23

četvrtak

rujan

2021

more je more ili je voda? :)

Ponukana raspravom koja se odvija zbog posjete Gordon Ramsay-a i njegovom rečenicom kojom je more nazvao "voda", odlučila sam i ja napisati par svojih "pametnih" na tu temu.
Prije nego me popljuju žitelji primorskih županija kojima je more more, jer "voda je za piće", želim reći da ja, kao kontinentalka, imam gadan problem jer po mojem mišnjenju more je voda... Slana voda- ali voda... pa nije kamen brate mili...

Svi moji primorski prijatelji ne prihvaćaju to, i to je vječita debata između nas.
Ne govorim ja "idem u vodu" zato da uvrijedim nekoga, nego nama kontinentalcima je jednostavno to- VODA. :)

Ne budi lijena, išla ja guglat malo...
Pa kaže ovako:
"Morska voda u prosjeku predstavlja mješavinu od 96.5% čiste vode (H2O) te 3.5% drugih sastojaka, kao što su soli, otopljeni plinovi, organske supstance te neotopljene čestice. "

Kemijska formula vode je H2O.

-dakle voda

Smatram da će ova tema zauvijek ostati borba jedne i druge strane.
To je isto kao da zagrepčanci naljute kad netko kaže da planinari po Sljemenu. Sljeme je samo vrh planine Medvednice! Dakle trebalo bi se na sve njih naljutit i reć :"Ne planinariš po Sljemenu, nego po Medvednici".

Bilo kako bilo, ja ću i dalje ići "u vodu" jer je sunce jako upeklo, ma koliko se moji prijatelji pjenili na to.

Bitnije od svega treba biti kako ćemo očuvati to naše blago i za generacije koje dolaze iza nas <3

17

utorak

kolovoz

2021

tko ne poludi...taj nije normalan

Jedno brzinsko buđenje noćas oko 2 sata, nakon ionako nikakvog sna koje je prouzročeno zdravstvenim problemima ali i olujom koja se nadvila nad grad.

Mjaukalo se (kao i svih proteklih puta) uznemirio i počeo zavijati prije nego što se zemljica opet stresla.
Ma shvatila sam ja (još nakon petrinjskog potresa) da se ne isplati živcirati oko prirodne nepogode ne koju ne možeš utjecat, ali glava puca sama od sebe.

100 problema se nadvilo nad glavu. Bez godišnjeg odmora, u okruženju hibridnih epidemioloških mjera, nuspojava cijepljenja, toksičnih odnosa u okolini, zdravstvenih problema bliskih osoba, smrtnih slučajeva, trešnje zemlje, toplinskih valova (ok, ljeto je), učestalog podrhtavanja zemlje, nenormalnih promjena vremena i oluja, grad koji smrdi zbog ustajalog (neodvezenog) otpada...

Pa daj ti ostani normalan...

14

srijeda

srpanj

2021

Prodajemo li sunce i more?

Prije tri dana zaputila se iz Zagreba prema moru... Trebam odraditi neki poslovni sastanak...
Naravno, iako sam teški kontol frik, mrzim pakiranje... Tako da je pakiranje bilo doslovno 15 minuta prije polaska. Složila dva outfita za ta naredna dva dana...
U Zagrebu je neko čudnjikavo vrijeme, pa zaključujem da je sasvim pristojno obući kožne hlače uz plan da ću prije sastanka uletit u hotel, oprat se, presvuć i uletit u na sastanak "pofriškana" i sa štiklom.
Stigla sam u 12 sati (najavila sam ranijji ček-in prilikom rezervacije), sastanak je u 14...taman stignem... no... hotel je imao drugačiji plan... soba je spremna tek od 15 sati... Vraćam sve u auto. Na moru i plus 37 stupnjeva idem pješice i kožnim hlačama (genijalka) prema mjestu gdje je dogovren sastanak. Dolazim mokra ko k**va nakon tri smjene... Friškam se u najgoroj birtijetini tek toliko da dođem koliko toliko pristojnog izdanja.

