Casa Barukcic – Bilo kuda Hrvati svuda
|
U jednoj ljekarni u Quitu, vidjela sam reklamni prospekt za ekoloske kozmeticke proizvode tvrtke “Casa Barukcic”, koja je osnovana 1961, i u svom logu ima hrvatski grb. Na internetu sam nasla njihove stranice: www.casabarukcic.com , i javila im se mailom – na hrvatskom, a i na spanjolskom za svaki slucaj. Uslijedio je elektronicki odgovor dviju sestara Barukcic, na spanjolskom, pun odusevljenja, jer su vec dugo, cak i putem oglasa u ekvadorskim novinama, uzaludno pokusavale stupiti u kontakt s nekim od Hrvata ovdje! Brzo i lako smo dogovorile da nam u nedjelju 18.11. dodju u posjetu, u nas skormni centar s. Lenke Covic, i njene Zajednice Krista Misionara Molitelja. Dvije sestre se zovu Ivka i Andjelka, imaju 30. i 28. godina, i na zalost ne znaju ni rijec hrvatskog, jer im je tata Jure Barukcic umro ovdje 1985, kad su one bile male, nakon cega su zbog udaljenosti i nepoznavanja jezika izgubile svaki kontakt sa svojom hrvatskom rodbinom. Nakon susreta s ovim dragim djevojakama hrvatskog podrijetla, prezimena, imena, a i izgleda, i s njihovom mladolikom ekvadorijanskom mamom, osjecala sam se kao da sam susrela neke drage rodjake. A mozete misliti, kako je tek bilo njima, kojima smo mi prvi kontakt s narodom i domovinom njihova oca!  Ekvadorijanski Hrvati s hrvatskim svecem - kard. Stepincem Donijeli su nam i brizno cuvane pokojnikove dokumente: krsni list izvadjen davne 1958, s citkim podacima – o datumu njegova rodjenja – 1924. godine, imenima roditelja: Ante i Ivka r. Colic, svecenika koji ga je krstio: Marijan Blazevic, i zigom zupe: Popovic-Kulasi, Doboj, Turanj, Banja Luka – koji su pojmovi i mjesta totalno nepoznati njegovoj dragoj obitelji. Oni su od svoje hrvatske rodbine, davno upoznali samo svoju baku Ivku, koja im je jos za njegova zivota jednom dosla u posjetu. Ostale rodjake uopce ne poznaju, i nisu u kontaktu, zbog jezicnih i dr. barijera, no jako bi se voljele upoznati i povezati s njima, samo do sad nisu imale nikavu mogucnost za to, a nisu se usudjivale same, bez poznavanja ni jezika, ni ljudi – doci u zavicaj svog oca… Koji je ocito zbog komunistickih progona, nakon 2. svjetskog rata, jos kao mladic stigao u daleki Ekvador, i zavrsivsi studij agronomije, tu 1961. osnovao svoju kozmeticku tvrtku. Nakon ugodnog i opustenog druzenja, punog emocija, dogovorili smo se svakako ostati u kontaktu, i cim maestra Lenka ili ja budemo isle u Hrvatsku, idu i one s nama! Salili smo se da je ovo sve kao iz nekog casopisa, ili Tv emisije, koja povezuje daleke nepoznate rodjake.  Ali sve je to zapravo samo djelo najboljeg i svemoguceg Redatelja, a uopce ne sumnjam u to da neka njihova tetkica/bakica, u nekom selu pored Doboja svakodnevno moli jednu ili vise krunica za svog pokojnog brata/rodjaka, sa zeljom da upozna njegovu daleku obitelj, i ne sluteci koliko je na domak uslisanju svojih ustrajnih molitvi. Drina Cavar Laik Misionar Milosrdja Udruge Zdenac Quito, 20.11.2007 |
