30
srijeda
lipanj
2021
Kako sam saznala za podstanare na štitnjači- mojih 5 prijatelja
Još nisam napunila tridesetu... odlazim na redovni sistematski pregled... nisam inače poklonik tih "masovki", ali odlazim na pregled, čisto onako da odem, uz misao kako ću zamoliti da se (zbog obiteljske povijesti) veća pažnja posveti ginekološkom dijelu...
jedan liječnik, drugi, treći...redaju se... sve ide po nekakvom ustaljenom rasporedu.
Odahnem, ginekološki je sve ok.
Čeka me još uzv štitnjače, iako prema nalazima krvi nema nikakvih indicija da će biti problema...
Izlazim sa dijagnozom malenog čvorića koji ne predstavlja problem, ali zahtijeva nadzor (preporuka unutar 8 mjeseci). Naravno da nisam išla za 8 mjeseci, jer sam u međuvremenu završila na saniranju sportske ozljede, i morala sam se tome posvetiti.
Počeo me primati kronični umor, i neispavanost.
U tom periodu živjela sam na relaciji Zagreb- Split, radila puno radno vrijeme, studirala... Sve to sam pripisivala takvom načinu života.
Tada sam si rekla :"Duga, ne budi lijena, odi privatno na kontole vidi što se događa".
Tada hladan tuš! Onaj mali čvorić koji ne predstavlja problem u 12 mjeseci postao je neman veličine ping pong loptice definiran kao "vrlo kompleksno" koji unutar sebe sadrži još 5 malih.
Mrtvi hladni, bez imalo empatije za mlado biće obavještavaju te da imaš tumor koji pod hitno (što je moguće kraćem roku) mora van. nema alternative!
Udri brigu na veselje, sama sebe tješim kako u sebi imam 5 podstanara koji ne mogu popiti ništa... kapacitet im je nula :)
Kako to obično bude u lijepoj našoj, traži vezu za daljnju obradu. Završavam na hitnoj hospitalizaciji u jednoj zagrebačkoj bolnici (o čijem osoblju na odjelu endokrine) ne treba ni trošiti riječi :/
Vrlo brzo sam ispred sebe dobila papir da ja odlučim (ja!) idemo li na vađenje cijele, ili na polovicu, uz obrazloženje :ako izvadimo pola, moguće je da Vam ostane puna funkcija, moguće je da će Vam samo raditi probleme, moguće je da Vas zbog toga čega ponovna operacija ako se proširi na drugi režanj.
Nemam baš puno opcija i odlučujem da sve ide van. Neću sve ovo ponovno prolazit, naučit ću živjeti s time...ni prva ni zadnja.
u roku 10 dana bila sam na stolu, probudila sam se na intenzivnoj njezi sa milijun i jednom cijevčicom iz tijela.
Nakon nekoliko dana puštaju me doma, moja cimerica iz sobe koja je u godinama 70+ odlučila da bi si malo sredila nos, ostaje u bolnici uz moje najbolje želje.
debos kakav jesam, sedmi dan sam se povijena vratila na posao i čekala nalaze biopsije tkiva.
Srećom, ta neman je bila benigna, ali je "pocucala" sve moguće vitamine i minerale iz tijela, od tuda taj kronični umor. opće stanje organizma je poprilično loše. trebat će vremena da se ono vrati u normalu...
da skratim priču, naredne kontrole sam radila u bolnici u kojoj sam radila operaciju, i nakon "predoziranja" hormonima s njihove strane (početka neplodnosti) odlučujem uzeti stvar svoje ruke, i plaćati privatno. Želim da me netko doživi kao čovjeka, kao osobu, kao djevojku, kao možda (danas - sutra) majku...
Hvala Bogu, protekle 3 godine sve držim pod kontrolom... štitnjače i prijatelja više nema ali kvaliteta života je postala nemjerljivo bolja! A onaj rez po sredini vrata svaki dan me podsjeti na još jednu bitku koju sam pobijedila!
Samo postoji jedan majušni problem... To je hodajući alkotest :p Popijem kap alhohola i ožiljak pocrveni... pa ti nekome nakon čašice kaži da nisi pio :)
Živjeli
23
srijeda
lipanj
2021
muško-žensko prijateljstvo? Hit ili mit?
Dobro jutro :)
Evo prije nekih 16-17 godina sudjelovala sam na onoj popularnoj emisiji "Parlaonica" gdje smo mi balavci bili veoma ponosni na to što se nalazimo na tevejcu. Tema je bila upravo ova...
Uglavnom, ja sam bila u onom timu "muško-žensko prijateljstvo- postoji!".
Nakon skoro punoljetnosti ljeta koje su prošle, i dalje mislim da sam zagovarala prava stajališta. Mislim, bar sam ja uvjerena u to... Možda sam u krivu, ali do sada se još nisam uspjela (na vlastitom primjeru) uvjeriti suprotno.
