Vukovarska bolnica i bleiburško polje - nije li to zapravo vrlo slično?
|
Još sam pod dojmom svih jučerašnjih dokumentarnih emisija o Vukovaru...Posebno živo mi se u svijest i srce urezalo simpatično, nježno i dobroćudno lice onog mladog Francuza, otprilike moga vršnjaka, koji je isto zvjerski ubijen na Ovčari... O sinoć emitiranom dokumentarnom filmu "Siniša - zaustavljeni glas" "JNA je potpisala i odredbu da neće i da nema pravo uopće ulaziti u bolnicu. No JNA je izigrala potpise i zabranila humanitarni koridor. – To svaka vojska inače dopušta i radi, osim ako ne planira zločin – ističe V. Starešina. – U 19 godina došlo se do istog paradoksa, kao u svim likvidacijama koje provode totalitarni režimi, da se žrtva sada mora opravdavati pred krivcem i da je zločinac onaj koji postavlja kriterije – dodaje autorica. Ovaj je dokumentarac zapravo i hrvatsko-francuska priča jer donosi posve nepoznate činjenice o ulozi nekolicine Francuza koji su tada bili zauzeli ispravnu, hrvatsku stranu. Široj je javnosti posve nepoznato da je na Ovčari likvidiran i jedan Francuz. Tada 25-godišnjak iz francuskog gradića Vesoula, zaljubljenik u pjesništvo, a potaknut TV snimkama i nepravdom prema braniteljima, stigao je kao dragovoljac u Vukovar. Jean-Michell Nicollier pogubljen je na Ovčari. Film pokušava proniknuti i u tajnu o tome kako je pogubljen sam Siniša Glavašević te njegov kolega i prijatelj Branko Polovina. Tajna nije do kraja otkrivena, no čini se da je Glavašević likvidiran među prvima, metkom u potiljak, dakle na “oficirski” način, vrlo vjerojatno osobno od ruke visokog oficira JNA. – Nadam se da će ovaj film otvoriti vrata drugim istraživačko-dokumentarnim projektima, jer su mnoge priče, ne samo o Vukovaru ostale neispričane, a manipulacije i krivotvorine polako postaju “opće poznate istine” – upozorava Višnja Starešina." I gledajući sve one ranjenike, civile, žene, djecu...Od kojih je većina planski pobijena ili nestala...Pitam se što bi bilo s istinom o njima, da Hrvatska uz Božju pomoć, pod Tuđmanovim vodstvom, i Šuškovom obranom, uz naše generale (od kojih je dobar dio sada po Haagu i drugim zatvorima!?!?) nije pobijedila...I unatoč tome, sve kao da je i dan danas ipak obavijeno nekakvim velom šutnje, tajni i misterija...Kako je to moguće? I zašto?! I odjednom se sjetim i - bleiburške tragedije...Pa zar to dvoje doista nije vrlo, vrlo slično...? Poražena hrvatska vojska, ranjenici, civili, žene i djeca, nakon poraza - traže utočište - u bolnici, na polju, kod stranih "promatrača" (tek sad vidim kako je to zapravo adekvatno ime...) I jedne i druge, vukovarske i bleiburške - zvali su ustašama....(!) Izgleda da se povijest doista ponavlja...I jedni i drugi su zapravo krivi samo zato što su bili za samostalnu (nezavisnu?) državu Hrvatsku...Što su Hrvati...Ili što su bili - za Hrvate! ( zašto npr. mladi vukovarski heroj, Francuz Jean-Michell Nicollier nema toliko zasluženi spomenik u Hrvatskoj! Kao strani državljanin koji je plemenito i hrabro došao pomoći jednoj mladoj državi, i zato poginuo na najokrutniji mogući način. Naši dečki su na neki način bili i dužni braniti svoju domovinu...Dati život za vlastitu Domovinu, pa to je doista nekakav plemeniti ideal, i viteštvo...Ali - dati život za tuđu Domovinu - pa to je već na razini - svetosti. Zašto nitko ne bi ni znao za njega, da možda nečijom omaškom dokumentarac Višnje Starešine nije sinoć emitiran...? Uostalom, gdje su spomenici herojima domovinskog rata? Zašto se naše ulice ne zovu po njima? I naši trgovi?) U Vukovaru su strani promatrači bespomoćno pokušavali pomoći, ne mogavši pojmiti zločinački mentalni sklop zapovjedništva "JNA"...Što je doista bilo van svake ljudske logike, pameti i poimanja...A na Bleiburgu su ih svijesno i ciljano izručili zapravo istim tim - partizanima... Sad barem donekle znamo što se zapravo događalo...U Vukovaru...A ta ista armija i armada je zapravo i nastajala na potpuno istim takvim zločinima, poput Bleiburga i križnih puteva - o kojima se 50 godina moralo - samo šutjeti...Zato im je bilo omogućeno da ih na skoro potpuno isti način ponove i nakon pola stoljeća...S tim da je u Vukovaru pobijeno "samo" par tisuća Hrvata i drugih, a na Bleburgu "par stotina tisuća" Hrvata i drugih... Nećemo valjda ponovo dozvoliti da nam se za koje desetljeće opet dogodi isto? U manjem ili većem broju... Bleiburški pokolj "Dok se rat u Jugoslaviji završavao, ljudi iz svih etničkih grupa u Jugoslaviji