Brzi vlak Split- Zagreb (koji to ustvari nije)-- VLAK ZVAN ČEŽNJA

Nedjelja, 21. kolovoz ove godinje Gospodnje

Nalazim se u Splitu s mislima prema Zagrebu. Zbog abnormalno dignut cijena autobusa za Zagreb, hvala Bogu (na vrijeme) odlučujem kupiti kartu za putovanje vlakom
Kartu sam skupila 3 tjedna prije (za svaki slučaj)... sezona je.

na stranicama HŽ-a se nudi kata za 113 kuna, odabereš mjesto. piše brzi vlak..
putovanje nekih 6-6,5 sati... što u usporedbi s autobusom iznosi jedan sat više (također prihvatljivo), uz činjenicu da u vlaku postoji wc (pa čak i potencijalna pušiona), mogućnost rastezanja nogu, utičnice za aparate i wifi...
ovo zvuči idealno!

cca 40 minuta prije planiranog dolazim na kolodvor (zlu ne trebalo) i prilazim info pultu samo da pitam gdje stoji vlak... jedan vidim ali nije zgorega provjeriti jer poznavajuć moju sreću- završit ću u Mokošici! (nemam ništa protiv Mokošice- samo kažem) :)

teta na info pultu se odmah na moje pitanje "gdje stoji vlak" diže na noge i galami "ŠINJORINA, NEMA MISTA!" Uz ispriku navodim da imam valjanu kartu kupljenu prije 3 tjedna i da me samo zanima pozicija stajališta dobivam pogled s podignutom obrvom, pointiranje rukom na vlak vani "ENO TI GA"!

Skupljam kofer i svu svoju prateću prtljagu krećem prema tom vlaku pokušavajući se sjetiti kad smo dotična gospođa i ja zajedno čuvale ovce. (nisam uspjela).

ulazim u vlak, tražim svoje mjesto 73....smještam se... Taman što sam se raskomotila evo tete kondukterke i govori "nije ovo tvoje misto, ti si u drugom vagonu" (naravno na karti piše vagon, ali na vagonu ne piše broj vagona).
skupljam ja opet cijele svoje čerge i idem tražit mjesto 73 malo južnije u vlaku! :)

vlak je poluprazan i tu mi se pojavljuje 100 upitnika iznad glave, jer je teta rekla da nema mista!
kondukteru pitam kada stižemo u Zagreb. "dvadeset minuti sigurno, odmah ću ti kazat"- napominjem nismo ni krenuli.

Kasnimo u polasku nekih 5 minuta (smatram prihvatljivim) i krećemo u 14:30.
Par minuta nakon polaska stajemo- prvi put (Split predgrađe) gdje shvaćam da je ovo sve samo ne brzi vlak, jer smo od tad do Zagreba stali u svakom mjestu koji ima kolodvor (ukupno 13 dodatnih postaja)!

Vlak se na određenim dionicama kreće neviđenom brzinom od punih 10 (deset) km/h, a naknadnim izračunom ustanovila sam da je prosječna brzina bila 60km/h.

Nedugo nakon toga, cika i galama kondukterke na putnika uz napomenu "SIST ĆEŠ TU (naravno sjedište ispred mene) DA TE IMAN NA OK, I AKO POPIJEŠ JOŠ JEDNU KAP ALKOHOLA IZBACIT ĆU TE NA PRVOM KOLODVORU.
Čovjek vidno alkoholiziran, nakon toga uzima mobitel i zove sve prijatelje redom kukajući i narikavajući kako mu ona žena kratke kose ne da pit, kako je ona bolesna....ovakva...onakva. uz to prati svaki njezin pokret i po skrivečki iz ruksaka srče (doslovno) pivo.
nakon pola sata i ja dobijam susjeda u sjedalu, kojeg je dedica (sjedi sic pored jedva dočekao). Susjed i djedica se ne poznaju, ali dedicu to ne spriječava da s mojim mlađahnim (očito prepristojnim) susjedom ne krene u razgovor. doduše razgovor je teška riječ, jer je to teklo otprilike ovako: dedica se ne gasi pričajući cijelu svoju životnu priču sve potkrepljujući slikovnim zapisima iz galerije mobitela, dok moj susjed klima glasom i govori "da, je, aha, ma jasno..."

gospon piva u međuvremenu dobiva premještaj na drugi dio vlaka, jer "NIJE IMA REZERVACIJU", ali ne pada mu teško, jer je sad van dometa pogleda kondukterke, i ne postoji strah da će se ruksak pive ugrijati.

Toalet je uredan, vječito zauzet... tu i tamo izađe oblak dima patnika koji su tamo odlučili utažiti nikotinsku krizu, ali on zapravo predstavlja svijetlu točku cijelog putovanja.

U Karlovcu se već vlak toliko prekrcao da više nema mjesta za sjest, ali ekipa se snalazi. sjeda po podu, koferima....

dedica na Hendriksovom mostu put empatije (nakon što je namatao 6+ sati) pita mojeg susjeda "jesam li ja vama dosadan?! :)

stigli smo u Zagreb 21:15 (točno 20 minuta kašnjenja- kako je kondukterka još u Splitu najavila :)
Što onda (ako je to već uuobičajeno) ne stave predviđeni dolazak na to vrijeme koje je s uobičajenim kašnjenjem?!

Prvotni plan, kada sam planirala povratak) bio je vidjet drugačiju Hrvatsku (a ne samo autocestu), pročitat knjigu, ubit oko...
Ništa od toga nisam uspjela! Došla sam doma umorna i psihički dotučena!

Sjetila sam se zašto 20 godina nisam putovala željeznicom u Hrvatskoj! (...) i zašto neću narednih 20!

Brzi vlak, 400 km punih 7 sati, 13 usputnih stanica, puno previše putnika i jedna dobra tema za ovaj blog!

Oznake: vlak, putovanje