Evo, u sklopu jednog lijepog domoljubnog projekta, kojeg pripremamo (i preporučamo u molitve!), stigla mi je i ova krasna domoljubna poezija:
27.07.2010.
Podizanjem spomenika u Srbu nevine žrtve četnika ubijene su i po drugi puta.
SPOMENIK U SRBU
O Bože premili, zašto dva puta, zašto dva puta oni umrijeti moraju
Zašto, zašto braća moja, ta braća po krvi i rodu, djeca, žene i starci
Zašto svećenik taj okrutno bi ubijen, bez imalo milosti i pokajanja
Kao gavrani crni sjećanja se jate i sa ugaslog oka suze vijek se rone
Zemljo moja napaćena, zemljo krvlju natopljena i suzama zalivena
Teški taj spomenik kameni na grudima njihovim podrugljivo stoji
Kozaračko kolo plešu, bez konca i kraja svjedoci ovog krvavog pira
A noževi krvnika visoko u zraku crveni od krvi kao zvijezda crvena
Crvena zvijezda na kapama krvnika, crvena od krvi nevinih žrtava
Krikove bolne i smrtne hropce kao da čujem iz grobova, uši paraju
A vjetar je zastao u plaču i jecaju u krošnjama tih stoljetnih stabala
Zamro je cvrkut ptica. O Bože mili, zašto dva puta umrijeti moraju
Sa ugaslih očiju suze vijek se rone, sa usana kao krik šapat odjekuje
Zašto, zašto dragi Bože dva puta, dva puta svi oni umrijeti moraju
A starica neka, kraj grobova tih prođe, s krunicom u ruci i uz šapat
Šapat na usnama – Oprosti im Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine.
Vladimir Biondić
JAZOVKO, TUGO MOJA
Visoko, visoko na nebu plavom sunčeva sad zablista zraka
I korak moj zastade, a sablasna tišina sada šumom zavlada
Zamro pjev je ptica i huk vjetra u krošnjama staroga hrasta
Ugledah grob naroda moga, predamnom sada otvoren stoji
Srce u trenutku kucati prestade i samo duša moja zatreperi
Treperi ona u bolu, treperi u grču života, treperi u sjećanju
I dok krunicu grozničavo u rukama drhtavim čvrsto stišćem
Stišćem krunicu do bola i šapćem, molitva s usana ne silazi
A tada jeku u daljini začuh i zvuci kao slap rijeke se oglase
Kakvi to su zvuci, vapaji bolni što iz tog groba sad prodiru
Rukama sakrih lice, rukama drhtavim, životom izbrazdanim
Kako da vratim tišinu grobnu, kako da ove vapaje proživim
Slike s krvava nečovječjeg pira, slike vampira u kolu smrti,
Utjelovljenja zla predamnom plešu, plešu bez konca i kraja,
Jazovko, tugo moja, tugo naroda moga, pjesmo neispjevana
Jazovko, tugo moja, tugo naroda moga, nikada neisplakana
Kako se rastati s Tobom, kako ostaviti žitelje Tvoje bez nade
Kakvu prisegu njima izreći, kakvo obećanje svim njima dati
Zar molitvu samo, upaljenu svijeću i rukovet poljskog cvijeća
Ne prijatelji moji, nešto više učiniti treba, dug im treba vratiti
Treba njima vratiti ponos, dug vratiti Domovini, narodu svome
Jazovko, tugo moja, zaboravit nikada ne ćemo mi žrtve Tvoje
I u taj čas sunce nesta, zamrači nebo se plavo, oluja se sprema
A lik na nebu u mraku zablista i stazu ugledah - put POBJEDE.
Vladimir Biondić
Post je objavljen 21.10.2010. u 12:08 sati.