bježali su preko Karavanki i rijeke Drave pokušavajući se očajnički predati Britancima. Među njima je najviše bilo Hrvata. Ono što su oni tražili prvenstveno je bila zaštita od Titovih komunista. Iza jugoslavenskih borbenih linija događali su se neviđeni masakri i svi su oni, bez obzira na čijoj su se strani u ratu borili, očekivali kobnu sudbinu u slučaju uhićenja. ... Za hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme od zbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tijekom svibnja 1945. godine, kada su u tajnovitim okolnostima život izgubili stotine tisuća ljudi. Mnogi su pokušavali prodrijeti u duboko zakopanu tajnu, no nisu uspjeli jer su izvršitelji zločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih dana na liniji Slovenj Gradec - Dravograd - Bleiburg. Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas je simbol stradavanja Hrvata. Upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Ta stradanja bila su najteža za hrvatski narod. ... Izručivanja žrtvi kod Bleiburga jedna je od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti, tajni o kojoj ni počinitelji nisu međusobno razgovarali. Nažalost, u čuvanju te tajne sudjelovale su i moćne sile svijeta koje su također željele prikriti zločin koji su počinili nad poraženim i razoružanim hrvatskim narodom. Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga. Sam pokolj započeo je 17. svibnja, a nastavio se u nekoliko narednih mjeseci. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Sam broj stradalih ni danas nije poznat, no sigurno je da se radi o preko 100 000 žrtava. Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci." Ne znam hoće li i koliko link o vukovarskom filmu funkcionirati, braniteljski portal (koji je jedino objavio o sinoćnjem vukovarskom filmu) koliko će još dugo postojati, pa ću za svaki slučaj napraviti copy/paste tog šokantnog i poučnog teksta i ovdje: O sinoć emitiranom dokumentarnom filmu "Siniša - zaustavljeni glas" "Siniša – zaustavljeni glas, dokumentarac Višnje Starešine i Ivana Maloče o noći punog mjeseca na 21. studenoga 1991., (donosi posve nepoznatu vukovarsku priču, razotkriva 19-godišnje mitove te raskrinkava organizirani zločin. Sretna je okolnost da su autorica Višnja Starešina, publicistica i novinarka, i producentska kuća “Interfilm” Ivana Maloče, poslije godinu dana snimanja shvatili da posjeduju još neviđene podatke o Siniši Glavaševiću, Ovčari i Vukovaru. Bilo je zamišljeno snimiti “običan” dokumentarac od pola sata, no ovako je nastao cjelovečernji, dug sat i pol. Nakon projekcije u vukovarskom Hrvatskom domu film se prikazuje i u udarnom terminu 18. studenog u 21.10 sati na HTV-u 1. Premda okosnicu filma “Siniša – zaustavljeni glas” čini priča o Glavaševiću, legendarnom ratnom izvjestitelju Radija Vukovara, film sadržajem, činjenicama i porukama sigurno nas, koji smo živjeli ranih devedesetih podsjeća na tugu, ali i otpornost napadnute nacije, a onima koji su tada još bili premladi otkriva zašto je točno kada čuju da su to bila vremena ponosa i slave. Organizirane likvidacije – Kad sam skupila snimljeni materijal, zaprepastilo me koliko je u međuvremenu stvoreno mitova vezanih uza sam zločin na Ovčari, koliko su ove teme u proteklih 19 godina ostale neistražene i stoga uzrokuju kolektivnu frustriranost i potiskivanje – kaže autorica filma Višnja Starešina. Objašnjava još nešto što je većini možda promaklo: – Ovčara je i leksički preoblikovana pa javnost sada čuje i čita da su ondje “pokopani” ili “tragično stradali”, a malo se rabe pravi izrazi “pobijeni” i “likvidirani” – kaže V. Starešina. U filmu autorica pokazuje da su zločini, naprotiv, bili unaprijed i dobro organizirani. Donosi se cijela organizacijska struktura obavještajnog, KOS-ova aparata JNA, složena radi likvidacija branitelja i civila, a uza svako konkretno ime izvršitelja navodi se i njegova “zadaća” u organiziranju zločina. Navodi se da je na vrhu te strukture bio Aca Vasiljević, šef KOS-a, godinama poslije svjedok haaškog tužiteljstva, ali i, kako su pisali srpski mediji, i – vojni savjetnik u Kanadi. Spominje se i Miroslav Radić, oficir JNA, kojega je Haag oslobodio, a u strukturi zločina bio je zadužen za koordiniranje paravojskom i četnicima. – Umiranje Ovčare u nas nije istraženo, nego je benevolentno prepušteno sudovima u Haagu i Beogradu, da bismo na kraju dobili da je to bio zločin paravojski i četnika, a da je JNA samo napravila “propust”, što