Večeras je žubor vode zažuborila o zagrljaju koji se nosi u sjećanju.
Neki dan me je Mališa otpužio „da bi se ševila, a da mi ne uđe“, a sve to iz razloga što u mojim postovima iščitava vjeru, a ja sam izjavila da ne pripadam crkvi.
Večeras ću pisati o tim, nekim posebnim dimenzijama koje ne poznaju kaveze.
Već sam nekoliko puta objasnila što je za mene Bog. Ponovit ću. On je pozitivna energija u meni i svuda oko mene. To je nešto toliko široko... tajnovito.... ali i blisko. U toj dimenziji spavaju vjera, utjeha i nada... te svi romantični odgovori na pitanja, za koja nemamo pravih odgovora. S ljubavi je isto tako. Ljubav je energija... ljubav je moć. Ljubav je dio te velike energije koju možemo nazvati Bogom... ili je možemo zvati kako god želimo. Jer ta energija je toliko neograničena i neopterećena granicama koje stvaramo u svojim glavama... ili je okolina stvara u našim glavama... pa je ne možemo uvrijediti nazivima i nadimcima koje joj nadjenemo.
Svaki čovjek na ovome svijetu bar ponekad potraži to NEŠTO.... svatko je imao prilike biti nekada mažen, a nekada kažnjen jer je potisnuo svjesnost o postojanju tog predivnog reda koji nas okružuje. Sav nered koji na svijetu postoji – svorili smo mi sami... a ne to što zovemo Bogom ili Ljubavlju. Često ljudi kažu: „Da postoji Bog, on ne bi dozvolio strahote na svijetu.“ To kažu oni koji nikada nisu pogledali u sebe... i svijet oko sebe. To kažu oni koji su toliko sebični i razmaženi pa uvijek traže odgovornost nekoga ili nečega za sve što se dešava, a najčešće vole zaboraviti vlastite odgovornosti.
Ljubav također ne ovisi o drugim ljudima. Ona je u nama i svuda oko nas... pa čak i onda kada smo potpuno sami. Osamljenost su izmislili ljudi koji nemaju volje i snage potražiti ljubav u sebi. A ona sasvim sigurno stanuje u svima nama.
Put do toga što zovemo Bogom... različiti ljudi traže na različite načine. Netko Boga traži uz pomoć religije koju sam odabere ili mu je drugi odaberu, netko ga traži putem raznih sekti koje su samo kapljice koje su stvorile male lokvice u blizini slapa organizirane i zarobljene vjere. Osobno previše cijenim i volim tu energiju da bih dozvolila da se bilo tko miješa u naš odnos... da itko zloupotrebljava moje traženje tih čarobnih iskri, u bilo koje svrhe.
Poštujem izbore drugih ljudi. Svi imamo pravo taj dio svoje intime ispunjavati na samo svoj način... i zato je Mališin komentar više nego uvredljiv. No nisam se ja uvrijedila... jer Energija me odavno naučila da takve reakcije dolaze iz sputanosti, neznanja. Kad napišemo takvu rečenicu nekome želimo ga „raniti“ kako bi izmamili njegovu reakciju... no rane uvijek i baš uvijek završe na nama samima... jer takvim prozivkama etiketiramo sebe, a nipošto druge.
Ako nas nešto zanima... tada to možemo pristojno pitati... pa ćemo dobiti... ili nećemo dobiti odgovor.
Svi koji me znaju, a i oni koji me duže čitaju, znaju da jako volim pravila. Ona su nastala da bi uredila suživot ljudi u društvu. Pravila su nužnost. Sanjam društvo uređeno propisima pred kojima ćemo biti isti... u kojem ćemo se osjećati zaštićeno... i u kojemu će se točno znati što je čiji posao i tko je za što odgovoran.
No koliko strasno volim pravila koja nam uređuju suživot... isto tako postoje dimenzije čovjekovog života.... u koje spadaju vjera i ljubav... To je područje u kojem ne priznajem pravila. Energija koja znači taj savršeni red i pravdu.... vjeru i ljubav.... koja nas oplahuje nije naš izum i nije nešto što možemo zatvoriti u krletke, zoološke vrtove, sprešati u knjigama, vezati lancima, nije nešto što možemo pospremiti u foldere svojim PC-a.... mi joj nismo vlasnici. Mi samo imamo svoje načine na koje za njom tragamo... jer nas privlači... svojom toplinom.... Privlači nas svim onim što ne razumijemo... Praaustralci smatraju da ona izvire u Zauvijek. Meni osobno nije važno gdje izvire.... ali sretna sam da postoji.
