Brzi vlak Split- Zagreb (koji to ustvari nije)-- VLAK ZVAN ČEŽNJA

Nedjelja, 21. kolovoz ove godinje Gospodnje

Nalazim se u Splitu s mislima prema Zagrebu. Zbog abnormalno dignut cijena autobusa za Zagreb, hvala Bogu (na vrijeme) odlučujem kupiti kartu za putovanje vlakom
Kartu sam skupila 3 tjedna prije (za svaki slučaj)... sezona je.

na stranicama HŽ-a se nudi kata za 113 kuna, odabereš mjesto. piše brzi vlak..
putovanje nekih 6-6,5 sati... što u usporedbi s autobusom iznosi jedan sat više (također prihvatljivo), uz činjenicu da u vlaku postoji wc (pa čak i potencijalna pušiona), mogućnost rastezanja nogu, utičnice za aparate i wifi...
ovo zvuči idealno!

cca 40 minuta prije planiranog dolazim na kolodvor (zlu ne trebalo) i prilazim info pultu samo da pitam gdje stoji vlak... jedan vidim ali nije zgorega provjeriti jer poznavajuć moju sreću- završit ću u Mokošici! (nemam ništa protiv Mokošice- samo kažem) :)

teta na info pultu se odmah na moje pitanje "gdje stoji vlak" diže na noge i galami "ŠINJORINA, NEMA MISTA!" Uz ispriku navodim da imam valjanu kartu kupljenu prije 3 tjedna i da me samo zanima pozicija stajališta dobivam pogled s podignutom obrvom, pointiranje rukom na vlak vani "ENO TI GA"!

Skupljam kofer i svu svoju prateću prtljagu krećem prema tom vlaku pokušavajući se sjetiti kad smo dotična gospođa i ja zajedno čuvale ovce. (nisam uspjela).

ulazim u vlak, tražim svoje mjesto 73....smještam se... Taman što sam se raskomotila evo tete kondukterke i govori "nije ovo tvoje misto, ti si u drugom vagonu" (naravno na karti piše vagon, ali na vagonu ne piše broj vagona).
skupljam ja opet cijele svoje čerge i idem tražit mjesto 73 malo južnije u vlaku! :)

vlak je poluprazan i tu mi se pojavljuje 100 upitnika iznad glave, jer je teta rekla da nema mista!
kondukteru pitam kada stižemo u Zagreb. "dvadeset minuti sigurno, odmah ću ti kazat"- napominjem nismo ni krenuli.

Kasnimo u polasku nekih 5 minuta (smatram prihvatljivim) i krećemo u 14:30.
Par minuta nakon polaska stajemo- prvi put (Split predgrađe) gdje shvaćam da je ovo sve samo ne brzi vlak, jer smo od tad do Zagreba stali u svakom mjestu koji ima kolodvor (ukupno 13 dodatnih postaja)!

Vlak se na određenim dionicama kreće neviđenom brzinom od punih 10 (deset) km/h, a naknadnim izračunom ustanovila sam da je prosječna brzina bila 60km/h.

Nedugo nakon toga, cika i galama kondukterke na putnika uz napomenu "SIST ĆEŠ TU (naravno sjedište ispred mene) DA TE IMAN NA OK, I AKO POPIJEŠ JOŠ JEDNU KAP ALKOHOLA IZBACIT ĆU TE NA PRVOM KOLODVORU.
Čovjek vidno alkoholiziran, nakon toga uzima mobitel i zove sve prijatelje redom kukajući i narikavajući kako mu ona žena kratke kose ne da pit, kako je ona bolesna....ovakva...onakva. uz to prati svaki njezin pokret i po skrivečki iz ruksaka srče (doslovno) pivo.
nakon pola sata i ja dobijam susjeda u sjedalu, kojeg je dedica (sjedi sic pored jedva dočekao). Susjed i djedica se ne poznaju, ali dedicu to ne spriječava da s mojim mlađahnim (očito prepristojnim) susjedom ne krene u razgovor. doduše razgovor je teška riječ, jer je to teklo otprilike ovako: dedica se ne gasi pričajući cijelu svoju životnu priču sve potkrepljujući slikovnim zapisima iz galerije mobitela, dok moj susjed klima glasom i govori "da, je, aha, ma jasno..."

gospon piva u međuvremenu dobiva premještaj na drugi dio vlaka, jer "NIJE IMA REZERVACIJU", ali ne pada mu teško, jer je sad van dometa pogleda kondukterke, i ne postoji strah da će se ruksak pive ugrijati.