Smještam se u sobu (koja je usput budi rečeno) plaćena preko 800 kn- jedna noć. Lokacija- savršena- na plaži. Kasnije ću pojasnit zašto to možda nije savršeno.

Čekaju me 4 čista ručnika, sapunima i gelovima u tuš kadi...ni traga ni glasa... Krevet je zapeo negdje u godini mojeg rođenja.
Sretna sam, jer se uspjevam "razgaćit", presvuć u kupaći i bućnit se u more.

Večera u hotelu nije uključena cijenu, te samim time nemam pravo na istu... Hvala Bogu na recenzijama u bespućima interneta pa sam našla neku koliko-toliko kvalitetom i cijenom prihvatljivu pizzeriu.

Povratkom u hotelsku sobu izvalim se na balkonić s kojeg mi kapa ostatak mora od susjeda iznad mene (jer su se i oni kupali i razgaćili). Optimistično zapalim cigaru i govorim si "dan je gotov" uživaj u pogledu, ništa ti neće ovi dan pokvarit. Naspavaj se, jer te sutra čeka još jedan sastanak na kojem bi mogla obuti onu štiklu koju nisi uspjela danas...

Taman zakunjam... kad svaki malo netko bum vratima! Majke mi, ne znam u tom trenutnku gdje sam.. ne znam u kojem sam gradu... Svaka vrata, pa i moja junački moraš zalupiti kako bi "sjela na mjesto" i kako bi se mogla zaključat.

U nekom trenutku, tijelo me krene svrbiti.. Kožu bi poderala sa sebe... Ne znam je li to zbog toga što je moja koža inače poprilično osjetljiva na sve i svašta (pa je ovo možda reakcija na njihov deterdžent za pranje), ili sam imala podstanare u krevetu. Uglavnom, u pola 1 u noći nakon nesnosnog "češanja" dižem se, sjedam na stolicu, blejim u more, gledam birtiju ispod gdje se ovija dernek i čekam zoru...u taj krevet više ne ulazim ni pod cijenu glave.

u 7 sati radim ček-aut uz misli: "nikad više"...

Nakon ovog iskustva, pitam se što sam ja to dobila za 800+ hrvatskih novaca?? Kako turistima objasniti da u tušu nema osnovog potrošnog materijala, da spavate s grinjama (ili čime već), da Vas svaki ulazak u sobe u okruženju budi lupanjem vrata...

Izgleda da se politika svodi na to "nalazimo se prvi red do mora", sunce, more i plaža su dovoljni....
Ako se vratite, dobro se vratite, ako se ne vratite- doći će drugi..

30

srijeda

lipanj

2021

Kako sam saznala za podstanare na štitnjači- mojih 5 prijatelja

Još nisam napunila tridesetu... odlazim na redovni sistematski pregled... nisam inače poklonik tih "masovki", ali odlazim na pregled, čisto onako da odem, uz misao kako ću zamoliti da se (zbog obiteljske povijesti) veća pažnja posveti ginekološkom dijelu...
jedan liječnik, drugi, treći...redaju se... sve ide po nekakvom ustaljenom rasporedu.
Odahnem, ginekološki je sve ok.

Čeka me još uzv štitnjače, iako prema nalazima krvi nema nikakvih indicija da će biti problema...
Izlazim sa dijagnozom malenog čvorića koji ne predstavlja problem, ali zahtijeva nadzor (preporuka unutar 8 mjeseci). Naravno da nisam išla za 8 mjeseci, jer sam u međuvremenu završila na saniranju sportske ozljede, i morala sam se tome posvetiti.

Počeo me primati kronični umor, i neispavanost.
U tom periodu živjela sam na relaciji Zagreb- Split, radila puno radno vrijeme, studirala... Sve to sam pripisivala takvom načinu života.

Tada sam si rekla :"Duga, ne budi lijena, odi privatno na kontole vidi što se događa".

