dom, kuća, okućnica

Kurvetina ili prostitutka - pitanje je sad?????

Zagrebački Općinski sud zaprimio je tužbu Vlatke Pokos kojom tuži supruga Josipa Radeljaka za smetanje suposjeda te zahtijeva da Općinski sud donese privremenu mjeru, odnosno vrati je u luksuzni stan na Cvjetnom trgu u roku od 24 sata od donošenja sudske odluke. To nam je potvrdio glasnogovornik suda Ivica Veselić, dodajući da je tužba zaprimljena u utorak. Vlatka Pokos, osim Radeljaka, tuži i poduzeće Leora d. o. o., u kojem je njezin suprug direktor.

Bunde i grudnjaci
No najžalosnije je da se priča o idiličnom braku ljepotice i bogataša koja je posljednjih godina punila stupce ženskih časopisa svela na ulični odnos toga bračnog para, promijenjene brave i sudski zahtjev da joj muž vrati čak i gaćice! Legitimno je pravo svake osobe koja se razvodi zatražiti osobne stvari te na to ima pravo i Vlatka Pokos, a druga je stvar što popis stvari zatraženih tužbom izaziva i druge konotacije.

Pjevačica zahtijeva da joj suprug vrati 27 bundi, kaputa i balonera marki Fendi, Gucci, Prada, Dolce & Gabbana, Ferretti i Hugo Boss, 15 torbi Fendi, Dior, Gucci, Max Mara, Dolce & Gabbana i drugih. Vlatka Pokos je nabrojila i desetak suknji marki Gucci, Fendi, Ferretti, Kenzo, Dolce & Gabbana, ne zaboravljajući spomenuti i kojih su boja.

U tužbenom zahtjevu da joj Radeljak vrati osobne stvari popisala je i tridesetak haljina raznih boja marki Gucci, Fendi, Prada, Kenzo, Dior, Ferretti, Cavalli i drugih te 30 odijela i hlača marki Gucci, Hugo Boss, Fendi, Armani, Escada, Kenzo, Max Mara...

Berberova slika
Sud će u parnici rješavati i Vlatkin zahtjev da joj suprug vrati donje rublje, odnosno 20 komada gaćica, među ostalim, marke La Perla, osam grudnjaka i dvije svilene spavaćice. Pjevačica traži i četiri remena te majice i bluze. Od nakita predmet spora bit će i ogrlica te narukvica s biserima i brilijantima, koje također traži, a i sliku Mersada Berbera. Ročište je već sazvano te će biti održano za nekoliko dana.

Što Vlatka traži???

27 bundi, kaputa i balonera
20 gaćica
8 grudnjaka
4 remena
2 svilene spavaćice

Empire State Building

Ljudska društva uvijek su gradila velike znamenitosti kako bi veličala svoje vrijednosti. Egipćani su imali piramide. Srednjovjekovni Europljani imali su velike katedrale. Za Amerikance u 20. stoljeću snagu i napredak koji je definirao doba možda su najbolje obuhvaćali neboderi. Nedvojbeni kralj američkih nebodera i dalje je Empire State Building koji je svoja vrata otvorio prije 1. svibnja prije točno 75 godina.

Teško je s ulice reći koliko je 381 metara visoki Empire State Building doista monumentalan. No kad se uđe unutra, hodnik popločan mramorom, rešetke u stilu Art Decoa, ornamenti od kroma i trijumfalističke umjetnine jasno daju do znanja da se radi o znamenitosti, zgradi kakve nema nigdje na svijetu. Lydia Ruth, direktorica za odnose s javnošću Empire State Buildinga, ukazuje da je ta zgrada bila važan dio filmova poput King Kongsa, Sleepless in Seattle, Independence Day i drugih.

"Kad god neki film ili televizijska emisija žele pokazati se se radnja događa u New Yorku uvijek prikažu Empire State Building jer znaju da je ona New York, duh grada."

No ono što ovu zgradu čini izuzetnom nije samo njeno mjesto u industriji zabave ili visina već njena kvaliteta. Lydia Ruth kaže da je impresionirana arhitektonskim rješenjima, vještinom gradnje te hrabrošću koji su iskazani tijekom gradnje najpoznatijeg njujorškog nebodera.

Emipire State Building je podignut tijekom najgoreg vremena velike depresije, u razdoblju koje je odlikovala sumornost, a ne optimizam. Gradnja je također bila izuzetni logistički poduhvat koji je okončan za godinu i 45 dana, što je svjetski rekord.

"Ne vjerujem da danas možete dobiti dio namještaja u tom razdoblju. Tadašnji graditelji su instalirali malu željeznicu oko zgrade za dostavu materijala. Mramor je stigao iz Italije, a sav vapnenac iz Indianapolisa. To su bili vrlo kvalitetni materijali, a ni kvaliteta gradnje nije nimalo zaostajala. Zato vjerujem da Empire State Building predstavlja vrsno graditeljsko dijelu te utjelovljuje ljudsku genijalnost."

Empire State Buliding je, također, poslovna zgrada u kojoj sjedište imaju putničke agencije, foto studija, brijačnice, krojačke radionice i slično. Više od 850 stanara odnosno kompanija koje tu posluju upošljava više od devet tisuća ljudi. Najstariji djelatnik jest 96-godišnji Jack Broad iz tvrtke Empire Diamond Corporation na 76 katu. On je uselio u zgradu u srpnju 1931., dva mjeseca nakon otvorenja. Prisjeća se kako je 1945. godine jedan bombarder b-25 zalutao u magli i zabio se u 79 kat.

"Zgrada je bila poput baklje. Čim je vatra ugašena zgrada je bila netaknuta izuzev zrakoplova koji je stršio."

Kao i mnogi drugi lojalni stanari Empire State Buildinga, Broad kaže da mu pričinja veliko zadovoljstvo svakodnevni kontakt s Empire State Builidingom.

"Volim ovu zgradu, dolazak na posao i pogled sa zgrade koji za lijepog dana puca stotinama milja daleko. Ljudi me često pitaju kad ću otići u mirovinu. Ja im odgovaram: kad me pokopaju."

Za pogled s vrha zgrade ne može vas pripremiti nikakva razglednica ni film. U tom pogledu godišnje uživa četiri milijuna turista iz cijelog svijeta. Tako će biti i danas kad Empire State Building obilježava svoj 75 rođendan.

BERETTA 92 FS

Beretta 92 FS kao sigurno jedan od najpoznatijih pištolja prošloga stoljeća te vrlo vjerojatno i jedan od najljepših pištolja ikada napravljenih ni u novom stoljeću ne prestaje privlačiti pozornost struke, ljubitelja vatrenog oružja, profesionalnih strijelaca te kolekcionara oružja

Nakon što je osamdesetih godina prošlog stoljeća pod oznakom M 9 usvojen kao službeni pištolj američke vojske, Beretta 92 FS jest kao malo koje oružje na svijetu pokrenuo pravu lavinu zanimanja struke i civilnih strijelaca za velikokapacitetnim pištoljima ozbiljnih kalibara.
Talijanski proizvođač vatrenog oružja Fabbrica D´Armi Pietro Beretta S. p. A. s tradicijom proizvodnje oružja od 1526. godine sigurno se ubraja u najstarije proizvođače oružja na svijetu. Ako možda kojim slučajem i nije najstariji proizvođač, u što sumnjamo, Beretta je sigurno najpoznatije ime među proizvođačima oružja. Poznata po izvrsnom oružju te najkvalitetnijim materijalima, tvornica Beretta stoljećima opskrbljuje oružjem mnoge vojne i policijske snage diljem svijeta. Tijekom duge povijesti proizvodnje vatrenog i inog oružja mnogi su Berettini modeli zbog svojih konstrukcijskih i dizajnerskih rješenja te izvrsne kvalitete ostali upisani zlatnim slovima. No, uz sve dužno poštovanje prema svim prethodnim modelima iz Berettine produkcije, uključujući i jurišne puške, kratke strojnice, vojne, policijske i civilne sačmarice te lovačke puške, model koji je donio svjetsku slavu i golemu zaradu matičnoj tvornici jest pištolj Beretta model 92 FS poznat još i kao službeni američki vojni pištolj M 9. Slijedom tog uspjeha danas na svijetu vjerojatno ne postoji osoba, a koja je imalo povezana s oružjem, koja ne zna da je Beretta 92 FS službeni pištolj američkih vojnih snaga.
Sama činjenica da je model 92 FS zamijenio nakon 75 godina u službi "Uncle Sama" dokazani i danas omiljeni Coltov pištolj M 1911 kalibra .45 ACP poznatiji kao Government model odjeknula je u svijetu oružja poput bombe. Uz sve američke proizvođače vatrenog oružja poput Colta, Smith & Wessona i Rugera odluka o izboru talijanskog pištolja kao službenog oružja posljedično je dovela do sve veće popularnosti Berette 92 FS i među civilnim strijelcima te porasta zanimanja mnogih policijskih službi diljem svijeta.
Dakako, ne treba zanemariti niti utjecaj holywoodskih filmova posebice mega popularnog serijala "Lethal Weapon" s Melom Gibsonom i Dannyjem Gloverom u naslovnim ulogama policajaca. Scene iz prvog dijela serijala u kojima se njih dvojica prepiru oko prednosti oružja (Glover, stariji, zastupa revolver, a Gibson, mlađi, ide u korak s trendovima te zastupa pištolj, naravno Berettu 92 FS) gotovo su antologijske.

Ustaše

Malo drukčija priča od one uobičajeno predočene na Internetu (valjda prvi puta, jer do sada je prevladavala samo demonizacija ili apologetika).

1. ustaški pokret je nastao 1929 kao reakcija na tlačenja Hrvata u monarhističkoj Yu. Dakle- radi se o reakciji, a ne pro-akciji.

2. od početka je bio prirepak talijanskoga fašizma

3. ne pripada fašističkim pokretima jer nije imao svoju fašističku ideologiju. Nema ustaške "biblije", a ni izgrađenoga svjetonazora koji bi se temeljio na rasnim teorijama 19.st. (socijalni darvinizam, prekrojeni Gobineau,..), kao i desnim totalitarizmima koji su nastali kao reakcija na lenjinizam-staljinizam. Po svom svjetonazoru, ustaški je pokret difuzan, a možda i anakron.

4. ustaša je bilo izvan ondašnje Jugoslavije koja stotina (s Pavelićem je došlo u Hrvatsku nekih 140 ljudi). Tijekom rata broj je ustaša varirao-najčešće je bio kojih 30 do 50 k, a kasnije, ad hoc pridruživanjem dijela domobrana, oko 70 k .

5. stigmatizacija svih ustaša kao "zločinaca" je besmislica i
antihrvatsko sranje. Dio ustaša je neprijeporno počinio ratne
zločine i sve ostalo, dok je velik dio (zanimljivije je pitanje koji)
bio koliko-toliko pouzdana vojska, a možda i najbolji dio vojske NDH. To treba razlikovati od "divljih ustaša" koji su radili pljačke i ubojstva "po ćejfu".

6. NDH je kao kvislinška država veći dio svoga postojanja
imala malu količinu suvereniteta. Usporedbe sa Čehoslovačkom u slučaju sovjetske okupacije su primjerene. Ako se pak zbog rasnih zakona NDH proglašava "zločinačkom državom"-taj je pojam glup. NDH je bila desna totalitarna država ograničenoga suvereniteta, koja je, što se zločinaca tiče, manje zločinačka od SSSR-a, ili, kad smo kod sadašnjice, Kine, Sjeverne Koreje i Kube.

