Kako sam saznala za podstanare na štitnjači- mojih 5 prijatelja

Još nisam napunila tridesetu... odlazim na redovni sistematski pregled... nisam inače poklonik tih "masovki", ali odlazim na pregled, čisto onako da odem, uz misao kako ću zamoliti da se (zbog obiteljske povijesti) veća pažnja posveti ginekološkom dijelu...
jedan liječnik, drugi, treći...redaju se... sve ide po nekakvom ustaljenom rasporedu.
Odahnem, ginekološki je sve ok.

Čeka me još uzv štitnjače, iako prema nalazima krvi nema nikakvih indicija da će biti problema...
Izlazim sa dijagnozom malenog čvorića koji ne predstavlja problem, ali zahtijeva nadzor (preporuka unutar 8 mjeseci). Naravno da nisam išla za 8 mjeseci, jer sam u međuvremenu završila na saniranju sportske ozljede, i morala sam se tome posvetiti.

Počeo me primati kronični umor, i neispavanost.
U tom periodu živjela sam na relaciji Zagreb- Split, radila puno radno vrijeme, studirala... Sve to sam pripisivala takvom načinu života.

Tada sam si rekla :"Duga, ne budi lijena, odi privatno na kontole vidi što se događa".

Tada hladan tuš! Onaj mali čvorić koji ne predstavlja problem u 12 mjeseci postao je neman veličine ping pong loptice definiran kao "vrlo kompleksno" koji unutar sebe sadrži još 5 malih.

Mrtvi hladni, bez imalo empatije za mlado biće obavještavaju te da imaš tumor koji pod hitno (što je moguće kraćem roku) mora van. nema alternative!

Udri brigu na veselje, sama sebe tješim kako u sebi imam 5 podstanara koji ne mogu popiti ništa... kapacitet im je nula :)

Kako to obično bude u lijepoj našoj, traži vezu za daljnju obradu. Završavam na hitnoj hospitalizaciji u jednoj zagrebačkoj bolnici (o čijem osoblju na odjelu endokrine) ne treba ni trošiti riječi :/

Vrlo brzo sam ispred sebe dobila papir da ja odlučim (ja!) idemo li na vađenje cijele, ili na polovicu, uz obrazloženje :ako izvadimo pola, moguće je da Vam ostane puna funkcija, moguće je da će Vam samo raditi probleme, moguće je da Vas zbog toga čega ponovna operacija ako se proširi na drugi režanj.

Nemam baš puno opcija i odlučujem da sve ide van. Neću sve ovo ponovno prolazit, naučit ću živjeti s time...ni prva ni zadnja.
u roku 10 dana bila sam na stolu, probudila sam se na intenzivnoj njezi sa milijun i jednom cijevčicom iz tijela.

Nakon nekoliko dana puštaju me doma, moja cimerica iz sobe koja je u godinama 70+ odlučila da bi si malo sredila nos, ostaje u bolnici uz moje najbolje želje.

debos kakav jesam, sedmi dan sam se povijena vratila na posao i čekala nalaze biopsije tkiva.
Srećom, ta neman je bila benigna, ali je "pocucala" sve moguće vitamine i minerale iz tijela, od tuda taj kronični umor. opće stanje organizma je poprilično loše. trebat će vremena da se ono vrati u normalu...

da skratim priču, naredne kontrole sam radila u bolnici u kojoj sam radila operaciju, i nakon "predoziranja" hormonima s njihove strane (početka neplodnosti) odlučujem uzeti stvar svoje ruke, i plaćati privatno. Želim da me netko doživi kao čovjeka, kao osobu, kao djevojku, kao možda (danas - sutra) majku...

Hvala Bogu, protekle 3 godine sve držim pod kontrolom... štitnjače i prijatelja više nema ali kvaliteta života je postala nemjerljivo bolja! A onaj rez po sredini vrata svaki dan me podsjeti na još jednu bitku koju sam pobijedila!
Samo postoji jedan majušni problem... To je hodajući alkotest :p Popijem kap alhohola i ožiljak pocrveni... pa ti nekome nakon čašice kaži da nisi pio :)

Živjeli