nije točno. Ljude je iz bolnice odvela obavještajna struktura JNA, koja je unaprijed pripremila egzekutore, iskopala jame – kaže V. Starešina. Javnosti možda nije do kraja poznato da svi likvidirani na Ovčari nisu pronađeni. Barem šezdesetak tijela nedostaje, dakle, pokopani su u druge jame. Još se ne zna ni gdje su bačeni u zemlju ranjeni i civili, njih 108 iz Borovo commercea (52 su bili medicinsko osoblje). Film o toj noći, sa 20. na 21. studenog 1991. govori kao o noći velikih organiziranih likvidacija, što je u našem kolektivnom pamćenju neosviješteno. Tadić i Vukovar – Bila je to noć punog mjeseca. Kao što će to biti i ovogodišnja, kada će HTV emitirati film – ističe simboliku autorica. Javnost također nije dosad znala i da na Ovčari nisu pobijeni isključivo Hrvati. Likvidirano je i više Srba branitelja grada, više Bošnjaka, Mađara, kao i jedan Francuz i Nijemac. Čak je ubijen i nećak generala JNA Andrije Rašete, koji nije nosio to prezime, a u bolnici je izdavao lijekove. – Prljava je perverzija sada prebrojavati je li neki gips bio na zdravoj nozi, bijeli ogrtač na nekome tko nije bio medicinsko osoblje..., kao da se time opravdava što je JNA organizirano likvidirala ljude – kaže V. Starešina. Film donosi još jednu, pomalo zaboravljenu priču – onu da su hrvatska strana i JNA, uz posredovanje i svjedočenje europskih promatrača potpisale dva sporazuma o koridoru i evakuaciji ranjenika iz bolnice. Zločinac postavlja kriterije JNA je potpisala i odredbu da neće i da nema pravo uopće ulaziti u bolnicu. No JNA je izigrala potpise i zabranila humanitarni koridor. – To svaka vojska inače dopušta i radi, osim ako ne planira zločin – ističe V. Starešina. – U 19 godina došlo se do istog paradoksa, kao u svim likvidacijama koje provode totalitarni režimi, da se žrtva sada mora opravdavati pred krivcem i da je zločinac onaj koji postavlja kriterije – dodaje autorica. Ovaj je dokumentarac zapravo i hrvatsko-francuska priča jer donosi posve nepoznate činjenice o ulozi nekolicine Francuza koji su tada bili zauzeli ispravnu, hrvatsku stranu. Široj je javnosti posve nepoznato da je na Ovčari likvidiran i jedan Francuz. Tada 25-godišnjak iz francuskog gradića Vesoula, zaljubljenik u pjesništvo, a potaknut TV snimkama i nepravdom prema braniteljima, stigao je kao dragovoljac u Vukovar. Jean-Michell Nicollier pogubljen je na Ovčari. Film pokušava proniknuti i u tajnu o tome kako je pogubljen sam Siniša Glavašević te njegov kolega i prijatelj Branko Polovina. Tajna nije do kraja otkrivena, no čini se da je Glavašević likvidiran među prvima, metkom u potiljak, dakle na “oficirski” način, vrlo vjerojatno osobno od ruke visokog oficira JNA. – Nadam se da će ovaj film otvoriti vrata drugim istraživačko-dokumentarnim projektima, jer su mnoge priče, ne samo o Vukovaru ostale neispričane, a manipulacije i krivotvorine polako postaju “opće poznate istine” – upozorava Višnja Starešina. Istini o likvidaciji Vukovaraca osobno je svjedočilo četvero Francuza Osim francuskoga veleposlanika u Zagrebu, Georges-Marie Chenua, koji u dokumentarcu svjedoči o vrlo važnoj činjenici da je JNA s hrvatskom stranom potpisala dva sporazuma o evakuaciji ranjenika te da JNA neće ući u bolnicu, u filmu svjedoči još troje Francuza. Oni su se tada iznimno angažirali u nastojanju da se vukovarska tragedija spriječi ili su pomogli da se dozna istina i rasvijetle uzroci. Agnčs Vahramian, novinarka, bila se uputila u Vukovar 1991. i bila je novinarka početnica. Ostala je u gradu, što je apsolutno nepoznato našoj javnosti, gotovo do samog pada. Vratila se poslije pada, sa srpske strane, te je sa svojim kolegama Herveom Gheskhierom i Michelom Angladom poslala u svijet slike razrušena Vukovara. Snimali su i u zauzetoj bolnici, a te su snimke poslije postale i dragocjenim sudskim dokazom. Danas je A. Vahramian urednica poznate emisije “L’envoyé spécial” na francuskoj nacionalnoj televiziji TF2. U filmu svjedoči i dr. Louise Lambrichs, spisateljica i povjesničarka, koja je tada bila među prvim francuskim intelektualcima koji su se 1991. angažirali na strani Hrvatske, zahtijevajući vojnu intervenciju i razotkrivajući velikosrpsku agresiju. I dalje se bavi proučavanjem uzroka, korijena i posljedica velikosrpske politike. Svjedoči i Florence Hartmann, tada dopisnica Le Mondea iz Beograda. Ona je bila prva novinarka koja je otkrila grobnicu na Ovčari i o tome obavijestila svijet. Davor Ivanković/VLM" |
