Ivana Brlić-Mažuranić
U novom Glasu Koncila našla sam njenu pjesmu koja me se baš dojmila... Ne, moj svijet nije raka Ne, moj svijet nije raka Oko koje život kruži, Moj je svijet polje silno. Raspupalo, rascvjetalo, Na kom Bog se sa mnom druži. Ne, moj svijet nije raka Rastvorena koja čeka, I put koje neminovno treba hrlit drhtajući Od začetka svoga vijeka! Moj je svijet divna šetnja: Čudesnim po livadama Ja o Božjoj idem ruci, Njeg'va staza s mojom stazom Usporedo puca sama. Tihom stopom kroz čudesa Prolazimo mi u dvoje; S naše družbe razdragano Pozdravlja nas sve stvorenje, I divote niže svoje: Iz daleka talas vesne, Preko polja k nama kreće, Nečujnim i silnim valom Grli polje sve to šire, i polaže bijelo cvijeće. Gledam - i Bog sa mnom gleda Te se blago na me smije: "Tebi dijete cvijeća treba, Ti ga uzmi! - Pamti samo: Ta krasota ništa nije!" S drugog kraja vihor srlja, Uzburkane magle mete Tutanj, lom i tres i groza, Crni mrak i žica plamna Što se bijesna kroz mrak plete. Slušam i Bog sa mnom sluša Kroz mrak blago mi se smije: "Pusti divnu stravu groma Do dna srca! - Pamti samo: Ta strahota ništa nije!" Kroz čudesa dalje greduć Svetu Patnju susrećemo: Bol svih majka, muku djece, Suze starca i put strašan Stradanje kud luta nijemo. Stojim - a nad moju glavu Bog polaže ruke dvije: "Pođi k njima. Al' ne plači, Jer je patnja dar jedini Iz kog iskra živa bije." Tako plaho srce moje Na svom putu v'jek na novo Zanosi se, klikće, ljubi, Strepi, žali - al mu pokoj Uv'jek vraća Božje slovo. Ne, moj svijet nije raka Otvorena koja čeka, I put koje neminovno Treba hrlit drhtajući Od začetka svoga v'jeka. Ja i ne znam što je ono Što u raku može saći? Zar međ zemljom, cv'jećem, suncem, Izmjena gdje vječna kruži, Neću i ja mjesta naći? Dušu svoju još za živa Spustit ću u Božja njedra, A mog žića sile krhke Lasno li će na svom valu Jednom odnijet proljet vedra! Uskrs, 1922. godine (Ivana Brlić-Mažuranić, 1874-1938) Pjesma - 9. stranica |
