Tuði teret

16.11.2010.

Nikada se u životu nisam brinula zbog onoga što o meni prièaju ili misle traèljivi ljudi.
Ljudi koji žive u tuðim životima ionako su dovoljno jadni sami po sebi, jer propuštaju živjeti svoj život… pa da bih se još i ja njima zamarala.
No ipak postoji skupina ljudi koja me kroz život èesto uspijeva uvuæi u svoje igrokaze… i ja sam toga duboko svjesna, a nisam si baš znala uvijek pomoæi. Koliko li sam samo puta slušala prièe koje me ne zanimaju, koliko li sam samo puta bila svjesna da sugovornik laže i vodi me svijetom svojih samoobmana, koliko li sam samo puta dozvolila da mi drugi ljudi dio svog tereta svale na leða i u meni probude osjeæaj dužnosti da moram uskoèiti i preuzeti dio njihovog tereta… iako ni na koji naèin nisam odgovorna za nevolje u kojima su se našli. Ali to je zbog one njihove neizgovorene reèenice: „Nisi dobar èovjek ako mi ne pomogneš!“
Ne samo da sam zadaæe davala na prepisivanje, nego sam pisala duple lektire… jer se neki nisu znali snaæi ni toliko da malo preprave… bilo je jednostavnije da to odradim umjesto njih…. „jer ako sam dobra prijateljica – uèinit æu to za njih“… koliko puta sam pisala dvije kontrolne na istom satu…. iz one koju sam pisala za drugog dobila peticu, a iz svoje èetvorku jer je nisam stigla završiti… koliko li sam samo puta ušla u minus da bih ljudima u nevolji posudila lovu… koliko li sam samo puta uskratila sebe za nešto što bih možda željela… jer je drugima bilo potrebnije.
Jesam li zbog toga dobra? Nisam. Svima umjesto kojih sam pisala lektire uskratila sam moguænost da se druže s predivnom knjigom i da je preprièaju na svoj naèin. Možda im je to nekada u životu zatrebalo… a ja sam im uskratila moguænost da to dožive, nauèe i proðu… jer sam to odradila umjesto njih. Svaki dio tereta koji sam umjesto nekoga nosila mene je oèvrsnuo, a njih ulijenio i možda im se to osvetilo u nekom drugom trenutku kad nije bilo onih koji su nasjedali na sliku „dobrog èovjeka“ u skladu s njihovim oèekivanjima… uvijek na liniji manjeg otpora.
Ne samo da nisam bila dobra… bila sam loša… jer sam na taj naèin podcijenila snagu drugih ljudi… Uvijek sam nekoga žalila… neki su bili još tako mladi, neki su bili u klimakteriju, neke su bile trudne, neki su bili alkoholièari, neki su bili ranjeni životom (tako su tvrdili), neki su tvrdili da ne mogu, neki su bili nesnalažljivi… i uvijek sam ja pronalazila neke razloge zašto su oni jadni i zašto oni ne mogu… pa æu eto ja uskoèiti. I pri tom se nisam osjeæala nemoænom ako sam sama bila mlada, starija, bolesna, trudna, loše raspoložena. Ponašala sam se prema sebi poput najstrožeg trenera… a život mi se pretvorio u odraðivanje zadataka… da bi svi oko mene bili zadovoljni.
Prije par godina smogla sam snage i samu sebe zapitala koliko sam sama zadovoljna…. koliko sam dobra samoj sebi? Odgovor je bio prestrašan. Shvatila sam da se osjeæam loše… kao krpa kojom brišemo pod.
Boljelo me saznanje da se upravo oni koji se vole naslanjati na mene upuštaju u procjene kako sam previše stroga, previše volim pravila i red, previše sam pedantna i kruta.
A upravo su te moje naporne osobine, koje im idu na živce, bile ono na što su se naslanjali kad bi se zbog nedostatka istih našli u problemu.
Polako sam prekinula odnose koji su me gušili. Veæ duže vrijeme u blizinu duše puštam samo one koje osjeæam srcem i s kojima se dobro osjeæam. Ne osjeæam se sebièno zbog toga.
Ostalima sam na raspolaganju koliko mogu i koliko se to uklapa u moj osjeæaj odgovornosti i životnih uvjerenja. No ipak me ljudi žrtve nekako pronaðu i kroz pukotine na zidovima koje podižem ušuljaju se i lijepe mi tu tako poznatu sliku njihovih oèekivanja…. „ako si dobra pomoæi æeš mi…“
Zašto sve ovo pišem?
Danas sam opet bila u situaciji da me mlada „srna“ gleda suznih oèiju i kroz niz reèenica mi objašnjava: „Ja sam u banani!“ nije izgovorila… ali moja duša je èula unutarnji vrisak „Upomooooæææ….“
Osjetila sam bol u prsima…. zbog njene boli koju sam osjetila tako duboko… ali ipak sam joj mirno, hladno i odluèno rekla… da mora pronaæi naèin da izaðe iz banane…. jer to itekako može… ako i kad se poène oslanjati na samu sebe.
Drugim rijeèima…. odbila sam preuzeti tuði teret… koji nije nastao zbog mene. Taj poziv u pomoæ je znaèio da bih ja trebala pogaziti svoja uvjerenja i ugroziti interese mnogih jer je jedan vrisak daleko glasniji…. jer mi je bliže i pronašao je pukotinu u zidu kojim je ozidana moja duša.
Veèeras æu moliti Zvijezde da mladu „srnu“ prate na njenom putu i pomognu joj pronaæi snagu…. ali molitva i dobre želje su sve što ja mogu dati u ovom trenutku….
Osjeæam li se loše? Ne!
Pišuæi ove reèenice sjetila sam se jedne nabavke namirnica. Parkirala sam se prilièno daleko od trgovine i o tome nisam razmišljala dok sam namirnice trpala u kolica. Tek sam na blagajni skužila da sam pretjerala i da æe mi biti teško samoj nositi tolike vreæice. Hodala sam polako… zastajkivala…. spuštala teret na ploènik… da se malo odmorim, osjeæala sam bol u rukama i leðima, osjeæala sam ljutnju na samu sebe jer nisam razmišljala, osjeæala sam kako navire nemoæ i još glasniji prkos… nisam zaustavljala ljude na cesti i tražila pomoæ… nego sam svoje vreæice sama donijela do auta…. a od tada dobro pazim gdje se parkiram i kupujem samo onoliko koliko mogu nositi da ne osjeæam fizièku bol i unutarnji vrisak zbog preteškog tereta.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)