Dubaka: Si moji bregi...

Subota, 1. svibnja 2010.
Od davne 1889. godine 1. svibnja se slavi kao svjetski praznik rada, a 1955. godine papa Pio XII proglasio je taj dan blagdanom sv. Josipa Radnika. To je svjetski dan radnika i Crkva uvođenjem ovog blagdana naglašava kako rad najviše potvrđuje čovjeka - a ja želim vjerovati da svjetovnom slavlju rada time daje priliku: Josipa Pravednika za uzor, poštovanje i divljenje.

Planinarsko društvo Zagorske steze tradicionalno praznik rada obilježava «planinarski radno», višednevnim pohodom po hrvatskim šumama-zelenim i stijenama-bleščećim. Ove godine izabrali smo zlatni kamen Krka – Insula Aurea. Plan: dvije grupe – jedna za divlje puteve kamenjara i kanjona, a druga za romantične šetnice uz more i malo oštrije mjesečeve staze, a sve na južnom višljem dijelu otoka.

Iz Zaboka smo krenuli točno po voznom redu dogovorenom sa Putničkim prijevozom Presečki grupe – 37 zagoraca uputilo se u subotnje jutro u 6,00 prema moru. Lani sam za pentranje po Cresu pisala «korak do mora – dva do gora», a i za ovu godinu mnogi očekuju isti scenario: nekoliko sati muke po kamenu a zatim hlad u pjeni morskog vala – zemljo sunca, kamena i modrog mora... stihovi su koje je pjevao Đani Maršan Dalmaciji ... / zemljo cvića, drača, maslina i bora / i oplakana i raspjevana ... isto je more i na Krku, isto «zvizdan zapeče» i nad krčkim gromačama, mozak zakipi i sve postane mutno kao na slikama Otona Glihe... tijelo traži svježinu!

Početak pohoda za tzv. Jaču grupu zabilježili smo na Treskavcu, najvišoj točki ceste Krk - Baška ( 315 m n/m). Devetnaest stezaša krenulo je oko 9,35 sati prema Velom vrhu, pa preko Brestovice na Obzovu, Zminju, Lipicu, Veli Hlam, Vratudih, Bratinac, Gabre, Ljubimer da bi se zatim Ispod velog Gradaca spustili do Zaroka i autokampa Zablaće. Događaje, dojmove, svu radost i eventualne strahove ne mogu opisati jer im nisam nazočila ( ja sam naravno član «ultra light grupe» ), ali mogu prikeljiti nekoliko slika koje sam izabrala iz galerije Branka Kraljića:


– malo asfalta na početku – tek da ih pripremi za 20 kilometara tvrdog kamena

– pogled na Veli vrh sa Žičeva




– svatko bira svoj kamen za kojeg misli da bolje leži nogi


– tamo negdje daleko je kraj...


– ima li tu kakva staza?


– prvi plan: ruka? drugi plan: mrgar, treći plan: Prvić


– spust u zelenilo Ispod vel. Gradaca (šuma) i daleko u zelenilu apartmani Juranić
Projurili su kao vihor divljim pastirskim stazama uživajući u pogledu prema Cresu, Rabu s jedne te Rijeci i dalekom Snježniku iza nje s druge strane.

Za to je vrijeme lagana grupa šetala ponad baške plaže prema rtu Škuljica ( inače kad se na kup stavi cijela naša grupa, čini mi se da ima znatno veću kilažu od one prve grupe). Upravo zbog te težinske činjenice mi smo odabrali blažu i kraću stazu koja je možda manje atraktivna od Vaclavovog puta, ali za nas jednako zanimljiva. Ritam koraka odgovarao je gotovo svim članovima grupe, a gradaciju smo doživjeli na Bagu, vrhu kojega smo osvojili bez nekog većeg zamora.


– uz more


– odmor pred uspon na Bag


– mi na Bagu

Osmijeh nije silazio s lica nikome pa smo s veseljem nastavili prema Škuljici. Samo pokoja zalutala riječ o gmizavcima pokvarila nam je na čas raspoloženje, ali brzo smo odagnali crne misli, pogotovo kad sam im najavila «da nas dolje uz more čekaju vruči čevapi i hladna piva»

– prema Škuljici – ima nas


– zanimljiva Rupa

Što se vručine tiče, pritiskala nas je iz zraka vrela zvizda, a hladne tekučine bilo je u izobilju...


– kupati se ili ne?

– ne, ne, dosta sam blizu ....

i samo Slavko i Viktorija kao točkice koje čekaju poskoke...