Tada hladan tuš! Onaj mali čvorić koji ne predstavlja problem u 12 mjeseci postao je neman veličine ping pong loptice definiran kao "vrlo kompleksno" koji unutar sebe sadrži još 5 malih.

Mrtvi hladni, bez imalo empatije za mlado biće obavještavaju te da imaš tumor koji pod hitno (što je moguće kraćem roku) mora van. nema alternative!

Udri brigu na veselje, sama sebe tješim kako u sebi imam 5 podstanara koji ne mogu popiti ništa... kapacitet im je nula :)

Kako to obično bude u lijepoj našoj, traži vezu za daljnju obradu. Završavam na hitnoj hospitalizaciji u jednoj zagrebačkoj bolnici (o čijem osoblju na odjelu endokrine) ne treba ni trošiti riječi :/

Vrlo brzo sam ispred sebe dobila papir da ja odlučim (ja!) idemo li na vađenje cijele, ili na polovicu, uz obrazloženje :ako izvadimo pola, moguće je da Vam ostane puna funkcija, moguće je da će Vam samo raditi probleme, moguće je da Vas zbog toga čega ponovna operacija ako se proširi na drugi režanj.

Nemam baš puno opcija i odlučujem da sve ide van. Neću sve ovo ponovno prolazit, naučit ću živjeti s time...ni prva ni zadnja.
u roku 10 dana bila sam na stolu, probudila sam se na intenzivnoj njezi sa milijun i jednom cijevčicom iz tijela.

Nakon nekoliko dana puštaju me doma, moja cimerica iz sobe koja je u godinama 70+ odlučila da bi si malo sredila nos, ostaje u bolnici uz moje najbolje želje.

debos kakav jesam, sedmi dan sam se povijena vratila na posao i čekala nalaze biopsije tkiva.
Srećom, ta neman je bila benigna, ali je "pocucala" sve moguće vitamine i minerale iz tijela, od tuda taj kronični umor. opće stanje organizma je poprilično loše. trebat će vremena da se ono vrati u normalu...

da skratim priču, naredne kontrole sam radila u bolnici u kojoj sam radila operaciju, i nakon "predoziranja" hormonima s njihove strane (početka neplodnosti) odlučujem uzeti stvar svoje ruke, i plaćati privatno. Želim da me netko doživi kao čovjeka, kao osobu, kao djevojku, kao možda (danas - sutra) majku...

Hvala Bogu, protekle 3 godine sve držim pod kontrolom... štitnjače i prijatelja više nema ali kvaliteta života je postala nemjerljivo bolja! A onaj rez po sredini vrata svaki dan me podsjeti na još jednu bitku koju sam pobijedila!
Samo postoji jedan majušni problem... To je hodajući alkotest :p Popijem kap alhohola i ožiljak pocrveni... pa ti nekome nakon čašice kaži da nisi pio :)

Živjeli

23

srijeda

lipanj

2021

muško-žensko prijateljstvo? Hit ili mit?

Dobro jutro :)

Evo prije nekih 16-17 godina sudjelovala sam na onoj popularnoj emisiji "Parlaonica" gdje smo mi balavci bili veoma ponosni na to što se nalazimo na tevejcu. Tema je bila upravo ova...

Uglavnom, ja sam bila u onom timu "muško-žensko prijateljstvo- postoji!".

Nakon skoro punoljetnosti ljeta koje su prošle, i dalje mislim da sam zagovarala prava stajališta. Mislim, bar sam ja uvjerena u to... Možda sam u krivu, ali do sada se još nisam uspjela (na vlastitom primjeru) uvjeriti suprotno.

