Sveta mjesta Kristove Muke iz mog putopisa Svetom Zemljom...
|
Jeruzalem Bdijte! Iako je Isus baš to tražio od svojih apostola, mi smo pak silom trebali spavati od 13h kad smo stigli u hotel, do 15.30h kad nas je čekala sv. misa...Tužni i zbunjeni zbog ovog neplaniranog viška vremena, a upozoreni da je Jeruzalem opasan za izdvojene turiste, u svojim uskim ulicama, prisiljavali smo se na odmor i san, u hotelu "7 arkada", lijepo lociranom, s krasnim panoramskim pogledom na čitav grad, ali jako prljavom... Da bismo tek kasnije, s velikim žaljenjem (što nam to nije prije rečeno), saznali da smo baš na samoj Maslinskoj gori, s Getsemanskim vrtom i Bazilikom Krvavog Znoja, niti desetak minuta od hotela...Kako smo samo lijepo mogli provesti i probdjeti i promoliti tih par sati...Ali što je - tu je...(a što nije - nije!) Gospodin zaplaka Prvu sv. misu u Jeruzalemu imali smo baš u toj kapeli, pod latinskim imenom: "Dominus Flavit", koja je prava arhitektonska poslastica...S prekrasnim pogledom na Jeruzalem, kroz ostakljeni zid, iznad samog oltara, a sama kapela je iznutra baš u obliku kapi, sa svojim sužavanjem prema vrhu - prema kupoli...Baš poput suze, Isusove suze, koju je ovdje pustio, nad ovim gradom, čiju panoramu tako lijepo vidimo iza oltara...Arhitekt je Talijan A. Barluzzi, 1954. g, koji je očito imao posebna nadahnuća baš za jeruzalemske crkve... Kako se sva svetišta zatvaraju već u 17h, ipak smo ovaj put uspjeli izbjeći brzi povratak u prljavi hotel i s grupom mlađih, bar kratko otići do tako blizog Getsemanskog vrta, baciti pogled u Baziliku, koju su nam franjevci pred nosom zatvarali, i na brzinu - skoro kradomice, pozobati dojmove iz samog Vrta, imajući sreću prošetati se i uslikati među njegovim maslinama...U tako kratkom vremenu, ne stigavši si do kraja posvijestiti da je to baš taj Vrt - Vrt našeg spasenja, Vrt Kristove muke, Vrt s kojim smo odrastali...A sada, kao odrasli ljudi, ali još uvijek maleni i premaleni vjernici, doslovno u njemu...Ukradeni trenutak. Neproživljen do kraja dojam onoga gdje bismo željeli boraviti, bdjeti, moliti, satima i danima...Pomoći Isusu. Biti uz njega...Baš sad, kad mu je bilo najteže... Kao silom odsječeni i odvučeni od ovakvih doživljaja, moramo napustiti vrt, nakon kratkog trenutka Milosti, i vraćamo se u hotel na večeru, prolazeći pored velikog židovskog groblja... Spavanje...Na Maslinskoj gori...S mislima i molitvama u dragom Vrtu...Gdje smo toliko željeli ostati... Neka bude volja Tvoja Konačno i službeno stigosmo do Getsemanija. Ovaj put bez mogućnosti ulaska u sam vrt (koju smo jučer kratku, ali jedinstvenu sreću imali!) i čujemo još jednu informaciju, na koju smo jako ponosni, jer su opet Hrvati učinili nešto veliko i nešto povijesno i nešto spasonosno...Naime, baš hrvatska braća Branković su u 17.st. uz veliki novac otkupila ovaj Getsemanski vrt od muslimana i poklonili ga franjevcima, koji su tu naknadno sagradili ovu krasnu crkvu, Baziliku krvava znoja Isusova, posvećenu 1924. g, ponovo prema nacrtima maštovitog i posebno nadahnutog arhitekta Barluzzija. U samoj bazilici, nalazi se i stijena na kojoj se Isus molio i krvavim znojem znojio...Okružena zanimljivom metalnom ogradom, u obliku trnja, koja kao i cijela Bazilika, živopisno i dramatično, duboko dočarava čitavu atmosferu Maslinskog vrta i one Noći, kad je Krist kroz krvave molitve odlučivao o povijesti i budućnosti čovječanstva i preuzimao na se sav njen križ... S posebnim strahopoštovanjem, doticali smo ovu svetu stijenu, i te sate