Dubaka: Si moji bregi...

05.07.2008., subota

28.-29.lipnja 2008. ZAGORSKE STEZE NA VELEBITU

VELEBIT - HRVATSKA SVETA PLANINA -
uvijek ću ga tako zvati, jer takvo značenje ima za mene.wave
Photobucket
Čini mi se da kada je u trenutku stvaranja ovog našeg svijeta Bog odlučio najljepše kamenje posložiti jedno na drugo- nastao je Velebit. A onda tisuće godina kasnije jedan je marljiv čovjek odlučio opet posložiti dio velebitskog kamenja- jedno na drugo ali i jedno do drugog- i tada je
nastala PREMUŽIĆEVA STAZA - suhozid posebne vrste.
Upravo tamo putuje 28 stezaša iz Zaboka malim autobusićem u toplo subotnje jutro 28. lipnja 2008. Krenuli smo na vrijeme u 5,00- vozač nije kasnio kao lani ( kasnio je netko drugi- MP, ne samo da je kasnio, nego je zaboravio i sendviče doma u frižideru- strašno!)
Prva prepreka koju smo jedva savladali ima 5780m ali ne u visinu već u duljinu- Mala Kapela, najduži tunel Hrvatske nije nas želio propustiti na drugi kraj bez jednosatnog klanjanja.no, negdje oko 9,40 ušli smo mi ipak u sjenu velebitskih zelenih grana. Prije toga divili smo se slikovitom mjestašcu Krasno i cijelom Krasnom Polju do čijeg ruba se spuštaju guste šume sjevernog dijela hrvatskog diva.
Naravno da se prije starta pješačenja mora upriličiti obilan doručak na travi podno doma na Zavižanu, njami
Photobucket
i E.Manet bi rado sjedio do nje kad bi mogao!


zatim grupiranje- podjela igrača u ekipe: juniori, seniori i profesionalci.


Što se tiče juniora- tu se gura Željka a prosjek joj popravlja nećakinja Magda. Ništa ne mogu reći o njihovim skrivenim putovanjima današnjeg dana, ali uvjerena sam da im je bilo lijepo.
Profesionalci su kasnije nazvani jahači rumene kadulje- ne sjećam se tko im je pridodao ovu pridjevsku skupinu ( Dinka nemam pojma što je pridjevska skupina)- uglavnom, to je pustolovni dio zabočkih stezaša koji vole lutati negaženim i divljim stazama kao i Z. Greyevi junaci. I oni su lutali velebitskim kršem i uživali u kamenu i suncu cijeli dan.
Seniore čini glavnina društva na Velebitu- neću nabrajati imena da nekoga možda ne zaboravim, ali ima nas 17-ak. U osvajanje Premužičke poveo nas je seniorski mladić Sajo: preko Gromovače - Rossijeve kolibe do Crikvene i natrag.
Cestom ispod V. Zavižana do mjesta gdje se desno skreće na Premužićevu stazu idemo živahno, uslikavajući se sa planinarskim domom u pozadini- Fritz strplivo odrađuje Lupinovu ulogu iako ga Sonjin fotić nešto ne sluša.Kasnije se ispostavilo da mu je podmetnula fotić sa oznakom snimanja filmića- Kao da smo mi velebitske vile i filmske glumice.cool
Photobucket

Photobucket
Štefanija, spremi se, krećemo!

Staza nas na početku mami blagim usponom preko travnate kosine zatim nas zavarava prolaskom kroz šumu da bi nas onda zaslijepila ljepota suncem obasjanog kamena.
Od Zavižana do Baških Oštarija ima oko 57 kilometara prelijepog Velebita kojega može propješačiti svaki planinar a da mu za to ne treba velika fizička priprema. Naime, visinske razlike su vrlo male, sa neznatnim usponima i silascima.
Vrlo brzo nailazimo na spomen-natpis: Planinarska staza Ante Premužića, građena 1930-33, PSH 1979.
Photobucket