Moja je realnost ta da se puno bolje slažem s muškarcima. Razlog pripisujem tome jer su muškarci puno jednostavnija bića. Oni svoje probleme riješe uz bocu piva ili nečeg sličnog. Žene vole napraviti dramu. To se inati, to prkosi, to ogovara, to podmeće :p

Možda je moja sreća to što me majka priroda obdarila s puno centimetara u visinu, pa je i to jedan faktor koji muške odbije "od tebe kao žene".
Cijeli život sam u sportu, kompetitivna sam po prirodi, volim se boriti s jačima od sebe, volim se postavljati.
Često se znam sa svojim dečkim zafrkavati da sam totalno njihov "buddy", i da je samo pitanje kada ću s njima počet "hračkat" preko plota :p

Možda je toj jasnoj granici kumovala i činjenica da sam veoma direktna osoba, i kod mene nema mile-lale...jasno se postavljaju pravila igre. A ako se to pravilo prekrši slomit ću ti noge i nikad više nećeš čuti za mene :p

Uglavnom, danas u srednjih tridesetim smatram da imam 2 prava muška prijatelja. Odmah da skratim priču, jedan je zauzet drugi nije.
Kuhani smo i pečeni, zajedno godinama. Nikada niti jedan od njih (a razne su njihove ljubavne kombinacije bile) nije pokušao ništa. S druge strane ni ja njih ne gledam kao frajere i potencijalne oploditelje. To su moji dečki za koje znam da mogu nazvati u pola noći i da će biti tu za mene. To su moji badiji koji će me dadiljati i babinjati svaki put kad se izbijem iz opanaka. to su dječaci koji će biti moja "kontracepcija" kada procjenim da su se počeli lijepiti naporni likovi.

Jasno mi je da su ljudi vizualna i emocionalna bića, i da je zapravo veoma teško ukalupiti neke privlačnosti. Ali smatram da mozak ima snagu razmišljati racionalno :)
Sve je od osobe do osobe...

Nadam se da će zauvijek biti tako, i da netko od nas neće napraviti p*zdariju i s*ebati sve kaj imamo... i na kraju krajeva razuvjeriti me u sve ovo napisano.

14

ponedjeljak

lipanj

2021

Zašto si šutila?!

Lijepi pozdrav svima :)

Odmah u startu ću napomenuti da se ovdje radi o osobnom iskustvu, i da ne mogu dati generalni razlog "zašto".

Na početku mojih dvadesetih, ušla sam u vezu sa vršnjakom, dečkom kojeg sam znala od prije.
Iako sam bila skeptična i zapravo sam se dugo "nećkala" bih li ili ne bih, ali eto... krenula sam u tu vezu. Na samom početku bilo nam je divno... Dečko je osvojio sve oko mene. Danas shvaćam da je zapravo vrsna manipulacija u igri. Mic po mic, moja slobodna postajala je sve ograničenija. On je postajao sve neugodniji, sve je više kontrolirao stvari.
Bila sam glupa, pa sam (zaljubljena) dopustila da izgubim sve prijatelje (ženske i naročito muške), morala sam promijeniti broj, u svakoj sekundi se morao znati svaki moj korak, kontakt, riječ koju sam i s kime progovorila... Moj život se svodio na to da sam bila u konstantnom strahu.

U sred noći bi me zvao na kućni telefon, da provjeri jesam li doma (dok je on, kasnije se ispostavilo, mrljao po vani).
Svađe su bivale sve češće- jer bi svaki moj korak dočekao s osudom zbog nečega). Verbalni napadi i izrazito neugodan rječnik svakim danom je postajao sve gori i gori... Tada se, ničim izazvan, dogodio i prvi šamar... Prvi udarac koji je u meni probudio bijes! Tada sam odlučila da je vrijeme da sve to završim, i odem...

Međutim, njegovom metodom manipulacije, umiljavanjem, isprikama- odlučila sam oprostiti i krenuti ponovno- jer on je rekao da mu je žao... on se ispričao...

To je bila kardinalna greška! Nakon nekoliko mjeseci mira, njegovi izljevi bijesa postajali su sve gori i gori.
Jednom prilikom me, nakon nekoliko čašica alkohola i u svojem bunilu zaključao u sobu na trećem katu i debelom minusu- bez grijanja.
Sam Bog (ili ne znam koja sila) poslala je njegovog oca koji me pronašao i otključao. Dao mi je cigaretu, utoplio me i odveo doma uz riječi: "makni se od njega ako Boga znaš".

