Nikada se u životu nisam brinula zbog onoga što o meni pričaju ili misle tračljivi ljudi.
Ljudi koji žive u tuđim životima ionako su dovoljno jadni sami po sebi, jer propuštaju živjeti svoj život… pa da bih se još i ja njima zamarala.
No ipak postoji skupina ljudi koja me kroz život često uspijeva uvući u svoje igrokaze… i ja sam toga duboko svjesna, a nisam si baš znala uvijek pomoći. Koliko li sam samo puta slušala priče koje me ne zanimaju, koliko li sam samo puta bila svjesna da sugovornik laže i vodi me svijetom svojih samoobmana, koliko li sam samo puta dozvolila da mi drugi ljudi dio svog tereta svale na leđa i u meni probude osjećaj dužnosti da moram uskočiti i preuzeti dio njihovog tereta… iako ni na koji način nisam odgovorna za nevolje u kojima su se našli. Ali to je zbog one njihove neizgovorene rečenice: „Nisi dobar čovjek ako mi ne pomogneš!“
Ne samo da sam zadaće davala na prepisivanje, nego sam pisala duple lektire… jer se neki nisu znali snaći ni toliko da malo preprave… bilo je jednostavnije da to odradim umjesto njih…. „jer ako sam dobra prijateljica – učinit ću to za njih“… koliko puta sam pisala dvije kontrolne na istom satu…. iz one koju sam pisala za drugog dobila peticu, a iz svoje četvorku jer je nisam stigla završiti… koliko li sam samo puta ušla u minus da bih ljudima u nevolji posudila lovu… koliko li sam samo puta uskratila sebe za nešto što bih možda željela… jer je drugima bilo potrebnije.
Jesam li zbog toga dobra? Nisam. Svima umjesto kojih sam pisala lektire uskratila sam mogućnost da se druže s predivnom knjigom i da je prepričaju na svoj način. Možda im je to nekada u životu zatrebalo… a ja sam im uskratila mogućnost da to dožive, nauče i prođu… jer sam to odradila umjesto njih. Svaki dio tereta koji sam umjesto nekoga nosila mene je očvrsnuo, a njih ulijenio i možda im se to osvetilo u nekom drugom trenutku kad nije bilo onih koji su nasjedali na sliku „dobrog čovjeka“ u skladu s njihovim očekivanjima… uvijek na liniji manjeg otpora.
Ne samo da nisam bila dobra… bila sam loša… jer sam na taj način podcijenila snagu drugih ljudi… Uvijek sam nekoga žalila… neki su bili još tako mladi, neki su bili u klimakteriju, neke su bile trudne, neki su bili alkoholičari, neki su bili ranjeni životom (tako su tvrdili), neki su tvrdili da ne mogu, neki su bili nesnalažljivi… i uvijek sam ja pronalazila neke razloge zašto su oni jadni i zašto oni ne mogu… pa ću eto ja uskočiti. I pri tom se nisam osjećala nemoćnom ako sam sama bila mlada, starija, bolesna, trudna, loše raspoložena. Ponašala sam se prema sebi poput najstrožeg trenera… a život mi se pretvorio u odrađivanje zadataka… da bi svi oko mene bili zadovoljni.
Prije par godina smogla sam snage i samu sebe zapitala koliko sam sama zadovoljna…. koliko sam dobra samoj sebi? Odgovor je bio prestrašan. Shvatila sam da se osjećam loše… kao krpa kojom brišemo pod.
Boljelo me saznanje da se upravo oni koji se vole naslanjati na mene upuštaju u procjene kako sam previše stroga, previše volim pravila i red, previše sam pedantna i kruta.
A upravo su te moje naporne osobine, koje im idu na živce, bile ono na što su se naslanjali kad bi se zbog nedostatka istih našli u problemu.
Polako sam prekinula odnose koji su me gušili. Već duže vrijeme u blizinu duše puštam samo one koje osjećam srcem i s kojima se dobro osjećam. Ne osjećam se sebično zbog toga.
Ostalima sam na raspolaganju koliko mogu i koliko se to uklapa u moj osjećaj odgovornosti i životnih uvjerenja. No ipak me ljudi žrtve nekako pronađu i kroz pukotine na zidovima koje podižem ušuljaju se i lijepe mi tu tako poznatu sliku njihovih očekivanja…. „ako si dobra pomoći ćeš mi…“
Zašto sve ovo pišem?
Danas sam opet bila u situaciji da me mlada „srna“ gleda suznih očiju i kroz niz rečenica mi objašnjava: „Ja sam u banani!“ nije izgovorila… ali moja duša je čula unutarnji vrisak „Upomooooććć….“
Osjetila sam bol u prsima…. zbog njene boli koju sam osjetila tako duboko… ali ipak sam joj mirno, hladno i odlučno rekla… da mora pronaći način da izađe iz banane…. jer to itekako može… ako i kad se počne oslanjati na samu sebe.
Drugim riječima…. odbila sam preuzeti tuđi teret… koji nije nastao zbog mene. Taj poziv u pomoć je značio da bih ja trebala pogaziti svoja uvjerenja i ugroziti interese mnogih jer je jedan vrisak daleko glasniji…. jer mi je bliže i pronašao je pukotinu u zidu kojim je ozidana moja duša.
Večeras ću moliti Zvijezde da mladu „srnu“ prate na njenom putu i pomognu joj pronaći snagu…. ali molitva i dobre želje su sve što ja mogu dati u ovom trenutku….
Osjećam li se loše? Ne!
Pišući ove rečenice sjetila sam se jedne nabavke namirnica. Parkirala sam se prilično daleko od trgovine i o tome nisam razmišljala dok sam namirnice trpala u kolica. Tek sam na blagajni skužila da sam pretjerala i da će mi biti teško samoj nositi tolike vrećice. Hodala sam polako… zastajkivala…. spuštala teret na pločnik… da se malo odmorim, osjećala sam bol u rukama i leđima, osjećala sam ljutnju na samu sebe jer nisam razmišljala, osjećala sam kako navire nemoć i još glasniji prkos… nisam zaustavljala ljude na cesti i tražila pomoć… nego sam svoje vrećice sama donijela do auta…. a od tada dobro pazim gdje se parkiram i kupujem samo onoliko koliko mogu nositi da ne osjećam fizičku bol i unutarnji vrisak zbog preteškog tereta.
Post je objavljen 16.11.2010. u 21:22 sati.