Veliki Tjedan! Fotoreportaza iz misija...(1. dio)
|
Dragi moji! Ovaj misijski Veliki Tjedan, doista s punim pravom nosi taj naziv...Jer sve sto sam u njemu dozivjela, i prozivjela, planirano i neplanirano, doista je bilo - velicanstveno... Nakon proslotjednih priprema s nasim djevojakama iz internata, i katehistima iz Santa Anite, u petak - 3.4. ujutro, doslo je vrijeme polaska za 8 sati voznje udaljeni Esmeraldas... Torbe su spremljene  oprostajne fotke pred nasim centrom snimljene...  Nas 21 se strpalo u novi kombi, i uz pjesmu, molitvu, uvjezbavanje pripremljenih dinamika put je brzo prolazio...   A ja sam se osijecala kao clanica nekakve "specijalne postrojbe", koja priprema svoja tajna oruzja - pjesmu, ples i veselje...  Misleci i na stihove p. Luisa:  "Moja nada nikad se ne gubi, zelim sanjati vec danas jedan novi svijet! Sanjam da moje srce otkucava u ritmu ljubavi, i da citav grad pjesme bratske pjeva i svira... Sanjam citavu vojsku naoruzanu oruzjem dobrote i golubicama mira..."  Razmisljajuci i o tome, kako bi neka takva postrojba, odnosno vise njih, bile potrebne i za nasu Hrvatsku...Kako bi s istim zarom, pjesmom i veseljem na usnama i u srcima, vracali nadu i optimizam nasem, sve dovde se osijeca prilicno razocaranom i rezigniranom narodu...Kao sto i Bozanic kaze u svojoj uskrsnoj poruci: "Dragi prijatelji! Kao nadbiskupa zagrebačkog i sina hrvatskoga naroda, boli me neizvjesnost koja se širi među ljudima u našoj Domovini, i koja sve više nalikuje dvorani apostolske neizvjesnosti. Ne čini li se i vama da se u dvorani našega društva, pod pritiskom različitih kriza: gospodarske naravi, a zapravo moralne i duhovne, želi dovesti u pitanje čovjekovo "sutra", njegova budućnost? Čovjeku se potiho iscrpljuju: pouzdanje, povjerenje, veselje i radost življenja. Kao da se želi stvoriti naraštaj tužnih i potištenih ljudi, ljudi neizvjesne budućnosti. U svemu tome navještaj Krista uskrsloga donosi novost koja je sposobna zapaliti ugašenu ili pritajenu nadu u čovjeku našega doba. To je moguće samo onda ako se živi zajedništvo s Isusom Uskrsnulim koji je postao čovjekom i bio raspet. Uskrs pruža novost života sa svojim iznenađenjima, među kojima je i žrtva." Bozaniceva Uskrsna poruka Sjetila sam se i jos jednog oruzja u toj borbi (duhova), pjesmarice moje prijateljice iz MVKO: "Pjesme na recept" (koje i dalje mozete narucivati na njihov mail: jopust@yahoo.co.uk):  Jer Hrvati su veseli, raspjevani, vrijedni, kreativni, posteni, optimisticni...Vratimo taj duh u nasu Hrvatsku!!! Ne dajmo nikom da nam to uzme.  (s Davorova bloga prenosim ovu fotku, koja me toliko razveslila, i probudila onu pravu nostalgiju, i ponos na moje Hrvate i Zagrepcane! To smo mi!!!) No, vratimo se mi u nase misijske vode...Ovdje ne farbamo jaja, ali imamo jajolikog tropskog voca : )  i prave proljetne atmosfere:  A za Veliki petak se kuha tzv. fanesca, od najrazlicitijih zitarica, grahorica, tikvica..., u jednu vrlo ukusnu smjesu...  Ekvadroska fanesca I tako smo konacno stigli do p. Marcelova misijskog centra nedaleko Esmeraldasa:  cekajuci na smjestaj po sobama...  Uz relaksirajuci izletic s ljubaznim domacinom p. Marcelom do obliznje prave tihooceanske plaze (Vamos a la playa, oooooo...):     No, kao sto i sami vidite, ni blizu se ne moze mjeriti s nasim jadranskim plazama, i plaaavim morem...(ah...) A ni zalasci sunca, unatoc nekom njihovom caru, ipak ovdje nisu kao nasi...  A u blizini je i rijeka Esmeraldas, koju smo isto uspjeli obici...   Prije ozbiljnog dijela misijskog posla, i rasporedjivanja na duznosti i destinacije...Koje smo sutradan ujutro (subota) ocekivali u p. Marcelovu dvoristu, ispod kokosove palme...:     Madraci na kojima cemo tamo spavati vec su bili spremni:   I doslo je vrijeme polaska, svaka grupa u svom smjeru:  A mi jos i sa Presvetim, za koje je bila zaduzena s. Rosita...  