Toalet je uredan, vječito zauzet... tu i tamo izađe oblak dima patnika koji su tamo odlučili utažiti nikotinsku krizu, ali on zapravo predstavlja svijetlu točku cijelog putovanja.

U Karlovcu se već vlak toliko prekrcao da više nema mjesta za sjest, ali ekipa se snalazi. sjeda po podu, koferima....

dedica na Hendriksovom mostu put empatije (nakon što je namatao 6+ sati) pita mojeg susjeda "jesam li ja vama dosadan?! :)

stigli smo u Zagreb 21:15 (točno 20 minuta kašnjenja- kako je kondukterka još u Splitu najavila :)
Što onda (ako je to već uuobičajeno) ne stave predviđeni dolazak na to vrijeme koje je s uobičajenim kašnjenjem?!

Prvotni plan, kada sam planirala povratak) bio je vidjet drugačiju Hrvatsku (a ne samo autocestu), pročitat knjigu, ubit oko...
Ništa od toga nisam uspjela! Došla sam doma umorna i psihički dotučena!

Sjetila sam se zašto 20 godina nisam putovala željeznicom u Hrvatskoj! (...) i zašto neću narednih 20!

Brzi vlak, 400 km punih 7 sati, 13 usputnih stanica, puno previše putnika i jedna dobra tema za ovaj blog!

Oznake: vlak, putovanje

Je li sauna ugodno ili neugodno iskustvo?

U moru svih modernih stvari, metoda opuštanja, bijega od stresa, raznih wellness programa i tako dalje, moj osobni izbor su saune... kakva got...samo neka je vrućine, i neka me hiće... :)
Inače sam osoba koju jako tesko "probija znoj" i često puta i na +90 punih 20 minuta ja ostanem "suha ko barut"...
No nije to poanta priče...

Stiže ljeto, i krenula je borba po celulitu iz svih oružja... limfne drenaže, saune, anticelulitne tajice, vježbanje....

Po meni, sauna je zbilja mjesto gdje čovjek može sjediti u miru, opustiti se, spojiti se sa svojim mislima pritom izbacujući toksine iz sebe.
ali
uvijek postoji onaj ali...
ma uvijek u tim saunama i welnessima postoji par pacijenata koji se ponose svojim tijelom, i žele pritom da svi ostali budu upoznati s istim iz najbližeg mogućeg kuta.

napominjem da nemam apsolutno ništa protiv nagog tijela, ali imam protiv parazita i pljesnivaca koji vole svoje p*nise i cervikse nabiti meni na nos.... zoom do maksimalne razine.
Što reći takvoj osobi?
U par navrata pokušala sam ispraviti " krive Drine" i tim puzavcima objasniti da ne želim njihovu muškost ispred svoga nosa, ili pak gospođama objasniti da ne moram znati točan položaj njezinih unutarnjih organa, ali nakon toga uglavnom sam ja dobila salvu uvreda i konstantno praćenje po svim prostorijama uz napomenu "da mole tišinu".
posljednji slučaj bio je prije tjedan dana, gdje smo u sauni sjedili nas troje(mlađi dečko, ja i stariji gospodin). Mladac i ja uredno pokriveni ručnikom sjedimo mirno, pokušavajući se opustiti i mirno disati, dok se stariji gospodin trlja, briše znoj sa sebe, proizvodi zvukove... Čudo od gadosti!
na kraju smo mladac i ja napustili saunu, jer je prestalo preogavno i neizdrživo.
pitam se gdje je granica kulture, poštivanja svojeg (i tuđeg) tijela....
Sauna je za opuštanje, i takvom ju treba shvatiti i koristiti, a ne za pokazivanje "ponosa", trljanje istih u nos i/ili se pozicionirati kao za ginekološki pregled.

Idem opet za 2 dana... tko preživi... pričat će

Oznake: saune

Dragi lastane, gdje je granica?

Ovo pitanje mi se opet pojavilo nad glavom.

