Slušam Motorhead tamo negdje od početka srednje, a davno je to bilo.

I onda vidim vijest i sjetim se zadnjeg koncerta u klaonici, frendova, sve odreda malo stariji dečki, točenog piva i cijele večeri poslije u odličnom raspoloženju, bauljanju gradom i na kraju tuluma do nekih 4 sata. A isto jutro na posao.

I u movember izdanju prije nekih mjesec dana srezao sam namjerno puštanu bradu na Lemmy brkove i eto ih i danas, mislio sam ih se rješiti na Novu, ali neću. Ostat će malo duže.

Rokačina za rokera!

Gadget za Sabor koji je došao u suradnji s @Marekojajesretna.

Ne znam tko bi ga izglasao.

Ali ideja je sljedeća.

Svakom potencijalnom političaru, dakle od trenutka početka izborne kampanje, svatko dobija narukvicu koju ne može skinuti. Narukvica je zapravo detektor laži i na svaku laž počne pištati. Oni koji prođu u Sabor ne skidaju je 4 godine, predsjednički mandat 5 godina. Oni koji ne prođu, njima se skida narukvica i trajno zabranjuje pristup politici.

Koliko bi samo godina uštedjeli...

Nego, kažu da novi premijer nije baš vičan hrvatskom jeziku.

I sad, to se postavlja kao velik i bitan problem većini polupismenih komentatora na društvenim mrežama ili ukupno gledajući prosječnom glasaču. Kao da je poznavanje pravog izgovora ili pisane riječi vrlo bitno i neprelazno nasuprot ovim minornim problemima kojima smo okruženi i koji nas svakodnevno muče – kako ili s čim kupiti kruh, miljeko, bojice za školu i djeci čizme za snijeg koji, hvala klimatskim promjenama, još nije pao.

Premijer koji sprema sparing sa ostavštinom HDZ-a i SDP-a? Treba mu staviti crveni tepih i nakloniti se. To ne samo da trebamo nego i moramo.

Manager, farmaceutska industrija. Vjerujem da mu je na toj poziciji mjesečni prihod iznosio 15 ili više tisuća eura. I tu mi se, samo od sebe, nameće pitanje: kako i zašto je došao na poziciju premijera kojem je plaća isto toliko, ali kuna?

Imam nekoliko zaključaka koje ću podijeliti s vama od kojih je samo prvi za crveni tepih:

1. Čovjeku je stalo da Hrvatska kao država konačno krene. On vidi resurse, poziciju, ima plan što i kako napraviti i posložiti da se stabilnost ojača, a približi taj pogled u daljinu gdje se nazire naša svjetlija budućnost. Ovdje mi se nameće problem kod entuzijazma koji je kao i ona stvar, naime, hoće splasnuti, a to bi se moglo dogoditi vrlo brzo kad shvati u kojem okruženju i s kim on treba provesti sve što je zamislio. Ako je zamislio. Ali u ovom zaključku pretpostavimo da jest.

2. Pun mu je kufer managerskog posla, "pukao" je i želi se maknuti iz farmaceutike. Prihvaća posao koji mu se nudi, ne pita zašto, ne pita za plaću. Zapravo bježi.

3. Puca ga ego na veliko, pa mu isto tako nije bitan iznos za koji će raditi (zaradio je već dovoljno da četiri godine ima zaleđe), a premijer države u CV-u zvuči odlično.

4. Morao je otići iz farmaceutike zbog nekih razloga koji nisu za objavljivanje.

5. Dobio je ponudu koju nije mogao odbiti. S cifrom i beneficijama koje mali broj ljudi zna.

6. Dobio je ponudu koju nije mogao odbiti.

Da mi je znati.

Odjavljujem se za ovu godinu (ili bar sad tako mislim).
Sve najbolje blogerima!

Vozimo se tom močvarom već neko, meni predugo, vrijeme. Nad nas se nadvilo višestoljetno razgranato i vlažno drveće, spuštajući grane do glava, komaraci u rojevima nalijeću na nas, lijepe se za kapljice na koži i umiru. Ulazimo u riječni tok u kojem, primjećujem, pretjerano uzavrelu vodu. Dignuti mulj u inače tamnoj vodi močvare i predvečerja razblaži je smećkastom bojom, no, iako se ne vidi što je, nema dvojbe što nam uskomešana voda želi reći. Pomislim kako ne bi bilo dobro upasti u nju.

Idemo prema starom, poznatom i razvikanom mjestu, sceni filmskih čudaka, ekscentrika i zaljubljenika filma. Tu sam samo kao gost.

Dočekuje nas limuzina, vozimo se malo uskim, malo širim cestama, ali vrlo kratko, možda desetak minuta, koliko mogu procijeniti. Limuzina tada staje, dio ljudi izlazi. Ostajem s povlaštenom ekipom koja se još vozi po mjestu. Kuće su sve kamene, malo me podsjećaju na sherlokovski London; visoke po dva, rijetko tri, kata, naslonjene jedna na drugu, blokovski raspoređene; kad se uđe u jednu ulicu, nema prolaza između kuća sve do sljedećeg križanja.

Naš vodič obučen u dugački crni plašt s unutrašnjom mišjom sivom bojom ozbiljno priča. Stajemo, izlazimo svi, razgledavamo. Već je pala večer, na kućama s uskim i visokim prozorima tu i tamo pojavljuje se slabo treperavo svjetlo, lojanice ili karabitke, ali sigurno svjetlo otvorenog plamena.

Vraćamo se prema limuzini, u trenutku me uhvati neka slabina, predosjećaj koji ne vežem s ničim posebnim, osim uzbuđenjem putovanja i svojom slabosti koja se uvijek javlja u nepoznatom. Pogledam oko sebe, nema je. Osjećaj slabosti se pojača. Tražim pogledom, ali ne mogu vidjeti. Srce mi lupa sve jače i jače. Osjetim ga u vratnim žilama i čujem u ušima. Vjerojatno nisam uspio dobro odglumiti suzdržanost i hladnokrvnost, kada mi je prišao vodič; smiruje me, kaže da je otišla sa sestrama, misleći na tri djevojke isto obučene kao i on.