7. "Velikoga plana" za istrjebljenje Srba u NDH jednostavno-nije
bilo. Radilo se o politici etničkoga čišćenja ("seobe za Srbiju"), te o nekoliko slučajeva pokolja koji nisu sankcionirani. Ostalo je bila ili srpska pobuna (često i prije 10. travnja), ili verbalni radikalizam Mile Budaka koji je ionako bio bez političke moći.
Ustaše su htjeli očistiti Hrvatsku i BH od Srba- ali nije postojao
nikakav sustavan plan pokolja ili istrjebljenja. Područje za koje bi ustaše (kao organizacija) mogli biti optuženi za sustavan genocid je progon Cigana/Roma, kao i Židova (ovo drugo uglavnom zbog njemačke presije).

8. nakon poraza u 2.svj.ratu, ustaški je pokret uglavnom tavorio. Preživjeli visoki dužnosnici su se pasivizirali u inozemstvu, i osim manjega broja očajničkih pokušaja (Križari, Ljubo Miloš i Kavran), nisu bili ozbiljna oporba komunističkom jugo-režimu.

9. hrvatska je politička emigracija često označavana od komunističkih protuha kao "ustaška". No, nema previše dokaza za potkrjepu takve tvrdnje. I oni hrvatski emigranti koji su pribjegli terorističkim činima (Miro Barešić, npr.) teško da mogu biti okarakterizirani kao "ustaše". Jedan je dio emigracije (razne HOP-HUP-..organizacije) prihvatio dio ustaške ikonografije: Pavelićeve slike, "idealna granica" NDH, znakovlje,...-no radi se o drugačijoj pojavi. I Lenjin
je prihvatio ikonografiju mlohavih socijaldemokrata Belgije ili Švicarske, pa ne spada zbog toga u isti lonac s njima.

10. od 1960-ih, najčešće je djelovanje protiv "ustaštva" bilo djelovanje protiv hrvatstva koje je htjelo samostalnu hrvatsku državu-i po najdemokratskijim standardima. Udbaški kriminalci (Arkan, ..) su ubili veći broj hrvatskih političkih emigranata, uz suradnju država Francuske, njemačke i Britanije.
Dakle, moglo bi se reći da se radi o kriminalnoj uroti jugo-krvnika i Hrvatima "naklonjenih zemalja"-što se i pokazalo u prošlom ratu.

Klavir

Prvi je klavir, kako se smatra, izumio talijanski graditelj čembala Bartolomeo Cristofori (1665-1731) početkom 18. stoljeća. On je, naime, 1709. godine objavio opis i crtež klavira opremljenog osobitim povratnim mehanizmom s pomoću kojega se batić, nakon udara u klavirsku žicu, istog trenutka vraćao u početni položaj. Osim toga, batić je odmah bio spreman da bude iznova aktiviran, čak i u slučaju kad bi sviračev prst ostao mirovati na tipki. Svirač na klaviru mogao je izravno upravljati jakošću zvuka koji je proizveo jer je ona izravno visila o snazi njegovoga udarca o tipku. Suprotno tome, čembalist nije mogao mijenjati snagu zvuka jer su žice čembala proizvodile zvuk na načelu trzanja. Izrada klavira razvila se najprije u Njemačkoj. Glavni proizvođač bio je graditelj orgulja Gottfried Silbermann (1683.-1753.) koji je vrlo dobro poznavao i samog Bacha. Na jedom takvom Silbermannovom klaviru svirao je tad već ostarjeli kompozitor prilikom svojega posjeta caru Friedrichu Velikom u Potsdamu. U nekoliko daljnjih desetljeća klaviri su se izrađivali isključivo u Njemačkoj. Jedan od najcjenjenijih graditelja glasovira i orgulja bio je Johann Stein (1728.-1792.). I sam vrstan glazbenik, Stein je usavršio klavirski mehanizam te izradio instrumente na kojima su s oduševljenjem svirali i Mozart i Beethoven. Godine 1783. John Broadwood (1732.-1812.) prvi je patentirao pedale na klaviru, što je omogućilo sviraču da nogom regulira mehanizam kojim se do tada upravljalo rukom ili koljenom. Taj je mehanizam podizao prigušivače tako da je zvuk kojega su proizvodile klavirske žice mogao biti jak ili pak prigušen. Četrdeset godina kasnije Parižanin Sebastien Erard (1752.-1831.), graditelj prvog francuskog klavira iz 1777. godine, izumio je konačni oblik klavirskog mehanizma na dvostrukom povratnom načelu. Posljednji korak u razvoju klavira sastojao se u osobitom rasporedu klavirskih žica. Godine 1855. glasoviti je graditelj glazbala Steinway klaviru dao i njegov današnji izgled.

Kako zakrpati gumu??

Kada guma pukne trebala bi se zakrpati i trebao bi se naći uzrok njenog pucanja tako da se pucanje ne ponovi. Uzroci pucanja mogu biti brojni, od starosti gume do trnja koje je zašlo toliko duboko u gumu da oštećuje zračnicu. Neki ljeniji će odmah stavljati novu zračnicu jer tko je vidio mučiti se sa krpanjem kad nova zračnica kota svega 20 kn. Ali time problem nije riješen jer će i ta guma vjerojatno puknuti iz istog razloga kao i ona prije. Zato kad Vam pukne guma nemojte to shvatiti neozbiljno.

Znači, kad pukne guma najprije se treba kotač demontirati s bicikla pa onda se treba s felge skinuti vanjska guma i izvući zračnica. Nakon toga se treba provjeriti gumu s vanjske i unutarnje strane da nema u njoj trnja, stakla, kamenčića... bilo čega što može uzrokovati pucanje gume. Ako nađete što od nabrojanoga odstranite to. Ukoliko niste našli ništa znači da razlog pucanja nije u tome.

Jedan od razloga pucanja može biti oštećena zaštitna folija koja je položena na unutarnjoj strani felge i koja štiti zračnicu od žbica. Ako je ta folija oštećena onda je jako vjerojatno da je uzrok pucanja gume žbica. To sanirajte tako da nabavite novu foliju ili ako vam je jednostavnije da felgu iznutra oblijepite duck power tapeom koji će štititi zračnicu od žbica.

Iako se na prvi pogled čini da je kupovina zračnice ekonomski isplativija jer krpanje ipak oduzima vrijeme to nije tako. Recimo da jedna zračnica košta 20 kn, a jedan obični set za krpanje s više zakrpa i ljepilom dođe 15 kn. što nam nalaže logika: je li nakon pet pucanja gume isplativije dati 100 kn za zračnice nekom bike shopu ili sebe nagraditi s 85 kn više u džepu?

Postoje dvije vrste zakrpa za gume. One obične s ljepilom i takozvane glueless zakrpe koje su mnogo jednostavnije za korištenje, no i malo skuplje od običnih.

Prvo ću objasniti kako se vrši krpanje s običnim zakrpama pa ću onda objasniti kako s "neobičnim".

Pretpostavimo da je kotač skinut s bicikla i da je zračnica izvučena iz gume. Prvo se treba naći gdje je rupa. Napumpajte gumu i po sluhu i opipu nađite rupu na gumi. A možda ćete moći vidjeti rupu i golim okom. Nakon što ste našli rupu slijedi proces krpanja:

- obična zakrpa: uzmite brusni papir i odstranite masnoću sa zračnice u krugu od četiri centimetra okolo rupe. To činite laganim pokretima da ne poderete ili razrežete zračnicu ukoliko je papir grub.

Činite to dok guma ne postane hrapava. Ne dirajte taj dio više rukama i pazite da se ne zaprlja. Kapnite kap ljepila na probijenu zračnicu i lagano prstom razmažite po onom području koje ste očistili brusnim papirom, ali pazite da prstima ne dodirujete očišćeni dio - dakle, samo preko ljepila.

Ostavite sa strane desetak minuta da se ljepilo osuši i - još uvijek ne stavljajte zakrpu! Potom uzmite zakrpu i pažljivo prekrijte zakrpom probušeni dio zračnice i to tako da rupa bude otprilike u sredini. Ako ste uspjeli u tome - odlično! Ako niste - već je kasno... Jako pritisnite to mjesto da se što bolje uhvati i - to je to!

Provjerite da zračnica i dalje ne pušta na možda nekom drugom mjestu. Ako pušta, ponovite postupak, a ako ne, vratite zračnicu u gumu. Prije vraćanja zračnice, još jednom provjerite rukom unutrašnjost gume da provjerite nije li to što je probušilo vašu gumu i dalje unutra. Takvo krpanje traje oko 20 minuta. Najviše vremena otpada na čekanje da se ljepilo osuši.

- glueless patch: uzmite brusni papir i odstranite masnoću sa zračnice u krugu od četiri cm unaokolo rupe. To činite laganim pokretima da ne poderete ili razrežete zračnicu ukoliko je papir grub. Činite to dok guma ne postane hrapava. Ne dirajte taj dio više rukama i pazite da se ne zaprlja. Izvadite zakrpu iz pakiranja, odlijepite je, nalijepite na oštećeno mjesto ciljajući tako da rupa bude u sredini. Kad ste nalijepili zakrpu pritisnite je i držite tako pet minuta. Nakon toga vratite sve kako je bilo, napumpajte gumu i spremni ste za pokret. Takvo krpanje traje najviše deset minuta.

Moj život nakon tjedan dana naslovnice blog.hr

Nakon naslovnice moj život više nije isti: komadi me salijeću i traže me autograme, da im se potpišem na guz, a može i na sisu, tete u dućanu daju mi najsvežiji kruh uz osmijeh, makar ne imale zuba, konobarice me uslužuju prvog makar ušao zadnji u kafanu, dj na radiju pušta moju najdražu pjesmu, oblaci na nebu sklanjaju se suncu da mi obasja lice dok koračam kao u snu....

Pitam se: što će biti kad dođem na kuuul listu!?!?!?!?!??

Građevinska dozvola - Kako do građevne dozvole?

ŠTO JE GRAĐEVNA DOZVOLA?
Građevna dozvola je dokument (upravni akt - rješenje) na temelju kojega se može započeti gradnja građevine. Njima se utvrđuje da je glavni, odnosno idejni projekt izrađen u skladu s propisima i utvrđenim uvjetima koje mora ispunjavati građevina na određenoj lokaciji te da su ispunjeni svi potrebni preduvjeti za gradnju.
KOJI ZAKONI UREĐUJU POSTUPAK IZDAVANJA GRAĐEVNE DOZVOLA?
Postupke izdavanja građevne dozvole uređuje Zakon o gradnji.
TKO IZDAJE GRAĐEVNU DOZVOLU?
Građevnu dozvolu izdaje ured državne uprave u županiji, odnosno ured Grada Zagreba, nadležan za poslove graditeljstva na čijem području se građevina gradi, ako Zakonom o gradnji ili posebnim zakonima nije drugačije određeno. Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja izdaje građevne dozvole za sljedeće građevine: građevine prometa i veza, energetske građevine, vodne građevine, industrijske građevine, građevine za postupanje s otpadom i građevine za posebne namjene.

