Zena koja je umrla u Bozicnoj stalici
|
A sad da vas malo sokiram, u ovo idilicno vrijeme, ponavljam i jednu svoju manje idilicnu stvarnu bozicnu pricu (od 7.10 o.g.): Nasu skolu “Mi pequeńo Jesus” – “Moj mali Isus” Zajednice sestara Krista Misionara molitelja, u sklopu centra "Daniele Sipione", pohadjaju siromasna djecica iz okolnih andskih zaseoka, trosnih i neasfaltiranih...I kada sestre ne bi svako jutro isle po njih svojim kamioncicem, tako reci do kuce do kuce, djecica sigurno ne bi ni isla u skolu, a ostali bi i gladni, bez 2 obroka dnevno, koje im sestre s ljubavlju priredjuju i serviraju, uz obaveznu molitvu i pjesmu i blagoslov prije i poslije jela... Medjutim i medju tom djecicom ima najsiromasnijih od siromasnih, kako ih je i Majka Terezija cesto znala zvati...Tako su se i medju nasom djecicom, posebnom zapustenoscu i neishranjenoscu isticali mali 5-godisnji Alex i 6-godisnja Abigail – braco i seka, iz obitelji Simbańa, koji imaju i malu 2-godisnju seku, koja jos nije krenula u nas vrtic...  S Alexom, Abigail i sekom na kraju prosle skolske godine  S Alexom u narucju i njegovim rodjakom Moisesom na ledjima, u veljaci prosle godine... Oboje mladih roditelja (niti 30-ak godina) su bili teski alkoholicari, potpuno zanemarujuci svoju dragu djecicu...Mali Alex cak nikada nije ni upisan u knjigu rodjenih, te nije imao ni maticni list, koji mu je trebao za upis u skolu...A kad im je s. Lenka htjela pomoci oko toga, dogovorivsi se da ih odveze i zajedno s njima ode izvrsiti tu njihovu gradjansku duznost, zatekla ih je oboje mrtvih-pijanih u njihovu trosnom kucerku... Maloj Abigail su sestre tijekom godine davale i posebnu vitaminsku terapiju, jer je zbog neishranjenosti cesto tesko hodala, te smo je uz svu ljubav i njeznost koju smo joj pruzale, uz Bozju pomoc, uspjele bar malo okrijepiti..  Oboje djecice neprestano potrebnih ljubavi i njeznosti, stalno pruzaju svoje rucice na zagrljaj i traze nase narucje...Vrlo su inteligentni i unatoc svim poteskocama trude se sto bolje svladavati skolske zadatke...Tako je Abigail najbolja matematicarka u svom razredu (mozda i zato sto cesto sama ide u ducan nabavljati potrebne namirnice za citavu obitelj, precizno zbrajajuci i oduzimajuci i ono malo novcica sto imaju...), a mali Alex izvrsno i glasno pjeva skolske pjesmice, cak vec i na engleskom!  Cesto ga se moze sresti potpuno samog na ulici, kako poput nekog odraslog ide obavljati neke vazne, samo njemu poznate poslove, uvijek pristojno i glasno pozdravljajuci. I u prvim tjednima skolske godine, u koju su i krenuli sa zakasnjenjem, jer ih pijani roditelji nisu na vrijeme upisali, jednoga dana kamioncic s djecicom za skolu stigao je bez njih dvoje...A s. Maritza, koja je kao i svakoga dana odlazila po djecu, javila nam je da oni nisu mogli doci, jer im je te noci umrla – mama! Svi smo ostali sokirani i tom novom tragedijom, za tu ionako nesretnu djecicu, koji su nam toliko prirasli srcu...Isto popodne sve smo se zaputile do njihova doma, kako bi im dali moralnu i molitvenu podrsku, uz svu nasu sucut i suosjecanje. A umjesto gotovog novca, kojeg bi mladi udovac sa svojim drustvom sigurno propio, pogotovo u sadasnjoj situaciji, djecici cemo dodatno pomagati tijekom citavog skolovanja...  Mali Alex s tatom i s. Patriziom zadnji dan prosle skolske godine Priblizavajuci se trosnoj prizemnici, sa sklepanim krovom, drvenim ovratnikom, s jednim prozorom bez stakla, a drugim prekrivenim starim novinama, s mnostvom zapustenih ljudi, psica i djecice, koji su se tiskali oko kucerka, iz kojeg se cuo molitveni zamor, i sijalo neko slabo treperavo svijetlo i svijece,  s nekim kicastim sprovodnim krizem i ukrasima u dvoristu,  te skromnim drvenim lijesom u sredini prve poluprostorije, i najblizom rodbinom, koja proviruje iz druge, nisam se mogla oteti dojmu, kako me sve to strasno podsjeca na trosnu betlehemsku stalicu, s drvenim jaslicama u sredini, i siromasnim pastirima, koji se priblizavaju, u poboznoj procesiji, s ovcicama i psicima...A sigurna sam i da su se isti oni betlehemski andjeli, svi zatekli i sada ovdje sa nama... A kako su se ljudi priblizavali lijesu, i kratko se pomolivsi ubacivali svoje skromne – udovicke priloge i novcice u kosaricu pored njega, to me dodatno podsjetilo na bozicne jaslice po nasim crkvama... I sigurna sam da je sv. Josip u ovim trenucima osobno podupirao ovog nesretnog oca obitelji, da je Djevica Marija grlila i svojim plastem krilila malog Alexa i Abigail sa sekom, koji su zbunjeno i nekako pomalo odsutno trckarali dvoristem, provlacili se medju mnostvom, ili uvlacili u krila i zagrljaje, dok su posebno zainteresirano promatrali svjetlucave sprovodne ukrase u dvoristu, kao da i ne shvacaju kakve veze ima njihova mama s tim ukrasima, i s onim lijesom u njihovu dnevnom (a i nocnom) boravku... A mali Isus je sigurno svojim rucicama zagrlio i ovu mrtvu majku, koja se slucajno zove bas isto – Maria, slicno kao sto je nekoc Njegova Majka Marija grlila Njega, najprije kao bebu iz drvenih jaslica, a poslije kao mrtvo tijelo sa drvenog kriza, razapeto i probodeno bas za spas ovakvih obitelji i ovakve djecice, primajuci ih sve zajedno i svakog osobno u svoje bozansko Srce i svoje Nebesko Kraljevstvo! I neka gospodja Maria konacno pocine u miru, i vjecna bozicna svjetlost neka joj svijetli, bas poput zvijezde repatice, osvjetljavajuci, vodeci i stiteci i njene sirocice! |