Malo se smirim, ali i dalje nije dobar osjećaj. Što zbog nestanka, što zbog vodiča koji me čita. Vodič mi govori da to nije ništa strašno.

„Strašno?“

Upućuje nas prema limuzini, i dok neki sjedaju, nekontrolirano istrčim van. Ubrzo sam na dvadesetak koraka od limuzine. Stajem. Okrećem se. Prilazi mi vodič. Govoreći polako i dugo, razgovjetno, a opet nerazumljivo, u glavi i srcu pretvara se u dobrog i suosjećajnog, starog prijatelja od povjerenja, objašnjava mi nešto što u tom trenutku sveopće panike ne razumijem i ja se opet nekako smirim, ali i dalje iznutra ostajem nemiran. Moram s njima. I dalje je nema, nema.

Dolazimo do, da li starog ili samo filmski obrađenog, dvorca, centralnog mjesta. Neodoljivo me podsjeća na kulise iz još starijih filmova strave i užasa: uzdiže se visoko tamno crn u crnoj noći. U najvišem svojem dijelu s vanjske strane jedva se vidi mali osvijetljeni prozorčić. Sve ostalo je u crnini. Crne su i odore koje nosi ekipa, osim kad zapuhne vjetrić i otkrije unutrašnjost. Tada bljesnu u sveopćoj tami kao riba dok se hrani na mjesečini.

Unutra je svijetlo, bijelo, prostrano i veliko. Visoki svodovi, nestaju u svjetlu. Prilazimo ogromnim, teškim vratima, a kako sam pri kraju tog naguranog i začudno tihog mnoštva ne vidim, ali ipak čujem kako veliki ključ zvoni otvarajući metalna vrata. Tek prilaskom otkrivam da su to rešetke pred visokim masivnim drvenim vratima, sada već otvorenima.
Nova prostorija još je svjetlija od one vani, ljudi se smještaju po čudnim razvedenim bijelim terasama jedva prepoznatljivim pod jakom svjetlošću, gotovo bez sjena. Svi smo obučeni crno-bijelo, za veliki i važan prijem koji čekamo. Nema namještaja, ničega, samo te sitne, slabo primjetne, terasice u prostoru.

Mali dječji stisak osmjehne me za trenutak. To je moje dijete. Pogledam je, nekako mi je čudna, drugačija. Kažem joj to. Kaže ona da je to zbog frizure koju ima. Sad vidim njenu kosu i mnoštvo sitnih, raznobojnih špangica. Obučena je isto kao i vodič. Samo ona ima bijelu unutarnju boju plašta, kao i bijelu košulju.

„Devina mi je rekla da se sada stisnem uz tebe i pokušam zaspati.“

Zvuči sretno, a riječi joj se lome i jedva prelaze preko usana. Izgovor joj je težak s naporom kojeg čujem i osjećam, ali ne vidim na njoj. Ona toga nije svjesna. Sva je obla u licu, obrazi su puni kao da ima nešto u ustima, sva je nekako zaokružena, zaobljena, udebljana. I uspavana. Ne govorim joj to, ne želim je dodatno uznemiriti svojim nemirom koji mi je uzročno sve jasniji.

Prene me zaključavanje onih rešetki, debela masivna vrata već su prije zatvorena, to nisam primjetio.

Pogledam po prostoriji i tek sada vidim da su to sve roditelji s djecom. Točnije s jednim djetetom. Neki su već legli, neki još traže mjesto. Sve se odvija sporo i u tišini. Ni sam ne znam zašto sam svjestan da su roditelji tu kako bi utjecali na mir svoje djece, a i djeca na njihov.

Sjedam i ja, naslanjam se na zid, zagrlim je, stavim glavu na prsa. Još nekoliko trenutaka sve je presvijetlo, zasljepljujuće, zatim se sva svjetla ugase i nastupi crnina; moj najcrnji doživljeni mrak. Jedino svjetlije je mali prozor u dnu prostorije, kojeg tek sada postajem svjestan, kad je već obasjan slabašnom mjesečinom i kad mi se čini da je kasno.

Dijete već spava.

Stisnem je uz sebe još više i nisam siguran jesam li rekao tiho ili samo ponavljao u mislima:

„Neće tata zaspati, mišu, ne smije…“

Prije jedno 12-tak godina, radio sam u firmi u jednom prigradskom zagrebačkom naselju.

Prijepodne, vrijeme gableca, spuštam se do dečki u skladište, da zajedno pojedemo to čime smo već namijenili napuniti trbuhe. Proljeće je, inače su skladišna vrata otvorena, međutim sad su zatvorena i ekipa iznutra se zalijepila za staklo. Dođem i ja baciti oko, kad frajer jedno 45 godina, u dobroj kondi, gol do pojasa sa nožinom šefa kuhinje vitla po zraku i urliče. OK, prvo smo umrli od smijeha, kasnije se molili da nitko od klijenata ne navrati. Nazvana je policija. I došla nakon nekog vremena. Njih dvojica.

Skužili su tipa, stali autom dosta dalje, prišli na 10-tak metara, bacili neku kratku spiku, na što je ovaj opet zamahnuo nožem prema njima u ninja stilu usput skačući kao da je na fedrima. Policajci su tad imali otvorene ruke, oružje, pendreke, sve su mogli upotrijebiti. Okolo u kućama bilo je dosta djece i ljudi.

No, oni su nazvali hitnu. Hitna je došla. Doktor je bio očito psihijatar. Policajci se nisu približavali. Doktor je bacio neku spiku, dosta dugo je to trajalo, ali su ga na kraju odveli (vjerojatno je dobio neki sedativ), ali bez upotrebe sile. Svaka čast doktoru, skidam mu kapu, ispao je jebeni frajer.

Vidio sam nakon nekih mjeseci tog ludog tipa ponovno. Normalno smo se pozdravili u trgovini, čak razmijenili nekoliko rečenica.

