Evo i fotki iz Benina!!! Drina : )
|
Evo, stavila sam bar dio fotki, ali ne stižem sve koje bih htjela... Afrika - ponos i predrasude... Kad pomislite na Afriku, na misije, vjerojatno vam se u glavi vrte slike siromašne, izgladnjele, napuštene dječice, napuhanih trbuščića, u prljavim krpama, među blatnim lokvama, tužnih očiju, i ručica pruženih u prošnju...Poniženi, napušteni, zapušteni, zaboravljeni...  Ali zajedno sa mnom, iznenadit ćete se kad shvatite da tome ipak nije tako...Barem ne u današnje vrijeme...Afrika je nešto sasvim drugo, novo, moderno, dinamično, snažno, ponosno...  Moj opći dojam je sljedeći: Afrika nije crna, Afrika je - šarena...Afrika nije bijedna, Afrika je ponosna. Materijalno svakako siromašnija od nas, ali duhovno možda već bogatija...Šarolika, raznolika, životna, zabavna, elastična, elegantna, i nekako posebno profinjena...  Putujući vlakom za Veneciju,   odakle me čekao Air France let za Pariz, pa dalje za beninski Cotonou, u kupeu sam srela zanimljivu ekipu...Grupu simpatičnih hrvatskih studenata, 4 momka i jedna djevojka, neki iz Zagreba, neki iz Slavonije, otvoreni, veseli, inteligentni, i onako - pomalo boemski...Među njima je kružila botelja valjda nekog slavonskog vina, kojim su u svakom krugu nutkali i mene, boca je bivala sve praznija, a atmosfera s prolaskom preko Ljubljane, prema Veneciji, sve zabavnija, opuštenija...Oni imaju neka čudna liberalna uvjerenja, svi su nekad negdje išli na neke župne vjeronauke, ali danas su uglavnom - new age generacija, objašnjavali su mi nekakve čakre, brojalice koje su nosili kao narukvice, a kako bi me zabavili, i zadivili, zborski su mi zajedno zapjevali: "Krist na žalu", "Glory, glory aleluja", i druge crkvene napjeve, koji su im ostali u nekom vjeronaučnom sjećanju iz djetinjstva...Oni su jedini u naš već pun kupe, primili mladi par turista iz Nizozemske, koji bi inače cijelu noć prostajali na hodniku....Ja sam se u sebi divila njihovoj ipak sačuvanoj dobroti i velikodušnosti, dok mi pripito iskreno nisu objasnili, da su ih primili k nama, jedino zato što je našim dečkima nizozemska cura, crnka, bila iznimno zgodna : ) Pri sljedećem noćnom izlasku iz našeg kupea, (neće vas čuditi da te noći i nije bilo previše spavanja uz takvo doista interesantno društvance) upoznali su još nove mlade ekipe iz raznih europskih zemalja, a našim zgodnim pripitim dečkima, prikrpao se neki mladi brucoš Francuz - otvoreni homoseksualac, koji nije skrivao svoje očite simpatije, prema našem - Kreši...Poetski mu objašnjavajući, na engleski, kako ga ime Krešo asocira na Croatia...I nimalo se ne libeći od pokušaja da mu u našem, već prenapučenom kupeu - pokuša sjesti u krilo, s čim se zgodni i dobroćudni Krešo nekako frajerski zbunjeno nosio...U sebi sam se pomolila i blagoslovila, sve te, u srcu dobre, ali prilično besciljne i izgubljene, zapravo krasne ljude...Koji i nisu krivi što im "moderni" liberalni europski duh tako groteskno nagriza ljepotu mladosti...Pri izlasku u Veneciji, još su mi i pomogli s mojim koferima prepunim vlastite robe, i misijskih darova...Zajedničko cjelonoćno željezničko tulumarenje, ipak nas je nekako povezalo, i razišli smo se teška srca, oni dalje na izlet u Pariz, a ja pohvatati svoje letove...  Na pariškom aerodromu, dočekao me je naš beninski domaćin, đakon Alexander, kojeg je varaždinska biskupija stipendirala tijekom svećeničkih studija u Hrvatskoj, i cilj našeg afričkog hodočašća je zapravo bilo sudjelovanje na njegovom ređenju i mladoj misi, u njegovu Beninu. Upoznala sam ga prošle godine na njegovu đakonskom ređenju u Varaždinu, kad je Hrvatsku posjetila i njegova rođena sestra, s. Lydia, koja je isto redovnica u jednom domaćem beninskom redu časnih sestara, i ravnateljica jedne tamošnje škole...  