Ma sama sebi nisam htjela priznat da sve to nije ispravno! On je meni, unatoč svemu bio najbolji.Ni to mi nije bilo dosta!
Još sam dvije godine trpila torturu gospodina, do momenta svađe u Zagrebačkoj Dubravi! Nakon svađe izašla sam iz auta i krenula pješice prema tramvaju. On je izjurio zamnom i svom silinom udario posred leđa. Složila sam se na pod ko lego kockica! Nitko od prolaznika nije pristupio u pomoć. Tada se u meni prelomilo. Dosta je bilo psihičkih i fizičkih maltretiranja.

Nitko od mojih bližnjih nije znao što proživljavam, osim što su vidjeli da fizički sve više venem, gubim kile i boju u licu. Ali svaki njihov upit u meni je proizvodio reakciju da sam se sve više udaljavala od njih.

Toliko je priča bilo u toj gnjusnoj vezi da bih imala materijala za pisanje svaki dan naredne tri godine.

Da skratim cijelu priču, poanta cijele moje priče može se svesti u nekoliko točaka:
- svako nasilje u vezi ne dolazi odjednom. Kreće "mic po mic", oprostiš jednom, drugi put bude malo gore, pa i to oprostiš i tako i krug.
- u nekom momentu otvaraš oči, shvaćaš što se događa i da ne želiš biti dio toga.
- tada se pojavljuju prijetnje, strah...

Naš odnos se završio na način da sam pokupila sve svoje stvari iz Zagreba, i zaputila se prema moru. Otišla sam van Zagreba,na lokaciji koju nitko nije znao, dok nisam procijenila da se situacija smirila i da se mogu vratit.
Njegove zadnje riječi su bile : "Nebitno koliko vremena prošlo, ako te vidim s drugim muškarcem, prvo ću ubiti njega a onda tebe".

Tu je sve završilo! Nekoliko puta smo se sreli, stao je i pružio mi ruku.
Tada sam mu rekla da mi nema zašto pružat ruku, i da nemamo o čemu nas dvoje razgovarati. okrenula sam leđa, i otišla (imajući oči i na leđima da se ne bi ponovila priča iz Dubrave).

Danas je on oženjen muškarac, i zbilja ali zbilja se nadam da se primirio. Zbilja i istinski se nadam da ta žena ne trpi ono što sam ja s njim prošla u tih 4 godine. Jer nitko ne zaslužuje to.

Zašto sve ovo pišem? Često se nakon medijskih istupa žena (i muškaraca) žrtava nasilja, javljaju dušebrižnici koji osuđuju onoga koji je to nasilje trpio (" da što je šutila tolike godine").

Iz jednostavnog razloga. U nekom trenutku nasilja otvoriš oči, shvatiš što se sve događa, ali strah za vlastiti život i uvjeravanje da će biti bolje i da će se netko promijeniti drži te da tapkaš u mjestu! Mene je bilo strah! Mjesecima nakon hodala sam sa velikim strahom iza kojeg ćoška će mi iskočiti i gdje će me progutati noć.

Been there, done that.

Danas sam zahvalna toj osobi što me učinila još snažnijom osobom, što sam uspjela u životu, iako se u jednom momentu činilo da sam na samom dnu.
Rijetki oko mene znaju što se zapravo događalo! On je u očima mnogih oko mene bio savršen. Nitko neće znati što je bio povod prekida (prihvaćam taj "teret" da je u meni bio problem).

Zbilja, što te ne ubije to te ojača!

09

srijeda

lipanj

2021

moj plusić ili iksić... kako got

Znate ono kad ste na obiteljskom (familijarnom) ručku, i zna se kad počne priča o politici (uglavnom muških) da se ženama pali crveni alarm sa uzbunom "EXIT", napustite prostoriju.
To uglavnom kreće nakon nekoliko nakupljenih promila, i hrpe mesine čiji loj se još cakli na rukama onih koji su ga uživali :)

Nisam jednom, kao dijete i sama znala prepoznati kada počinje navedena tematika dok sam pogledom tražila majku koja je već pakirala jakne i cipele :)

Jednostavno, ode rasprava u krivom smjeru. ...i sve uglavnom završi na način da se svi posvade, pošalju u rodni kraj i odu kići puni gorčine "kako se samo Pero usudio njemu prigovoriti zato što .... (nastavi niz)....