Pristup uvijek može biti primjeren događaju, pa čak i ako okolnosti govore drugačije. Nedavno sam pohvalio jednog policajca gospodina, a ljudskost ću i inače uvijek pohvaliti. Ali to ne znači da ću zauvijek imati nepomičnu sliku i da je neću mijenjati. Hoću. I odati počast onima koji dobro obavljaju svoj posao. Oni koji to ne rade kako treba, ah jebiga, dobit će moju kritiku.

Doduše, tko još mari za blog kritiku i mišljenje "nekog tamo" blogera.

Ne bojim se policajaca koji nabijaju bakice na pod, ne bojim se migranata, ekipe koja brije na drugi svjetski rat, ni svuda postavljene žice…

Nego, kad se vratim doma, dignem liftom na sedmi oko 21:30.

U 22:30 nestane mi cigareta, tabako radi do 23, pa nabacim jaknu, otvorim vrata, izletim u stubište i zatvorim vrata od stana.

A ono mrak.

U hodniku nema svjetla od lifta kojim sam došao.

A u ulazu sve sami penzići.

E, tad me malkice uhvati panika.

Ljubav postoji,
samo je sada ne vidiš.

Ljubav postoji, sigurno.

Ne želim ni pomisliti da je nema,
jer onda nema ni tebe,
ni mene,
nikoga od nas.

Ti si ta koja zna voljeti i budi takva.
što god bilo.
Voli.
Što ili koga god možeš sada voljeti.

A možeš. Siguran sam u to.
Ne može netko ubiti ljubav u tebi.
Jer ti nju nosiš u sebi. Čitam to...

Ima tužnih dana kao što je ovaj.
Gledaj na njih kao na put do boljih dana,
usputnu stanicu na koju moraš stati
i osvrnuti se.

Možda nešto posložiti?

Ali voljeti,
i dalje,
to sigurno.

Misao na jedan rabljeni detektor laži pada mu na pamet na 100-tu priču koju čuje. Svejedno ne izvlači ono najgore. Nasmije se rijetko samo pomakom usana, skoro neprimjetno i zagonetno kao Mona Lisa.

Ona s jedne strane, on s druge.

Ona priča. Socijalna radnica ljubazno i suosjećanjem kompjutorski bilježi svaku riječ.

On priča. Socijalna radnica mijenja odjeću. Pitanja kao ni odnos nisu isti. Nije još rekao skoro ništa, ali već se osjeća kao crnac na jugu amerike, kao homoseksualac u krugu skinhedsa. Vidi to u pogledu, u načinu obraćanja i retorici. Objašnjavanju s redovnim upadicama prisutnih.

Reagira sve žešće, agresivnije. I gubi poziciju koju nije imao.

Pravde nema. Zakoni su pisani za neke druge situacije. Neke situacije gdje očevi nisu očevi, ne za njega, ne za njega i njegovo malo dijete.

Nije gotovo, to je tek početak, zna. Jasno mu je da je prvi protivnik kojeg mora pobijediti u ovoj borbi on sam. Ne podleći podmetanjima, potući agresivnost koju laž budi u njemu. Samo to mora. I onda je dobio.

Argumenti su na njegovoj strani, ne brine ga to.

Ali besramna laž još uvijek ima moć nad njim.

Odvalio je šamar djevojci.

Nije mu vratila. Znala je zašto.

Obukla je svoj plišani crveni kaput i otišla van. U liftu je srela susjede i pažljivo okretala glavu ne bi li skrila crveni otisak dlana s četiri vidljiva prsta na desnoj strani lica.

Bilo je proljeće, kasno. Negdje iza ponoći. Vrijeme kad su oni najaktivniji.

Imala je tu neku oazu mira iza zgrade u kojoj su stanovali. Iza ona tri borića gdje su se klinci uglavnom žvalili i drpali tinejdžerski, bilo je grmlje koje nije uređivao nitko. Raslo je prirodno, bujalo. Eventualno bi domar škole odrezao grane koje je kroz ogradu padalo na trim stazu. I to je bilo sve.

U tom grmlju, znala je, ili negdje sasvim blizu, oni su.

S druge strane ograde preko neuređene visoke trave, tiho je dolazila, u džepu nosila mito tišini i ljupkosti: komad jabuke, malo mlijeka u putnoj bočici od tekućine za leće.

Imala je tamo već i posudicu u koju je istočila mlijeko, narezala na sitno komadić jabuke. I sjela. Čekala.

Divlja svinja javila se iz grma puhanjem i izašla u obliku ježa. Pojela je komadić jabuke, a onda nekim zvukom pozvala njih dvoje. Pili su mlijeko.

Ona je i dalje sjedila i malo se nagnuvši rukom blago prešla preko majčinih bodlji i mekanih dječjih.

Usne joj se razvukoše u osmijeh.

Imaš li prijatelje raznih svjetonazora ispada da je najbolje ne razgovarati o dvije naslovne teme. Jer nije dobro.

Je li to stvarno tako?

U mojem slučaju nije. Možda zbog godina, možda zbog odgoja. A možda smo samo takvi.

Imam prijatelje vjernike. Dvojicu. Neobično ih cijenim zbog njihovog stava i usklađenosti života i njihove vjere. Za mene su oni istinski vjernici. Tolerantni su to ljudi i s njima sam znao otvoreno pričati o vjeri, svećenstvu, greškama i uopće potrebi čovjeka za vjerom. I o politici. U nekim stvarima smo se složili, u nekima ne. I danas smo prijatelji.

Imam prijatelje ateiste. S njima pričam o istom kao i s vjernicima.

Imam prijatelje ljevičare i liberale s kojima tresem nelogičnosti i krive poteze istih. Ne ljuti se nitko i danas smo prijatelji.

S prijateljima pričam o svemu. Iznosim ono što mislim. I oni. Nismo diplomati, ali ne vrijeđamo jedni druge. I nemamo tabu tema. Isto tako ne slažemo se u svemu. Osim u tome da pričati treba. Jednoglasno.

To su moji prijatelji.

Sirovine nisu moj izbor.

