Olujni susret Spasa
|
(uz danasnje Evandjelje, Mt 14,22-33) Nakon sto je umirio, izlijecio, nahranio i otpustio uzburkano mnostvo,  i poslao apostole na drugu stranu,   ode potraziti svoji mir, svoje bostvo, i duhovnu hranu, u dubokom razgovoru s Ocem - nocnom, toliko jednostavnom i tihom, ali toliko - mocnom!  I onda se iz potpunog mira, te visoke gore, ponovo spusti nad uzburkano more...  Secuci njime kao o najmirnijoj pjescanoj plazi,  svojim koracima sijekuci valove, cija silina za Njega ne vazi... (i to o cetvtoj nocnoj strazi!) Njegov Mir je veci i od najzesceg i najopasnijeg vala, ali dvanaestorica to jos nisu znala! I kad ga usred oluje, iznad valova, ugledase - suha, pomislise da vide - duha! Ostadose bez daha, i (jedno)glasno kriknuse od straha! Ali On umiri uplasene svoje, hrabreci ih, da se ne boje! No, Petar ga ipak odluci testirati, svoj vlastiti zivot riskirati, zeleci Mu i sam prici, po prijetecoj vodi... A Isus mu samo sigurnim glasom rece: "Hodi!" I kroz oluju, i Petar doista polako krenu, savladavajuci i strah, i silinu njenu... Gledajuci samo svoga Ucitelja, Ribara i Pastira, dostojanstvenog i prepunog snage i uzvisenog Mira! I unatoc oluji, svakoj logici, i protivnom vjetru, cudesno koracaju: Petar prema Isusu, i Isusu prema Petru! A ostali apostoli u strahu i cudu, gledaju ovu nocnu setnju, velicanstvenu i ludu... I dok se more prijeteci ljulja i dize, Ucitelj i ucenik sve blize su, i blize... Isusov hod - siguran i cvrsti, dok Petru podrhtavaju i ruke, i noge i svi prsti... Sve manje i manje ih dijeli, samo sto se nisu dotakli i sreli! Ali odjednom snazan vjetar Petra skoro srusi, i na kraju ga zahvati i oluja u dusi! Postane svjestan citave drame, opasnosti, oluje, valova, tame... I od straha duhom potpuno klone, odjednom shvativsi da vec tone!  U podivljalom moru se potapa i gubi... U zadnji cas se sjetivisi Onog tko ga ljubi! Prema kome je zapravo bio cudesno i krenuo, sve dok ga vlastiti strah nije poljuljao i skrenuo...  A vec Mu je bio skoro na domak! I glasno zavapi ovaj nesretni momak!  U ocajno i snazno: "Gospodine, spasi me!", pretoci svu svoju muku, isti tren osjetivsi Isusovu sigurnu, spasiteljsku ruku!  Osjeti sigurnost i spas, zacuje poznati, blagi i prijekorni glas: "Malovjerni, cemu sumnja i strah?!" I utihnu oluja i vjetar u taj mah!  Dovoljno je Gospodina taci, i tako se opet u sigurnoj i mirnoj ladji naci...  Konacno shvatiti, povjerovati, i nicice se pokloniti Bozjemu Sinu, uz kojega i najgore kusnje i opasnosti u trenutku minu! Uistinu!  9/10.08.2008. |
