(13. siječnja)
(ovaj tekst će biti pun izraza 'po Vuku')
Boris se probudio sa temperaturom. Ja sam otišla do kvarta i kupila neke stvari za jesti (neko povrće u konzervi za koje se kasnije uspostavilo da je za kus-kus ), ali odlično je (pripremila sam ga na 'naški način). Pa sam odlučila otići do ljekarne, imajući pod rukom „Francuski sa izgovorom za sve prilike“. Sreća. Jer sam nadobudno mislila da ću kupiti Coldrex, a to će valjda razumjeti.
I uđem ja tako u ljekarnu, virnem u onu knjižicu i kažem:
„Bonžu'. Esk vuz ale kelk šoz kontr grip?“ (tako piše u knjižici). (imate li nešto protiv gripe?).
Čovjek me gleda: „Pardon?!“ Pa ja gledam njega. „Kontr grip silvu ple. Koldreks?“
I on kaže „Ahaaa….“ Počeša se po glavi, što je značilo da coldrex nemaju. Zatim uze svoju ruku, prođe njome po nosu i nešto me pita. I ja gledam u njega. Dok nisam shvatila da me pita imam li šlajma iz nosa.
„Me ui, ui“.
I onda on izvadi neke tablete, dvije različite vrste. I u bujici riječi sam shvatila kako su jedne super za skidanje temperature, a druge za taj šlajm i umor.
Ma, dajte mi oboje.
Koldreksa nema, naravno. Imaju oni svoje proizvode
Skužila sam da se piju 3x1 dnevno, i nisam ga zaboravila pitati mogu li zajedno ili ne. Rekao je da da, valjda.
Orevar mesje, mersi.
Orevar madam.
Dođem ja tako doma, objasnim Borisu da mu nijedna tableta ne može škoditi, ali da, za svaku sigurnost ipak uzima samo jednu vrstu. Odlučio se za onu protiv šlajma, ili smo bar mislili da je to to.
Francuzi se u svakoj prilici i sa svima pozdravljaju sa „Bon jour“ i „Au revoir“ (dobar dan i doviđenja), što bi kod nas izgledalo strogo službeno. Izraz "Salut" (zdravo ili bok) koriste ako se međusobno izvrsno poznavaju, i ako su na "ti". Upiti se najčešće završavaju sa "Sil vous plait" ('sil vu ple'), što bi značilo 'molim vas'.
Nakon što je popio tu čarobnu tabletu, Borisu je spala temperatura i za sat vremena je išao na posao. A ja sam se obukla i krenula u grad, bez plana i programa.
Naravoučenije I: uvijek pogledaj kuda gaziš po ulici jer možeš stati na pseće govno.
Sreća pa sam vidjela na vrijeme, oprala u lokvici i imala lakirane čizme, tako da je brzo otišlo.
Zastala sam u jednom kiosku sa namjerom da kupim neke novine na francuskom i naišla na mini Cosmo – džepno izdanje. 1.90€ I kupila sam još i Elle table, novine za hranu sa francuskim receptima. Jej. Čim nešto prevedem, šaljem
U stvari, moja prva namjera je bila da kupim markice za razglednice, međutim, tip je rekao da to ima kupiti u pošti. OK. Ionako imam vremena, a čini mi se da je pošta negdje blizu.
Francuzi zbilja ne pričaju engleski, ali ako im se obratite sa francuskim pozdravom i pokažete imalo volje da kažete nešto na francuskom, a vide da vam ne ide, potrudit će se i oni. Ako ništa rukama i nogama. Međutim, koliko god uvidjeli da vi ne razumijete francuski, oni, iako se trude, neće niti malo usporiti svoje pričanje. A ponovit će 100 puta ono što su već rekli, doduše, 100ti put će ubaciti alo-alovski engleski i ruke. Važno je ne sramiti se pričati, oni će vas razumjeti, kako-tako.