Nije moja misao. Mada mislim da je umjesto "najteže" trebalo stajati "nemoguće".

U tmurnom danu, nebom gusti oblaci plove,
kao da je već sumrak, a jedva je prešlo podne.

Nas trojica zasukali rukave, ti mirno ležiš,
u zadnjoj zemaljskoj pokrivci... i čekaš.

Sjećamo se, kako si ležao baš na tom mjestu,
skrivajući se od sunca, a da bi nas opet imao na oku.

Sjećamo se opet i noći, kad smo spavali mirno,
ne mareći je li kuća otključana ili zaključana.
Obilazio si nas, vidio spavamo li, liznuo uz put,
nekom nogu, nekom dao pusu, mahnuo repom i legao pored.

Humak ispod lipa, na tvome mjestu je gotov,
ti si na sigurnom,
neka riječ - kao zbogom Esky,
gruda zemlje iz ruke tebi.

Moram ti još reći, sjedili smo u autu i kretali,
onako pokisli bez kiše, prazni...
kad se prelomio oblak, napravio put suncu.

I obasjao dio pod lipama.

Tvoje poslanje ovdje je završeno,
možemo ti samo zahvaliti,
na ljubavi, pažnji i prijateljstvu,
dao si nam puno
- a sad tjeraj ovčice!

(I znaj, zvuk tvojih šapa zauvijek će se čuti u našoj kući, jer smo bili dio tvog čopora... ili ti našeg - nebitno!)

Esky je umro.

Vozimo se tako i u jednom trenutku,
padne nam na pamet,
koga će Esky pozvati sebi,
tko će biti prvi?

Kaže brat:
To ti je kao kad te otfuraju na policiju,
imaš pravo na jedan poziv.
I obojica umremo od smijeha.

Padne mi na pamet,
djed je otišao prvi i dugo nitko,
pa onda tetak, mlađi od bake,
pa je pozvao baku:
dođi baba, da ne smetaš...

A baka je pozvala ujaka,
najmlađeg od svoje djece...

Hoće li Esky biti zadovoljan jurnjavom za ovčicama,
koje je u životu dobro potprašio,
a koje su sigurno prije njega otišle gore?

Ili će pozvati nekog drugog da mu pravi društvo?

Javim kad saznam,
a ako ne javim...

:)

05:45. Alarm. Gasi. Donji dio trenirke, čarape i vesta. Izlazi iz sobe.
05:47. Pristavlja vodu. Pali komp. WC. Pere ruke, umiva se, pere zube.
05:51. Vrije. Stavlja kavu. Otkine komad čokolade, pali cigaretu.
05:55. Čita vijesti s kompa. Srče vruću kavu. Baci koji like na facebooku.
06:10. Pali cigaretu, gleda vrijeme. Vijesti.
06:20. Potiho pušta radio stream. Otpije gutljaj kave.
06:25. Baca pogled na vrijeme. Izvlači iz hladnjaka salamu, sir i maslac. Sjeda za komp.
06:30. Radi smjesu za palačinke.
06:35. Peče kritičnu prvu. Stavlja drugu.
06:40. Sprema sendvič za školu.
06:45. Peče i dalje. I peče. Srkne gutljaj kave uz put.
06:55. Pojača radio.
07:00. Umilno budi dijete: palačinke su na stolu.
07:05. Dijete se diže i oblači. On i dalje peče.
07:08. Dijete jede.
07:10. On odlazi na WC.
07:15. Pere ruke, dupe, splahne ispod ruke.
07:20. On Izlazi. Dijete ulazi.
07:25. Dijete izlazi.
07:26. Trk do auta. Vožnja.
07:56. Iskrcavanje pred školom.
08:15. Povratak, mesnica, trgovina.
08:30. Pristavlja ručak. Presvlači se.
09:00. Jutarnja poslovno-privatna matineja.
09:30. Ručak gotov.
10:38. Matineja gotova.
10:45. Pere suđe.
11:00. SMS – promjena termina. Presvlači se.
11:50. Pokret. Auto. Vožnja.
12:10. Čeka.
12:17. Dolazi. Odlazak natrag.
13:00. Presvlači se. Ruča s pričom i slušanjem.
13:30. Malo slatkog.
13:45. Malo kompa.
14:05. Malo ispravlja leđa.
14:45. Diže se. Oblači.
15:10. Auto.
16:00. Sastanak.
17:30. Gotov.
18:30. Pije kavu. Priča. Sluša.
19.30. Vozi i priča i sluša.
19:45. Puca remen alternatora.
20:25. Dolazi doma.
20:30. Komp.
20:35. Piše molbu.
21:00. Ostavlja završetak za sutra.
21:10. Stavlja veš u mašinu.
21:15. Piše.
22:30. Vadi veš i vješa ga.
22:45. Piše.
23:45. Baulja po netu.
00:30. WC. Pere s(v)e.
00:50. Krevet.
00:55. Film. Spavanje negdje u toku. Zadnja misao: Mehaničar ujutro…

OK, probat ću zanemariti što si totalno čudan. I što si mi upao u sobu usred noći, što sam skoro skrenuo i što mi se sad cjediš po fotelji. – dobacim mu ručnik. Nisam siguran da je muško i da to određenje ima veze za stvorenje predamnom. Ali tako mu se obraćam. Ne protivi se.

„Vruće je.“ – kaže i obriše kosmate krakove i sjajnu poluloptu s rupom iz koje su izlazile automatski prevođene riječi bačvasto-hrapavog zvuka složene u kratke rečenice.

Mogao si birati zimu za posjet, bez uvrede. I meni je vruće. U čemu je problem? Ako ti je brod „potonuo“ onda si na krivoj adresi. Ne održavam ni svog oldtimera.

„Ne, „brod“ je u redu. „

Ogladnio si? – kažem sa smiješkom, pokušavajući upaliti klimu koja je odavno prestala raditi. Ni sam ne znam zašto sada prčkam po njoj.