POPIS UREDA DRŽAVNE UPRAVE PO ŽUPANIJAMA
U KOJIM SLUČAJEVIMA MINISTARSTVO ZAŠTITE OKOLIŠA I PROSTORNOG UREĐENJA MOŽE PRENIJETI NADLEŽNOST ZA IZDAVANJE GRAĐEVNE DOZVOLE ŽUPANIJSKOM UREDU ODNOSNO UREDU GRADA ZAGREBA?
Ako se gradi ili rekonstruira pojedinačna građevina za koju je zaduženo izdavati građevne dozvole Ministarstvo, ono može prenijeti nadležnost izdavanja građevne dozvole županijskom uredu, odnosno uredu Grada Zagreba, nadležnom za poslove graditeljstva.
TKO IZDAJE GRAĐEVNU DOZVOLU ZA GRAĐEVINE KOJE SE GRADE NA PODRUČJU DVIJU ILI VIŠE ŽUPANIJA?
Ako se građevina gradi na području dviju ili više županija, građevnu dozvolu izdaje županijski ured ili ured Grada Zagreba nadležan za poslove graditeljstva kojem je investitor podnio zahtjev za izdavanje građevne dozvole,a u suglasnosti sažupanijskim uredima ostalih županija ili Gradom Zagrebom na području kojega se građevina gradi.
U KOJIM IZNIMNIM SLUČAJEVIMA SE MOŽE GRADITI BEZ GRAĐEVNE DOZVOLE I NA KOJE SE GRAĐEVINE TA ODREDBA ZAKONA ODNOSI?
Napomena: Ovaj dio je izmjenjen novim zakonom o gradnji pa molimo kontaktirati MZOPU ili lokalni ured državne uprave.
I) U slučaju neposredne opasnosti od velikih prirodnih nepogoda ili ratnih i drugih razaranja, tijekom tih događaja i neposredno nakon njihova prestanka bez građevne dozvole mogu se graditi one građevine koje služe sprječavanju djelovanja tih događaja, odnosno uklanjanju štetnih posljedica.

Građevina se mora ukloniti kad prestane potreba za njom. Ako je potrebno da ta građevina ostane kao stalna, za nju se mora naknadno ishoditi građevna odnosno lokacijska dozvola.
II) U slučaju oštećenja građevine djelovanjem velikih prirodnih nepogoda ili ratnih i drugih razaranja , građevina se može,
neovisno o stupnju oštećenja, vratiti u prvobitno stanje bez građevne dozvole, u skladu s građevnom dozvolom na temelju koje je izgrađena. Tijelo graditeljstva dužno je u tu svrhu organizirati stručnu pomoć i nadzor nad radovima.
III) Bez građevne dozvole, ali uz predhodno ishođenje lokacijske dozvole, mogu se graditi sljedeće građevine:
- pomoćne građevine razvijene građevinske (bruto) površine do 50 m2 i visine sljemena do 4 m, koje se grade na građevnoj čestici stambene zgrade ili obiteljske kuće za koju je izdana građevna dozvola,
- gospodarske građevine razvijene građevinske (bruto) površine do 100 m2 , širine 6 m i visine vijenca do 4 m, namijenjene isključivo za poljoprivrednu djelatnost,
- građevine protugradne obrane,
- građevine za sigurnost plovidbe (objekt signalizacije) i objekti koji služe opskrbi i održavanju objekata plovidbe (mol, pristanište, prilazni put, kućica za agregat, spremište za čamce i dr.),
- ceste koje služe za eksploataciju šume, naftonosnog polja i druge eksploatacije,
- potporni zid građevinske visine do 1,50 m,
- grobnice izvan groblja,
- kiosci i druge građevine gotove konstrukcije do 12 m2 građevinske (bruto) površine,
vrtne sjenice do 12 m2 građevinske (bruto) površine,
- nadzemni mali i pokretni spremnici ukapljenoga naftnog plina kapaciteta do 5 m3,
- dječja igrališta,
- ograde visine od 1,80 m i više i ograde s ulične strane visine 1,00 m i više ako se njome ograđuje uglovna građevna čestica,
- nadstrešnice za sklanjanje ljudi u javnom prometu,
- reklamni panoi od 6 m2 i više,
- kabelski i zračni priključci na niskonaponsku i TK mrežu kao i vodovi kojima se postojeća građevina priključuje na komunalne instalacije (vodovod, kanalizaciju, plinovod i parovod),
privremene građevine za potrebe sajmova i javnih manifestacija,
- grobnice na groblju,
- okućnice (uređenje).
IV) Ministar može po potrebi, osim spomenutih, utvrditi i druge slučajeve gradnje za koje nije potrebna građevna dozvola.
TKO PODNOSI ZAHTJEVE ZA IZDAVANJE GRAĐEVNE DOZVOLE?
Zahtjev za izdavanje građevne dozvole podnosi investitor.
ŠTO JE POTREBNO ZA PODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA GRAĐEVNU DOZVOLU?
Zahtjevu za izdavanje građevne dozvole investitor prilaže:

- dokaz da ima pravo graditi na određenoj nekretnini,
- glavni projekt u četiri primjerka, s potvrdom da je izrađen u skladu s posebnim uvjetima, odnosno s odredbama posebnog zakona i drugim propisima kada je to izričito propisano posebnim zakonom, osim kad se radi o postupku izdavanja lokacijske dozvole koje je odredilo tijelo državne uprave nadležno za poslove prostornog uređenja, sukladno dokumentu prostornog uređenja, usklađenost glavnog, odnosno idejnog projekta utvrđuje tijelo nadležno za izdavanje građevne dozvole. U tom slučaju potvrda propisana posebnim uvjetima nije potrebna.
- pisano izvješće o kontroli glavnog projekta,
- potvrdu o nostrifikaciji i
- popis stranaka.
ŠTO INVESTITOR MORA PRILOŽITI ZAHTJEVU ZA IZDAVANJE GRAĐEVNE DOZVOLE ZA OBITELJSKU KUĆU?
Zahtjevu za izdavanje građevne dozvole za obiteljsku kuću investitor prilaže:

- dokaz da ima pravo graditi na određenoj nekretnini,
- glavni projekt u četiri primjerka, s potvrdama kada je to određeno,
- potvrdu o nostrifikaciji i
- popis stranaka.
ŠTO SE SMATRA DOKAZOM INVESTITORA DA IMA PRAVO GRAĐENJA NA ODREĐENOJ NEKRETNINI?
Pravo građenja na određenoj nekretnini investitor dokazuje:

- izvatkom iz zemljišne knjige,
- ugovorom ili odlukom nadležne državne vlasti na temelju koje je investitor stekao pravo vlasništva, pravo građenja ili pravo služnosti,
- ugovorom o ortakluku sklopljenim s vlasnikom nekretnine, čiji je cilj zajednička gradnja ili preuređenje građevine,
- ugovorom o koncesiji kojim se stječe pravo gradnje,
- pisanom suglasnosti vlasnika postojeće građevine u slučaju rekonstrukcije, dogradnje, nadogradnje i preuređenja (adaptacije) te građevine, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno,
- pisanom suglasnosti fiducijarnog vlasnika izdanom dotadašnjem vlasniku nekretnine.
ŠTO SE SMATRA USKLAĐIVANJEM GLAVNOGA, ODNOSNO IDEJNOG PROJEKTA S POSEBNIM ZAKONIMA I PROPISIMA?
Glavni, odnosno idejni projekt prije podnošenja zahtjeva za izdavanje građevne, odnosno načelne dozvole, mora biti usklađen s odredbama posebnih zakona i drugih propisa, odnosno s posebnim uvjetima kada je to izričito propisano posebnim zakonom.
TKO I KADA PRIBAVLJA POTVRDU O USKLAĐENOSTI GLAVNOGA, ODNOSNO IDEJNOG PROJEKTA S POSEBNIM ZAKONIMA I PROPISIMA?
Tu potvrdu pribavlja investitor, odnosno projektant jedino kad je posebnim zakonom izričito propisana obveza davanja potvrde o usklađenosti glavnoga, odnosno idejnog projekta s posebnim uvjetima ili s odredbama posebnoga zakona.
KOJE POTVRDE NA GLAVNI PROJEKT PRIBAVLJA INVESTITOR, ODNOSNO PROJEKTANT ZA OBITELJSKU KUĆU?
Na glavni projekt za obiteljsku kuću investitor, odnosno projektant, ovisno o mjesnim prilikama, pribavlja potvrdu o:

- mogućnosti priključenja na niskonaponsku i TK mrežu,
- mogućnosti priključenja na komunalne instalacije (vodovod, kanalizacija, plinovod i parovod) i dozvolu nadležnog državnog tijela za zaštitu spomenika kulture ako se obiteljska kuća gradi u naselju ili u dijelu naselja koje je zaštićeni spomenik kulture kao zaštićena urbanistička cjelina.
KADA NIJE POTREBNA POTVRDA O MOGUĆNOSTI PRIKLJUČKA?
Ako se obiteljska kuća namjerava izgraditi na području za koje je na snazi detaljan plan uređenja, potvrda o mogućnosti priključenja nije potrebna.
TKO UPUĆUJE INVESTITORA ILI PROJEKTANTA KOJE POTVRDE USKLAĐENOSTI JE DUŽAN PRIBAVITI?
Tijelo graditeljstva dužno je na zahtjev investitora ili projektanta, prije podnošenja zahtjeva za građevnu dozvolu, obavijestiti od kojih tijela državne uprave i pravnih osoba je potrebno pribaviti posebne uvjete i potvrde.
U KOJIM SLUČAJEVIMA POTVRDA PROPISANA POSEBNIM ZAKONOM NIJE POTREBNA I TKO U TOM SLUČAJU UTVRĐUJE USKLAĐENOST GLAVNOGA, ODNOSNO IDEJNOG PROJEKTA?
Ako je elemente zahvata u prostoru koji proizlaze iz posebnih zakona i propisa u postupku izdavanja lokacijske dozvole odredilo tijelo državne uprave nadležno za poslove prostornog uređenja, sukladno dokumentu prostornog uređenja, usklađenost glavnoga, odnosno idejnog projekta s tim elementom utvrđuje tijelo nadležno za izdavanje građevne dozvole. U tom slučaju potvrda propisana posebnim zakonom nije potrebna.
TKO DAJE IZJAVU O USKLAĐENOSTI I ŠTO ONA MORA SADRŽAVATI?
Izjavu o usklađenosti glavnoga, odnosno idejnog projekta s odredbama posebnih zakona i drugih propisa, odnosno posebnim uvjetima kada je to izričito propisano posebnim zakonom, u pisanom obliku daje projektant, odnosno glavni projektant.