Radim u muškoj firmi, dečki uglavnom moje godište... Svi pametni i zgodni (naravno i ja).
Obzirom da sam cijeli životu u muškom društvu, nije mi bio nikakav problem uklopiti se u ekipu.

Kao što je opće poznato, majka priroda me nagradila sa visinom od skoro 2 metra, širokim bokovima i dva čvarka na mjestu poprsja.
Neki bi rekli da su velike riti zapravo jako popularne (ali o tome ću ja imati štogot za reći). Uzak struk ali zato guza ko taćke... to je tema za neki drugi put.
Ono na što danas bacam poantu ide malo u drugačijem smjeru.

Kao što rekoh, majka priroda me "obdarila" sa dva čvarka umjesto poprsja, i to je vječiti predmet (a kako najblaže reć) razgovora i sprdnje :p
u pravilu stvarno imam toleranciju za to, ali u petak mi je pukao film.
Oni nisu prestajali!

Često znam reći da sam ja njihov "buddy" bez obzira što sam žensko, i da je samo pitanje kada ću početi s njima hraćkat preko plota", ali što je previše je previše.
Žalim reći kako sam ja zadovoljna sa svoja dva čvarka, i ne pada mi na pamet ići na bilo kakav zahvat povećanja istih.... kakvi su-moji su. svjesna sam ja koliki su moji čvarci ali zbilja nakon 7 godina nemam volje slušat o tome na posprdni način.

U petak sam se demonstrativno digla s pića! Što se komentiralo nakon mojeg odlaska- ne znam. Pretpostavljam da jednostavno dugo "nisam dobila" pa sam nervozna. Cijeli vikend se nisam udostojila odgovorit na poruke. htjela sam ih riješit ko piliće :)

Ljutnja je danas nešto malo manja, ali ne do mjere da želim sjest na kavu s njima.
Dok su moji čvarci njima problem ili tema za komentiranje- i ja sam.... pa ćemo vidjeti što im je draže :p
p.s. zanimljivo je kako ljudi vole komentrati nešto što ne postoji :) :)

Oznake: Osobno

malo bojeg blablanja...kome milo kome ne :)

Društvo je ponovno podijeljeno.

Trenutno su zaboravili na ustaše i partizane, disibio devedesetprve i četrdesetpete, jesi li lijevi ili desni.
1. Danas se raspravlja o jesi li cijepljen ili necijepljen.
Prisjelo mi je kad sam neki dan naletila na gadnu raspravu u jednoj od grupa na pitanje:
"da vam zatreba, biste li primili krv od cijepljene ili necijepljene osobe".
dno dna!
to mi je na razini pitanja "bi li primio krv od crnca ili bijelca da ti zatreba transfuzija".
ne slažem se sa odlukama koje donosi stožer, jer smatram da nisu doslijedni, "love se" i "okreću kako vjetar puše", ali treba uzeti u obzir pravni temelj odluka koje isti donosi (ne sadržaj). naše je da poštujemo nešto što je doneseno na temelju propisa RH.
nadalje, prosvjedi su legitiman čin. također, pri takvim aktivnostima treba se pridržavati propisa i provoditi ih na predviđeni način- ne ugrožavajući nikoga.

2. nadalje, predsjednik Vlade i Republike ponašaju se ko dva đaka u drugom "be" koji se međusobno tužakaju svađaju riječnikom koji apsolutno nije primjeren niti godinama gospode a pogotovo funkcijama koje obavljaju.
Oboje su k'o dvije uvrijeđene frajle i "on je meni rekao ovo, on je meni rekao ono". ne stajem na stranu niti jednog niti drugog jer takvim ponašanjem ne zaslužuju podršku.