„Hrohrohrohro!… – začu se iz rupe. Dobro si me nasmijao. Ovakvo što mi lav u Africi nikad ne bi rekao. Ne, nisam tu da bih zadovoljio fizičku glad, više onu drugu koju vuče znatiželja: zanimaju me vaši, zemaljski odnosi.“

Odnosi? Hm… misliš na seks? Ili nešto drugo? I čekaj,… lav kao priča, nešto?

„I na seksualne, ali prvenstveno na odnose koje imate u ovom vašem društvu, među vama, ljudskim jedinkama, vi ih zovete međuljudskim? I da, mogu komunicirati na svim nivoima.“

Ovo što si mi sad rekao u domeni je jeftinog SF-a… A i pravog si našao za odnose.

„Znam.“

Šališ se, naravno? Ali brzo se prilagođavaš – s humorom. Iskreno, nisam stručnjak za teme odnosa.

„Ne, ne šalim se. Jedan od uvjeta je da nisi stručnjak. Recimo samo da si moj izbor.“

Oooo, počašćen sam, hvala ti na otvorenosti!

„Nema na čemu. Ako ti nije prenaporno, mogli bi krenuti...“ – kaže brišući se ponovno.

Bit će i naporno, sigurno. Ali nemam često priliku pričati sa vanzemljacima… Tko zna, možda mi dobro dođe za buduću priču ili roman.
Pa… nastavimo. Prvi odnos, uslovno rečeno, je dijete-roditelj ili roditelj-dijete – kako hoćeš.

„Što ti misliš?“

Ono prvo mi je draže.

Dakle, ako zanemarimo u ovom trenutku žensko-muški odnos (ovaj odnos može reproducirati vrstu, ali je može i ne reproducirati – svjesno, nesvjesno ili uvjetovano) koji dovodi do odnosa dijete-roditelj onda odnos dijete-roditelj počinje stvaranjem. Žensko-muški par se zaigra (to su oni seksualni odnosi koje smo spomenuli ranije), stvore nas, oni time postanu roditelji ili bolje stvoritelji – jer ne mora i nije svaki stvoritelj i roditelj – a mi se rodimo nakon otprilike 9 mjeseci. Imamo već slabašne osjećaje prema tom svijetu u koji smo silom, ali neminovno izvađeni – čujemo i prepoznajemo glas majke, osjetimo njen dodir, čujemo i oca ili ne. Kad smo onako mali, emotivno primamo dok svjesno nemamo pojma o ničemu, ali stvari oko nas upijamo instiktivno, kao što mirišemo mliječni zrak i onda znamo gdje je dojka majke, gdje je toplina i sigurnost (ili bi trebala biti).

I sad zamisli!

Imaš pred sobom totalno svijetlu, nedirnutu situaciju, gotovo praznu ploču, dijete koje emotivno spoznaje, a svjesno praktički ne zna ništa u svom kratkom životu i novom okruženju…

A ti si graditelj!

Svijeta oko djeteta. Svaka tvoja reakcija izazvat će njegovu reakciju. Sve što daš u tom periodu dobit ćeš natrag. Svaki tvoj potez preko djeteta će zatreperiti univerzumom i promijeniti ga. Osjećaj kojeg većina nije svjesna. Odgovornost svakog poteza! A iza te roditeljske odgovornosti slijedi „ono sve“ o čemu pričam: svi djetetovi kasniji odnosi. Što napraviš s djetetom – napravio si i refleksija tvoga rada neminovno će se, svjesno ili nesvjesno, kod nekih u većoj – kod nekih u manjoj mjeri, odraziti na daljnje odnose njih samih, a preko njih i šire. Navest ću ti odnose koji mi sada padaju na pamet. Ne nadaj se da je to potpuna lista:

PRIJATELJSKI I U SMISLU ZAJEDNICE, A I KAO SEKSUALNI:
ŽENSKO-MUŠKI
MUŠKO-MUŠKI
ŽENSKO-ŽENSKI

MANJINSKO-VEĆINSKI

MEĐUDRŽAVNI

NACIONALNI

RELIGIJSKI...

Razumiješ da svaka kombinacija daje drugi rezultat u bilo kojem izabranom odnosu. Odnosa je puno, a umrežavanja, umnožavanja i ostalih kombinacija tih odnosa je nebrojeno, možeš i sam pretpostaviti.

Sad izaberi onaj odnos koji hoćeš sljedeći.

I ne gledaj na sat. Živciraš me!

Reci da ne mrziš
i da nemaš ništa s tim,
da nemaš ništa s njom
koja mrzi
il' s njim.

Napiši da ne mrziš
na nekom portalu
skriven iza domišljatog nadimka.
Ili kaži, ravno u lice,
pošalji k vragu kalkulacije.

Danas je lakše.

Jer sutra
možda ćeš morati
nasuprot gomile koja mrzi
već u susjedno dvorište stati.
Ili se skriti.

Možda ćeš tada nestati.

Danas je lakše.

A ovako neće proći dugo vremena
kad će se sručiti na nas.
Kad će mržnja tihe priče
početi vrištati
I ophoditi.
Kad će ljudi nestajati.

Danas je lakše.

Pružiti ruku
Nahraniti
Sačuvati susjedov mir
I vjeru
Osobu
Porodicu.

Danas je lakše.

Nemoj propustiti priliku
Biti.
U jedinom smislu
Postojati.

“To make a difference in someone’s life, you do not have to be brilliant, rich, beautiful, or perfect. You just have to care.”
~Mandy Hale

Posložio sam sve, kazao je djedica sebi u bradu. Teško je dobio posao, ali evo već treću godinu sve je u najboljem redu.

Prosinac je. Prije vremena ove godine završio je uobičajeni posao i baš je bio ponosan na novu organizaciju koju je osmislio i uveo u odjel nabave i dostave. Svake godine sve brže i bolje. Raspored po kontinentima, znao se svaki dimnjak, vremenski procjep i nanosekunda dolaska potrebna za uspješno obavljanje posla. Nije bilo prekovremenih, nije bilo gunđanja od strane patuljaka, nije bilo bojanja u zadnji trenutak ni narudžbi koje su uključivale promjenu plana.