Osoba sam koja ne voli raspravljati o bilo kakvim osobnim uvjerenjima. Smatram da svatko od nas ima pravo na apsolutni izbor bez opravdavanja i pokušaja "uljepšavanja stvari".

Moj osobni izbor je da već 20 godina nosim maleni križić oko vrata. Stavila sam ga kao curica, i sama sebi obećala da ga nikada neću skinuti.

Neki dan je "to" opet piknulo nekoga u oko. :)
Više ni ne znam koji put u životu...
Uglavnom se to svodi na: "Zašto imaš taj plus oko vrata"? "Zašto nosiš taj x na vratu"? "A tebi to nešto znači? Ono baš si u tome"?

Taj maleni križić predstavlja moj osobni izbor.
Ono nikako ne predstavlja nametanje nečega bilo kome. Ono ne znači da sam zadrta, glupa, ograničena, da spavam po crkvama, da sam homofobna...
Ja sam prije svega mlada osoba, legalist, podupiratelj različitosti i demokratičnosti.

Ne treba ništa u životu vezati samo uz negativno.
Možda je taj moj "plus" meni svakodnevna motivacija da budem bolja osoba. Tome mojem plusiću uredno pobjegne ruka kada osjećam da trebam utočište...

Ljudi, budimo ljudi.
Nemojte svrstavati ljude po kućicama a još gore osuđivati i/ili gledati drugačije samo zato što ima nešto drugačije.

Ono što je meni drago i milo nekome ne znači ništa... Ali u tome je ljepota našeg postojanja <3

šaljem ljubav

27

četvrtak

svibanj

2021

...od ljubavi jače...

Prije 3 godine negdje pri kraju mojih dvadesetih, na rutinskom sistematskom pregledu otkrili su mi tumor na štitnjači... veličine ping pong loptice. Nisam se ni snašla, već sam bila na pukntiranju i operacijskom stolu.

Ne znam je li mi drago što se sve odvilo tako brzo, ili bih možda (da sam tražila drugo mišljenje) uspjela spasiti što se spasiti da...

Otišla je cijela!
Oplakala sam ju preko nekoliko puta, često se osjetila manje vrijednom i "oštećenom" ali i to prođe...
Hvala Bogu, prošla sam bez zračenja, jodiranja i čega sve ne...

Tada shvatiš da si sretan kada imaš ljude koji te vole.
Kada te prijateljica posjeti u bolnici i donese ampulicu višnjevca (da te oraspoloži), kokice (da ti ne bude dosadno), masku za lice (da budeš lijepa) i puc puc (jer zna da ga voliš)...


Zašto sve ovo pišem?

Jedna od najboljih prijateljica upravo je operirana s dijagnozom karcinoma. Cura u naponu snage, u srednjih tridesetim završila je na operaciji. Izgubila je organ, dobila je priliku za život.

Ono na čemu joj se divim i zašto ju volim je to što je ostala jaka duhom i beskrajni veseljak.

Rekla sam prije kojeg posta kako drugoj prijateljici organiziram djevojačku zabavu. Ona se udala u ovu subotu. Kao gestu prijateljstva, nakon svadbe mladenka (i ja kao kuma), otišle smo do te prijateljice doma.
Mladenka joj je predala svoj svadbeni buket, jer nije mogla biti s nama na njezin najvažniji dan.