-taj šumarski inženjer organizirao je gradnju staze u vrijeme kad nije bilo kompjuterskih nacrta i simulacija a uspio ju je projektirati tako da prolazi između najviših vrhova sjevernog Velebita i najdubljih jama a nigdje putem nema velikih uspona.
Photobucket

Božena: samo vi odite, ja želim uživati...
Kod odvojka prema vrhu Gromovače srećemo društvo koje je odlučilo u jednom višednevnom pohodu prijeći svih 57 km staze: i seniori i juniori jedne obitelji uživaju i dijele ljubav prema prelijepoj prirodi.
I mi smo osvojili Gromovaču koja je sa 1676m najviši vrh Rožanskih kukova – pogled super: šuma, klekovina i kamen pa sve opet istim slijedom i tako u neprestanom nizu.Photobucket
Mario: mudra odluka: ja ih moram slikati kako silaze s vrha...
Photobucket

Kameniti vrhovi izmjenjuju se sa ponorima a mi stazom prolazimo između njih kao u nekom suvremenom zabavnom parku.
Inače je danas dosta prometno na Premužičevoj stazi i činilo nam se da susrećemo samo predstavnike svoje vrste, ali u jednom trenutku predvodnici dahnuše stoj! Skočko-poskočko ispriječio se pred Saju, Slavka i Anicu. Mario je pohitao da ga uslika ali nije stigao na vrijeme. Svi smo prešli opasnu zonu na prstima i stisnutih usana a ja sam imala osjećaj da mi se na ovoj vrelini smrzlo nešto tamo u predjelu stražnjih džepova hlača.
Photobucket

A što se tiče drugih vrsta živine, nismo sreli nikoga, samo smo na nekim dijelovima naišli na sasušene kakače Ursus arctosa = Smeđeg medvjeda (barem ja mislim da je to bilo to).
Oni bi se meni htjeli sakriti- ne može to tako...zujo
Photobucket


Rossijeva koliba – spremamo ručak- njami
Photobucket

Slavko je lijepo predložio da ostanemo tu čekati nadobudne koji idu do Crikvene, ali ga nitko nije htio poslušati. Drago mi je što sam sve prošla, ali u nekim trenucima bih rado stala i čekala, ali sam se bojala ostati sama sjediti na kamenu da mi se ne pridruži nešto ispod kamena.
Na povratku smo- jedva čekam poučnu tablu TRAG VODE U KAMENU znajući da od te table imam samo još 2 km do kraja- tisućama godina slijevala se voda bijelim stijenama Velebita stvarajući žljebove u kamenu- a ja volim reći da su to Vile Velebitske plakale za svojim junacima i njihove suze stvorile su brazde u kamenu. Dodatni poticaj svima daje Mario otkrivajući informaciju da ne spavamo na Mrkvištu nego na Zavižanu- umorne noge lakše tuku kamen a pomisao na hladno velebitsko- ( crno još k tome ) čini da zaboravljamo sve strahove.
Photobucket

- uvijek je dobro znala prikriti što pije ( jer to coca-cola nije)nut

Mi smo tu, a još prije nas stigla je juniorska skupina koja se već dobrano odmorila.Čekamo profesionalce i nadamo se da nisu ostali u nekoj jami ili na nekoj stijeni zalijepljeni kao spljuskani komarci.

Ipak dolaze dva sata nakon nas- umorni, žedni…žedni…Jedni su jedva utažili žeđ a pasala im je i piva koju inače i ne piju. Naravno da je i njima bilo super- provlačili su se između raznoraznih kukova- vidjela sam kod Jasminke sliku njih na Vratarskim kukovima- nadam se da su to jedini kukovi za koje su se lovili… Naravno, prošli su i Premužićku od Rossijeve preko Gromovače kao i mi…

Kompletirani, namireni hranom i pićem, primili smo se pjesme- prvo vani
Photobucket
Photobucket

- još čekamo zvijezde- bila je magla ali noč je nakon nekog vremena postala naglo bistra...

