Malo poezije...
Ne, ne žalim ništa... Ništa, baš ništa, ne ne žalim ništa Ni zlo što mi činiše, ni dobro čisto, sve mi je isto... Ništa, baš ništa, ne žalim ništa, sve to se platilo, zaboravilo, pomelo, I ni u čem me nije omelo... Sa svim tim, vatru sam potpalila, ružnim i lijepim, ni za čim žalila... Pometene ljubavi moje, i sve njihove kule, pometene zauvijek stoje, a ja - krećem od nule... Ništa, baš ništa, ne ne žalim ništa Ni zlo što mi činiše, ni dobro čisto, sve mi je isto... Ništa, baš ništa, ne žalim ništa, jer moj život, pun svake sreće, danas od početka sa Tobom kreće... (NON, JE NE REGRETTE RIEN (E. PIAF) prijevod s francuskog - Drina Cavar, 21.03.2007) Katarza Tektonske promjene u mojoj dusi... Novi svijet se stvara, a stari rusi! I usred odrona i svadja, neko novo sunce se radja! Stari kontinenti se pomicu i dijele, a novi vrhunci u daljini bijele! Vise nista nije kao prije, ali novo sunce, kao da snaznije grije! Pojavljuju se novi oblici zivota... I nova priroda puna je nevidjenih divota! Nove vrste zivotinja i cvijeca... Nakon razocaranja i sloma, pomalja se nova sreca! Na dotrajalom temelju, nije se mogao graditi novi svijet! I od starog i spresanog, puno je ljepsi novi – prirodni cvijet! Novom pupoljku, priblizava se leptir bljestavijih krila... I nova stvarnost puno je ljepsta, no sto je stara bila! Sve je nekako isprano i cisto! I vise nista - nije isto! Kao da gledam nekim novim ocima... I tamo gdje je nestalo staro, nesto novo i puno ljepse pocima! Zagrli me, i pruzi mi ruku! Bas kao novo janje, nekadasnjem vuku! Nazdravi mi! I pozeli srecu! Jer je se osvrtati, nikad vise necu! Sretna sto smo sve ovo zajedno prosli, i skoro na domak samog cilja dosli! Drina Cavar 25.2.2008. Minulost Prestalo je! Kao smiraj, nakon oluje... U zgusnutoj tisini, bolje se cuje! Na ispranom obzoru, vidi se jasnije! I sve izgleda - nekako krasnije! Tek koja kaplja, jos s jarbola sleti... I na minulu opasnost, blago nas sjeti... I sve nekako sumi i mljacka, dok se po mokroj palubi gacka! Nekako zastajkujuci, i polako... Kao da se s prozivljenim oprostiti nije lako! No, onda se nekako uzdahne i prene... Jer tesko je shvatiti, sve te mijene... Nehajan osmijeh, i odmah rukom... Pa u novu potragu, za sigurnom lukom... Uvijek na otvorenom moru, izlozen udarima vjetra, i naletima bure... Bacajuci i sidra i mreze, kada se sve ucini teze! I vadeci ih iz dubine, kada sva opasnost mine... Jer more nas i hrani i prijeti... Dok isti galeb i zaranja, i klikce, i visoko leti! Drina Cavar 26.2.2008. Vrata vatrenih Srca Prvi put sisao je s Neba, kroz vrata Marijina Srca, od tada trajno probadana macem, ispunjena miloscu, i radoscu, i placem; da postane Emanuel, s nama Bog!  I to ne samo za ono vrijeme, za onu zemlju, vec i za sve nas, danas i ovdje...  Svojom Ljubavlju probio je vrata groba, i vrata smrti...  Ostavsi doista trajno s nama, s nama Bog, u njeznom otajstvu Euharistije...  Svakodnevno probijajuci vrata Svetohranista, i vrata nasih srdaca...  Kako bi se stopio s nama, suoblicujuci nas sebi, i kako nitko od nas, izgubio se ne bi!  I s galilejskih pasnjaka, stigao ravno do vrata moje sobe...  Kucajuci na njih, zovuci me imenom, njezno me budeci, dodirujuci lice, dodirujuci srce...  Zeleci me poput janjeta ponijeti oko vrata svoga, svojom Ljubavlju i pastirskim stapom, stiteci me od svega Zloga...  Noseci me na svojim ramenima, i u svome Bozanskom Srcu, nudeci mi sigurnost, pasu, utociste i Ljubav, uvijek sirom otvorenih vrata, dajuci mi slobodu da izidjem i udjem...  I pustajuci me da sama biram, zelim li trajno uranjati sve dublje, u Njegove Ljubavi zarke, ali i bolne plamene zublje!  29.7.2008. (tijekom duhovnih vjezbi) |