Ova gesta je još jednom pokazala kako sitnice ljudima puno znače, i kako se ljubav pokazuje na razne načine :)

Svi smo mi borci, a ovo sve je i od ljubavi jače <3

19

srijeda

svibanj

2021

Zakaj mrzim shopping?! :)

Kada to javno izgovorim često dobijem začuđene poglede, kako ja kao jedno žensko u tridesetim mrzim shopping(?!)
Meni je to jednostavno tlaka neopisiva, i svaki moj posjet trgovini svede se na to da se centrirano postavim u trgovini, skeniram pogledom- ako štogot zapne za oko, ide u košaru, ako ne zapne izlazim van. Prolazno vrijeme: manje od dvije minute :)

Raspisat ću zašto, ali prije toga par bitnih informacija:
1. visina iznadprosječna za curu/ženu
2. kilaža malo ispodprosječna za tu visinu
3. poprilično široki bokovi (vel'ka rit), grudi tražim povećalom
4. stopalo ne preveliko, ali za ženske gabarite veliko

Sad evo zašto mrzim shopping.

1. HLAČE- ako zadovoljim dužinu, i to da ih uspijem prebacit preko ritice, u struku moram staviti remen i toliko ga stegnuti toliko da me sve žulja i s time je teško funkcionirati cijeli dan.
2. DONJE RUBLJE- gore spomenuta ritica uglavnom "pojede" sve što se na nju stavi, pa moram nositi "pumperice" ako mislim išta pokriti, a ove klasične gaćice igrom slučaja postanu tanga gaćice :p
3. GRUDNJACI- već sam napomenula da ih moram tražiti povećalom, i te manje košarice uglavnom su rađene za manji obujam grudnog koša... što znači kad pogodim košaricu, neko vrijeme sam prisiljena trpiti to da mi se urezuje u tijelo, žulja, ostavlja tragove....
4. MAJICE- ako uzmem usku majicu, ona uglavnom završava malo ispod pupka, ako uzmem da paše dužina majica stoji ko kravi sedlo, ili kao da sam na sebe nabacila vreću :p Majice dugih rukava su posebna priča, jer rukavima uredno nedostaje nekoliko centimetara kako bi bilo po gabaritima. Ne dao Bog da je materijal koji se "malo uđe u pranju", jer kroz neko vrijeme imam majicu "tri frtalja". (pun ih je ormar).
5. HALJINE/SUKNJE- ajde tu je malo bolja prolaznost kod suknji koje su rastezljive jer ih uspjevam prebaciti preko pozadine; ali ako pričamo o haljinama moram se bazirati na uglavnom koje su gore zatvorene, a dolje malo šire. Jer nije baš ekstra pokazivati ovu sirotinju na prsima :)
6. NAJLONKE- da bi zadovoljila dužinu koju presumira visina od 185cm, potrebno je uzeti najveći mogući broj (uglavnom peticu), onda te iste najlonke u gornjem dijelu moram navući do grudnjaka, pa se to presavija, pa žulja, pa se rola prema dolje...
7. CIPELE- štikla mi ne predstavlja problem. Ako imam 180+ mogu imati i 2m, nemam kompleks od toga, ali imam problem zbog druge stvari... Znate ono kada pronađete super cipelu, pitate prodavačicu ima li takvu u veličini 41/42? Onda vas ta ista prodavačica pogleda s puno sažaljenja i kaže:"To se proizvodi samo do veličine 39", a kao alternativu ti ponudi neki model od moje pokojne babe... Nisam sretna


Što mi je gušt kupovati?
-ČARAPE! Aha! Čarape! :)
Zašto?

Zbog univerzalnih veličina 39-41/42. To kušiš, navučeš i sretan si :)


Neću reći da zbog moje ne-ljubavi prema shoppingu kućni buđet ima stabilnost, jer bi to bila laž :)
Unatoč svim navedenim argumentima, postoje provjerene trgovine koje su "pokazale" da moje probleme, čine koliko-toliko lakšim. Uz sve navedeno, preparativu i dekorativu mogu kupovati bez problema kao i hrpu gadget-a i (ne)potrebnih kineskih sitnica.

Muka ježeva.

17

ponedjeljak

svibanj

2021

Što je to od nas ostalo...

Pola cirkusa je završeno.... psi laju...karavana i dalje prolazi.