Moja je realnost ta da se puno bolje slažem s muškarcima. Razlog pripisujem tome jer su muškarci puno jednostavnija bića. Oni svoje probleme riješe uz bocu piva ili nečeg sličnog. Žene vole napraviti dramu. To se inati, to prkosi, to ogovara, to podmeće :p
Možda je moja sreća to što me majka priroda obdarila s puno centimetara u visinu, pa je i to jedan faktor koji muške odbije "od tebe kao žene".
Cijeli život sam u sportu, kompetitivna sam po prirodi, volim se boriti s jačima od sebe, volim se postavljati.
Često se znam sa svojim dečkim zafrkavati da sam totalno njihov "buddy", i da je samo pitanje kada ću s njima počet "hračkat" preko plota :p
Možda je toj jasnoj granici kumovala i činjenica da sam veoma direktna osoba, i kod mene nema mile-lale...jasno se postavljaju pravila igre. A ako se to pravilo prekrši slomit ću ti noge i nikad više nećeš čuti za mene :p
Uglavnom, danas u srednjih tridesetim smatram da imam 2 prava muška prijatelja. Odmah da skratim priču, jedan je zauzet drugi nije.
Kuhani smo i pečeni, zajedno godinama. Nikada niti jedan od njih (a razne su njihove ljubavne kombinacije bile) nije pokušao ništa. S druge strane ni ja njih ne gledam kao frajere i potencijalne oploditelje. To su moji dečki za koje znam da mogu nazvati u pola noći i da će biti tu za mene. To su moji badiji koji će me dadiljati i babinjati svaki put kad se izbijem iz opanaka. to su dječaci koji će biti moja "kontracepcija" kada procjenim da su se počeli lijepiti naporni likovi.
Jasno mi je da su ljudi vizualna i emocionalna bića, i da je zapravo veoma teško ukalupiti neke privlačnosti. Ali smatram da mozak ima snagu razmišljati racionalno :)
Sve je od osobe do osobe...
Nadam se da će zauvijek biti tako, i da netko od nas neće napraviti p*zdariju i s*ebati sve kaj imamo... i na kraju krajeva razuvjeriti me u sve ovo napisano.
14
ponedjeljak
lipanj
2021
Zašto si šutila?!
Lijepi pozdrav svima :)
Odmah u startu ću napomenuti da se ovdje radi o osobnom iskustvu, i da ne mogu dati generalni razlog "zašto".
Na početku mojih dvadesetih, ušla sam u vezu sa vršnjakom, dečkom kojeg sam znala od prije.
Iako sam bila skeptična i zapravo sam se dugo "nećkala" bih li ili ne bih, ali eto... krenula sam u tu vezu. Na samom početku bilo nam je divno... Dečko je osvojio sve oko mene. Danas shvaćam da je zapravo vrsna manipulacija u igri. Mic po mic, moja slobodna postajala je sve ograničenija. On je postajao sve neugodniji, sve je više kontrolirao stvari.
Bila sam glupa, pa sam (zaljubljena) dopustila da izgubim sve prijatelje (ženske i naročito muške), morala sam promijeniti broj, u svakoj sekundi se morao znati svaki moj korak, kontakt, riječ koju sam i s kime progovorila... Moj život se svodio na to da sam bila u konstantnom strahu.
U sred noći bi me zvao na kućni telefon, da provjeri jesam li doma (dok je on, kasnije se ispostavilo, mrljao po vani).
Svađe su bivale sve češće- jer bi svaki moj korak dočekao s osudom zbog nečega). Verbalni napadi i izrazito neugodan rječnik svakim danom je postajao sve gori i gori... Tada se, ničim izazvan, dogodio i prvi šamar... Prvi udarac koji je u meni probudio bijes! Tada sam odlučila da je vrijeme da sve to završim, i odem...
Međutim, njegovom metodom manipulacije, umiljavanjem, isprikama- odlučila sam oprostiti i krenuti ponovno- jer on je rekao da mu je žao... on se ispričao...
To je bila kardinalna greška! Nakon nekoliko mjeseci mira, njegovi izljevi bijesa postajali su sve gori i gori.
Jednom prilikom me, nakon nekoliko čašica alkohola i u svojem bunilu zaključao u sobu na trećem katu i debelom minusu- bez grijanja.
Sam Bog (ili ne znam koja sila) poslala je njegovog oca koji me pronašao i otključao. Dao mi je cigaretu, utoplio me i odveo doma uz riječi: "makni se od njega ako Boga znaš".
Ma sama sebi nisam htjela priznat da sve to nije ispravno! On je meni, unatoč svemu bio najbolji.Ni to mi nije bilo dosta!
Još sam dvije godine trpila torturu gospodina, do momenta svađe u Zagrebačkoj Dubravi! Nakon svađe izašla sam iz auta i krenula pješice prema tramvaju. On je izjurio zamnom i svom silinom udario posred leđa. Složila sam se na pod ko lego kockica! Nitko od prolaznika nije pristupio u pomoć. Tada se u meni prelomilo. Dosta je bilo psihičkih i fizičkih maltretiranja.
Nitko od mojih bližnjih nije znao što proživljavam, osim što su vidjeli da fizički sve više venem, gubim kile i boju u licu. Ali svaki njihov upit u meni je proizvodio reakciju da sam se sve više udaljavala od njih.