Dakle, krenula sam prema champs elysee, jer sam tamo već bila i imam nekog pojma. Već sam mislila da ne može izgledati glamuroznije nego kad je onako osvijetljen, ali nije istina. I po sivom danu kojem je prijetila kišica, bez svjetala i u običan utorak, ta avenija izgleda fenomenalno.
Šetala sam od izloga do izloga, nogu pred nogu, sa vrećicom sa novinama u ruci. I u hipu odlučim da idem prema Tour de Eiffel. Ugledala sam ga negdje u daljini, i krenula prema njemu.
I tu počinje moja pustolovina.
Za doći do njega (koji se odjednom izgubio i nigdje ga nisam mogla naći u daljini ni visini) trebalo mi je sat i pol. Prošla sam sve moguće okruge (8mi, 6ti, 16ti…) a eiffela nema kao da je u zemlju propao. Doduše, cijelo vrijeme sam se beskrajno divila fasadama koje ovaj grad ima. A i nazivi nekih ulica su zanimljivi. Kao npr: Avenue Pierre 1er de Serbie.
Naravoučenije II: uvijek pogledaj iza sebe kad šećeš Parizom. Onaj moment kad hodaš između kvartova i ulica pa kad se okreneš iza sebe, nezamjenjiv je. Uvijek ćeš uočiti ili neki spomenik na vrhu zgrade ili obris neke crkve u daljini ili jednostavno put kojim si prošao. Ovaj grad stvarno oduzima dah. A i zgodno je znati kuda se trebaš vratiti kada se izgubiš.
Nakon što sam sat i pol šetala, sad već polako umorna i sa željom da što prije nađem toranj, on se ukazao ispred mene.
Prvo, zadnja stvar koju sam poželjela vidjeti u Parizu je taj toranj. Hrpa željeza, mislila sam, isforsiran previše, dostupan na svim razglednicama i filmovima, dokumentarcima. Dok nisam došla tamo.
Naravoučenije III: nikad ne podcjenjuj Tour de Eiffel dok ga ne vidiš.
Ogroman je.
Elegantan je.
Smješten upravo tamo gdje treba biti, i kakav treba biti.
Predivan je.
Prošla sam ispod njega, i osjećala se ko mrvica brašna u kruhu. Kao mrav prema čovjeku, mislim da je to taj omjer. Jednostavno wow.
Međutim, nisam se predugo zadržavala, pa sam već krenula ponovno prema champs d'elysee. Noge su me već dobrano boljele, počela je sipiti kiša (ona koju ni ne primjećuješ), torba mi je postala preteška, a najlon sa novinama se polako počeo raspadati. A ja nemam pojma di sam. U jednom momentu sam ugledala Paris eye i krenula prema tamo (preko mosta).
Seine je zaista lijepa rijeka, široka, zelena, i mostovi preko nje su prostrani i veliki.
Ono što sam primijetila je to da nigdje, ali baš nigdje nema putokaza prema, recimo, Tour de Eiffel ili prema bilo čemu drugome. Na mostovima se nalaze putokazi „Trocadero“, „Etoile“ (Etoile je Arc de Triomphe, ali ovdje se više veže za pojam čvorište ulica, a Etoile znači zvijezda) i slično. I niti jedan kafić se ne zove „kod ajfela“ „ispod ajfela“ i slično, kao što bi bilo kod nas. Ne. Zna se di je toranj i Francuzi znaju da ćeš ga naći kako-tako.
Prolazeći dalje umorna kao pas, vodeći se instinktom (znači, moram prijeći most jer je toranj na lijevoj obali, a elysee na desnoj), i gledajući u visinu (uvijek se može vidjeti neki spomenik na vrhu zgrade kao vodilja), dođoh do pošte. Ulazim. Mokre kose, otežalih udova.
