koji će mi nedostajati kada ih ne budem viđao mjesecima. Nikada ga nisam tražio nešto što ne bi tražio netko drugi, netko normalan. Nemam niti namjeru. Uostalom, dosta mi je razočaranja u životu, zašto da ih stvaram još ondje gdje ih ne bi trebalo kada me čeka još toliko razočaranja u životu da bih se najradije sada bacio kroz prozor. No znam da ću jednoga dana otići iz ove ludnice, odseliti se, otići i nikada se ne osvrnuti...
To je ono za što živim i mislim da je to slijedeća prekretnica u mom životu.
Post je objavljen 12.01.2007. u 13:58 sati.