Izjava sadrži sljedeće:

- ime ovlaštenog arhitekta ili ovlaštenog inženjera, odnosno tvrtke, i adresu projektanata, odnosno glavnog projektanta,
- oznaku rješenja o upisu u Imenik ovlaštenih arhitekata, odnosno imenike ovlaštenih inženjera Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu,
- oznaku projekta,
- riječi: “ovaj projekt je usklađen s…” te u nastavku tih riječi odredbe posebnih zakona i drugih propisa, odnosno posebne uvjete s kojima je projekt usklađen, datum izdavanja izjave, potpis i pečat ovlaštenog arhitekta, odnosno ovlaštenog inženjera i ovlaštenika pravne osobe projektanta odnosno glavnog projektanta.
KOME INVESTITOR MOŽE POVJERITI KONTROLU GLAVNOGA PROJEKTA?
Kontrolu glavnoga projekta investitor može povjeriti samo revidentu, osobi koja je ovlašteni arhitekt ili ovlašteni inženjer s najmanje deset godina radnog iskustva u struci, koji se istakao u projektiranju složenijih građevina ili radova ili je na drugi način dao veći doprinos tehničkoj struci. Revident je odgovoran da projekt ili dio projekta za koji je obavljena kontrola zadovoljava zahtjeve Zakona o gradnji.
ZA ŠTO SE OBAVLJA KONTROLA?
Kontrola glavnog projekta, ovisno o vrsti građevine, mora se obaviti s obzirom na:
- mehaničku otpornost i stabilnosti,
- zaštitu od buke,
- uštedu energije i toplinsku zaštitu.
TKO DAJE OVLAŠTENJE ZA OBAVLJANJE KONTROLE PROJEKATA I NA KOJE VRIJEME?
Ovlaštenje za obavljanje kontrole projekta daje ministar i ono vrijedi pet godina, a na zahtjev revidenta može se produžiti. Postupak za dobivanje ovlaštenja propisan je Pravilnikom o uvjetima i mjerilima za davanje ovlaštenja za obavljanje kontrole projekata
KADA REVIDENT NE MOŽE OBAVITI KONTROLU PROJEKTA?
Revident ne može obaviti kontrolu projekta u čijoj je izradi u cijelosti ili djelomično sudjelovao ili ako je taj projekt u cijelosti ili djelomično izradila pravna osoba u kojoj je zaposlen.
KOJA JE DUŽNOST REVIDENTA PO OBAVLJENOJ KONTROLI PROJEKTA?
Revident koji obavi kontrolu projekta dužan je o tome sastaviti pisano izvješće i ovjeriti dijelove projekta prema Pravilniku o kontroli projekata.
ŠTO REVIDENT U IZVJEŠĆU MOŽE ZAHTIJEVATI?
U izvješću o obavljenoj kontroli revident može zahtijevati da:

- prije početka izvođenja određenih radova obavi kontrolu dijela izvedbenog projekta koji se odnosi na te radove,
- obavi pregled izvedenih radova u određenoj fazi gradnje.

O obavljenoj kontroli, odnosno pregledu revident je dužan sastaviti pisano izvješće.
KADA ZAHTJEVU ZA IZDAVANJE GRAĐEVNE DOZVOLE NIJE POTREBNO PRILOŽITI PROJEKTE KOJIMA SE DAJE KONAČNO TEHNIČKO RJEŠENJE GRAĐEVINE ILI NJEZINA DIJELA?
Zahtjevu za izdavanje građevne dozvole za građevinu ili njezin dio kada se gradi do određenog stupnja dovršenosti nije potrebno priložiti projekte kojima se daje konačno tehničko rješenje građevine ili njezina dijela.
ŠTO JE POSEBNA GRAĐEVNA DOZVOLA I KADA JU JE POTREBNO ISHODITI?
Za privođenje konačnoj namjeni poslovnog prostora građevine ili njezina dijela, koja je prvotno izgrađena samo do određenog stupnja dovršenosti, potrebno je imati posebnu građevnu dozvolu.
Projektna dokumentacija, ishođenje građevinske dozvole, Lokacijska dozvola, Građevinska dozvola, Uporabna dozvola

Smog

Pojam "smog" je nastao kombiniranjem riječi smoke i fog, tj. dim i magla.

"Londonski smog" - 1952. g. 5 - dnevna magla nad Londonom uzrokovala je cca 4000 smrtnih slučajeva uslijed respiratornih bolesti. Konstituenti goriva su C, H, S (pogotovo za ugljen) i minerali. Izgaranjem, odnosno oksidacijom nastaju produkti: CO2, H2O, SO2 i mineralni ostatak, odnosno pepeo. Nadalje, u atmosferi je moguća reakcija: 2SO2 + O22SO3 Normalno se ova reakcija u atmosferi odvija vrlo sporo, ali u prisutnosti čestica pepela odvija se znatno brže (kataliza procesa).

Čestice pepela također kataliziraju proces pretvorbe vodene pare u formu aerosoli. Aerosoli su fino raspršene sitne čestice tekuće ili čvrste tvari u zraku. Tada u atmosferi dolazi do kontakta aerosoli vode i sumpornog trioksida: SO3 + H2O (aerosol) H2SO4 (aerosol) Nastali aerosol sumporne kiseline vrlo je sitan i udisanjem dolazi do kontakta s plućnim tkivom kojega ozbiljno oštećuje.

Važno je da je za pojavu "londonskog smoga" potrebno istovremena prisutnost SO2, H2O i pepeo. Zbog izrazitog sinergizma, istovremeno djelovanje ove tri komponente mnogo je snažnije od "zbroja" njihovih pojedinačnih djelovanja.

FOTOKEMIJSKI SMOG - "LOS ANGELES SMOG"

Produkti motornih vozila: H2O, CO2, CO, CxHy (neizgoreno gorivo), NOx, olovni spojevi

Fotokemijski smog je mješavina primarnih i sekundarnih onečišćivača koji se stvara kada primarni smog koji se uglavnom sastoji od dušikovih oksida (uglavnom NO) i hlapljivih organskih spojeva bude izložen Sunčevu zračenju. Mješavina koja nastane sastoji se od više od 100 spojeva među kojima su najvažniji ozon, peroksiacetilnitrat PAN, dušikovi oksidi, aldehidi, ketoni i drugi.

Posljedice su, uz smanjenje vidljivosti, opće agresivno i nadražujuće djeovanje zbog čega dolazi i do brojnih zdravstenih problema (izravni utjecaj na vidni aparat i respiratorni sustav te brojni neizravni utjecaji).

Fotokemijski smog je u izravnoj vezi s masovnim prometom u velikim centrima. Kako je prvo primjećen u Americi (SAD), upravo tamo su prvo uvedene mjere zaštite.

CASE STUDY - SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

Clear Air Act 1970 - od 1975 svi novi automobili obavezno opremljeni katalizatorom. Koncentracija gotovo svih produkata bila je u padu prema kraju osamdesetih (ali ne dovoljno). Ugljikov monoksid pao za 40% unatoč udvostručenju broja automobila, emisije olova se snizile sa >200.000 t 1970. g. na <20.000 t 1990. godine.

Rezultati uvedenih mjera su prikazani sljedećom tablicom. 1975 1991 Promjena
Sumpor dioksid, ppm 0,0132 0,0075 43 % pad
Dušični oksidi, ppm 0,021 0,021 1% pad
Ugljik monoksid, ppm 10 6 40 % pad
Ozon, ppm 0,147 0,115 22 % pad
Čestice, µg/m3 63 47 25 % pad
Olovo, µg/m3 0,68 0,048 93 % pad


Sljedeća tablica prikazuje pooštravanje standarda za emisije ispušnim plinovima motornih vozila u SAD (National Tailpipe emission). Ugljikovodici
(grama po milji) NOx (grama po milji)
1975 1,5 (0,9) 3,1 (2,0)
1980 0,41 (0,41) 2,0 (1,0)
1985 0,41 (0,41) 1,0 (0,4)
1990 0,41 (0,41) 1,0 (0,4)
1995 0,25 0,4
2003 0,125a 0,2a

Plinska turbina

Plinsko-turbinski pogon kopnenih vojnih vozila
Pod utjecajem brzog razvitka, usavršavanja i primjene plinske turbine u mnogo područja, često se postavlja pitanje bi li se ta vrsta motora mogla uporabiti kao mali pokretački stroj, osobito u cestovnom prometu, tj. za teretna vozila, traktore, autobuse, osobna vozila te za razna vojna vozila


Tenk M1 pokreće plinska turbina



Načelno vrijedi općenita spoznaja kako su motori s tekućim gorivom po svojoj prirodi strojevi velikih radnih mogućnosti, dakle pogodni za velike učinke. To je utemeljeno uglavnom kroz dva stajališta.
Kao prvo, prilikom smanjenja gabarita stroja radi radne sigurnosti, osobito pri visokim temperaturama i zbog njih uzrokovanih promjena oblika, potrebni razmaci između pokretnih i nepokretnih dijelova se ne mogu prema želji smanjiti, što znači kako su ti gubici u malim motorima veći.
Takvi i slični razlozi predstavljaju stajališta koja vode do gradnje turbina. Parna turbina u izvedbi malih gabarita pa prema tome i malih snaga, ima nekoliko glavnih nedostataka; najviši tlak i ostali ekonomični rastući radni oblici (npr. regeneracijsko predgrijavanje, međupregrijavanje itd.) jedva da se mogu uporabiti pri malim snagama. Povećanjem početnog tlaka, duljina lopatice se još više smanjuje i visoki stupnjevi se gotovo ne mogu postići te bi radi toga takve komplikacije pri malim učincima značile prevelik trošak.
Mnogi od spomenutih utjecaja, koji umanjuju ekonomičnost, ne postoje pri uporabi plinske turbine. Plinska turbina radi ekonomičnije ako je početni tlak veći te ne dolazi do kondenzacije.

Oblici izvođenja male plinske turbine
Uobičajeni izvedbeni poredak male turbine sastoji se od jednog radijalnog kompresora i jedne aksijalne turbine na jednom vratilu. Između njih se nalaze jedna, dvije ili po opsegu razdijeljene više komora izgaranja, u kojima izgara dovedena zapaljiva smjesa s komprimiranim zrakom. Pritom se nastali plinovi razvijaju ispred turbine i djeluju na rub turbine, tj. na njezine lopatice. Višak energije pritom može izaći kroz turbinsko vratilo.

Plinska turbina AGT-1500 iz američkog tenka Abrams



Varijante koje su nastale izvedbom malih turbina zbog poboljšanja ekonomičnosti radnog procesa, predstavljaju promjenu izvedbenog oblika pojedinih dijelova postrojenja. Tako su nastale, npr. razne izvedbe protočnih strojeva (aksijalni i radijalni kompresori, aksijalne i radijalne turbine).
Posebno pogodna izvedba pokazuje se konstrukcija s dvije turbine, od koje jedna sa što je moguće manjom promjenom u broju okretaja pokreće kompresor, dok druga u funkciji pogonske turbine daje korisnu snagu.
Prednost dvoturbinskog poretka za motorna vozila proizlazi iz zahtjeva da se održi relativno konstantni tlak plina radne turbine, koji je neovisan o mjenjajućem broju okretaja. S druge strane, na jednoturbinskom poretku, na kojem se s vratilom na kojem su montirani turbina i kompresor, pokreće i radni stroj, dakle kod motornih vozila preko reduktora koji prenosi snagu na kotače, sa smanjenjem broja okretaja vratila u isto vrijeme se smanjuje i broj okretaja kompresora, tako da odnos tlaka, a time sposobnost rada rapidno pada. Time bi ponovno ubrzanje turbine nakon pada broja okretaja znatno dulje trajalo. Iz tog razloga se razvoj malih turbina u inozemstvu povezuje u mnogo slučajeva s dvije turbine, koje se montiraju jedna iz druge.
Pruža se niz mogućnosti promjena u konstrukciji plinske turbine zamjenom radijalnog kompresora aksijalnim, prelaskom na više stupnjeve kompresija, a i isto tako i na turbini uporabom radijalnog protočnog turbinskog stupnja umjesto uobičajeno uporabljene aksijalne turbine kao i povećanjem broja turbinskih stupnjeva. Zadaća je konstruktora otkriti najpogodniju izvedbu za definiranu svrhu, pri čemu treba obratiti pozornost na cijenu izvedbe, koja je razumljivo viša kod višestupnjevitih izvedbi kompresora u odnosu na jednostupanjske izvedbe, kao i zahtjevi ekonomičnosti, propisa itd. Poznato je kako aksijalni kompresor posjeduje strmije karakteristike od centrifugalnog kompresora te je u njegovom slučaju veća neekonomičnost.