U trenutku kada je žubor vode večeras napisala komentar o zagrljaju u sjećanju... baš sam završila čitanje Coelhove priče u knjizi „Zahir“ koja govori na ovu temu... pa ću vam je priložiti u nastavku....
- „Danas sam bio na željezničkom kolodvoru i otkrio da su tračnice međusobno udaljene 143,5 cm ili 4 stope ilim 8,5 pedalja. Čemu takva suluda mjera? Zamolio sam djevojku da pronađe razlog i evo što je otkrila:
Na početku kada su se gradili prvi željeznički vagoni, koristili su alate za izradu kočija.
Zašto je razmak između kotača kočije bio tolik? Zato što su stari putevi bili tih mjera i kočije su jedino tako mogle prometovati.
Tko je odlučio da putevi moraju biti tih dimenzija? Sada se vraćamo u vrlo daleku prošlost: Rimljani, prvi veliki graditelji puteva tako su odlučili. Koji je tome razlog? Ratnu su kočiju vukla dva konja – a kada bok uz bok stavimo dva konja koja su se tada koristila za vuču kočije, vidimo da su zauzimala 143,5 centimentara.
Tako da su stari Rimljani odredili udaljenost udaljenost tračnica koje sam danas vidio, u kojima prometuju naši suvremeni superbrzi vlakovi. Kada su iseljenici pošli graditi željeznice u Sjedinjene Države, nisu pitali bi li bilo bolje promijeniti širinu, nastavili su graditi na isti način. To je utjecalo čak i na gradnju svemirskih letjelica: američki su inženjeri smatrali da spremnici za gorivo moraju biti širi, ali gradili su se u Utahu i trebali su ih potom vlakom dopremiti do Svemirskog centra na Floridi, a kroz tunele ne može proći ništa drugo. Zaključak: morali su se pomiriti da su Rimljani odredili idealnu mjeru.
- Ovo je potpuno povezano s brakom. U jednom dijelu priče netko se pojavio i rekao: kada se vjenčamo, oboje se moramo zamrznuti do kraja života. Koračate jedno uz drugo poput dviju tračnica i slijedite taj primjer. Čak i ako netko od njih dvoje osjeti potrebu malo se udaljiti, to se protivi pravilima. Pravila kažu: budite razumni, mislite na budućnost, mislite na djecu. Više se ne možete promijeniti, morate biti poput tračnica: razlika među njima jednaka je na polasku, na sredini puta i na dolasku. Nemojte dopustiti ljubavi da se mijenja, neka ne raste na početku niti se smanji na sredini puta – rizik je velik! Stoga, nakon što oduševljenje prvih godina mine, održavajte istu udaljenost, budite jednako postojani i učinkoviti. Služite kako bi vlak za održanje vrste napredovao prema budućnosti: djeca će biti sretna samo ako ostanete kakvi ste uvijek bili – jedno od drugog udaljeni 143,5 cm. Ako niste zadovoljni stvarima što se nikada ne mijenjaju, mislite na njih, na djecu koju ste donijeli na svijet.
Mislite na susjede. Pokažite da ste sretni, nedjeljom jedite meso s roštilja, gledajte TV, pomažite zajednici. Mislite na društvo: oblačite se tako da nitko ne pomisli da među vama ima sukoba. Ne gledajte na stranu, netko može pogledati vas, a to je iskušenje, može dovesti do rastave, krize, depresije.
Smijte se fotografijama. Izložite fotografije u dnevni boravak, da ih svi vide. Kosite travu, bavite se sportom kako vas vrijeme ne bi pregazilo. Kada sport postane neučinkovit, otiđite na estetsku kirurgiju. Ali ne zaboravite: netko je nekada davno postavio ta pravila i morate ih poštovati. Tko je postavio ta pravila? To nije važno, nikada ne postavljajte takva pitanja, jer ona će zauvijek važiti, slagali se vi ili ne.“
I književnik plače zbog kaveza u koje pokušavamo zatvoriti Ljubav.
Post je objavljen 04.10.2007. u 23:34 sati.