Otišao je do staje, napola plivajući, izbjegavajući plutajuće balvane, stolove i burad koja mu je željela prepriječiti put. Na ulasku šest nemirnih konja pozdravilo ga je rzanjem. Krenuo je od boksa do boksa, polako, kao da ima još sto godina vremena i svakog od njih podragao i smirio tihom rječju. Voda mu je prekrivala ramena. Znao je da nema izlaza. Granice gdje bi mogli pobjeći bile su predaleko. Osjećali su to i konji. U staji je sada bilo mirno, čuo se samo šum izvana i ulazak vode koji je brzo dizao plutajuće sjeno. Odgurno se do predvodnika, zagrlio ga i rekao svima, tiho, jedva nadglašavajući okolne prijeteće zvukove:

Proživjeli smo svašta nas sedmorica, bili ste mi najbolji prijatelji kad sam bio najgori, nema toga što bih sada mogao reći bolje. Volim vas.

I u tom jednom mučnom trenutku, u tišini koju remeti samo voda koja buja, oni jednostavno potonu. Svi. Odjednom. Bez grča. Samo nestanu. Ostaje samo to sijeno koje pliva na mutnoj vodi, sijeno koje obasjavaju trake svjetlosti kroz grede.

Ni zraka u mjehurićima na površini, ni bilo kojeg drugog znaka da je nešto živo bilo u staji. Samo mir i vanjski šum bujice koja oplahuje i puni staju…
___

Proživljene scene autopsije i sve što ona nosi donijele su naposlijetku i interesantne rezultate. Forenzičari su bili nemalo iznenađeni, ali greška nije bila u opisu njihovog radnog mjesta. Terenski i laboratorijski nalazi bili su identični.

Zvonko R. i njegovi konji nisu se utopili. I ne postoje tragovi nasilne smrti.

Razmjenjujući ove podatke službenik MUP-a nije bio u nedoumici izraziti svoje mišljenje pretpostavljenom. Znao je da neće. U prirodnim i političkim previranjima trebalo je zadržati radno mjesto.

U nekim drugim vremenima rekao bi mu da je to što se iščitava iz službenih spisa autopsije čista romantika nekog prokleto starog romana.

Da su umrli onako kako su i živjeli – zajedno.

I da im je puklo srce prije nego li su se uspjeli udaviti.