Stvarno bi trebalo što češće organizirati izbore u Lijepoj našoj. Odjednom nestanu sva ograničenja, korone, opasnosti od zaraze... Dobro 'ajde, na sezonu nemremo utjecati, ali i ovo je dovoljni pokazatelj trendova.

Nisam nevjerni Toma prema koroni, nisamantikoronaš, nisam antivaksiner!
Imala sam dovoljno sreće da niti jednom nitko od mojih ukućana/mene nije završio zatvoren u četiri zida ili da je obolio. Doduše, izgubljeno je nekoliko članova (šire) familije od korone, pa znam da je to tu negdje.
O samoj povijesti nastanka te pošasti ne vrijedi voditi polemike, nego samo reći "China left the conversation" :)

Nakon godine i dva mjeseca živući pod restrikcijama opet smo svjedoci partijanja pod stranačkim šatorima i birtijetinama, ne mareći za epidemiološke mjere kojima nas se plaši...

Danas čitam naslov u novinama :"Moguće da nas na jesen čeka četvrti val korone". -Ma jasno- nema nikakvih izbora u najavi, a sezona će biti pri kraju. Ako je išta i ostalo od te sezone...

Spletom okolnosti jedan period života provela sam na moru studirajući. Zapravo, živjela sam na dvije adrese. Jedna je u Zagrebu, druga u Splitu. Svakih toliko sam putovala u Split kako bih tamo provela par dana dok polažem ispite, i to je bila muka ježeva da pronađem smještaj za tih nekoliko noći a da ih ne platim k'o suho zlato. do cca 1.6 cijene su bile relativno ok, ali nakon 1.6. cijene su odlazile u nebo. Primjerice, jerdnom prilikom sam iznajmila studio apartman od 20ak kvadrata, s kupaonicom u koju sa svojih 180+ centimetara nisam ni stala te sam morala rit izbacit van kroz vrata da bih mogla oprati zube. Cijena za jednu noć (u toj šupi bila je- 645,47 kn/noć- datum 18. lipnja). Cijena za vrijeme ultre ne želim se ni prisjećati.

Što je najbolje, vidim da taj isti host i dan danas drži tu cijenu.
Sad se pitam- je li lud taj host koji je (ni)je svjestan da smo i dalje "plešemo s koronom", ili jednostavno pokušava spasit što se spasit da, tj. računa da će uvijek biti neka budala (kao ja) koja će biti primorana platiti nešto takvo ako ne želi biti smješten/a "Bogu iza nogu".

Uglavnom slijedi opravdanje o velikim kreditima koje je ekipa podigla kako bi apartmane stavili u funkciju. Ma sve je to istina, ali.... Isto tako je istina da veliki broj tih apartmana izgledaju ko šupe s namještajem pokojne prababe, bez osnovnih potrepština koje su navedene u oglasima. Isto tako je činjenica da velika većina tih nema posao 8-16h nego u ta tri mjeseca sezone pokušavaju nabrat što više love, kako bi narednih osam mogli živjeti od toga (jer jbg.brale nema ti ovdi posla).

Ovdje napominjem da ne želim uvrijediti nikoga, niti generalizirati. Govorim samo iz iskustva onoga što sam vidjela na svoje oči. Bilo je i nekoliko (pre)ugodnih iskustava s domaćinima, prekrasnim apartmanima i prihvatljivim cijenama, ali po mojem iskustvu takvih je 10%.

Uglavnom, da se vratim na početak... prvi krug izbora je prošao, otvorene granice zbog glasačke mašinerije su ponovno zatvorene (pretpostavka do drugog kruga izbora).

Kad poželim na put izvan granica, morat ću pljunut x novaca za test kako bih mogla otići gdje želim; jer opcija cijepljenja mi stoji otvorena već mjesecima. Prijavljena sam preko tri fronta (poslodavca, liječnika opće medicine i ona famozna platforma), ali poziva - N E M A.

Ponekad se stvarno pitam tko je u ovoj priči lud?

Oznake: osobno iskustvo

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.