Oprosti im Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine.
|
Evo, u sklopu jednog lijepog domoljubnog projekta, kojeg pripremamo (i preporučamo u molitve!), stigla mi je i ova krasna domoljubna poezija: 27.07.2010. Podizanjem spomenika u Srbu nevine žrtve četnika ubijene su i po drugi puta. SPOMENIK U SRBU O Bože premili, zašto dva puta, zašto dva puta oni umrijeti moraju Zašto, zašto braća moja, ta braća po krvi i rodu, djeca, žene i starci Zašto svećenik taj okrutno bi ubijen, bez imalo milosti i pokajanja Kao gavrani crni sjećanja se jate i sa ugaslog oka suze vijek se rone Zemljo moja napaćena, zemljo krvlju natopljena i suzama zalivena Teški taj spomenik kameni na grudima njihovim podrugljivo stoji Kozaračko kolo plešu, bez konca i kraja svjedoci ovog krvavog pira A noževi krvnika visoko u zraku crveni od krvi kao zvijezda crvena Crvena zvijezda na kapama krvnika, crvena od krvi nevinih žrtava Krikove bolne i smrtne hropce kao da čujem iz grobova, uši paraju A vjetar je zastao u plaču i jecaju u krošnjama tih stoljetnih stabala Zamro je cvrkut ptica. O Bože mili, zašto dva puta umrijeti moraju Sa ugaslih očiju suze vijek se rone, sa usana kao krik šapat odjekuje Zašto, zašto dragi Bože dva puta, dva puta svi oni umrijeti moraju A starica neka, kraj grobova tih prođe, s krunicom u ruci i uz šapat Šapat na usnama – Oprosti im Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine. Vladimir Biondić JAZOVKO, TUGO MOJA Visoko, visoko na nebu plavom sunčeva sad zablista zraka I korak moj zastade, a sablasna tišina sada šumom zavlada Zamro pjev je ptica i huk vjetra u krošnjama staroga hrasta Ugledah grob naroda moga, predamnom sada otvoren stoji Srce u trenutku kucati prestade i samo duša moja zatreperi Treperi ona u bolu, treperi u grču života, treperi u sjećanju I dok krunicu grozničavo u rukama drhtavim čvrsto stišćem Stišćem krunicu do bola i šapćem, molitva s usana ne silazi A tada jeku u daljini začuh i zvuci kao slap rijeke se oglase Kakvi to su zvuci, vapaji bolni što iz tog groba sad prodiru Rukama sakrih lice, rukama drhtavim, životom izbrazdanim Kako da vratim tišinu grobnu, kako da ove vapaje proživim Slike s krvava nečovječjeg pira, slike vampira u kolu smrti, Utjelovljenja zla predamnom plešu, plešu bez konca i kraja, Jazovko, tugo moja, tugo naroda moga, pjesmo neispjevana Jazovko, tugo moja, tugo naroda moga, nikada neisplakana Kako se rastati s Tobom, kako ostaviti žitelje Tvoje bez nade Kakvu prisegu njima izreći, kakvo obećanje svim njima dati Zar molitvu samo, upaljenu svijeću i rukovet poljskog cvijeća Ne prijatelji moji, nešto više učiniti treba, dug im treba vratiti Treba njima vratiti ponos, dug vratiti Domovini, narodu svome Jazovko, tugo moja, zaboravit nikada ne ćemo mi žrtve Tvoje I u taj čas sunce nesta, zamrači nebo se plavo, oluja se sprema A lik na nebu u mraku zablista i stazu ugledah - put POBJEDE. Vladimir Biondić |