Motor MB 873 Ka 501 i transmisija za tenk LEOPARD 2



Prednost aksijalne izvedbe s daljnjim razvitkom radijalnih kompresora postaje sve manja te se danas sve više cijene prednosti pri malim učincima, osobito mogućnosti zadovoljenja potrebe s jednim jedinim stupnjem kompresora, tako da je većina malih turbina opremljena i s radijalno-protočnim kompresorskim rotorima (impelerima). U toj izvedbi aksijalna turbina s ovakvim odnosima, tj. s izvana malom visinom lopatica ne može biti izvedena s dobrim stupnjem djelovanja. Iskustva s takvim sporohodnim turbinama još su ograničena i njihova primjena je ograničena na male izvedbe, ali pojedinačna mjerenja koja su poznata dala su dobre stupnjeve djelovanja i u izvjesnoj mjeri mnogo obećavajućih osobina.

Pogonska goriva plinskih turbina
Veliki utjecaj na cjelokupni način izvedbe kao i na pomoćne agregate, mogu naravno biti uporabljena goriva. Poznata je jedna posebno dobra strana plinske turbine da može biti pogodna za gotovo svako gorivo. Plinska goriva koja su za ekonomično izgaranje u plinskim turbinama posebno pogodna za vozila dolaze malo u obzir, zbog toga što su vezana za obilna postrojenja za proizvodnju i spremnike. Ako se, doduše, pretpostavi usavršeni sustav boca kao spremnik za visokokomprimirane visokovrijedne plinove s ogrijevnim vrijednostima u visini od 7000 kcal/m3 i više, kao što mogu biti postignuti kod takozvanog Reich-plina (bogatog plina) tada mogu i takva motorna goriva dobiti na važnosti.

Načelo rada plinske turbine za primjenu u tenkovima



Tekuća goriva kao benzin, kerozin (uglavnom rabljen u inozemstvu), plinsko ulje i dizel najpogodnija su za plinske turbine, ali i teža ulja sve do bunker-ulja već su s uspjehom uporabljavana. Njihovo izgaranje može, osobito kod predgrijavanja, biti iskorišteno; uklanjanje ostatka izgaranja i taloženja kod promjenjivog pogona predstavlja, posebno kod motornih vozila u razvitku, izvjesne zadaće. Pritom su najkritičnije pojave korozije, koje nastaju putem Vanadium pentoxyola i slično te koje su vrlo štetne. Svejedno, treba se nadati kako će u dogledno vrijeme i taj problem preradom goriva i krute sirovine gdje vrući plin okružuje dijelove, biti riješen.
Što se tiče krutih goriva, u razmatranje za izgaranje dolazi ugljena prašina, bilo od mrkog ugljena ili kamenog ugljena, premda kada je riječ o uporabi za motorna vozila to izgleda na početku odbojno.

Gubici plinskih turbina u maloj izvedbi
Prilikom istraživanja pojedinačnih svojstava male plinske turbine, kao najvažnije se postavlja pitanje ekonomičnosti. To nije samo zbog toga što je zahtjev konkurentnosti na kraju krajeva pod utjecajem potrošnje goriva, već i zbog toga što je stupanj ekonomičnosti radnog procesa plinske turbine jedan od temeljnih svojstava. Tu se izrazito razlikuje stupanj djelovanja procesa koji uvjetuje potrošak topline i troškovi pogona, tj. ekonomičnosti, koji je uz sve to pod utjecajem cijene toplinske energije uporabljenog goriva.
Stupanj djelovanja plinske turbine je uvjetovan s tri djelomična stupnja djelovanja:
turbinskog
kompresorskog i
stupnjem djelovanja izgaranja u komori izgaranja.

Specifične snage sadašnje generacije tenkova



Nadalje, odlučujuća je početna temperatura dekompresije u odnosu na tlak procesa. Postavlja se pitanje je li povoljno pritom znatno povećati stupnjeve djelovanja turbine i kompresora jer oni, mnogo više nego što odgovara njihovoj vlastitoj promjeni, utječu na stupanj djelovanja cijelog pogona. U drugu grupu gubitaka ubrajaju se gubici zbog nužnih kanala različite geometrije, gubici u rasporu između lopatica i trenja struje.

Ekonomičnost malih turbina
Od prethodno spomenutih nedostataka malih turbina, kod kojih male mjere i male snage neizbježno spuštaju stupanj korisnosti, potrebno je odvojiti isto tako ekonomski utjecajne parametre koji u izvjesnom smislu poput izbornih vrijednosti, u većoj ili manjoj mjeri, trebaju biti razmatrani kako bi se određeni razvojni ciljevi, npr. jednostavnost gradnje ili mala težina postrojenja, po mogućnosti mogli održati. Ovamo pripadaju izravne izborne veličine, kao npr. odnosi tlakova, čiji je utjecaj na konstrukciju već prethodno bio spomenut ili temperatura plina i ostalih pogonskih oblika, koji na velikim turbinama djelomično predstavljaju problem i koji su s jedne strane zbog ekonomičnosti, a s druge zbog sigurnosti pogona ili nepredvidive komplikacije u izradi, isto tako ograničene kao i kod malih izvedbi. Za povećanje ekonomičnosti plinske turbine važna su tri čimbenika: poboljšanje pojedinačne korisnosti, povišenje radne temperature i iskorištavanje ispušnih plinova, koji se u međusobnom odnosu trebaju povezati s pitanjem koliko se oni mogu primijeniti na malu turbinu, a posebno na pogonsku turbinu vozila.

Tenkovski motori
U taktičkoj pokretljivosti tenka, jednu od važnijih uloga ima upravo pogonski motor, koji je definiran sa svojim performansama, pouzdanošću te pogodnošću za eksploataciju i održavanje. Tenkovi svoju visoku učinkovitost postižu zahvaljujući istovremenosti paljbene moći, pokretljivosti te oklopnoj i specijalnoj zaštiti. Pokretljivost tenka u kombinaciji s paljbenom moći i oklopnoj zaštiti zapravo je i najvažnija osobina tenka. Za elementarnu procjenu pokretljivosti tenka obično se koristimo specifičnom snagom, tj. snagom motora u odnosu na masu tenka. Za suvremene glavne borbene tenkove MBT (Main Battle Tanks) zahtijeva se da im specifična snaga bude u granicama 20 kW/t. Ovako visoke specifične snage omogućuju i visoku žilavost tenka na bojišnici koja se manifestira u brzoj promjeni položaja nakon ispaljenja projektila. Ako se podsjetimo kako se masa tih tenkova nalazi u području 40-65 t, onda jasno proizlazi da tenkovski motor za ovu skupinu tenkova treba imati snagu od oko 1000 kW i više.

Austinova plinska turbina za pogon teretnog kamiona snage 500 KS



Tenkovi u II. svjetskom ratu uglavnom su se koristili Otto motorima. Prvi uspješni tenkovski motor (4-taktni, dizel) bio je ruski V-2 razvijen potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća. Iznimno uspješna primjena tog motora na tenku T-34 u II. svjetskom ratu dovela je u poslijeratnom razdoblju do potpunog istiskivanja Otto motora kao tenkovskog pogonskog stroja. U odnosu na Otto motor, dizel motor se pokazao ekonomičnijim, manje sklon požarima te pouzdaniji u eksploataciji. Pozitivno iskustvo u konstrukciji i eksploataciji tog motora znatno je utjecalo na konstrukciju i daljnji razvoj dizelskog motora za nove tenkove. Za današnje najsuvremenije ruske tenkovske motore može se reći da su zapravo usavršena inačica motora V-2.

Primjena plinske turbine u tenkovima
Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sve veći konkurent dizelskom motoru postaju plinske turbine. Korištenje plinske turbine za pogon tenkova razmotreno je prvi put u Njemačkoj pred kraj II. svjetskog rata. Tu ideju su kasnije preuzeli Britanci pa su početkom pedesetih godina proveli ispitivanje jedne plinske turbine u tenku Conqueror, ali bez nekog većeg uspjeha. Idući pokušaj primjene plinske turbine za pogon tenkova izveden je u SAD-u. Američka vojska je 1961. zaključila ugovor s tvrtkama Ford i Solar za razvoj turbine snage 441 kW (600KS).
Temeljni moduli plinske turbine za primjenu na tenkovima su:
kompresor s turbinom kompresora
komora izgaranja
izlazna turbina
izmjenjivač topline - rekuperator
reduktor broja okretaja.

Mala plinska turbina Artouste Mk113



Zrak iz atmosfere se kompresorom tlači i preko rekuperatora ubacuje u komoru izgaranja, gdje se ubrizgava gorivo i gdje dolazi do izgaranja. Produkti izgaranja prvo pokreću turbinu za pogon kompresora, zatim pokreću izlaznu turbinu te preko rekuperatora izlaze u atmosferu. U rekuperatoru, produkti izgaranja dio topline, koja nije utrošena na turbinama, predaju svježem zraku prije ulaska u komoru izgaranja. Time se smanjuju gubici topline, odnosno povećava učinkovitost turbine te smanjuje temperatura, odnosno toplinsko zračenje ispušnih plinova iz turbine. Brzine vrtnje vratila izlazne turbine su vrlo velike i kreću se i do 50 000 okr./min. pa se preko reduktora brzina mora smanjiti na prihvatljivu brzinu oko 3000 okr./min. Iako se plinske turbine tih tvrtki nisu pokazale prilagođene za ugradnju u tenkove, američka je vojska sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća opet zaključila ugovor s tvrtkom Avco Lycoming koji je rezultirao razvojem plinske turbine oznake AGT-1500 snage 1100 kW (1500 KS). Ta turbina je prvo ispitivana na podvozju tenka M48, a tvrtka Chrysler ju je prihvatila za ugradnju u njihovu inačicu tenka na natječaju za razvoj tenka XM1 za američku vojsku, koji je kasnije uveden u naoružanje pod nazivom M1 Abrams.

Motor tenka T-72, M84 i M84A
Ruski tenk T-72 pripada III. generaciji tenkova i nalazi se u naoružanju mnogih država. Tenk T-72 ima masu od 41 t pa i s motorom relativno male snage postiže veliku specifičnu snagu tenka od 14 kW/t. Motor se odlikuje malim dimenzijama i malom masom (oko 1000 kg bez sustava za hlađenje). Zahtijevano srednje vrijeme između otkaza MTBF (Mean Time Between Failure) za taj motor iznosi 200 moto-sati.

Motor tenka LEOPARD 2
Motor tenka LEOPARD 2 je proizašao iz nastavka razvojnog programa MBT-70 koji je počeo još 60-ih godina prošlog stoljeća zajedno sa SAD-om, da bi se kasnije odustalo od njega te svaka od zemalja nastavila sa samostalnim razvojem. Njemačka tvrtka MTU je tim motorom uspješno parirala ruskom T-72 jer je ostvarena specifična snaga od 20 kW/t. Spomenutim motorom ostvaruje se ubrzanje tenka od 0 do 32 km/h za svega 6 s, a maksimalna brzina na tvrdoj podlozi iznosi 72 km/h.

