Traènice

04.10.2007.

Veèeras je žubor vode zažuborila o zagrljaju koji se nosi u sjeæanju.
Neki dan me je Mališa otpužio „da bi se ševila, a da mi ne uðe“, a sve to iz razloga što u mojim postovima išèitava vjeru, a ja sam izjavila da ne pripadam crkvi.
Veèeras æu pisati o tim, nekim posebnim dimenzijama koje ne poznaju kaveze.
Veæ sam nekoliko puta objasnila što je za mene Bog. Ponovit æu. On je pozitivna energija u meni i svuda oko mene. To je nešto toliko široko... tajnovito.... ali i blisko. U toj dimenziji spavaju vjera, utjeha i nada... te svi romantièni odgovori na pitanja, za koja nemamo pravih odgovora. S ljubavi je isto tako. Ljubav je energija... ljubav je moæ. Ljubav je dio te velike energije koju možemo nazvati Bogom... ili je možemo zvati kako god želimo. Jer ta energija je toliko neogranièena i neoptereæena granicama koje stvaramo u svojim glavama... ili je okolina stvara u našim glavama... pa je ne možemo uvrijediti nazivima i nadimcima koje joj nadjenemo.
Svaki èovjek na ovome svijetu bar ponekad potraži to NEŠTO.... svatko je imao prilike biti nekada mažen, a nekada kažnjen jer je potisnuo svjesnost o postojanju tog predivnog reda koji nas okružuje. Sav nered koji na svijetu postoji – svorili smo mi sami... a ne to što zovemo Bogom ili Ljubavlju. Èesto ljudi kažu: „Da postoji Bog, on ne bi dozvolio strahote na svijetu.“ To kažu oni koji nikada nisu pogledali u sebe... i svijet oko sebe. To kažu oni koji su toliko sebièni i razmaženi pa uvijek traže odgovornost nekoga ili neèega za sve što se dešava, a najèešæe vole zaboraviti vlastite odgovornosti.
Ljubav takoðer ne ovisi o drugim ljudima. Ona je u nama i svuda oko nas... pa èak i onda kada smo potpuno sami. Osamljenost su izmislili ljudi koji nemaju volje i snage potražiti ljubav u sebi. A ona sasvim sigurno stanuje u svima nama.
Put do toga što zovemo Bogom... razlièiti ljudi traže na razlièite naèine. Netko Boga traži uz pomoæ religije koju sam odabere ili mu je drugi odaberu, netko ga traži putem raznih sekti koje su samo kapljice koje su stvorile male lokvice u blizini slapa organizirane i zarobljene vjere. Osobno previše cijenim i volim tu energiju da bih dozvolila da se bilo tko miješa u naš odnos... da itko zloupotrebljava moje traženje tih èarobnih iskri, u bilo koje svrhe.
Poštujem izbore drugih ljudi. Svi imamo pravo taj dio svoje intime ispunjavati na samo svoj naèin... i zato je Mališin komentar više nego uvredljiv. No nisam se ja uvrijedila... jer Energija me odavno nauèila da takve reakcije dolaze iz sputanosti, neznanja. Kad napišemo takvu reèenicu nekome želimo ga „raniti“ kako bi izmamili njegovu reakciju... no rane uvijek i baš uvijek završe na nama samima... jer takvim prozivkama etiketiramo sebe, a nipošto druge.
Ako nas nešto zanima... tada to možemo pristojno pitati... pa æemo dobiti... ili neæemo dobiti odgovor.
Svi koji me znaju, a i oni koji me duže èitaju, znaju da jako volim pravila. Ona su nastala da bi uredila suživot ljudi u društvu. Pravila su nužnost. Sanjam društvo ureðeno propisima pred kojima æemo biti isti... u kojem æemo se osjeæati zaštiæeno... i u kojemu æe se toèno znati što je èiji posao i tko je za što odgovoran.
No koliko strasno volim pravila koja nam ureðuju suživot... isto tako postoje dimenzije èovjekovog života.... u koje spadaju vjera i ljubav... To je podruèje u kojem ne priznajem pravila. Energija koja znaèi taj savršeni red i pravdu.... vjeru i ljubav.... koja nas oplahuje nije naš izum i nije nešto što možemo zatvoriti u krletke, zoološke vrtove, sprešati u knjigama, vezati lancima, nije nešto što možemo pospremiti u foldere svojim PC-a.... mi joj nismo vlasnici. Mi samo imamo svoje naèine na koje za njom tragamo... jer nas privlaèi... svojom toplinom.... Privlaèi nas svim onim što ne razumijemo... Praaustralci smatraju da ona izvire u Zauvijek. Meni osobno nije važno gdje izvire.... ali sretna sam da postoji.