Ništa nije moglo krenuti po zlu.

Osim što se obrat dogodio u zadnjim milisekundama te večeri.

Stigao je poziv. Promjena poklona. Nije se to dogodilo već godinama i iznenađenje je bilo veliko. Vrijeme nije dozvoljavalo razvijanje strategije odgovora i djedica je odlučio pustiti da ide kako je i namjerio. Znao je da će čuti svoje.

U jednom domu, tamo negdje u žičanoj Europi, dijete je dobilo poklon. Taj poklon, kako se kasnije pokazalo, odredio je sudbinu planeta.

Tko je to mogao pretpostaviti?

Crna lutkica došla je u posjed bijele djevojčice. Ona se zvala Ana, a njezina crna prijateljica Rana.

Djedica je dobio otkaz.

Ana je nakon dosta godina stvorila svijet bez razlika.

Bog je sišao na zemlju i osobno Ani iskazao poštovanje. Ana je rekla da je svemu zaslužna njena prijateljica Rana. Bog je rekao da rana više nema, zahvaljujući Rani. Ana mu je stisnula ruku uz svoju, na što su mu potekle suze.

Djedica je vraćen na posao. Doživotni.

Stari lisac znao je kako.

Kada je prof. dr. Križanić s medicinskog fakulteta pogledao papire na stolu znao je samo da je zadužen za obdukciju Z.R.-a s poplavljenog slavonskog područja. Zbog učestalih napisa u medijima tih dana i špekulacija o lopovima, možebitnim nečasnim radnjama i dizanju nasipa u zrak ovo je bila standardna forenzička i zakonska procedura.

Neinvazivno je pregledao sve. Zapisao detaljno viđeno. U vremenu prvog reza, čvrsto je primio skalpel i sigurnom rukom u sigurnom okruženju istočio krv koje nema. Voda koja je preplavila organizam pretvorila se u bujicu koja ga je oduzela, prosula se u njegovim mislima i po stolu i podu, odbijala o zidove i pljuskala nazad. Zapanjila bi i prestravila svakoga da se u tom trenutku našao s njim, u njegovoj glavi. Ovako, rez je prošao gotovo neprimjetno u sterilnoj, pustoj dvorani forenzičke medicine.

Na drugoj lokaciji, tamo gdje je sve i počelo i završilo, u mirisu staje i sljepljenog mulja, po istom poslu, prof. dr. veterine Wagner, prosijedi pedesetogodišnjak, terenac već godinama, imao je u boksu uginulu veliku plemenitu životinju, jednu od šest u nemaloj staji, rasnog konja, za koga nije znao da se zvao Gordi.
____

Zvonko R. bio je seljak. I veseljak. Odrastao na velikom imanju svojih roditelja, preuzeo brigu kad je došlo njegovo vrijeme…

Preživio je domovinski rat u jednom od slavonskih rovova. Rat je bio nužno zlo za njega. Ružno zlo, znao je reći, jer kada je zlo bilo lijepo?
javascript:%20void(0);
Bio je sa svojim bližima kad je trebalo, donirao i namještao poslove sirotinji. Kod njega je radilo puno ljudi, ali znao je svakog, kome je davao plaću, smještaj ili „samo“ kruh. Bio je što bi se reklo u urbanijim krajevima i mlađoj generaciji sklonijem izrazu – faca. Dobra faca.

Gazda, a seljak u srcu, debelih i čvrstih, radničkih prstiju, ne baš nizak ni previsok za današnje vrijeme, širokih ramena i malog trbuščića. Jak.

Imanje od velikih 160 jutara, gazdinskih kuća, stoke, oranica i voćnjaka. I puno, puno radnika. Cijelo malo selo radilo je za njega. I spavalo na njegovoj zemlji. Naslijedio je sve, ali je ostao na zemlji, kako god se razumjele te riječi. Znao je i posao, manje-više po osjećaju, a po njemu se i ravnao cijeli svoj život.

I nije Zvonko R. bio cvijeće baš cijelih 100%.

U „svojim danima“ s konjima je znao doći pred policijsku postaju u mjestu, poprilično pijan, psovati politički nekorektno kako se to danas kaže i jedva razgovjetno preklinjati da mu oduzmu vozačku dozvolu. Urlao bi načelnika po imenu. Ovaj bi izišao, skinuo kapu, psovao i on, kao po nekom obredu počeškao po proćelavoj glavi skinuvši kapu, na kraju uskočio u kola… i… što će? Odpratio ga kući.

„Fin jedan čovjek“ kaže Zvonko R. sutra u 5 ujutro po ne zna ni sam koji put, dok pije kavu, mamuran i bolestan… Mrak vani. Nema zajebancije. Ako tulumariš to ne znači da ćeš spavati do 12. I vjerojatno već ustaljeni komentar domaćice, više za sebe: hmm, ali kazna će ipak doći…

Znao je i političare na skupovima zakačiti. Nije ih štedio.

Ali!

Ipak je štedio. Janju. Ona mu je bila pri srcu. Mada je malo tko to znao.

Radišna, tiha, majka četvero klinaca, živjela je pod jednim od krovova na njegovom imanju. Muž joj je u nekom pijanstvu prije više godina završio u jarku i udavio se. Nesreća. Nitko nije sudio pijanca ili način života – dogodila se nesreća. Bog dao Bog uzeo – tako su znali reći. Zvonko je imao svoju neosuđujuću priču o svemu, ali nije ju nikom rekao.

Nikad, ali nikad Zvonko R. nije stupio na njen prag. Nije ga bilo sram, nego nije želio kvariti taj svijet ionako već dovoljno ružan. Iz daljine bi je samo promatrao, birao joj poslove kao i svima, s malom razlikom – uvijek je pazio da ima vremena za djecu… Osjećao se dobro svaki puta kad bi prošla pored njega, kad bi ih na velikom dvorištu vidio kako se igraju.

Nije imao ženu. Nekako Zvonkov svijet je bio zvonak prema van. On je odredio sebi. Sve.