3. već točno 21 dan vodim bitku sa svojom (sad već) bivšom liječnicom opće medicine. Nakon što sam dobila akutnu crijevnu virozu i meku stolicu (da ne koristim onu drugu riječ), gospođa me "liječila" sa "pij vode na žlicu!, ne ideš na nikakve pretrage takva. Nakon 7 dana godišnjeg odmora (jer mi ne da bolovanje), pozlilo mi je zbog teške dehidracije i završila sam na hitnoj i 6 (šest) doza infuzije.
odmah po opravku našla sam novog liječnika opće medicine, ovjerila papire u hzzo-u, i od tad kreće moja muka. Bivša liječnica naprosto odbija poslati moj digitalni zdravstveni karton novom liječniku. Hvala bogu na pravnom obrazovanju, i odmah nakon ovoga idem pisati prijavu protiv bivše liječnice zbog uskraćivanja mogućnosti zdravstvene zaštite koju svaki mjesec plaćam. Naime, trenutno sam u neobranom grožđu, novi liječnik ne može bez kartona otvoriti bolovanje (hvala bog u 9 godina staža ga nikad nisam koristila). Drugi problem je to što koristim lijekove zbog izvađene štitnjače i tablete koje su supstitucijski hormoni mi život znače.

4. malo vezano na prvo. donijele su se mjere... na poljudu je bilo 30+ tisuća ljudi (i ja jedan od njih). nebo se otvorilo, kiša je padala nemilice, na ulasku kontrola covid potvrda na parove razbroje (od nas 6- kovid potrda je iskontrolirana samo meni :) ) natiskani u redu za ulaz, distanca je nepoznat pojam, na stadionu (a pogotovo nakon gola) čovjek do čovjeka, svi se grle, revu, skaču i plešu :)

5. grad Zagreb, čiji sam stanovnik i porezni/prirezni obveznik.
podržavam ukidanje mjere, ali pod uvjetom da omogućite svoj djeci smještaj u vrtiće. Majke odgojitelji su uglavnom žene koje su radno spsobne, i ne vidim razlog zašto novac ne bi zarađivale kao sve ostale majke koje svoju djecu šalju u vrtić. I meni bi bilo ljepše biti doma sa obitelji i za to primati "pinku" koja je veća nego nečija plaća, ali ne ide... mene je odgojio vrtić, i mislim da mi ništa nije nedostajalo.

zaključak cijele priče: divide et impera.

Lijepi pozdrav

more je more ili je voda? :)

Ponukana raspravom koja se odvija zbog posjete Gordon Ramsay-a i njegovom rečenicom kojom je more nazvao "voda", odlučila sam i ja napisati par svojih "pametnih" na tu temu.
Prije nego me popljuju žitelji primorskih županija kojima je more more, jer "voda je za piće", želim reći da ja, kao kontinentalka, imam gadan problem jer po mojem mišnjenju more je voda... Slana voda- ali voda... pa nije kamen brate mili...

Svi moji primorski prijatelji ne prihvaćaju to, i to je vječita debata između nas.
Ne govorim ja "idem u vodu" zato da uvrijedim nekoga, nego nama kontinentalcima je jednostavno to- VODA. :)

Ne budi lijena, išla ja guglat malo...
Pa kaže ovako:
"Morska voda u prosjeku predstavlja mješavinu od 96.5% čiste vode (H2O) te 3.5% drugih sastojaka, kao što su soli, otopljeni plinovi, organske supstance te neotopljene čestice. "

Kemijska formula vode je H2O.

-dakle voda

Smatram da će ova tema zauvijek ostati borba jedne i druge strane.
To je isto kao da zagrepčanci naljute kad netko kaže da planinari po Sljemenu. Sljeme je samo vrh planine Medvednice! Dakle trebalo bi se na sve njih naljutit i reć :"Ne planinariš po Sljemenu, nego po Medvednici".

Bilo kako bilo, ja ću i dalje ići "u vodu" jer je sunce jako upeklo, ma koliko se moji prijatelji pjenili na to.

Bitnije od svega treba biti kako ćemo očuvati to naše blago i za generacije koje dolaze iza nas <3

tko ne poludi...taj nije normalan

Jedno brzinsko buđenje noćas oko 2 sata, nakon ionako nikakvog sna koje je prouzročeno zdravstvenim problemima ali i olujom koja se nadvila nad grad.

Mjaukalo se (kao i svih proteklih puta) uznemirio i počeo zavijati prije nego što se zemljica opet stresla.
Ma shvatila sam ja (još nakon petrinjskog potresa) da se ne isplati živcirati oko prirodne nepogode ne koju ne možeš utjecat, ali glava puca sama od sebe.