Odmah me iznenadilo i zadivilo Alexovo izvrsno poznavanje hrvatskog jezika, i neka posebna toplina i jednostavnost kojom je zračio, baš kao i njegova sestra, s kojom sam se izvrsno sporazumijevala na talijanskom, jer se ona školovala tamo...I nije trebalo puno, da se sklopi jedno krasno međukontinentalno prijateljstvo! I međurasno : )  Već tada, u Varaždinu, bilo je riječi o njegovu svećeničkom ređenju ovoga ljeta, i mogućnosti odlaska tamo, što mi se tada činilo kao pusta tlapnja...Pa tek sam se svježe vratila iz misija u Ekvadoru, bavila se svojim prijevodima, i nekim misijskim aktivnostima...  Već na susretu hrvatskih misionara, prošlo ljeto, upoznala sam i s. Doroteu, misionarku Marijinih sestara iz Benina, na krasnom slavonskom druženju i razmjeni iskustava, ni ne sanjajući tada, da ćemo se već sljedeće ljeto družiti u njenoj misijskoj destinaciji...  Ali, eto, Bogu je sve moguće...  Tako je Alex organizirao beninsku vizu za svih nas dvadesetak hrvatskih gostiju i njegovih prijatelja, kolega sa studija, hrvatskih mladomisnika, bogoslova, odgojitelja, i par laika, vjeroučitelja i drugih profesija,  trebalo se cijepiti protiv žute groznice, nabaviti tablete protiv malarije, a složile su se i neke jeftinije avionske karte, na rate...I - čiribu-čiriba - eto me u Beninu!  I to s prvom grupom, nas nekoliko koji smo letjeli iz Pariza zajedno s Alexom...Što nam je ipak olakšavalo tremu leta u afričku enigmu...  Po slijetanju, obavili smo carinske formalnosti, dohvatili svoje kofere, i kročili - prvi put na afričko tlo...Mali korak za nas, ali veliki - za čovječanstvo! Stvarno je bio osjećaj susreta s nekom novom planetom, a ne samo drugim kontinentom...  Dočekalo nas je nekoliko afričkih bogoslova, oni crni, haljine im bijele...Nekoliko redovnica, svi ljubazni, srdačni, nasmiješeni...Mi zbunjeni, zatečeni, natucamo francuski...Ulazimo u kombi, i krećemo u novu avanturu...  Oko nas mnoštvo motora, najbrojnije prijevozno sredstvo, u ovom dijelu svijeta...A na motorima, većinom mladi parovi, u šarenoj odjeći, već je večer, a svuda vreva...  Već tada iznenađuju nas modrene građevine, neboderi, u tom gradskom dijelu - Cotonou...Pa u Africi nisu samo slamnate kolibe...Čudimo se mi!  U kamionu ispred nas, čitava obitelj, žene s djecom oko sebe, bebama na grudima, maramama na glavama...  Uz cestu, drveni štandovi, prodaje se nešto u velikim staklenkama...Ali to nije neka beninska rakija...Nego - nigerijski benzin...Koji je tamo puno jeftiniji, pa je njegova preprodaja glavni izvor prihoda velikom broju Beninaca, a to je tražena roba,  obzirom na tolike motore, sa svih strana, i u svim smjerovima...Sve nam je nekako čudno, novo, zanimljivo...Oči se sklapaju od daleka puta, a opet su širom otvorene, od mnoštva novih dojmova...Putopisna znatiželja, nadvladava hodočasnički umor...Ronimo u utiscima, prelazimo neki veliki most...To je glavna beninska rijeka - Oueme...Povezuje sjever i jug, unutrašnjost i Atlantski Ocean...Cotonou je glavno prometno čvorište, luka, zračna luka, sveučilišni centar, a preko mosta, ulazimo u Porto Novo, glavni grad, ali dosta manji i siromašniji...Nakon sat vožnje, i probijanja među motorima, skrećemo prema sve lošijim putevima, sve manjim kućicama, sve slamnatijim krovovima, sve više makadama, i ulazimo u "naše" selo - Malanhoui...   Tu Marijine sestre, imaju svoj centar za duhovnu obnovu, jedna od 4 njihove kuće, u dalekom Beninu, gdje djeluju još od kraja 80-ih godina...Od naših misionara najprije je ovamo došao v. Franjo Ječmenica, na poticaj kardinala Šepera, i podršku kard. Kuharića, uskoro za njim i v. Toni Štefan, a onda pomalo i naše sestre, otvarajući redom svoje kuće, i sirotišta za djevojčice, liječničke dispanzere, centre duhovne formacije i dr. Sada već imaju 30-ak novih lokalnih zvanja, puno zainteresiranih djevojaka, postulantica...  