Toliko je priča bilo u toj gnjusnoj vezi da bih imala materijala za pisanje svaki dan naredne tri godine.
Da skratim cijelu priču, poanta cijele moje priče može se svesti u nekoliko točaka:
- svako nasilje u vezi ne dolazi odjednom. Kreće "mic po mic", oprostiš jednom, drugi put bude malo gore, pa i to oprostiš i tako i krug.
- u nekom momentu otvaraš oči, shvaćaš što se događa i da ne želiš biti dio toga.
- tada se pojavljuju prijetnje, strah...
Naš odnos se završio na način da sam pokupila sve svoje stvari iz Zagreba, i zaputila se prema moru. Otišla sam van Zagreba,na lokaciji koju nitko nije znao, dok nisam procijenila da se situacija smirila i da se mogu vratit.
Njegove zadnje riječi su bile : "Nebitno koliko vremena prošlo, ako te vidim s drugim muškarcem, prvo ću ubiti njega a onda tebe".
Tu je sve završilo! Nekoliko puta smo se sreli, stao je i pružio mi ruku.
Tada sam mu rekla da mi nema zašto pružat ruku, i da nemamo o čemu nas dvoje razgovarati. okrenula sam leđa, i otišla (imajući oči i na leđima da se ne bi ponovila priča iz Dubrave).
Danas je on oženjen muškarac, i zbilja ali zbilja se nadam da se primirio. Zbilja i istinski se nadam da ta žena ne trpi ono što sam ja s njim prošla u tih 4 godine. Jer nitko ne zaslužuje to.
Zašto sve ovo pišem? Često se nakon medijskih istupa žena (i muškaraca) žrtava nasilja, javljaju dušebrižnici koji osuđuju onoga koji je to nasilje trpio (" da što je šutila tolike godine").
Iz jednostavnog razloga. U nekom trenutku nasilja otvoriš oči, shvatiš što se sve događa, ali strah za vlastiti život i uvjeravanje da će biti bolje i da će se netko promijeniti drži te da tapkaš u mjestu! Mene je bilo strah! Mjesecima nakon hodala sam sa velikim strahom iza kojeg ćoška će mi iskočiti i gdje će me progutati noć.
Been there, done that.
Danas sam zahvalna toj osobi što me učinila još snažnijom osobom, što sam uspjela u životu, iako se u jednom momentu činilo da sam na samom dnu.
Rijetki oko mene znaju što se zapravo događalo! On je u očima mnogih oko mene bio savršen. Nitko neće znati što je bio povod prekida (prihvaćam taj "teret" da je u meni bio problem).
Zbilja, što te ne ubije to te ojača!
09
srijeda
lipanj
2021
moj plusić ili iksić... kako got
Znate ono kad ste na obiteljskom (familijarnom) ručku, i zna se kad počne priča o politici (uglavnom muških) da se ženama pali crveni alarm sa uzbunom "EXIT", napustite prostoriju.
To uglavnom kreće nakon nekoliko nakupljenih promila, i hrpe mesine čiji loj se još cakli na rukama onih koji su ga uživali :)
Nisam jednom, kao dijete i sama znala prepoznati kada počinje navedena tematika dok sam pogledom tražila majku koja je već pakirala jakne i cipele :)
Jednostavno, ode rasprava u krivom smjeru. ...i sve uglavnom završi na način da se svi posvade, pošalju u rodni kraj i odu kići puni gorčine "kako se samo Pero usudio njemu prigovoriti zato što .... (nastavi niz)....
Osoba sam koja ne voli raspravljati o bilo kakvim osobnim uvjerenjima. Smatram da svatko od nas ima pravo na apsolutni izbor bez opravdavanja i pokušaja "uljepšavanja stvari".
Moj osobni izbor je da već 20 godina nosim maleni križić oko vrata. Stavila sam ga kao curica, i sama sebi obećala da ga nikada neću skinuti.
Neki dan je "to" opet piknulo nekoga u oko. :)
Više ni ne znam koji put u životu...
Uglavnom se to svodi na: "Zašto imaš taj plus oko vrata"? "Zašto nosiš taj x na vratu"? "A tebi to nešto znači? Ono baš si u tome"?
Taj maleni križić predstavlja moj osobni izbor.
Ono nikako ne predstavlja nametanje nečega bilo kome. Ono ne znači da sam zadrta, glupa, ograničena, da spavam po crkvama, da sam homofobna...
Ja sam prije svega mlada osoba, legalist, podupiratelj različitosti i demokratičnosti.
Ne treba ništa u životu vezati samo uz negativno.
Možda je taj moj "plus" meni svakodnevna motivacija da budem bolja osoba. Tome mojem plusiću uredno pobjegne ruka kada osjećam da trebam utočište...
Ljudi, budimo ljudi.
Nemojte svrstavati ljude po kućicama a još gore osuđivati i/ili gledati drugačije samo zato što ima nešto drugačije.
Ono što je meni drago i milo nekome ne znači ništa... Ali u tome je ljepota našeg postojanja <3
šaljem ljubav