Kristove muke, vjerojatno i veće od one koja ga je tek čekala, i koju sigurno nije bilo ni malo lako, a toliko odgovorno i toliko velikodušno, preuzeti... Molili smo žalosna otajstva krunice, u Kristovu muku uranjali svoje, kajali se za grijehe, molili za sebe, svoje obitelji, Crkvu, sav hrvatski narod, sve ljude, svatko u svojim mislima, svojim molitvama, svojim mukama, na svojim koljenima...Uz najtvrđu, najtežu i najvažniju stijenu u povijesti ljudskog roda... Via Dolorosa Nakon posjeta obližnjoj pravoslavnoj bazilici Marijina uznesenja, gdje je nekoć bio i Marijin grob, te lijepe križarske crkvice Sv. Ane, uz sam ribnjak Betsaida, čije iskopine i nekadašnji trijemovi su dobro sačuvani, prisjećamo se i Isusovih čuda učinjenih baš tu, te nastavljamo s mjestima njegove muke, kojom su mu baš lijepo zahvalili za sva čuda i sve dobro... Važna mjesta u blizini Getsemanija obilježena su lijepim kapelama: mjesto Judine izdaje, Kristove osude, bičevanja, krunjenja...I onda - jedna od ljepših mi crkvica - Sv. Petar u Gallicantu - Sv. Petar od pijetlova pjeva. Spustili smo se i u ćeliju nekadašnje Kajfine palače, gdje je Isus proveo noć uoči Velikog Petka...Tu pročitasmo Psalam 88, Vapaj iz nevolje, kojeg i drugi hodočasnici običavaju čitati na ovom mjestu... U takvom raspoloženju, započesmo naš križni put, živopisnim ulicama starog Jeruzalema (čije zidine me donekle podsjetiše na dubrovačke...), među gradskom dječicom, u lijepe šarene haljine odjevenim djevojčicama (koje rado poziraju za naše fotografije) i dječacima koji svi drže i igraju se plastičnim oružjem, samo čekajući da ga jednog, vjerojatno ne tako dalekog dana zamijene pravim... U uskim, kamenim ulicama i uobičajenoj starojeruzalemskoj vrevi, među mnoštvom suvenirnica, od kojih su muslimanske zatvorene radi njihova Ramazana, s lakoćom nalazimo diskretne rimske brojeve, na malim crnim krugovima, koji označavaju točke i postaje Kristova križnog puta. Uz neke od njih su i omanji reljefi s odgovarajućim prizorom, ili male kapele, gdje smo čekali na red da i hodočasnici iz Hong Konga dovrše svoje pobožnosti...Čitajući križni put hrvatskih biskupa, napredujući prema pravoslavnoj Bazilici Kristova groba, uz mnoštvo prolaznika zabavljenih svojim svakodnevnim poslovima, nekako se ne uspijevam uživjeti...Naša pobožnost mi je djelovala sporedno i usputno, u odnosu na gradske tijekove... No, možda je takva bila i Kristova muka, za većinu tadašnjih Jeruzalemaca: još jedan osuđeni razbojnik, koji im svojim velikim drvenim križem, pod kojim još i stalno pada, umjesto da se što prije makne i zamakne, samo preprečava njihov inače neometan prolazak među gradskim zidinama...Srećom su vojnici natjerali onog Cirenca da ga pogura da što prije prođu... I s takvim mislima dođosmo i do zadnjih postaja, u samoj Bazilici Kristova groba...Pravoslavne ikone, svijeće i lusteri, također mi nekako umanjiše doživljaj toga mjesta i prostora...Pored samog križa, na mjestu Kalvarije, u gornjem dijelu crkve, najviše me se dojmila jedna potpuno realistična slika Gospe, s mačem probodenim srcem...Skoro sam protrnula od toga prizora, te kao i ostali dotakla mjesto na kojem je kako se vjeruje, baš bio zataknut Kristov križ... U redu smo čekali na posjet Kristovu grobu, što je svojim strogim i grubim ponašanjem i suvišnim pravljenjem reda uspio pokvariti pravoslavni svećenik, ni najmanje ne poštujući svetost tog trenutka za hodočasnike iz tko zna kojih sve dalekih krajeva, na mjestu koje je za njega samo dio dosadne svakodnevne