Posložio sam sve, kazao je djedica sebi u bradu. Teško je dobio posao, ali evo već treću godinu sve je u najboljem redu.

Prosinac je. Prije vremena ove godine završio je uobičajeni posao i baš je bio ponosan na novu organizaciju koju je osmislio i uveo u odjel nabave i dostave. Svake godine sve brže i bolje. Raspored po kontinentima, znao se svaki dimnjak, vremenski procjep i nanosekunda dolaska potrebna za uspješno obavljanje posla. Nije bilo prekovremenih, nije bilo gunđanja od strane patuljaka, nije bilo bojanja u zadnji trenutak ni narudžbi koje su uključivale promjenu plana.

Ništa nije moglo krenuti po zlu.

Osim što se obrat dogodio u zadnjim milisekundama te večeri.

Stigao je poziv. Promjena poklona. Nije se to dogodilo već godinama i iznenađenje je bilo veliko. Vrijeme nije dozvoljavalo razvijanje strategije odgovora i djedica je odlučio pustiti da ide kako je i namjerio. Znao je da će čuti svoje.

U jednom domu, tamo negdje u žičanoj Europi, dijete je dobilo poklon. Taj poklon, kako se kasnije pokazalo, odredio je sudbinu planeta.

Tko je to mogao pretpostaviti?

Crna lutkica došla je u posjed bijele djevojčice. Ona se zvala Ana, a njezina crna prijateljica Rana.

Djedica je dobio otkaz.

Ana je nakon dosta godina stvorila svijet bez razlika.

Bog je sišao na zemlju i osobno Ani iskazao poštovanje. Ana je rekla da je svemu zaslužna njena prijateljica Rana. Bog je rekao da rana više nema, zahvaljujući Rani. Ana mu je stisnula ruku uz svoju, na što su mu potekle suze.

Djedica je vraćen na posao. Doživotni.

Stari lisac znao je kako.