100 problema se nadvilo nad glavu. Bez godišnjeg odmora, u okruženju hibridnih epidemioloških mjera, nuspojava cijepljenja, toksičnih odnosa u okolini, zdravstvenih problema bliskih osoba, smrtnih slučajeva, trešnje zemlje, toplinskih valova (ok, ljeto je), učestalog podrhtavanja zemlje, nenormalnih promjena vremena i oluja, grad koji smrdi zbog ustajalog (neodvezenog) otpada...

Pa daj ti ostani normalan...

Prodajemo li sunce i more?

Prije tri dana zaputila se iz Zagreba prema moru... Trebam odraditi neki poslovni sastanak...
Naravno, iako sam teški kontol frik, mrzim pakiranje... Tako da je pakiranje bilo doslovno 15 minuta prije polaska. Složila dva outfita za ta naredna dva dana...
U Zagrebu je neko čudnjikavo vrijeme, pa zaključujem da je sasvim pristojno obući kožne hlače uz plan da ću prije sastanka uletit u hotel, oprat se, presvuć i uletit u na sastanak "pofriškana" i sa štiklom.
Stigla sam u 12 sati (najavila sam ranijji ček-in prilikom rezervacije), sastanak je u 14...taman stignem... no... hotel je imao drugačiji plan... soba je spremna tek od 15 sati... Vraćam sve u auto. Na moru i plus 37 stupnjeva idem pješice i kožnim hlačama (genijalka) prema mjestu gdje je dogovren sastanak. Dolazim mokra ko k**va nakon tri smjene... Friškam se u najgoroj birtijetini tek toliko da dođem koliko toliko pristojnog izdanja.

Smještam se u sobu (koja je usput budi rečeno) plaćena preko 800 kn- jedna noć. Lokacija- savršena- na plaži. Kasnije ću pojasnit zašto to možda nije savršeno.

Čekaju me 4 čista ručnika, sapunima i gelovima u tuš kadi...ni traga ni glasa... Krevet je zapeo negdje u godini mojeg rođenja.
Sretna sam, jer se uspjevam "razgaćit", presvuć u kupaći i bućnit se u more.

Večera u hotelu nije uključena cijenu, te samim time nemam pravo na istu... Hvala Bogu na recenzijama u bespućima interneta pa sam našla neku koliko-toliko kvalitetom i cijenom prihvatljivu pizzeriu.

Povratkom u hotelsku sobu izvalim se na balkonić s kojeg mi kapa ostatak mora od susjeda iznad mene (jer su se i oni kupali i razgaćili). Optimistično zapalim cigaru i govorim si "dan je gotov" uživaj u pogledu, ništa ti neće ovi dan pokvarit. Naspavaj se, jer te sutra čeka još jedan sastanak na kojem bi mogla obuti onu štiklu koju nisi uspjela danas...

Taman zakunjam... kad svaki malo netko bum vratima! Majke mi, ne znam u tom trenutnku gdje sam.. ne znam u kojem sam gradu... Svaka vrata, pa i moja junački moraš zalupiti kako bi "sjela na mjesto" i kako bi se mogla zaključat.

U nekom trenutku, tijelo me krene svrbiti.. Kožu bi poderala sa sebe... Ne znam je li to zbog toga što je moja koža inače poprilično osjetljiva na sve i svašta (pa je ovo možda reakcija na njihov deterdžent za pranje), ili sam imala podstanare u krevetu. Uglavnom, u pola 1 u noći nakon nesnosnog "češanja" dižem se, sjedam na stolicu, blejim u more, gledam birtiju ispod gdje se ovija dernek i čekam zoru...u taj krevet više ne ulazim ni pod cijenu glave.

u 7 sati radim ček-aut uz misli: "nikad više"...

Nakon ovog iskustva, pitam se što sam ja to dobila za 800+ hrvatskih novaca?? Kako turistima objasniti da u tušu nema osnovog potrošnog materijala, da spavate s grinjama (ili čime već), da Vas svaki ulazak u sobe u okruženju budi lupanjem vrata...

Izgleda da se politika svodi na to "nalazimo se prvi red do mora", sunce, more i plaža su dovoljni....
Ako se vratite, dobro se vratite, ako se ne vratite- doći će drugi..