I može se reći da je ovdje doista duhovno plodno tlo...Uz puno žrtve, rada i odricanja, naši misionari su napravili doista dobar duhovni "posao"...Zato su se dvojica naših svećenika, nakon preko 20-ak godina djelovanja u tim teškim uvjetima, mogli vratiti u Hrvatsku, jer je katolička vjera ovdje doista zaživjela, duhovna zvanja, svećenička i redovnička su doista brojna i kvalitetna...Godišnje bude i do 200 novih svećenika...  Oni svi, makar u teškim materijalnim uvjetima, prolaze školovanje, srednjoškolsko, pa propedeutičku godinu u njihovom centralnom sjemeništu, za čitav Benin, i onda studij u Cotonouu...Teži materijalni uvjeti, čini se rađaju kvalitetnijim zvanjima, jer svi njihovi svećenici i bogoslovi koje smo tih dana i tjedan upoznali, doista su krasni i kvalitetni ljudi, duboko i zdravo pobožni, a zreli i otvoreni i za međuljudske odnose...  Doista sam osjetila veliki poticaj, podržati ih i ubuduće, duhovno i ako bude prilike materijalno, nekom misijskom akcijom,  za školovanje beninskih svećenika, posebno za to njihovo sjemenište sv. Josipa, koje je kao neka prava - duhovna kasarna...  Zgrade u toj "vojarni" su već prilično derutne, i doista jako skromne, ali se u njihovu okruženju, osjeća neki poseban i poticajan duh...Alex nam je pričao da su zbog nedostatka sredstava jedne godine, njihovi odgojitelji, i prije kraja školske godine, trebali raspustiti tamošnje bogoslove, da idu na ljetni odmor, jer ih jednostavno nisu imali čime prehraniti...  Naša s. Natalija, je doista krasna duhovna osoba, s već više desetljeća misijskog iskustva, i prava majka domaćim djevojkama, redovnicama, od kojih se njih 5 baš tijekom našeg boravka tamo, pripremalo za vječne zavjete - 11. rujna...Baš radi te prigode, iz Slovenije je stigla i njihova generalna majka, sa svojom pomoćnicom...  Tijekom našeg boravka, sestre su imale mjesec dana svojih duhovnih vježbi, i priprema za zavjete, uz stručno vodstvo s. Doroteje, koja je za tu prigodu stigla iz njihove kuće u Burou na sjeveru Benina, gdje vodi brigu za oko 30-ak djevojčica, u njihovu sirotištu, koje su skrbi sestara spašene iz teških životnih situacija, prisila na ranu udaju i dr. Djevojčice su preko ljetnih praznika promijenile sredinu, i otišle boraviti sa svojim vršnjakinjama, za koje se brinu sestre u trećoj kući - Affame, oko dva sata vožnje od Porto Nova, gdje uz sirotište, postoji i liječnički centar, za taj siromašni kraj. Život sestara u njihovu centru, koji nas je tako lijepo, toplo i srdačno ugostio, jako me podsjetio na ekvadorsku zajednicu s. Lenke - i baš sam pomislila kako su misije zapravo svagdje iste - bitan je taj zajednički Božji duh - jedno srce i jedna duša, i onda se i u najtežim uvjetima i najizoliranijim područjima, može osjetiti taj komadić Neba na zemlji...Čak je i arhitektura centra, svojom jednostavnošću i funkcionalnošću podsijećala na ekvadorski - tu su bile vitalne prostorije - blagovaona i duhovna "blagovaona", tj. mala kapela sa svetohraništem, gdje afričke sestre, zahvaljujući brojnim svećeničkim zvanjima ovdje (za razliku od Ekvadora!), imaju milost i blagoslov svaki dan prisustvovati sv. misi...A nedaleko njihova centra, upravo se gradi i nova župna crkva sv. Bernarda, gdje je također sv. misa svakoga dana - blago njima! Dio tog blagoslova, u duhu sam poslala i na ekvadorske obronke Andi, gdje su siromašni Indijanci sretni, ako ih svećenik posjeti barem jednom tjedno... Afričke mise su posebno vesele, živopisne, i makar se najčešće odvijaju na nekom od lokalnilh jezika, gunskom ili fonskom, ovisno o dijelu Benina, liturgija je ista u čitavom svijetu, i sve je nekako jasno i razumljivo...To je to jedinstvo i univerzalnost Crkve širom svijeta....U Beninu ima još puno stanovništva koji uopće ne znaju francuski, i njihovi lokalni jezici su puno življi od ekvadorskih, gdje je španjolski već gotovo potpuno istisnuo njihova Quichua i druga narječja... Posebno me fascinirao afrički stil odijevanja, i žive boje njihovih materijala, sa zanimljivim, skoro stripovskim uzorcima...I dok kod nas kažu - "Odijelo ne čini čovjeka", kod njih vlada pravilo - "Odijelo čini skupinu..." - naime uobičajeno je da ista obitelj, kroji robu od istog materijala - samo druge modele...  