Motor tenka LECLERC

Hyperbar dizelski motor UDV8X-1500 za tenk LECLERC



Za pogon tenka LECLERC usvojena je kombinirana izvedba motora: dizelsko-plinska turbina, tzv. hyperbar dizelski motor. Kod tog motora turbokompresor se pokreće energijom ispušnih plinova i plinova koji se stvaraju u dodatnoj komori izgaranja. Ta vrsta motora odlikuje se brzim prihvaćanjem opterećenja pa je i to jedan od razloga što LECLERC mase 53 t može ubrzati od 0 do 32 km/h za svega 5,5s.
Prednosti i nedostaci plinskih turbina u primjeni na kopnenim vozilima u odnosu na klipne motore

Prednosti:
1. Povoljnija raspodjela okretnog momenta.
2. Jednostavnija konstrukcija. Plinska turbina u odnosu na klasične klipne motore ima znatno manji broj dijelova. U usporedbi sa 6-cilindričnim benzinskim motorom iste snage, plinska turbina ima samo oko 20% dijelova.
3. Manja težina i gabariti. Neprekidnost radnog procesa omogućuje dobivanje velikih snaga pri relativno malim dimenzijama turbine. Ta prednost ima čisto teoretski karakter. Ugradnja plinske turbine u automobil komplicira se s težinom i gabaritima reduktora, zračnih i plinskih vodova, toplinskog izolacijskog sloja što u cjelini gledano zahtijeva nešto veće težine i gabarite od klipnog motora.
4. Potpunije izgaranje. Zbog neprekidnog dovoda viška svježeg zraka gorivo u potpunosti izgara. Ispušni plinovi ne sadrže štetni ugljični monoksid (CO) i dušični monoksid (NO).
5. Nepotrebno hlađenje tekućinom. Plinske turbine se hlade zrakom i zato nije potrebno izvođenje posebnog sustava za hlađenje.
6. Veća pouzdanost u eksploataciji. Ta prednost je u uskoj vezi s manjim brojem dijelova. Kod Otto motora najveći broj nedostataka pojavljuje se na sustavu za paljenje. Kod plinske turbine cijeli se sustav za paljenje svodi na elemente potrebne za njezino puštanje u rad.
7. Manja potrošnja maziva. Klasični klipni motori troše nekoliko puta veću količinu maziva od plinske turbine. Razlog tome je potreba za znatno većim brojem ležajeva i zupčanika kod Otto i Diesel motora.
8. Manji radni pritisci. Obično je pritisak zraka 4,2-7 bara, dok pritisak u procesu izgaranja kod Otto motora iznosi 39-53, odnosno, kod Diesel motora 49-70 bara.
9. Jednostavnije održavanje.
10. Mirniji rad jer je okretanje turbine ravnomjerno, s obzirom na to da turbina nema mehanizam koljenastog vratila.
11. Mogućnost korištenja goriva različite vrste i kvalitete.

Nedostaci
1. Manji stupanj korisnosti i veća specifična potrošnja goriva. To je osnovni razlog zašto se plinska turbina malih snaga vrlo sporo uvodi kao pogonski agregat automobila. Stupanj korisnosti se povećava s primjenom izmjenjivača topline, ali se pritom povećavaju težina, gabariti (geometrijske dimenzije) i cijena. Osobito nizak stupanj korisnosti i visoku specifičnu potrošnju imaju turbine pri djelomičnim opterećenjima. Primjenom izmjenjivača topline stupanj korisnosti pri djelomičnim opterećenjima se može znatno poboljšati i dovesti na razinu klasičnih klipnih motora, ali na račun stupnja korisnosti pri punom opterećenju.
2. Visoki brojevi okretaja. Kompresor i turbina rade s visokim brojem okretaja. Želja za smanjenjem težine i gabarita dovodi do daljnjeg povećanja broja okretaja. Plinska turbina Rover 15/60 snage 45kW ima na rotoru kompresora 46 000 okretaja u minuti. Kako bi se dobio optimalni broj okretaja za pogon automobila potreban je reduktor s velikim prijenosnim odnosom. Pritom je nužno osigurati bešumni rad.
3. Veliki protok ispušnih plinova. Kao što je već spomenuto, plinska turbina rabi svježi zrak za izgaranje goriva i za hlađenje u procesu izgaranja. Odvođenje ispušnih plinova zahtijeva, stoga, velike dimenzije ispušnog sustava.
4. Kašnjenje ubrzanja. Pri naglom otvaranju leptira akceleratora dolazi do kašnjenja ubrzanja pri polasku automobila (od 1-2 s) zbog velikih inercijskih momenata rotirajućih masa. Nakon te prijelazne pojave zadano ubrzanje se vrlo brzo postiže.
5. Kočenje motorom nije moguće. Kod plinskih turbina sa slobodnom pogonskom turbinom ne postoji čvrsta veza između pogonskih kotača i motora.
6. Buka struje usisnih i ispušnih plinova.
7. Primjena plinskih turbina za serijsku ugradnju u automobil zahtijeva osiguranje kompletnih agregata za zamjenu. Klasični pristup popravka gubi svoj smisao.

Prirođene greške maternice: Anomalije Müllerovih kanala

Prirođeni poremećaji građe (anomalije) ženskih spolnih organa koji nastaju zbog izostanka spajanja, nerazvijenosti ili izostanka razgradnje Müllerovih kanala su česti. Mogu dovesti do neplodnosti, smanjene plodnosti, menstrualnih poremećaja, ponavljanih spontanih pobačaja, prijevremenih poroda, rađanja mrtve djece, endometrioze. Anomalije maternice uočene su kod 1 od 594 plodnih žena (0.17%) te kod 1 od 29 meplodnih žena (3.5%).

Müllerovi kanali
Müllerovi kanali, nazvani po njemačkom fiziologu Johannesu Mülleru (1801-1858), parne su embriološke strukture iz kojih se razvija gornji dio vagine, maternica i jajovodi.
Zajedno s ovim poremećajim mogu se naći i bubrežne anomalije, uključujući izostanak razvoja bubrega, poremećaj smještaja bubrega, potkovasti bubreg itd.

Normalna maternica
Normalna maternica je kruškastog oblika, smještena u zdjelici. Prosječno je 7.5 cm duga, 5 cm široka i 2.5 cm duboka. Iznutra je šuplja i ima debele mišićne zidove. Donja trećina maternice uronjena je u vaginu i naziva se vrat maternice (cervix uteri). Gornji dio se naziva fundus i u njemu se oplođena jajna stanica razvija u dijete.
Prosječno 0.1-3.2% žena ima abnormalnu građu maternice. Ove abnormalnosti se očituju drugačijim izgledom maternice i prirođene su greške, što znači da se ne stječu tijekom života već se žena s njima rađa. Mnoge žene koje imaju prirođenu grešku maternice niti ne znaju za to ako ne utječe na oplodnju, razvoj djeteta i porođaj.

Anomalije Müllerovih kanala
Ove greške nisu čest uzrok neplodnosti, ali se često uspješno liječe. Pacijentice s ovim greškama imaju veću učestalost neplodnosti, ponavljanih spontanih pobačaja u prvom tromjesečju trudnoće, usporen rast djeteta u maternici, neuobičajene položaje fetusa, prijevremenog poroda i zadržane posteljice. Dijagnostičkim postupcima se utvrđuje o kojoj se greški radi i može li se ispraviti kirurškim postupkom.

Embriologija
Tijekom razvoja djeteta u maternici, dva parna Müllerova kanala razvijaju se u strukture ženskog spolnog sustava: jajovode, maternicu, vrat maternice i gornje dvije trećine vagine. Jajnici i donja trećina vagine razvijaju se iz drugih struktura. Potpuno i pravilno oblikovanje Müllerovih kanala u organe ovisi o tri faze razvoja:
-organogeneza - odnosno 'stvaranje organa'; ako se u ovoj fazi oba Müllerova kanala ne razviju potpuno maternica neće biti razvijena (bilateralna hipoplazija), a ako se razvije samo jedan kanal, nastaje jednoroga maternica (unilateralna hipoplazija).
- fuzija je proces spajanja donjeg dijela parnih Müllerovih kanala tijekom kojih se oblikuju maternica, vrat maternice i gornji dio vagine. Ukoliko se spajanje Müllerovih kanala ne ne obavi ili ne dovrši, ovisno o stupnju poremećaja nastaju dvoroga ili dvostruka maternica.
- resorpcija septuma - jest razgradnja zida na mjestu gdje se spajaju Müllerovi kanali - ovaj zid se mora razgraditi kako bi se oblikovala jedinstvena šupljina maternice. Ako se zid ne razgradi, posljedica je septirana (podijeljena) maternica.

Zašto nastaju anomalije maternice?
Uzrok prirođenih grešaka maternice uglavnom nije poznat. Vjeruje se kako okolišni čimbenici kojima je majka izložena tijekom trudnoće mogu imati utjecaja na razvoj maternice djeteta. Jedan od poznatih uzroka anomalija je dietilstilbestrol (DES).
Postoje dokazi o genetskoj sklonosti razvoju anomalija maternice. Primjerice Elias i suradnici su utvrdili kako 2.7% prvih rođakinja žena s prirođenim anomalijama maternice i same imaju takve anomalije. Ovako nizak broj navodi na zaključak kako za razvoj maternice nije odgovoran jedan, već niz gena.

Pobol i smrtnost
Postojanje anomalija Müllerovih kanala nije povezano sa značajno većim pobolom i smrtnošću u usporedbi s općom populacijom. Određeni tipovi anomalija mogu povećati pobolijevanje, primjerice kada pacijentice imaju zatvorene ili djelomično zatvorene Müllerove kanale pa menstrualna krv ne može izaći iz spolnih organa i nakuplja se u vagini (hematosalpinx), maternici (hematocolpos) ili kroz jajovode izlazi u trbušnu šupljinu i povećava vjerojatnost od endometrioze. Osim toga, poprilično je česta povezanost anomalija Müllerovih kanala i bubrežnih poremećaja poput izostanka razvoja jednog bubrega. Liječnička pomoć se najčešće zatraži zbog neplodnosti ili ponavljanih spontanih pobačaja, a ne bubrežnih problema.