Kako sam saznala za podstanare na štitnjači- mojih 5 prijatelja

Još nisam napunila tridesetu... odlazim na redovni sistematski pregled... nisam inače poklonik tih "masovki", ali odlazim na pregled, čisto onako da odem, uz misao kako ću zamoliti da se (zbog obiteljske povijesti) veća pažnja posveti ginekološkom dijelu...
jedan liječnik, drugi, treći...redaju se... sve ide po nekakvom ustaljenom rasporedu.
Odahnem, ginekološki je sve ok.

Čeka me još uzv štitnjače, iako prema nalazima krvi nema nikakvih indicija da će biti problema...
Izlazim sa dijagnozom malenog čvorića koji ne predstavlja problem, ali zahtijeva nadzor (preporuka unutar 8 mjeseci). Naravno da nisam išla za 8 mjeseci, jer sam u međuvremenu završila na saniranju sportske ozljede, i morala sam se tome posvetiti.

Počeo me primati kronični umor, i neispavanost.
U tom periodu živjela sam na relaciji Zagreb- Split, radila puno radno vrijeme, studirala... Sve to sam pripisivala takvom načinu života.

Tada sam si rekla :"Duga, ne budi lijena, odi privatno na kontole vidi što se događa".

Tada hladan tuš! Onaj mali čvorić koji ne predstavlja problem u 12 mjeseci postao je neman veličine ping pong loptice definiran kao "vrlo kompleksno" koji unutar sebe sadrži još 5 malih.

Mrtvi hladni, bez imalo empatije za mlado biće obavještavaju te da imaš tumor koji pod hitno (što je moguće kraćem roku) mora van. nema alternative!

Udri brigu na veselje, sama sebe tješim kako u sebi imam 5 podstanara koji ne mogu popiti ništa... kapacitet im je nula :)

Kako to obično bude u lijepoj našoj, traži vezu za daljnju obradu. Završavam na hitnoj hospitalizaciji u jednoj zagrebačkoj bolnici (o čijem osoblju na odjelu endokrine) ne treba ni trošiti riječi :/

Vrlo brzo sam ispred sebe dobila papir da ja odlučim (ja!) idemo li na vađenje cijele, ili na polovicu, uz obrazloženje :ako izvadimo pola, moguće je da Vam ostane puna funkcija, moguće je da će Vam samo raditi probleme, moguće je da Vas zbog toga čega ponovna operacija ako se proširi na drugi režanj.

Nemam baš puno opcija i odlučujem da sve ide van. Neću sve ovo ponovno prolazit, naučit ću živjeti s time...ni prva ni zadnja.
u roku 10 dana bila sam na stolu, probudila sam se na intenzivnoj njezi sa milijun i jednom cijevčicom iz tijela.

Nakon nekoliko dana puštaju me doma, moja cimerica iz sobe koja je u godinama 70+ odlučila da bi si malo sredila nos, ostaje u bolnici uz moje najbolje želje.

debos kakav jesam, sedmi dan sam se povijena vratila na posao i čekala nalaze biopsije tkiva.
Srećom, ta neman je bila benigna, ali je "pocucala" sve moguće vitamine i minerale iz tijela, od tuda taj kronični umor. opće stanje organizma je poprilično loše. trebat će vremena da se ono vrati u normalu...

da skratim priču, naredne kontrole sam radila u bolnici u kojoj sam radila operaciju, i nakon "predoziranja" hormonima s njihove strane (početka neplodnosti) odlučujem uzeti stvar svoje ruke, i plaćati privatno. Želim da me netko doživi kao čovjeka, kao osobu, kao djevojku, kao možda (danas - sutra) majku...

Hvala Bogu, protekle 3 godine sve držim pod kontrolom... štitnjače i prijatelja više nema ali kvaliteta života je postala nemjerljivo bolja! A onaj rez po sredini vrata svaki dan me podsjeti na još jednu bitku koju sam pobijedila!
Samo postoji jedan majušni problem... To je hodajući alkotest :p Popijem kap alhohola i ožiljak pocrveni... pa ti nekome nakon čašice kaži da nisi pio :)

Živjeli

muško-žensko prijateljstvo? Hit ili mit?