Nije bio vjernik, ali moglo ga se često vidjeti u crkvi. Išao je zbog svih onih ljudi i s njima dolazećih krštenja, pričesti, krizmi i vjenčanja kojima je bio prisutan i na koje su ga zvali. A zvali su ga gotovo uvijek dobri ljudi. Samo jedan ili dva poziva pokupio se kući s konjima prije ponoći.

Provodio je puno vremena u obilascima imanja, s legendarnom zapregom. Znao bi zaustaviti kola, otići u polje, sakriti se i pustiti da ga traže. Pobacati jabuke putem da ih zbuni. Uvijek bi ga našli. Ili smisliti neku drugu ludoriju.

I tako jednog dana se dogodilo to što se dogodilo.

Depresija, u kojoj je bilo to plodno imanje s vinogradima, voćnjacima, poljima suncokreta i svi ti najvedriji ljudi, bila je potopljena u pola sata od potoka koji bi ljeti gotovo presušio. Ali bilo je rano proljeće. Zvonko R. jedva je stigao organizirati prijevoz ljudi, ubacio je djecu i Janju u terenac. Samo su im se pogledi sreli i jedan kratak dodir… Ostale je razmjestio po kombijima, traktorima. Ante je želio ostati s njim, ali Zvonko R. ga je grubo odbio.

U mutnoj vodi koja mu je sezala već do pojasa, mahnuo im je i okrenuo se.





Otišao je do staje, napola plivajući, izbjegavajući plutajuće balvane, stolove i burad koja mu je željela prepriječiti put. Na ulasku šest nemirnih konja pozdravilo ga je rzanjem. Krenuo je od boksa do boksa, polako, kao da ima još sto godina vremena i svakog od njih podragao i smirio tihom rječju. Voda mu je prekrivala ramena. Znao je da nema izlaza. Granice gdje bi mogli pobjeći bile su predaleko. Osjećali su to i konji. U staji je sada bilo mirno, čuo se samo šum izvana i ulazak vode koji je brzo dizao plutajuće sjeno. Odgurno se do predvodnika, zagrlio ga i rekao svima, tiho, jedva nadglašavajući okolne prijeteće zvukove:

Proživjeli smo svašta nas sedmorica, bili ste mi najbolji prijatelji kad sam bio najgori, nema toga što bih sada mogao reći bolje. Volim vas.

I u tom jednom mučnom trenutku, u tišini koju remeti samo voda koja buja, oni jednostavno potonu. Svi. Odjednom. Bez grča. Samo nestanu. Ostaje samo to sijeno koje pliva na mutnoj vodi, sijeno koje obasjavaju trake svjetlosti kroz grede.

Ni zraka u mjehurićima na površini, ni bilo kojeg drugog znaka da je nešto živo bilo u staji. Samo mir i vanjski šum bujice koja oplahuje i puni staju…
___

Proživljene scene autopsije i sve što ona nosi donijele su naposlijetku i interesantne rezultate. Forenzičari su bili nemalo iznenađeni, ali greška nije bila u opisu njihovog radnog mjesta. Terenski i laboratorijski nalazi bili su identični.

Zvonko R. i njegovi konji nisu se utopili. I ne postoje tragovi nasilne smrti.

Razmjenjujući ove podatke službenik MUP-a nije bio u nedoumici izraziti svoje mišljenje pretpostavljenom. Znao je da neće. U prirodnim i političkim previranjima trebalo je zadržati radno mjesto.

U nekim drugim vremenima rekao bi mu da je to što se iščitava iz službenih spisa autopsije čista romantika nekog prokleto starog romana.

Da su umrli onako kako su i živjeli – zajedno.

I da im je puklo srce prije nego li su se uspjeli udaviti.

Otišao je do staje, napola plivajući, izbjegavajući plutajuće balvane, stolove i burad koja mu je željela prepriječiti put. Na ulasku šest nemirnih konja pozdravilo ga je rzanjem. Krenuo je od boksa do boksa, polako, kao da ima još sto godina vremena i svakog od njih podragao i smirio tihom rječju. Voda mu je prekrivala ramena. Znao je da nema izlaza. Granice gdje bi mogli pobjeći bile su predaleko. Osjećali su to i konji. U staji je sada bilo mirno, čuo se samo šum izvana i ulazak vode koji je brzo dizao plutajuće sjeno. Odgurno se do predvodnika, zagrlio ga i rekao svima, tiho, jedva nadglašavajući okolne prijeteće zvukove:

Proživjeli smo svašta nas sedmorica, bili ste mi najbolji prijatelji kad sam bio najgori, nema toga što bih sada mogao reći bolje. Volim vas.

I u tom jednom mučnom trenutku, u tišini koju remeti samo voda koja buja, oni jednostavno potonu. Svi. Odjednom. Bez grča. Samo nestanu. Ostaje samo to sijeno koje pliva na mutnoj vodi, sijeno koje obasjavaju trake svjetlosti kroz grede.

Ni zraka u mjehurićima na površini, ni bilo kojeg drugog znaka da je nešto živo bilo u staji. Samo mir i vanjski šum bujice koja oplahuje i puni staju…
___

Proživljene scene autopsije i sve što ona nosi donijele su naposlijetku i interesantne rezultate. Forenzičari su bili nemalo iznenađeni, ali greška nije bila u opisu njihovog radnog mjesta. Terenski i laboratorijski nalazi bili su identični.

Zvonko R. i njegovi konji nisu se utopili. I ne postoje tragovi nasilne smrti.

Razmjenjujući ove podatke službenik MUP-a nije bio u nedoumici izraziti svoje mišljenje pretpostavljenom. Znao je da neće. U prirodnim i političkim previranjima trebalo je zadržati radno mjesto.

U nekim drugim vremenima rekao bi mu da je to što se iščitava iz službenih spisa autopsije čista romantika nekog prokleto starog romana.

Da su umrli onako kako su i živjeli – zajedno.

I da im je puklo srce prije nego li su se uspjeli udaviti.