Građa
Anomalije Müllerovih kanala najčešće se dijele u sedam kategorija:
I - hipoplazija/ageneza - ova kategorija uključuje potpun izostanak razvoja maternice i njena vrata (ageneza) ili njihov nepotpun razvoj (hipoplazija). Najčešći oblik je Mayer-Rokitansky-Küster-Hauser sindrom kod kojeg nije razvijena ni maternica ni vrat maternice ni gornji dio vagine. Pacijentice s ovim sindromom zbog potpunog nedostatka organa za razmnožavanje nemaju mogućnost trudnoće, no budući su jajnici razvijeni medicinskom intervencijom se mogu uzeti jajne stanice pacijentice, umjetno se oploditi sjemenom partnera te unijeti u maternicu druge žene koja je voljna iznijeti trudnoću za pacijenticu.
II - jednoroga maternica (uterus unicornis) - nastaje zbog potpunog ili nepotpunog razvoja jednog Müllerovog kanala. Ukoliko se jedan kanal nepotpuno razvije, a to je slučaj kod 90% pacijentica, od njega nastaje zakržljali rog maternice čiji unutarnji sloj (endometrij) može, ali ne mora biti prisutan. Ako je zakržljali rog zatvoren, može se prezentirati kao povećana masa u zdjelici i zahtijevati kirurški zahvat. Kad je suprotni zdravi rog potpuno razvijen, vjeruje se kako je moguća trudnoća i porod na termin.
Ovo je rijetko stanje i čini svega 1-2% abnormalnosti maternice. Jednoroga maternica je upola manja od normalne i žena ima samo jedan jajovod. Obično su prosutna oba jajnika jer se razvijaju iz drugih struktura.
III - dvostruka maternica (uterus didelphys) - posljedica je potpunog nespajanja oba Müllerova kanala. Svaki rog maternice je potpuno razvijen i gotovo normalne veličine. Prisutna su dva vrata maternice, a može postojati i vodoravni ili okomiti zid u vagini.
Kirurški zahvat je metoda liječenja, ipak budući je svaki rog potpuno razvijen, opisane su potpuno dovršene trudnoće bez intervencije.
IV - dvoroga maternica (uterus bicornis) - nastaje zbog djelomičnog nespajanja Müllerovih kanala. Ako se središnji zid proteže do gornjeg ruba vrata maternice onda se radi o maternici s dva roga i jednim vratom (bicornis unicollis), a ako se zid proteže u vrat maternice, onda imamo maternicu s dva roga i dva vrata (bicornis bicollis). Ovaj drugi slučaj se razlikuje od dvostruke maternice po tome što je vudljiv određen stupanj spajanja rogova, dok je kod dvostruke maternice odvajanje uvijek potpuno. Osim toga, rogovi kod dvoroge maternice nisu potpuno razvijeni; tipično su manji nego kod dvostruke maternice. Određenom broju pacijentica može se pomoći kirurškim zahvatom.
Kod ove greške maternica nije kruškolika već ima oblik srca, s malim ili velikim urezom na vrhu. Zbog toga dijete ima manje prostora za rast nego u normalnoj maternici.
V - septirana maternica - zid koji u početku razvoja postoji između dva roga maternice ne razgradi se potpuno već i dalje postoji. Zid može biti djelomičan ili potpun, a ako je potpun proteže se do gornjeg ruba vrata maternice. Zid može biti građen od mišićnih stanica (miometrija) ili vezivnog tkiva. Pacijentice sa septiranom maternicom imaju najveću učestalost reproduktivnih komplikacija. Razlikovanje između septirane i dvoroge maternice je bitno jer se septirana liječi rezanjem zida pomoću instrumenta koji se uvodi kroz vaginu (transvaginalna histeroskopska resekcija), dok je za kirurški zahvat kod dvoroge maternice potreban pristup kroz kožu trbuha.
VI - uterus arcuatus - ima jednu šupljinu maternice s udubljenim ili ravnim vrhom maternice (koji je normalno ispupčen) zbog čega nastaje malo udubljenje na vrhu. Ovaj oblik maternice se često smatra normalnom varijantom jer nije povezan s povećanim rizikom od gubitka trudnoće ili drugim komplikacijama povezanim s drugim kategorijama anomalija Müllerovih kanala.
VII - anomalije povezane s dietilstilbestrolom - nekoliko mlijuna žena liječeno je diestilstilbestrolom (DES), estrogenskim analogom za sprječavanje pobačaja, između 1945 - 1971. Lijek je povučen iz uporabe kad je uočeno njegovo negativno (teratogeno) djelovanje na razvoj spolnih organa muških i ženskih fetusa. Poremećaj razvoja maternice uočen je u čak 15% ženske djece čije su majke uzimale DES tijekom trudnoće. Poremećaj se očituje nizom abnormalnih nalaza uključujući nepotpun razvoj maternice i šupljinu maternice u obliku slova T. Pacijentice mogu imati različite abnormalne poprečne grebene, suženja vrata maternice, abnormalnim žlijezdama u vagini i povećanim rizikom od vaginalnog karcinoma.

Dijagnoza
Sumnja o postojanju anomalija Müllerovih kanala može se pojaviti u različitim kliničkim situacijama. Kod novorođenčadi i djece prva prezentacija može biti velika opipljiva masa u trbuhu, zdjelici ili vagini kao posljedica zatvorenih spolnih organa i nakupljanja sluzi.
Adolescentice se liječniku javljaju zbog odgođene prve menstruacije i/ili nakupljanja krvi u spolnim organima zbog zatvorenih spolnih organa. Mnoge pacijentice imaju cikličku bol u vrijeme menstruacije, ali krv ne može izaći zbog poremećaja građe.
U reproduktivnoj dobi žene se liječniku javljaju zbog neplodnosti, ponavljanih spontanih pobačaja ili prijevremenih poroda. Povremeno se anomalije slučajno otkriju tijekom dijagnostičkog postupka zbog drugih tegoba ili tijekom kirurškog zahvata za sterilizaciju.
Ovisno o simptomima i nalazu ginekološkog pregleda, naručuju se daljnje pretrage.
Kriteriji za rzlikovanje pojedinih poremećaja građe maternice temelje se na izgledu šupljine maternice i njena gornjeg dijela (fundusa). Tipično je prva pretraga ultrazvuk preko kože trbuha (transabdominalno) ili pomoću sonde koja se uvodi u vaginu (transvaginalno). Dvodimenzionalnim ultrazvukom greške se mogu dokazati, ali negativan nalaz ne isključuje mogućnost poremećaja. Noviji trodimenzionalni ultrazvuk omogućuje pouzdanije rezultate. Histerosalpingografija (HSG) je radiološka pretraga tijekom koje se kroz vaginu i vrat maternice u šupljinu maternice uvodi posebna kontrastna boja koja ispunjava maternicu i jajovode. Ako su jajovodi otvoreni, boja će kroz njih izaći u trbušnu šupljinu, što je uredan nalaz. Kad se uštrca boja, rentgenskim uređajem se snima zdjelica i trbuh. Kontrastna boja se dobro prikazuje ovakvim snimanjem te se prema obliku i kretanju boje donose zaključci o obliku ženskih spolnih organa. Može se napraviti više fotografija i na taj način pratiti napredovanje boje kroz organe. HSG se obično izvodi unutar prvih deset dana nakon početka menstrualnog ciklusa (par dana nakon završetka menstruacije). Greške se mogu uočiti ovom metodom, ali pozitivni nalazi često nisu dovoljno detaljni da bi se zaključilo o kojem se točno poremećaju radi. Magnetska rezonancija (MR) smatra se standardom za prikazivanje anomalija maternice jer pruža slike mekih tkiva visoke rezolucije. Omogućuje i prikaz mokraćnog sustava i uočavanje eventualnih bubrežnih poremećaja.

Liječenje
Potreba za korekcijom anomalija maternice najčešće se javlja zbog nepolodnosti. Ukoliko se pretragama dokaže anomalija maternice, savjetovanjem s ginekologom dobijaju se informacije o pojedinom tipu anomalije i mogućnostima liječenja. Ukoliko se poremećaj može ispraviti operacijskim zahvatom, moguće metode, ovisno o slučaju, su laparoskopski zahvat (uvođenje instrumenta laparoskopa kroz kožu trbuha i operiranje pod kontrolom TV monitora), histeroskopski zahvat (uvođenjem operacijskog aparata kroz vaginu) te klasični kirurški zahvat koji počinje rezom na trbuhu.
Histeroskopski zahvat zamjenjuje pristup kroz trbuh (abdominalna metroplastika) te je današnja metoda izbora za liječenje prirpđenih grešaka maternice. Ne samo zbog dobrih rezultata na kasniju plodnost već i zbog bržeg oporavka, zmanjenja pobola nakon zahvata, manjih troškova, izostanka ožiljaka na trbuhu i maternici, kraćeg intervala od zahvata do začeća, načina poroda (izbjegavanja carskog reza).
Trudnice s ovim anomalijama maternice trebaju češće ginekološke kontrole i strogo se pridržavati liječnikovih preporuka.

Posljedice anomalija maternice
Na plodnost
Uterus arcuatus nema utjecaja na ishod trudnoće i žena rađa živorođeno dijete u 83% slučajeva. Septirana maternica ima mnogo veću učestalost spontanih pobačaja te se živorođena djeca rađaju u 62% žena. Dvoroga maternica ima sličan postotak živorođene djece (63%), ali ne povećava učestalost spontanih abortusa. Jednoroga i dvostruka maternica imaju slab ishod trudnoće - 40% živorođenčadi. Ovakav nizam postotak vjerojatno je posljedica male šupljine maternice, abnormalne mišićne mase maternice ili abnormalnih krvnih žila. Nema dokaza kako uklanjanje zida u maternici pomaže kod primarne neplodnosti (gdje žena nikako nije uspjela začeti), ali izgleda kako pomaže u sprječavanju ponavljanih pobačaja. Mnogi centri danas preporučuju ukloniti zid u maternici prije nego se počne s metodama potpomognute oplodnje. Ishod umjetne oplodnje kod pacijentica s Müllerovim anomalijama maternice sličan je onome kod opće ženske populacije, ali je uočeno kako se kod njih javlja veći broj prijevremenih poroda i carskih rezova. Kad se podvrgnu postupcima umjetne oplodnje, pacijentice s ovim anomalijama imaju znatno nižu učestalost trudnoće (8.3%) u usporedbi s drugim kandidatkinjama (24.8%).
Na gubitak trudnoće
Defekti građe maternice povećavaju rizik od problematičnih trudnoća, uključujući gubitak ploda u drugom i trećem tromjesečju, učestaliji prijevremeni porod i komplivirane položaje djeteta u maternici. Među ženama koje su spontani pobačaj imale tri ili viže puta nalaze se anomalije Müllerovih kanala u 8-10%. Veća sklonost ponavljanim spontanim abortusima može biti posljedica poremećaja krvnih žila maternice koje ne podržavaju razvoj embrija i posteljice, smanjen volumen šupljine maternice te njena nedovoljna mišićna masa.
Na vrstu porođaja i položaj fetusa u maternici
Znanstvenici koji su tijekom osam godina pratili ishod trudnoće u žena s Müllerovim anomalijama maternice zabilježili su veliku učestalost carskih rezova (83%) te nepravilan položaj fetusa u 80% (zadak 61%, poprečni položaj 11%). U prijašnjim trudnoćama pacijentice iz ove studije u povećanom broju su rađale djecu prije termina (13%), imale ponavlajne spontane abortuse (9%) i gubitak djeteta u trećem tromjesečju trudnoće (59%). Kad su pacijentice detaljnije pregledane kako bi se utvrdile pridružene bubrežne enomalije, nađene su u 11% žena i to najčešće jednostrani izotanak razvoja bubrega (pacijentica ima samo jedan bubreg, drugi se nije razvio).

Walt Disney - tip koji je izmislio Šilju, Paju Patka, Miki Mausa i ostalu hrpetinu likova iz bajke

05.12.1901, Chicago, Illinois, SAD
Walter Elias Disney

Otac američke čarolije, jedan od idejnih nositelja 'sretnih pedesetih'. Privatno, vječni dječak koji se u vrtu igra s vlakićima, poslovno, nemilosrdna parna lokomotiva.