Dakle - mama, tata i djeca, svi imaju isti materijal, mama haljinu, tata hlače i tuniku, djeca svoje košuljice...Roba je uvijek čista, ispeglana, ženske frizure su pomno izrađivane, nekada i po više sati, sitne pletenice, koje plete više djevojaka istovremeno...Što je par djevojaka iz naše hrvatske grupe, odlučilo i same isprobati, prepustivši se čarima afričkog frizerskog zanata, upličući umjetne produžetke, među svoje pramenove...Trebalo je i strpljenja, a nešto i suza, ali za (afričku : ) ljepotu treba trpjeti...Ja sam izbarala jednostavniju varijantu, sa sitnim kikicama, na moju ionako prirodno afričku frizuru : ) Također, pripremajući se za Alexovo ređenje, i duhovno, ali i kulturološki, čitava naša grupa, kao uostalom i Alexova rodbina i svi uzvanici, trebali smo dati šivati odjevne modele od istog materijala - s likovima Gospe i sv. Ivana Vianneya, a svatko je birao svoj model, kod naše spretne i okretne krojačice Clarence, iz njenih šarenih predložaka - najteže je bilo odlučiti se u toliko velikom ponuđenom izboru modela...No, na kraju je svatko našao model za sebe, i već za dan dva, čitava naša grupa - zabljesnula je u novom, zajedničkom, afričkom izdanju! Par dana prije Alexova ređenja, u biskupiji Porto Novo, samo nas nekoliko, imali smo prigodu, sudjelovati i na ređenju u susjednoj biskupiji Cotonou...Tamo je bilo 23 nova mladomisnika, a u našem Porto Novo - 16...Bogu hvala! Na prvom ređenju, na blagdan sv. Ivana Vianneya, 4.8, kada je tamo i službeno završila svećenička godina, posebno me fascinirala velika fotografija Ivana Pavla II, i ulazno pjevanje njegovog hita "Krist na žalu", s istom melodijom, samo na francuski, u dinamičnom ritmu živopisnog afričkog zbora...A mene je preplavio osjećaj ponosa i pripadnosti Crkvi - jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj...Dirnuta biskupovim riječima upućenim roditeljima svih mladomisnika, izrečenim na gunskom jeziku, koje nam je Alex strpljivo prevodio na hrvatski, kada im je biskup rekao: "Vaši sinovi sada postaju vaši duhovni očevi!" A tako nekako, očinski toplo, prihvatio nas je i biskup Porto Nova, prigodom audijencije kod njega, para dana prije Alexova ređenja...Kada su mu naši svećenici predali pismo varaždinskog biskupa Mrzljaka, i svjedočanstva naših vjernika, o svim Alexovim vrlinama, i našoj, hrvatskoj želji, da se, ako je moguće, mladomisnik Alex, nakon ređenja vrati na službu u Hrvatsku, što je njegov afrički biskup, na naše veliko zadovoljstvo i gromoglasni pljesak, i odobrio...S najavom, da suradnja i prijateljstvo naših zemalja, je sada već toliko snažno i živo, da će oni i ubuduće slati svoje bogoslove kod nas na školovanje, i u misijski rad, dvojicu po dvojicu, kao prave apostole... Veza naših dviju domovina doista je jaka, naši misionari već su ovdje tako reći ušli u legendu,  kao Hrvati, svugdje smo bili dobro došli, svugdje su nam bila širom otvorena i vrata i srca...Naši misionari v. Toni i v. Franjo, izgradili su ovdje nekoliko crkvi, tu je i pastoralni centar bl. Alojzija Stepinca, u Crkvi Srca Isusova u Porto Novu, ugrađene su i relikvije bl. Stepinca, i može se reći da smo sada doista nerazdvojni, a mnogi mladi afrički svećenici svjedoče da su se osjetili pozvani i potaknuti na takav način Života, baš po primjeru i ljubavi našeg misionarskog dvojca.  Drina Ćavar, 14.9.2010. |
