Zašto si šutila?!

Lijepi pozdrav svima :)

Odmah u startu ću napomenuti da se ovdje radi o osobnom iskustvu, i da ne mogu dati generalni razlog "zašto".

Na početku mojih dvadesetih, ušla sam u vezu sa vršnjakom, dečkom kojeg sam znala od prije.
Iako sam bila skeptična i zapravo sam se dugo "nećkala" bih li ili ne bih, ali eto... krenula sam u tu vezu. Na samom početku bilo nam je divno... Dečko je osvojio sve oko mene. Danas shvaćam da je zapravo vrsna manipulacija u igri. Mic po mic, moja slobodna postajala je sve ograničenija. On je postajao sve neugodniji, sve je više kontrolirao stvari.
Bila sam glupa, pa sam (zaljubljena) dopustila da izgubim sve prijatelje (ženske i naročito muške), morala sam promijeniti broj, u svakoj sekundi se morao znati svaki moj korak, kontakt, riječ koju sam i s kime progovorila... Moj život se svodio na to da sam bila u konstantnom strahu.

U sred noći bi me zvao na kućni telefon, da provjeri jesam li doma (dok je on, kasnije se ispostavilo, mrljao po vani).
Svađe su bivale sve češće- jer bi svaki moj korak dočekao s osudom zbog nečega). Verbalni napadi i izrazito neugodan rječnik svakim danom je postajao sve gori i gori... Tada se, ničim izazvan, dogodio i prvi šamar... Prvi udarac koji je u meni probudio bijes! Tada sam odlučila da je vrijeme da sve to završim, i odem...

Međutim, njegovom metodom manipulacije, umiljavanjem, isprikama- odlučila sam oprostiti i krenuti ponovno- jer on je rekao da mu je žao... on se ispričao...

To je bila kardinalna greška! Nakon nekoliko mjeseci mira, njegovi izljevi bijesa postajali su sve gori i gori.
Jednom prilikom me, nakon nekoliko čašica alkohola i u svojem bunilu zaključao u sobu na trećem katu i debelom minusu- bez grijanja.
Sam Bog (ili ne znam koja sila) poslala je njegovog oca koji me pronašao i otključao. Dao mi je cigaretu, utoplio me i odveo doma uz riječi: "makni se od njega ako Boga znaš".

Ma sama sebi nisam htjela priznat da sve to nije ispravno! On je meni, unatoč svemu bio najbolji.Ni to mi nije bilo dosta!
Još sam dvije godine trpila torturu gospodina, do momenta svađe u Zagrebačkoj Dubravi! Nakon svađe izašla sam iz auta i krenula pješice prema tramvaju. On je izjurio zamnom i svom silinom udario posred leđa. Složila sam se na pod ko lego kockica! Nitko od prolaznika nije pristupio u pomoć. Tada se u meni prelomilo. Dosta je bilo psihičkih i fizičkih maltretiranja.

Nitko od mojih bližnjih nije znao što proživljavam, osim što su vidjeli da fizički sve više venem, gubim kile i boju u licu. Ali svaki njihov upit u meni je proizvodio reakciju da sam se sve više udaljavala od njih.

Toliko je priča bilo u toj gnjusnoj vezi da bih imala materijala za pisanje svaki dan naredne tri godine.

Da skratim cijelu priču, poanta cijele moje priče može se svesti u nekoliko točaka:
- svako nasilje u vezi ne dolazi odjednom. Kreće "mic po mic", oprostiš jednom, drugi put bude malo gore, pa i to oprostiš i tako i krug.
- u nekom momentu otvaraš oči, shvaćaš što se događa i da ne želiš biti dio toga.
- tada se pojavljuju prijetnje, strah...

Naš odnos se završio na način da sam pokupila sve svoje stvari iz Zagreba, i zaputila se prema moru. Otišla sam van Zagreba,na lokaciji koju nitko nije znao, dok nisam procijenila da se situacija smirila i da se mogu vratit.
Njegove zadnje riječi su bile : "Nebitno koliko vremena prošlo, ako te vidim s drugim muškarcem, prvo ću ubiti njega a onda tebe".

Tu je sve završilo! Nekoliko puta smo se sreli, stao je i pružio mi ruku.
Tada sam mu rekla da mi nema zašto pružat ruku, i da nemamo o čemu nas dvoje razgovarati. okrenula sam leđa, i otišla (imajući oči i na leđima da se ne bi ponovila priča iz Dubrave).

Danas je on oženjen muškarac, i zbilja ali zbilja se nadam da se primirio. Zbilja i istinski se nadam da ta žena ne trpi ono što sam ja s njim prošla u tih 4 godine. Jer nitko ne zaslužuje to.

Zašto sve ovo pišem? Često se nakon medijskih istupa žena (i muškaraca) žrtava nasilja, javljaju dušebrižnici koji osuđuju onoga koji je to nasilje trpio (" da što je šutila tolike godine").

Iz jednostavnog razloga. U nekom trenutku nasilja otvoriš oči, shvatiš što se sve događa, ali strah za vlastiti život i uvjeravanje da će biti bolje i da će se netko promijeniti drži te da tapkaš u mjestu! Mene je bilo strah! Mjesecima nakon hodala sam sa velikim strahom iza kojeg ćoška će mi iskočiti i gdje će me progutati noć.

Been there, done that.

Danas sam zahvalna toj osobi što me učinila još snažnijom osobom, što sam uspjela u životu, iako se u jednom momentu činilo da sam na samom dnu.
Rijetki oko mene znaju što se zapravo događalo! On je u očima mnogih oko mene bio savršen. Nitko neće znati što je bio povod prekida (prihvaćam taj "teret" da je u meni bio problem).

Zbilja, što te ne ubije to te ojača!