I to nasa grupa bas do mjesta Carlos Concha! Prvog kojeg sam posjetila, prije sada vec skoro 2 godine, cim sam dosla u Ekvador, i to bas sa s. Rositom, pa evo i mojih tadasnjih dojmova, nakon kojih se tamosnja situacija nije znatno promijenila: "Isto popodne krenula sam sa s. Rositom na svoj prvi zadatak… Talijanski misionar p. Antonio vozio nas je u tristotinjak km udaljeni Esmeraldas, na obali Tihog oceana, gaje smo trebali obici i dovesti neke od nasih siromasnih ucenica, koje inace ne bi imale prilike za bilo kakvu skolu…Vozili smo se preko Anda, kroz krasne tropske predjele s bujnom vegetacijom: bananama, bambusima, marakujom i papajom, spustajuci se s nasih 2500 m nadmorske visine prema morskoj obali… ... S. Rosita i ja smjestile smo se u svoju soba u sjemenistu i duhovnom centru u Esmeraldasu, gdje zivi i tamosnji biskup, i gdje nas je ljubazno primio p. Giulian, sa svojim sjemenistarcima… Srecom i p. Giulian zna talijanski, pa mi je zapravo najteze bilo sporazumjeti se sa s. Rositom, koja govori samo spanjolski, koji ipak nije toliko slican talijanskom, kako sam se nadala… No, uz puno dobre volje i nas dvije smo savladavale sve komunickacijske barijere… I ujutro hrabro zajedno same krenule po nase cure u obliznje siromasno naselje Carlos Concha… Bilo mi je totalno neobicno vidjeti kako tamo ljudi zive u nekakvim drvenim nastambama, za koje bi baraka bio prefin izraz… Prva obitelj do koje smo isle, stanuje bas uz rijeku, gdje se iz camaca banane tovare na magarad i tako transportiraju dalje do kamiona… I dok je s. Rosita razgovarala sa zbunjenim roditeljima, odjevenim u neke prljave dronjke, jedno njihovo mladje dijete se drvenim ljestvama veralo kroz nesto slicno ulazu u njihovu drvenu nastambu… A s. Rosita je saznala da se nasa nesudjena 15-godisnja ucenica, prije kojih par tjedana udala u obliznje selo, pa tako ipak nista od njenog skolovanja… U drugoj obitleji samo nesto drugacijih stambenih uvjeta, nisu mogli odmah pustiti cure s nama, ali su ih obecali dovesti sljedeci tjedan…(No, ipak nisu, vec je s. Rosita i sljedeci tjedan trebala istim putem po njih…) Onda smo se, uz zvuke glasne latinoamericke glazbe, koja je cijelom mjestu davala dodatni zivotni ugodjaj, zaputili u sljedece mjesto pricekavsii autobús, u kojem nas je docekala slicna atmosfera, i naravno – glazba, koja je ovdje cini se – doista sastavni dio zivota… Nakon 30ak min voznje, duz tropskog krajolika, stigli smo do drugog, jos siromasnijeg drvenog sela, gdje su 2 curice veselo potrcale u susret s. Rositi, i povele nas do rijeke, koja je za to mjesto sve: i kupaona, i stroj za pranje rublja…Zene su ispirale svoju robu u rijecnim plicacima, a djecica se kupala (doslovno!) Nakon par sati cekanja, pridruzile su nam se jos 3 djevojke iz obliznjeg, jos zabacenijeg sela, do kojeg cak jos nije stigla niti struja…" Prvi tekstovi iz misija, jos dok sam bila u Zdencu Tamo nas je docekala crkvica sv. Francisca:   u kojoj cemo imati susrete svake veceri s lokalnim stanovnistvom...Malo je falilo da tamo ostanemo i spavati, na madracima, u pokrajnjoj sakristiji, medju prasnjavim liturgijskim potrepstinama i pticicama koje nadlijecu oltar i crkvene klupe, te gustericama, koje smo tek kasnije otkrili... No, srecom, ponudjena nam je i rezervna varijanta za spavanje, bas uz rijeku, kod obitelji "odjevene u dronjke", koje sam prije 2 godine tako slikovito opisala...Ni ne nadajuci se da ce nam oni biti buduci "gazde" : )   Smjestili smo nase stvari, u nasu rijecnu kucicu:    (s likom mog omiljenog Predsjednika! Zivio Predsjednik Ekvadora Rafael Correa! Moj jedini predsjednik : ) i uz susrete s gostoljubivim lokalnim ljudima,  krenuli u otkrivanje crkvenih i sakristijskih "tajni",  dotjerivanje liturgijskog prostora:  i prve radne dogovore:  Nakon cega je uslijedio okrepljujuci riblji rucak, u rijecnom restoranu:  s vise nego zanimljivim su-stolnicima:  koji su na kraju otisli svojim putem...  