Dobro jutro :)

Evo prije nekih 16-17 godina sudjelovala sam na onoj popularnoj emisiji "Parlaonica" gdje smo mi balavci bili veoma ponosni na to što se nalazimo na tevejcu. Tema je bila upravo ova...

Uglavnom, ja sam bila u onom timu "muško-žensko prijateljstvo- postoji!".

Nakon skoro punoljetnosti ljeta koje su prošle, i dalje mislim da sam zagovarala prava stajališta. Mislim, bar sam ja uvjerena u to... Možda sam u krivu, ali do sada se još nisam uspjela (na vlastitom primjeru) uvjeriti suprotno.

Moja je realnost ta da se puno bolje slažem s muškarcima. Razlog pripisujem tome jer su muškarci puno jednostavnija bića. Oni svoje probleme riješe uz bocu piva ili nečeg sličnog. Žene vole napraviti dramu. To se inati, to prkosi, to ogovara, to podmeće :p

Možda je moja sreća to što me majka priroda obdarila s puno centimetara u visinu, pa je i to jedan faktor koji muške odbije "od tebe kao žene".
Cijeli život sam u sportu, kompetitivna sam po prirodi, volim se boriti s jačima od sebe, volim se postavljati.
Često se znam sa svojim dečkim zafrkavati da sam totalno njihov "buddy", i da je samo pitanje kada ću s njima počet "hračkat" preko plota :p

Možda je toj jasnoj granici kumovala i činjenica da sam veoma direktna osoba, i kod mene nema mile-lale...jasno se postavljaju pravila igre. A ako se to pravilo prekrši slomit ću ti noge i nikad više nećeš čuti za mene :p

Uglavnom, danas u srednjih tridesetim smatram da imam 2 prava muška prijatelja. Odmah da skratim priču, jedan je zauzet drugi nije.
Kuhani smo i pečeni, zajedno godinama. Nikada niti jedan od njih (a razne su njihove ljubavne kombinacije bile) nije pokušao ništa. S druge strane ni ja njih ne gledam kao frajere i potencijalne oploditelje. To su moji dečki za koje znam da mogu nazvati u pola noći i da će biti tu za mene. To su moji badiji koji će me dadiljati i babinjati svaki put kad se izbijem iz opanaka. to su dječaci koji će biti moja "kontracepcija" kada procjenim da su se počeli lijepiti naporni likovi.

Jasno mi je da su ljudi vizualna i emocionalna bića, i da je zapravo veoma teško ukalupiti neke privlačnosti. Ali smatram da mozak ima snagu razmišljati racionalno :)
Sve je od osobe do osobe...

Nadam se da će zauvijek biti tako, i da netko od nas neće napraviti p*zdariju i s*ebati sve kaj imamo... i na kraju krajeva razuvjeriti me u sve ovo napisano.

Zašto si šutila?!

Lijepi pozdrav svima :)

Odmah u startu ću napomenuti da se ovdje radi o osobnom iskustvu, i da ne mogu dati generalni razlog "zašto".

Na početku mojih dvadesetih, ušla sam u vezu sa vršnjakom, dečkom kojeg sam znala od prije.
Iako sam bila skeptična i zapravo sam se dugo "nećkala" bih li ili ne bih, ali eto... krenula sam u tu vezu. Na samom početku bilo nam je divno... Dečko je osvojio sve oko mene. Danas shvaćam da je zapravo vrsna manipulacija u igri. Mic po mic, moja slobodna postajala je sve ograničenija. On je postajao sve neugodniji, sve je više kontrolirao stvari.
Bila sam glupa, pa sam (zaljubljena) dopustila da izgubim sve prijatelje (ženske i naročito muške), morala sam promijeniti broj, u svakoj sekundi se morao znati svaki moj korak, kontakt, riječ koju sam i s kime progovorila... Moj život se svodio na to da sam bila u konstantnom strahu.

U sred noći bi me zvao na kućni telefon, da provjeri jesam li doma (dok je on, kasnije se ispostavilo, mrljao po vani).
Svađe su bivale sve češće- jer bi svaki moj korak dočekao s osudom zbog nečega). Verbalni napadi i izrazito neugodan rječnik svakim danom je postajao sve gori i gori... Tada se, ničim izazvan, dogodio i prvi šamar... Prvi udarac koji je u meni probudio bijes! Tada sam odlučila da je vrijeme da sve to završim, i odem...