„Bon žu“
„Bon žu madam, sil vu ple“ (izvolite)
Virnuvši u knjižicu kažem (ponosno)
„Ž vudre ašte an tanbr“ (željela bih kupiti markice)
„Me ui, se la“ i pokazuje rukom (naravno, to vam je tu)
Ja pogledam, a tamo nekakav aparat. Nešto kao bankomat. Padne mi mrak na oči. Gledam pozorno tipa ispred mene (koji se ispričava jer se malo duže zadržao – što uopće nije istina), stavlja nekakve kovanice, na touch screenu nešto klika i onda mu ispadne hrpa novca i hrpa markica. Pih, to je lako, mislim si ja.
Dođem ja do aparata, klikćem nešto, pa nešto, pa nešto. Koliko sam skužila, možeš kupiti hrpu markica odjednom, ali najviše 7. I sad ja kliknem da želim kupiti 7. Međutim cijena je 5,5€ a ja od sitnih imam samo 3,5. Dobro. Vratim se na početak, kliknem da želim 5 markica, i opet cijena 5,5€. Zbunj. Sa tri komada, isto tako.
Lijepo se ja zahvalim automatu i ženi, i izađem vani. Možda bih je i pitala nešto, ali moja čarobna knjižica je pala na dno torbe, ruke su mi promrzle, noge me bole i nemam živaca. A i nije se nudila. Kasnije je Boris rekao da bi pitao „esk vuz ašte tanbr pur moi“ (biste li vi kupili markice umjesto mene). Ma, tko se sjetio.
Orevar madam
Orevar madam.
I izađem, sad mi je već frka. Popila bih kavu, ali neću prije elysee jer tamo bar znam gdje sam i kako ću doći do kuće. U tom razmišljanju podignem glavu (francuski balkoni su zbilja francuski balkoni) i primijetim da hodam pored jedne predivne dugačke, jako dugačke zgrade. Znači, ide trotoar, pa onda par metara ispred vrata je crna ograda sa pozlaćenim šiljcima. Pogledam, a ono ispred svakog ulaza čuvari u odijelima, mahom crnci. Pogledam bolje, a ono sve trgovine. Sa minimalističkim izlozima. Prada, Hugo Boss, Dior, Chanel, Nina Ricci, Hermes, Valentino, Cartier – ne mogu se sjetiti više. I kako odmičem dalje, shvaćam da je to ta najskuplja ulica na svijetu. Nisam ni probala doći do izloga, jer čim stupiš blizu ograde, dolazi čuvar i sa smiješkom ti otvara vrata. A i ne znam šta bih tamo radila ni u što bih gledala, iskreno. Primjetila sam da te trgovine sa ulaza izgledaju prazne, vjerojatno je show unutra.
Svi nazivi trgovina su pofrancuzirani.. Mcdonald's recimo, isto tako (i uopće nema vrištećih reklama, sto puta sam prošla kraj njega da ga nisam ni skužila). Imena na trgovinama te skupe ulice su samo tako…. Jednostavna, a naravno da govore za sebe. Osim jednog: Giorgio Armani collezione. Nisam mogla da se ne nasmijem. Jesam ja u Parizu, ali ja sam Talijan.
Inače, YSL, i par njih ima kompletnu zgradu za sebe, ili cijeli kompleks zgrada, to nisam još shvatila.
Na kraju balade sam nekako dopuzala do elysee-a. Prvo sam ušla u jednu trgovinu i kupila malu, laganu torbicu, a onda sam se srušila na kavu u jedan kafić.
Mala kava s mlijekom je „kafe nozet“ „cafe noisette“ (kao, kava s lješnjacima ili slično, ali to je mali makjato), a bijela kava ili veliki makjato je „kafe o le“ (cafe au lait).
Popila sam je s guštom, gledala prolaznike još jedno pola sata (dok su mi tabani radili širenje-skupljanje), odmorila se i pošla doma.
I nakon 4 sata hodanja (cipele su mi fenomenalne), napokon sam se srušila na kauč.
p.s. borisu je stvarno prestao šlajm iz nosa, ali se temperatura vratila. Znači da je uzeo dobre tablete.
|