Kad sam ja išla u osnovnu školu (a tada se još uvijek ustajalo na minutu šutnje svakog 5. svibnja, i svake prve srijede u mjesecu je svirala uzbuna za probu), u prva četiri razreda se nije učio strani jezik.
Na kraju četvrtog razreda, ili na početku petog, ne sjećam se točno, došao je drug nastavnik i raspodijelio nas. Pola razreda će učiti jedan strani jezik, druga polovica će učiti drugi strani jezik. Onda bi se sve te polovice izmiješale, kao u kartama, i to bi bila ekipa do kraja osnovne.
Ja sam, eto, bila 'francuz'. Imala sam sreću da je ruski jezik te godine izašao iz nastavnog programa. :D
Francuski jezik je već i tada bio deficitaran jezik, pa su 'englezi' bili ponosniji na to što su 'englezi', a mi 'francuzi' smo se osjećali u jednu ruku kažnjeni i u svaku ruku zbunjeni.
Ali dobro.
Zapala nas je genijalna drugarica nastavnica koja je, uz fantastičnu moć prenošenja znanja ujedno i prenosila i ljubav prema toj zemlji. Uskoro je cijeli razred baratao francuskom gramatikom skoro kao i svojom, poznavao je povijest Francuske i francusku književnost. Kako rekoh, skoro kao svoju. I prenijela je svoju ljubav na nas.
Kasnije sam prešla u srednju školu i počele su me zanimati neke druge stvari. Nas 'francuza' je ostalo jako malo. Možda 10-ak u jednom razredu.
Onda sam prešla u drugu srednju školu, u drugom gradu, zbog ratnog stanja. E, tu sam bila jedina 'francuskinja' i imala sam učenje jedan na jedan. Voljela sam profesoricu i ona je voljela mene, ali, nažalost, od svega pamtim da mi je rekla da imam najbjelje zube što je ikad vidjela. Hm.
U cijelom tom procesu učenja jezika, u meni je ostala samo ona osnovna ljubav prema Francuskoj kao zemlji. Kasnije sam postala i gurman (ali onaj koji samo uživa u iću i piću), zavoljela sam i vina, sir mi je ionako postao glavni izvor kila J, zapamtila osnovne fraze na francuskom jeziku, a u samu zemlju nisam nikad kročila. Osim jednom na tjedan dana u Straosbourg ali to je bilo tako davno da nije bitno za priču.
Uglavnom.
Engleski sam jezik pokupila s vremenom Nešto sa filmova, nešto sa tečaja, nešto iz života. Baratam dovoljno tim jezikom, taman koliko i oni što su postali 'englezi' u petom razredu osnovne škole. Čast izuzecima koji su se nastavili aktivno baviti jezicima.
Nego, udaljih se od teme.
Znala sam da ću jednog dana ići u Pariz. Nisam znala ni kako ni kad.
I onda, prije dva mjeseca, čudnih li putova gospodnjih, moj muž je dobio posao tamo. I eto, selimo za tjedan dana. Za pet i pol dana, točnije. Možda na par mjeseci, možda na par godina, samo se nadam da neće biti baš do penzije.
Od jezika ne pamtim više ništa. Počela sam ponovno učiti prije dva mjeseca, preko interaktivnog cd-a (sa eng na franc) ali sam prestala. Tečaj preko cd-a, naime, traje tri mjeseca.
Ionako su mi rekli, koga god da sam pitala: samo se opusti i uživaj.
Prekopala sam net i uvidjela da nema mnogo toga o životu u Francuskoj. Na hrvatskom jeziku, naravno. Osim na forumima i par putopisa, nisam našla ništa (možda je do mene) :D.
I zato otvaram blog u kojem ću pisati o svom osobnom životu, ali i o gradu samom, o životu tamo, o raznim trivijama, o onome što sam oduvijek htjela znati a nisam imala koga pitati.
Pa vidjet ćemo ……..
Post je objavljen 04.01.2009. u 17:57 sati.