rutine, koju remeti naporno mu mnoštvo...No, i to nam daje dočarati grubosti vojnika i farizeja pod Kristovim križem, te snagu volje i ljubavi žena, koje su unatoč svemu hrabro same krenule do groba, odati mu počast i pobožno pomazati barem mrtvo tijelo svog izmučenog i izvrijeđanog mrtvog Učitelja i Dobročinitelja... U čitavoj Bazilici, najviše mi se svidjelo mjesto na samom ulazu, kamena ploča poput odra, za koju se vjeruje da je tu bilo položeno Isusovo tijelo, odmah nakon skidanja s križa...Dakle, između Piete i Kristova groba, ovo mjesto - možda i jedino u cijeloj Bazilici, nekako posebno zrači, i danas miriše, i priziva u sjećanje te žalosne trenutke, kada je valjda još samo Marija vjerovala u Pisma i Uskrs...Kada je sve djelovalo izgubljeno, uzaludno i upropašteno... No, kako i vlč. Mirian Šuvak, naš vodič, u jednoj od svojih propovijedi reče - mi danas znamo konačan ishod, Radosnu Vijest, ali umjesto da čitavim svojim životom euforično kličemo Kristu Pobjedniku, često zaboravljamo na Slavu, koja se nakon svih križeva i nama nudi, zajedno s Njime, u Nebeskom Kraljevstvu... Uz zgodan niz metalnih figurica, koje efektno prikazuju sav križni put - od osude, do Uskrsa, skoro poput nekog stripa, te lijepi plavi mozaik nad oltarom u bočnoj kapeli, još jednom svetom misom proslavismo Kristov Uskrs, niti desetak metara od njegova praznog groba! Cenakul Nakon ponedjeljka, najdubljeg dana i središta čitavog hodočašća, u utorak odlučismo nadopuniti dojmove novim svetištima i još nam neotkrivenim prostorima...Kako vrijeme tamo brzo teče, za hodočasnike, a stoji poput Vječnosti, za čovječanstvo...Toliko je toga tamo, kao konzervirano za Vječnost, preživjelo tolike ratove i gospodare, a opet ponuđeno i našim današnjim očima i dojmovima... Posjetismo crkvu Usnuća Marije, za koju se vjeruje da je posljednje godine života provela baš tu, blizu dvorane posljednje večere svoga Sina, gdje je i umrla. Pomolismo se kod njenog odra, s njenom figurom na njemu, uz osobno pomalo mi stran osjećaj, jer nikad je ne doživljavam kao ikad umrlu, već samo kao Nebesku Kraljicu, Uznesenu... Ali dobro si je posvjestiti da je i ona živjela običnim ljudskim životom, umrla ljudskom smrću - ali začeta bez grijeha i uznesena na Nebo... Neobična mi je bila i dvorana posljednje večere. Nekad čak džamija, s vidljivim ostacima i toga doba...Ni danas se tamo, gdje je nastala i održana prva Sveta Misa, ona ne može ponovo služiti! Ali zato, gdje god se na svijetu služi Euharistija, tamo je i taj prostor...Ovdje - vrlo skroman, jednostavan, čistih linija, s malom maslinom u jednoj arkadi...Nekako prazan, a opet - toliko pun značenja i dojmova...Nešto, poput same - neposvećene hostije - male, bijele, okrugle, od brašna i vode, ali za tren, po Kristovoj zapovijedi i svećenikovim riječima - postane pravo Tijelo Kristovo...Eto, tako - i ova prazna i jednostavna dvorana se u trenutku kojeg Bog odredi, može pretvoriti u - Njegov Plan... Mi smo sv. misu imali u franjevačkoj crkvici Ad Cenaculum. Tu se nađosmo i s našim fra Darkom Tepertom, koji tamo živi već desetak godina i doktorira na temama sv. Luke. Piše i zanimljiv blog: tep.blog.hr, a s. Ilinka ga zna još sa faksa. Nešto kratkog vremena s njim, šetnja prema autobusu, kroz Jaffina vrata i pored Davidovog tornja, bijaše nam korisnije i poučnije nego i više dana bez takvog vodiča...Npr. sam Davidov toranj ćemo baš zbog fra Darkove napomene posebno upamtiti i pomoću Gospinih litanija: "Tornju Davidov, moli za nas!" Drina Ćavar, 2006. |