U „svojim danima“ s konjima je znao doći pred policijsku postaju u mjestu, poprilično pijan, psovati politički nekorektno kako se to danas kaže i jedva razgovjetno preklinjati da mu oduzmu vozačku dozvolu. Urlao bi načelnika po imenu. Ovaj bi izišao, skinuo kapu, psovao i on, kao po nekom obredu počeškao po proćelavoj glavi skinuvši kapu, na kraju uskočio u kola… i… što će? Odpratio ga kući.

„Fin jedan čovjek“ kaže Zvonko R. sutra u 5 ujutro po ne zna ni sam koji put, dok pije kavu, mamuran i bolestan… Mrak vani. Nema zajebancije. Ako tulumariš to ne znači da ćeš spavati do 12. I vjerojatno već ustaljeni komentar domaćice, više za sebe: hmm, ali kazna će ipak doći…

Znao je i političare na skupovima zakačiti. Nije ih štedio.

Ali!

Ipak je štedio. Janju. Ona mu je bila pri srcu. Mada je malo tko to znao.

Radišna, tiha, majka četvero klinaca, živjela je pod jednim od krovova na njegovom imanju. Muž joj je u nekom pijanstvu prije više godina završio u jarku i udavio se. Nesreća. Nitko nije sudio pijanca ili način života – dogodila se nesreća. Bog dao Bog uzeo – tako su znali reći. Zvonko je imao svoju neosuđujuću priču o svemu, ali nije ju nikom rekao.

Nikad, ali nikad Zvonko R. nije stupio na njen prag. Nije ga bilo sram, nego nije želio kvariti taj svijet ionako već dovoljno ružan. Iz daljine bi je samo promatrao, birao joj poslove kao i svima, s malom razlikom – uvijek je pazio da ima vremena za djecu… Osjećao se dobro svaki puta kad bi prošla pored njega, kad bi ih na velikom dvorištu vidio kako se igraju.

Nije imao ženu. Nekako Zvonkov svijet je bio zvonak prema van. On je odredio sebi. Sve.

Nije bio vjernik, ali moglo ga se često vidjeti u crkvi. Išao je zbog svih onih ljudi i s njima dolazećih krštenja, pričesti, krizmi i vjenčanja kojima je bio prisutan i na koje su ga zvali. A zvali su ga gotovo uvijek dobri ljudi. Samo jedan ili dva poziva pokupio se kući s konjima prije ponoći.

Provodio je puno vremena u obilascima imanja, s legendarnom zapregom. Znao bi zaustaviti kola, otići u polje, sakriti se i pustiti da ga traže. Pobacati jabuke putem da ih zbuni. Uvijek bi ga našli. Ili smisliti neku drugu ludoriju.

I tako jednog dana se dogodilo to što se dogodilo.

Depresija, u kojoj je bilo to plodno imanje s vinogradima, voćnjacima, poljima suncokreta i svi ti najvedriji ljudi, bila je potopljena u pola sata od potoka koji bi ljeti gotovo presušio. Ali bilo je rano proljeće. Zvonko R. jedva je stigao organizirati prijevoz ljudi, ubacio je djecu i Janju u terenac. Samo su im se pogledi sreli i jedan kratak dodir… Ostale je razmjestio po kombijima, traktorima. Ante je želio ostati s njim, ali Zvonko R. ga je grubo odbio.

U mutnoj vodi koja mu je sezala već do pojasa, mahnuo im je i okrenuo se.

Kada je prof. dr. Križanić s medicinskog fakulteta pogledao papire na stolu znao je samo da je zadužen za obdukciju Z.R.-a s poplavljenog slavonskog područja. Zbog učestalih napisa u medijima tih dana i špekulacija o lopovima, možebitnim nečasnim radnjama i dizanju nasipa u zrak ovo je bila standardna forenzička i zakonska procedura.

Neinvazivno je pregledao sve. Zapisao detaljno viđeno. U vremenu prvog reza, čvrsto je primio skalpel i sigurnom rukom u sigurnom okruženju istočio krv koje nema. Voda koja je preplavila organizam pretvorila se u bujicu koja ga je oduzela, prosula se u njegovim mislima i po stolu i podu, odbijala o zidove i pljuskala nazad. Zapanjila bi i prestravila svakoga da se u tom trenutku našao s njim, u njegovoj glavi. Ovako, rez je prošao gotovo neprimjetno u sterilnoj, pustoj dvorani forenzičke medicine.

Na drugoj lokaciji, tamo gdje je sve i počelo i završilo, u mirisu staje i sljepljenog mulja, po istom poslu, prof. dr. veterine Wagner, prosijedi pedesetogodišnjak, terenac već godinama, imao je u boksu uginulu veliku plemenitu životinju, jednu od šest u nemaloj staji, rasnog konja, za koga nije znao da se zvao Gordi.
____

Zvonko R. bio je seljak. I veseljak. Odrastao na velikom imanju svojih roditelja, preuzeo brigu kad je došlo njegovo vrijeme…

Preživio je domovinski rat u jednom od slavonskih rovova. Rat je bio nužno zlo za njega. Ružno zlo, znao je reći, jer kada je zlo bilo lijepo?

Bio je sa svojim bližima kad je trebalo, donirao i namještao poslove sirotinji. Kod njega je radilo puno ljudi, ali znao je svakog, kome je davao plaću, smještaj ili „samo“ kruh. Bio je što bi se reklo u urbanijim krajevima i mlađoj generaciji sklonijem izrazu – faca. Dobra faca.

Gazda, a seljak u srcu, debelih i čvrstih, radničkih prstiju, ne baš nizak ni previsok za današnje vrijeme, širokih ramena i malog trbuščića. Jak.

Imanje od velikih 160 jutara, gazdinskih kuća, stoke, oranica i voćnjaka. I puno, puno radnika. Cijelo malo selo radilo je za njega. I spavalo na njegovoj zemlji. Naslijedio je sve, ali je ostao na zemlji, kako god se razumjele te riječi. Znao je i posao, manje-više po osjećaju, a po njemu se i ravnao cijeli svoj život.

I nije Zvonko R. bio cvijeće baš cijelih 100%.