Međutim, njegovom metodom manipulacije, umiljavanjem, isprikama- odlučila sam oprostiti i krenuti ponovno- jer on je rekao da mu je žao... on se ispričao...

To je bila kardinalna greška! Nakon nekoliko mjeseci mira, njegovi izljevi bijesa postajali su sve gori i gori.
Jednom prilikom me, nakon nekoliko čašica alkohola i u svojem bunilu zaključao u sobu na trećem katu i debelom minusu- bez grijanja.
Sam Bog (ili ne znam koja sila) poslala je njegovog oca koji me pronašao i otključao. Dao mi je cigaretu, utoplio me i odveo doma uz riječi: "makni se od njega ako Boga znaš".

Ma sama sebi nisam htjela priznat da sve to nije ispravno! On je meni, unatoč svemu bio najbolji.Ni to mi nije bilo dosta!
Još sam dvije godine trpila torturu gospodina, do momenta svađe u Zagrebačkoj Dubravi! Nakon svađe izašla sam iz auta i krenula pješice prema tramvaju. On je izjurio zamnom i svom silinom udario posred leđa. Složila sam se na pod ko lego kockica! Nitko od prolaznika nije pristupio u pomoć. Tada se u meni prelomilo. Dosta je bilo psihičkih i fizičkih maltretiranja.

Nitko od mojih bližnjih nije znao što proživljavam, osim što su vidjeli da fizički sve više venem, gubim kile i boju u licu. Ali svaki njihov upit u meni je proizvodio reakciju da sam se sve više udaljavala od njih.

Toliko je priča bilo u toj gnjusnoj vezi da bih imala materijala za pisanje svaki dan naredne tri godine.

Da skratim cijelu priču, poanta cijele moje priče može se svesti u nekoliko točaka:
- svako nasilje u vezi ne dolazi odjednom. Kreće "mic po mic", oprostiš jednom, drugi put bude malo gore, pa i to oprostiš i tako i krug.
- u nekom momentu otvaraš oči, shvaćaš što se događa i da ne želiš biti dio toga.
- tada se pojavljuju prijetnje, strah...

Naš odnos se završio na način da sam pokupila sve svoje stvari iz Zagreba, i zaputila se prema moru. Otišla sam van Zagreba,na lokaciji koju nitko nije znao, dok nisam procijenila da se situacija smirila i da se mogu vratit.
Njegove zadnje riječi su bile : "Nebitno koliko vremena prošlo, ako te vidim s drugim muškarcem, prvo ću ubiti njega a onda tebe".

Tu je sve završilo! Nekoliko puta smo se sreli, stao je i pružio mi ruku.
Tada sam mu rekla da mi nema zašto pružat ruku, i da nemamo o čemu nas dvoje razgovarati. okrenula sam leđa, i otišla (imajući oči i na leđima da se ne bi ponovila priča iz Dubrave).

Danas je on oženjen muškarac, i zbilja ali zbilja se nadam da se primirio. Zbilja i istinski se nadam da ta žena ne trpi ono što sam ja s njim prošla u tih 4 godine. Jer nitko ne zaslužuje to.

Zašto sve ovo pišem? Često se nakon medijskih istupa žena (i muškaraca) žrtava nasilja, javljaju dušebrižnici koji osuđuju onoga koji je to nasilje trpio (" da što je šutila tolike godine").

Iz jednostavnog razloga. U nekom trenutku nasilja otvoriš oči, shvatiš što se sve događa, ali strah za vlastiti život i uvjeravanje da će biti bolje i da će se netko promijeniti drži te da tapkaš u mjestu! Mene je bilo strah! Mjesecima nakon hodala sam sa velikim strahom iza kojeg ćoška će mi iskočiti i gdje će me progutati noć.

Been there, done that.

Danas sam zahvalna toj osobi što me učinila još snažnijom osobom, što sam uspjela u životu, iako se u jednom momentu činilo da sam na samom dnu.
Rijetki oko mene znaju što se zapravo događalo! On je u očima mnogih oko mene bio savršen. Nitko neće znati što je bio povod prekida (prihvaćam taj "teret" da je u meni bio problem).

Zbilja, što te ne ubije to te ojača!