U trenutku kada je žubor vode veèeras napisala komentar o zagrljaju u sjeæanju... baš sam završila èitanje Coelhove prièe u knjizi „Zahir“ koja govori na ovu temu... pa æu vam je priložiti u nastavku....
- „Danas sam bio na željeznièkom kolodvoru i otkrio da su traènice meðusobno udaljene 143,5 cm ili 4 stope ilim 8,5 pedalja. Èemu takva suluda mjera? Zamolio sam djevojku da pronaðe razlog i evo što je otkrila:
Na poèetku kada su se gradili prvi željeznièki vagoni, koristili su alate za izradu koèija.
Zašto je razmak izmeðu kotaèa koèije bio tolik? Zato što su stari putevi bili tih mjera i koèije su jedino tako mogle prometovati.
Tko je odluèio da putevi moraju biti tih dimenzija? Sada se vraæamo u vrlo daleku prošlost: Rimljani, prvi veliki graditelji puteva tako su odluèili. Koji je tome razlog? Ratnu su koèiju vukla dva konja – a kada bok uz bok stavimo dva konja koja su se tada koristila za vuèu koèije, vidimo da su zauzimala 143,5 centimentara.
Tako da su stari Rimljani odredili udaljenost udaljenost traènica koje sam danas vidio, u kojima prometuju naši suvremeni superbrzi vlakovi. Kada su iseljenici pošli graditi željeznice u Sjedinjene Države, nisu pitali bi li bilo bolje promijeniti širinu, nastavili su graditi na isti naèin. To je utjecalo èak i na gradnju svemirskih letjelica: amerièki su inženjeri smatrali da spremnici za gorivo moraju biti širi, ali gradili su se u Utahu i trebali su ih potom vlakom dopremiti do Svemirskog centra na Floridi, a kroz tunele ne može proæi ništa drugo. Zakljuèak: morali su se pomiriti da su Rimljani odredili idealnu mjeru.
- Ovo je potpuno povezano s brakom. U jednom dijelu prièe netko se pojavio i rekao: kada se vjenèamo, oboje se moramo zamrznuti do kraja života. Koraèate jedno uz drugo poput dviju traènica i slijedite taj primjer. Èak i ako netko od njih dvoje osjeti potrebu malo se udaljiti, to se protivi pravilima. Pravila kažu: budite razumni, mislite na buduænost, mislite na djecu. Više se ne možete promijeniti, morate biti poput traènica: razlika meðu njima jednaka je na polasku, na sredini puta i na dolasku. Nemojte dopustiti ljubavi da se mijenja, neka ne raste na poèetku niti se smanji na sredini puta – rizik je velik! Stoga, nakon što oduševljenje prvih godina mine, održavajte istu udaljenost, budite jednako postojani i uèinkoviti. Služite kako bi vlak za održanje vrste napredovao prema buduænosti: djeca æe biti sretna samo ako ostanete kakvi ste uvijek bili – jedno od drugog udaljeni 143,5 cm. Ako niste zadovoljni stvarima što se nikada ne mijenjaju, mislite na njih, na djecu koju ste donijeli na svijet.
Mislite na susjede. Pokažite da ste sretni, nedjeljom jedite meso s roštilja, gledajte TV, pomažite zajednici. Mislite na društvo: oblaèite se tako da nitko ne pomisli da meðu vama ima sukoba. Ne gledajte na stranu, netko može pogledati vas, a to je iskušenje, može dovesti do rastave, krize, depresije.
Smijte se fotografijama. Izložite fotografije u dnevni boravak, da ih svi vide. Kosite travu, bavite se sportom kako vas vrijeme ne bi pregazilo. Kada sport postane neuèinkovit, otiðite na estetsku kirurgiju. Ali ne zaboravite: netko je nekada davno postavio ta pravila i morate ih poštovati. Tko je postavio ta pravila? To nije važno, nikada ne postavljajte takva pitanja, jer ona æe zauvijek važiti, slagali se vi ili ne.“

I književnik plaèe zbog kaveza u koje pokušavamo zatvoriti Ljubav.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)