A mi se vratili do crkve, nastaviti njeno uredjivanje:   Kada smo shvatili da iza svih njenih svetih slika i postaja kriznog puta zivi barem po jedna, a cesto i dvije, tri gusterice, koje su panicno bjezale od nasih razmahanih krpa...   No, i sv. Franjo, zastitnik ove crkvice je bas nekako volio zivotinje, pa nije ni cudo da bas tu k njemu ulijecu pticice, i gnijezde se gusterice...  U skladnom suzivotu...  Postavili smo i prigodni tekst, za sutrasnju Cvjetnicu:  Jos malo se fotkali:  I nastavili nase druzenje s lokalnim katehistom, don Franciscom:  na njegovom kioskicu, koji je srediste drustvenih zbivanja Carlosa Conche...  Druzeci se s lokalnom djecicom, koji su nas nekako najznatizeljnije i najradosnije odmah prihvacali... A pomalo sramezljivo iza ugla nas je pozdravila i njegova 17-godisnja kcer Cecilia, koja je prosle godine par tjedana zivjela u nasem internatu, (to je ona iz mog starog clanka, po koju je s. Rosita trebala doci i sljedeci tjedan...), no na kraju je Cecilia procijenila da skola ipak nije za nju, te se vratila u svoje idilicno seoce, gdje smo upravo saznali da za koji tjedan treba roditi svoju prvu bebicu...  Cvjetnica! Prilaz crkvi uredjen je prigodnim i ovdje sveprisutnim palminim ne grancicama, nego veeeelikim granama...  Ljudi su se pomalo poceli okupljati, u jucer dogovoreno vrijeme...  S. Rosita je drzala nadahnuti uvodi govor prije same procesije:  uz zajednicki blagoslov vode.. Cure su pjevale s nasim "gazdom" don Cristobalom, koji lijepo zna svirati gitaru...  Ja sam sve to fotografirala, i procesija je mogla poceti:        A evo i mene s blagoslovljenom vodom u ruci... Jedino nas je iznevjerio Ivan (koji stvarno malo slici na Isusa, sa svojom ovdje neuobicajenom svijetlom kosom i zelenkastim ocima...), sin nase "gazdarice"  i gazde don Cristobala, koji je bio obecao doci sa svojom mulom, i predstavljati Isusa na magarcu...Steta : (  No, zato smo putem sretali druge magarcice...  I zanimljive kucice...   Blagoslovili smo cvijece i grancice:   I krenuli nazad do crkve, za nastavak liturgijskog slavlja, na zalost ovdje bez svecenika, cak i na samu Cvjetnicu...  Te je sreca i veliki blagoslov za sve njih i sve nas, da smo barem mi mogle doci, procitati s njima Muku Isusovu:  A s. Rosita im je mogla podijeliti i sv. Pricest, kao vrhunac ovog neobicnog liturgijskog slavlja...  I Cvjetnice bez svecenika...  A popodne je sve slicno trebalo ponoviti i u jednom drugom obliznjem seocu... Koji su bili sretni i zahvalni sto imaju barem nas...  A kako je bilo ostalih dana, pri posjeti obiteljima, pjesacenju uz rijeku i preko rijeke, na vecernjim programima, nadam se da cete moci citati u nastavcima za koji dan...Toliko se toga izdogadjalo, toliko smo toga zajedno dozivjeli i prozivjeli, da doista ne znam hocu li uspjeti sve postaviti... No, u svakom slucaju, shvatila sam vaznost misija, veliku potrebu za svecenicima, koja se ovdje toliko osjeca! Molite zajedno s nama za ove siromasne krajeve, i za nova i sveta duhovna zvanja! Koja potreba se doista istinski osjeti i dozivi tek na ovakvim mjestima, i situacijama, koje mi iz nasih obicnih, europskih uvjeta ne mozemo niti zamisliti...Da jednostavno nema dovoljno svecenika, za sva sela, i sve male kapele, koje ceznutljivo iscekuju svoje Uskrsnuce! |