Photobucket i zvijezde su nam se ukazale u punom sjaju

a zatim u domu- gosn.prof. uporno je htio pjevati neke pjesme iz svojih davnih momačkih dana- Pero mu je nastojao pomoći ali smo ga svaki put lako ulovili u splet nekih drugih pjesama .pjeva
Photobucket
Isto tako bezuspješno nas je Darko T. uvjeravao da moramo pjevati piano-piano ( jer dio ljudi već spava)- svi smo se trudili i željeli ga poslušati ali je naš poj više zvučao pijano nego piano.
Spavanje- krevet: madrac i plahte i umorne noge- buđenje u 5,00 ( mislim da je to za neke druge ljude u grupi koji već spavaju (pero)




29.lipnja 2008.
Lijepo sunčano jutro, mi naspavani- Štefanija je ulovila prekrasne fotke jutra- bolje reći buđenja dana dok smo mi još spavali i niti pomišljali na buđenje.zijev
Kamo ćemo danas? Stvaramo dvije skupine: jednu za Veliki Pivčevac ( naravno profići među koje su se ugurali i neki seniori) te većina normalnjaka sa željom uspona na Veliki Zavižan. VELIKI ZAVIŽAN visok je 1676m.Išli smo cestom pa zatim kroz šumu i na kraju među klekovinom i kamenjem do golog vrha sa kojeg se pruža prekrasan vidik: more i otoci na jednoj strani i velik dio Velebita, Rožanski i Hajdučki kukovi i Veliki Kozjak na drugoj strani, te strogo zaštićeni kraški runolist na trećoj strani. kiss
Photobucket
Slika sim- slika tam i idemo dolje do raskrižja na livadi pa preko nje lijevo i zatim u šumu. Vau! Strmo- strmo! Dobro da tu nismo išli gore- zna naš Sajo što je nama lakše – i evo nas na obilasku Modrić-dolca i Velebitskog botaničkog vrta. Na Balinovac danas nećemo ići- većina nas ga je pretrčala prošle godine- ali idemo zato travnatom padinom na Zavižansku kosu. Mirjančica, Božena i ja napravile smo malo veću pauzu pa smo zaostale za grupom. Nekako me opet počeo pritiskati dio tijela ispod stražnjih džepova hlača, pa sam ja krenula prije cura na uspon- u takvoj situaciji pomaže mi kretanje a sada sam imala ubrzani uspon jer sam shvatila da se penjem sama stazom kroz travu i stalno sam imala osjećaj da zapravo u toj travi i nisam sama- bez veze. No, uspješno sam savladala tu livadu i uhvatila društvo- da to nisam uspjela, mislim da bih zalutala i završila možda i na Balinovcu kao što se skoro dogodilo Mirjani i Boženi. Pomalo sam – ali ne samo ja već i ostali- zaboravila da je put od Balinovca do Velike Kose toliko kamenit i strm.
No, uspon se svakaio isplati, jer je pogled divan: Krk i Baška te zelenilo Baščanske Drage, Prvić i sve ostalo otočje vidi se kao na dlanu. Pronašli smo dobru poziciju i udarili dulji odmor- a dočekali smo i Mirjanu i Boženu, a sa Pivčevca doskakutala je i Jasminka k nama na sunčanje.
Ona je inače s društvom pretrčala ZAVIŽANSKI PIVČEVAC (1676m) a grudati su se pokušali u
VUKUŠIĆ-SNJEŽNICI – jami u kojoj između stijena nikada ne dopire sunce te se zadržava vječni snijeg.
Photobucket


Fritz: Što se ono bijeli u gori zelenoj....daleko, iza sedam gora, iza sedam potoka, ona mora raditi...

Ali bit će bolje jednog dana... Sada mislim na grah za ručak, pivicu ili gemišt i idemo na more isprati pošteno zarađen znoj.
dubaka58wave
- 23:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Siječanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

moje najdraže male slike