Zbogom Vesni
25.10.2010.
Svojim stihovima grlila si djetinjstva naša... bodrila nas u odrastanju i starila s nama....
Učila si nas kuda vode bijele stramputice oko srca rasprostrte, kako prostor ohrabruje i kako je beskrajno privržena samoća....
Hvala ti mila za svaki stih... za svaki let na koji si nas povela na krilima svoje mašte razigrane....
Neka ti je miran san....
Zahvalnost
Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvjetalim grudima
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.
Vesna Parun
Moj bijeli labude
02.10.2010.
Znate li onaj zbrčkani osjećaj kad dođete pred sam kraj knjige koju čitate? Sretni ste što ćete konačno doznati kako se sve završilo, ali obuzme vas i neka čudna tuga jer završava vaše druženje s likovima iz te knjige. I kad konačno pročitate zadnji redak…. još malo sklopljenih očiju… stišani i mirni puštate ukupnom dojmu da vam prostruji cijelim tijelom i vašim unutrašnjim svijetom. Sa sjetnim osmijehom odložite knjigu na policu.
Ako je kraj nedorečen i ako vam je autor ostavio mogućnost da budućnost likova u svojim mislima izmaštate sami tada osjećate prazninu, pomalo ste čak i ljuti na pisca što svoj posao nije odradio i ponudio vam sve na pladnju… pa je ostavio neke upitnike i šarene mogućnosti koje vas neopisivo podsjećaju na stvarni život… a u ovom današnjem svijetu nije popularno razmišljati, maštati i spojiti svoju maštu s piščevom…. jer za „svoj novac želite gotov proizvod“, a ne tamo neke nezavršene priče koje vas samo uznemiravaju.
Pročitane knjige skupljaju prašinu na policama… one najbolje nudimo dragim ljudima na čitanje…. iako je sve manje ljudi koje možemo razveseliti takvom idejom.
Knjige uglavnom čitam po preporuci…. ili iz očeve biblioteke. Volim znati da je netko plovio istom radnjom, družio se s istim likovima… pa čak i onda ako nikada s tim osobama nemam prilike porazgovarati na tu temu. Pročitane knjige na polici ipak ne znače kraj druženja, jer u životu srećemo ljude koji nas neopisivo podsjećaju na neke likove iz knjiga koje smo pročitali, a neki događaji nam donesu sjećanje na neke radnje iz nekih starih romana koje smo davno odložili na policu…. Unutrašnji svijet pisaca zauvijek se stapa s našim svijetom i ostavlja u nama neizbrisive tragove.
Moja najdraža priča iz djetinjstva je „Ružno pače“. Tu priču su mi prvo čitali, nakon toga čitala sam je sama, pa sam je čitala svojoj djeci… i uvijek i baš uvijek bi mi izmamila suze na oči… a ne mogu vam opisati osjećaj sreće kad je pačić izrastao u labuda i sa ostalim labudovima odletio u budućnost…. Što je bilo dalje? Je li bio sretan u novootkrivenom svijetu?
Desio mi se susret s „Ružnim pačićem“, tj. prekrasnim labudom.
Jučer je jedan veliki, prekrasni, bijeli labud sletio na autocestu koja ide od nikuda nigdje. S obje strane autoceste su šume…. Zašto je sletio… nitko ne zna. Nije mogao više poletjeti…. Velika ptica… cca 15 kg… raspon krila dva metra šepurila se po cesti ugrožavajući svoj život i život vozača. Netko je pozvao policiju. Upaljene rotirke... zbunjeni policajci na čudnom, ali zahtjevnom zadatku…. i slučaj je htio da se tamo nađe moj mali ljubitelj životinja i pomogne policajcima u tom neobičnom „hapšenju“. Policajci se češkaju iza uha… i što sad? Što sad s tim „delikventom“ koji pravi nerede po hrvatskim autocestama, a ne može poletjeti? Matko je ponudio pomoć i donio je nestaška u parkić sa svojim životinjama. Proveo je kod nas cijelu noć… lijepo se najeo, družio s ostalom peradi, plivao po blatnjavom jezercu kojim inače caruju divlje patke.
Cijeli dan smo uživali u njegovom društvu i u pogledu na tu predivnu životinju. Maloprije je uzeo zalet i vinuo se visoko u nebo…. Sa strepnjom smo gledali za njim dok je hvatao ritam svog čarobnog leta…. digla sam ruku visoko… mašući mu…. a iz mog srca za njim je letjela želja da sigurno i sretno stigne do svojih… i da svoju priču prenosi nekim budućim generacijama…
I eto…. priče nikada ne završe. Omiljeni likovi nas ponekad dođu pozdraviti i podsjetiti na pouke svojih priča. I pitam se danas… zašto je došao baš k nama? Pa možda zato što smo iskreno plakali čitajući tu priču u djetinjstvu… i zato što nismo odmahivali rukom i izjavljivali, „pa to je samo priča“.
Uz labudove se u raznim kulturama, kroz cijelu povijest nižu šarena vjerovanja.
Stari Slaveni su vjerovali da labud predstavlja dušu predaka koja može imati božje ili vražje osobine. Ovaj „moj“ labud je sasvim sigurno nosio božje osobine… jer ja tako vjerujem i ŠLUS! Vjerovali su da se nebeske vile pretvaraju u labudove. Isto tako su vjerovali da ih čovjek može prevariti i uzeti im moć, tako da im sakrije krila. No mi to nismo učinili… jer zašto bi mu oduzeli moć?! Bez obzira da li je „Ružno pačić“, običan bijeli labud ili prerušena vila koja ima moć spajanja duše s dušama predaka… nama je drago što nas je počastio svojim dolaskom i pravio nam društvo jednu noć i jedan dan.
Neka ti je sa srećom moj bijeli labude….
| < | listopad, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)