– bili kamen
Hladna pivica dočekala nas je u Zaroku gdje smo napravili pozamašan promet na prvi dan otvorenja male birtije. U trenutku polaska za Batomalj ugledali smo na vrhu brda kolonu kako hita prema Ljubimeru – bili su male pokretne točkice koje su se nečujno kretale po kamenju, žurno prema zelenilu i moru...
Cijelom baščanskom dolinom protiće Suha Ričina a kod Jurandvora gdje cesta skreće prema Batomlju premošćuje ju mali most sa viiiisokim rizolom – a mi smo došli sa veeeelikim autobusom ( i to mi je bila jedna od veeeelikih briga – da li ćemo moći preko mosta busom, ili ćemo morati na ramenima nositi kotlić, plinsku bocu i hrpu frižiderića sa puuuno finih stvari? + ruksaci i silne osobne stvari). Međutim, nije se ponovila povijest – Polača je ostala na Mljetu a na Krku je naš šofer majstorski progurao autobus između dva rizola ( istina, od tišine se mogla čuti muhu kako zuji – ali, škripanje lima po asfaltu ne!).
Gazda Juranić ljubazno nam je autom prebacio sve stvari do kuće - jer smo se ipak morali parkirati pedesetak metara od unajmljenih apartmana, pa mu srdačno još i ovim putem za to zahvaljujemo. Nakon razmještaja po sobama, navalili smo spremati kotlić – mislim, Slavko se primio posla a ja i Katarina smo bile glavne šankerice...


– originalna tacna


– žganci u pozadini – već dugo nisma vidjela ovu biljku koju je moja mama imala davno uz kuću: Hudika Obična - Viburnum Opulus 'Sterile' – iliti snježne grude
Prva grupa se do toga spustila u Bašku (oko 15,30) i navalila na pivce - u istoj birtijici, isto pivo, isti konobar ali različite cijene – opravdavao se da im je danas prvi radni dan u sezoni pa još nije zapamtio cijene. U Batomalj su stigli veselo, pješice kroz polje, i nastavili ugodno druženje.


– upravo su popili čašu i pobratićili se, (jer ako se bratom postaje kad se s nekim pobratimiš, onda se valjda bratićem postane ako se s nekim pobratićiš!) a to su neki njihovi dogovori s krčkih kamenjara – nadam se da im nije sjaj kamena udario u glavu. Istina, Branko je zaradio crtu bez 505 na čelu


– ali to je samo izvana...
Smještaj nam je savršeno odgovarao: obitelj kod koje smo odsjeli ima kuću na kraju sela (zapravo više kuća), veliko dvorište gdje smo se svi okupili za istim stolom pored kotlića – samo je svatko sa svojeg balkona donio plastični stolac, tanjur i žlicu. Slavko je spremio odličan gulaš koji su oduševljeni planinari u času ispraznili iz kotlića – čak smo ih morali zaustavljati da ostane za curke koje su se odskitale u Bašku.


– u očekivanju večere – a Darko još ima na ramenu torbicu punu love...
– spremni smo za pjesmu


– Krešo je zapalio i sviću da može čitati stihove iz pjesmarice


– kao najbolji zagorsko-bodulski sastav, gazda je sa svojim gostima stao kantat i pismu i popevku ko da su prijatelji «za vavik»

Nedjelja, 2. svibnja 2010.
Iako nas je u rano jutro iznenadila kiša koja je lagano rominjala u baščanskoj dolini, raspoloženje je ostalo na visini još od večernjeg sijela. Dobra vibra raširila se nočas Batomljem i kišni oblaci nisu mogli spriječiti nastavak pohoda.


– netko bi pomislio da je ovo jutarnja gimnastika, no provjerena informacija kaže da je to prizivanje sunca i rastjerivanje kišnih magli


– doručak smo već obavili po suhom vremenu
Drugi dan smo rasporedili kao i prvi, u dvije grupe i u dvije planinarske rute: prva, jača grupa odvezla se busom do Baške u 8,00 da bi odradili dionicu Bunculuka, Lubinin, kanjon Vrženica, Rebica, pa natrag kroz kanjon do uvale Vela Vrženica i Baške.


– oni...( za dva dana je u novinama osvanuo oglas: traži se vješt ronilac za izranjanje otpalih noktiju...)

Pohod druge grupe počeo je u nedjelju 9,10 ispod groblja Sv. Ivana, stjenovitom stazom u pravcu Platoa Mjeseca – sve sam upozorila na uspon ( za koji je Dragec priznao da je jači od bilo kojeg uspona na jučerašnjoj stazi prve grupe – što je i istina), ali i obečala polagano hodanje, pa nitko nije odustao – samo su Mirjančica i Božena odabrale šetnicu Put ka Mjesecu. Lagani početni dio puta zamijenio je strmi uspon sa prekrasnim pogledom na Bašku, ali vedra lica pokazuju zadovoljstvo i ponos zbog ostvarenog .


prema Mjesecu
Danas nam je grupa u malo promijenjenom sastavu: napustili su nas Ferenc i mladi Krešo a došli Dragec, Rajko i Ivanka S. ( pa smo danas brojniji


– Vela plaža i grad


– i naša staza nije mačji kašalj

– zadovoljno do kraja
– Štef i kamen

- Marina i Sladoled

Pozdrav do novih snova...Dubaka