Howard Hughes u svijetu animacije, dvadesetostoljetni pionir i inovator, moderni Ezop, kako ga vole nazivati i otac koncepta obiteljske zabave u 43 godine karijere, zajedno sa svojim timovima prikupio je 48 Oscara i 7 Emmya, osnovao najspektakularniji i najkićeniji zabavni park na svijetu, ali i prokazivao vlastite suradnike animatore kao 'proklete komunjare', prisvajao rad Uba Iwerksa kao svoj i tretirao suradnike na izrazito diskriminirajuć način. Dječak koji je kao i mali Perica iz Golikove komedije svoj prvi novac zaradio tako što je susjedu narisao konja, i kao mali prislanjao uho na tračnice ne bi li čuo vlakove, odrastao je u beskrupuloznog magnata koji ne preza ni pred čim kako bi izgradio najveće i najskuplje carstvo tragove kojeg danas nalazimo čak i na coverima pašteta.

Walt Disney se rodio 1901. u obitelji Flore i Eliasa Disneya u Chicagu. Waltov je otac, Amerikanac irskog porijekla, 1906., razočaran nasiljem u Chicagu, preselio s obitelji na farmu u Marceline u Missouriju. Walt je tamo razvio ljubav prema crtanju, a prvi novac koji je u životu zaradio kapnuo je tako što mu je jedan od susjeda, umirovljeni doktor 'Doc Sherwood', platio da nariše njegovog konja Ruperta. Osim prema crtanju, Walt se, zbog pruge Atchison, Topeka - Santa Fe, koja je prolazila kroz njegov gradić, a i zbog ujaka koji je bio vlakovođa, zaljubio i u vlakove. Disneyi su živjeli u Marcelinu četiri godine, a zatim 1910. preselili u Kanzas, gdje se Walt zaljubljuje u vodvilj i film.

1917. je Elias kupio dionice tvornice želea O-Zell u Chicagu, pa je mali Walt krenuo u tamošnju srednju školu i paralelno na noćni tečaj crtanja. Za srednjoškolske novine je crtao stripove koji su uglavnom bili patriotski obojani, a zbog fascinacije domovinom, sa šesnaest se godina ispisao iz škole ne bi li se priklučio vojsci. No bio je premlad, pa su ga odbili, a on se, lažiravši godinu rođenja u rodnom listu, pridružio Crvenom Križu i završio u Francuskoj vozeći ambulantna kola.


Disney predstavlja 'Silly Simphonies', 1935.


Artističku karijeru došao je započeti u Kanzas, gdje je njegov stariji brat Roy radio u banci. Roy mu je preko poznanika 'sredio' posao u Pesmen-Rubin Art studiju gdje je radio reklame za novine, časopise i kina. Tamo upoznaje sramežljivog Ubbea Iwerksa. Ubbe i Walt su se odmah prepoznali, pa je siječnju 1920. oformljena kompanija 'Iwerks-Disney Commercial Artists'. Malo je klijenata bilo spremno prepustiti marketinški posao u ruke dvojcu bez iskustva, pa je Iwerks odustao i otišao u Kansas City Film Ad Company, a Disney se s 40$ u džepu zaputio u LA. Isprva se htio odmoriti od crtanja, pa je obarao vrata studija u gradu želeći postati redatelj. No, svi su ga odbili, pa se vratio animaciji u skromnom studiju u garaži ujaka Roberta.

Nedovršenu verziju jednog crtića 'Alice' poslao je njujorškoj distibuterki Margaret Winkler koja mu je odmah otpisala – naručila je od njega još kratkih animiranih filmova 'Alice In Wonderland'. Disney je odmah potražio brata Roya da mu pomogne s financijama i pozvao Iwerksa u Hollywood. To je bio začetak Disney Brothers' Studija. 1925. zapošljava i mladu Lillian Bounds, koja isprva boji i oslikava celuloid, vremenom mu postaje sekretarica, a 15.07.1925. i supruga.

Serijal 'Alice Comedies' bio je vrlo uspješan. S vremenom su se animirani dijelovi širili nauštrb igranih, a do 1927., kad je ugašen, fokus je uglavnom bio na animiranim likovima, posebno na mačku Juliusu. 1927. Charles B. Mintz, suprug Margaret Winkler, naručuje od Disneya potpuno animirani serijal koji će financirati Universal. Serijal se zvao 'Oswald the Lucky Rabbit'. Nezgrapnog zeku je dizajnirao Ub Iwerks, a uskoro je postao veoma cijenjena animirana roba, tako da se Disney zaputio k Muntzu tražeći povišicu. Ostao je nemalo iznenađen kad je otkrio ne samo da je neće biti, već i da je većina njegove ekipe animatora spremna napustiti ga ako ne prihvati manji honorar. Uostalom, vlasnik prava na Oswalda je bio Universal, a ne Disney.


Oswald, the Lucky Rabbit

Disney se zahvalio Mintzu i tako ostao bez svojih ljudi. Nakon gubitka prava na Oswalda, razvio je novu animiranu zvijezdu – Mickeya Mousea. Ideja za Mickeya javila se odjednom, na povratku kući iz New Yorka, govorio je Walt, premda mnogi tvrde da je Mikijev otac zapravo Iwerks. Miš se u početku zvao Mortimer, animirao ga je Iwerks, no nakon intervencije Lillian Disney, ime je promijenjeno u Mickey Mouse. Prvi crtić s Mikijem bio je nijemi 'Plane Crazy', kasnije je dodan zvuk, pa je prvi zvučni crtić o Mickeyu - 'Steamboat Willie' postigao veliki komercijalni uspjeh. Glas Mickeyu je sve do 1946. posuđivao sam Disney.

1929. lansira seriju muzičkih šortova 'Silly Simphonies'. Pat Powers, koji je pomogao Disneyu s Mickey Mouseom, počeo je uzimati prihode veće no što je Disney smatrao korektnim, pa je Disney ubrzo raskinuo i s Columbijom. Powers je priliku iskoristio kako bi ugrabio Iwerksa koji je ionako bio iznerviran Waltovim svojatanjem zasluga za posao koji je sam radio (Iwerks je crtao do 700 sličica dnevno, a 'Skeleton Dance', prva u nizu 'Silly Simphonies', također je bila njegovih ruku djelo).

1932., Disney je primio specijalnog Oscara za kreiranje Mickeya Mousea, a nakon toga nastali su Pajo Patak, Pluto, Šiljo i ekipa. Kao ko-kreator i producent Mickeya, Disney je postajao sve slavniji, no privatnost je držao sve dalje od očiju javnosti. U to vrijeme najveća mu je želja bila da nakon suprugina spontana pobačaja postane otac. 1933. rođena je Diane Marie, a samo godinu dana kasnije Sharon Mae.


Steamboat Willie, 1937. s uvodnom snimkom pada cepelina Hindenburga

Iako je njegov studio proizveo dva najpopularnija crtića u industriji, Disney nije bio zadovoljan, pa je 1934. počeo kovati planove o dugometražnom crtiću. Kad se to pročulo, ostali iz industrije nastojali su sabotirati sve njegove projekte ne bi li oslabili Disney Studio. No, on je bio uporan, zaposlio mlade, svježe animatore i iskoristio 'Silly Simphonies' kao platformu za eksperimentiranje s realističnom animacijom ljudskih likova, karaktera i specijalnih efekata. Radovi na 'Snjeguljici i sedam patuljaka' su trajali od 1935. do 1937., kad je studiju ponestalo novca, pa je Walt posudio pozamašnu svotu od američke banke.

Film je premijerno prikazan 21. 12. 1937. u LA-ju, te ispraćen burnim ovacijama publike. Crtić kojeg je distribuirala tvrtka RKO Radio Pictures proglašen je najuspješnijim filmom 1938., zaradio je 98 mil$ i 8 Oscara, a financijski ojačan studio preselio se u Burbank. Sljedeća dva projekta -'Pinocchio' i 'Fantasia' - bili su financijska propast, a netrpeljivost između Disneya i animatora sve je više rasla. Stvar je spasio 'Dumbo', koji je iako nije bio planiran kao hit, zaradio velike novce.

U listopadu 1941., nedugo nakon što je 'Dumbo' izišao, SAD su ušle u 2. svj. rat, pa je američka vojska zaposjela Disney Studio za pravljenje filmova za trening i obuku vojnika, ali i kratkiša za podizanje morala vojnika ('Der Fuehrer's Face'), kao i dugometražnih ('Victory Through Air Power'). Do kraja 1940-ih studio se financijski oporavio, pa je započet rad na dugometražnim crtićima: 'Alisa u zemlji čuda', 'Petar Pan' i 'Pepeljuga', te na dva igrana filma o prirodi: 'True-Life Adventures', 1948. i 'On Seal Island'.


Snjeguljica i sedam patuljaka, 1937.

Nakon razilaženja s djelatnicima studija i njihovog štrajka 1941., Disney je počeo osjećati snažno nepovjerenje prema sindikatima, pa je 1947., svjedočio pred komisijom za protuameričko djelovanje protiv trojice bivših animatora: Herberta Sorrella, Davida Hilbermana i Williama Pomerancea optuživši ih da su komunistički agitatori, a uz to je optužio članove glumačkog udruženja da su komunisti.

Tokom 1949. s obitelji se preselio u novu kuću u okolici LA-ja gdje je u dvorištu izgradio minijaturni model željeznice Carolwood Pacific Railroad. Minijaturnu parnu lokomotivu je nazvao Lilly Belle, prema voljenoj supruzi. Kasnih 40-tih, na jednom putovanju u Chicago, nakon vizije svojih zaposlenika kako se zabavljaju s djecom, Disney je nacrtao skicu zabavnog parka nalik već postojećem Children's Fairyland u Oaklandu. U sljedećih pet godina razvijao se projekt Disneyland. Kad je suradniku Herbu Rymanu objašnjavao što hoće, rekao je: 'Herbie, želim da to izgleda kao ništa dosad viđeno na svijetu i želim da bude okruženo željeznicom.' Naravno, ponovno je tražio financije sa svih strana, uključujući i Američku banku, no ovaj put se osigurao: vlakić i tračnice imaginarne kompanije Retlaw bile su isključivo vlasništvo njega i Lillian. Do 1980. primao je 0.60 $ po svakoj osobi koja se vozila u vlakiću.


Der Fuhrer's Face

Osim parka, studio se širio i na ostale oblike zabave. 'Treasure Island' (1950) bio je prvi igrani film, a uslijedili su uspjesi poput '20,000 Leagues Under the Sea' (1954), 'The Shaggy Dog' (1959), i 'The Parent Trap' (1961). Walt Disney studio bio je prvi koji je iskoristio blagodati tv-a, pa 1950. nastaje i prvi tv specijal 'One Hour in Wonderland', a iste godine Walt vodi vlastitu emisiju 'Disneyland' na ABC-ju u kojoj upoznaje publiku s crtićima i Disneylandom. 1955. kreće i dnevna emisija 'Mickey Mouse Club' koja se nastavila u raznim oblicima sve do 1990., a proslavila se kasnijim lansiranjima pop zvijezda Aguilere, Spearsove i Timberlakea.

S vremenom je Disney sve manje vremena posvećivao animaciji, a sve više ostalim projektima: bio je fokusiran na ekspanziju i na pravljenje dugometražnih spektakala. Svi daljnji projekti: 'Lady and the Tramp' (1955.), 'One Hundred and One Dalmatians' (1961) i financijski podbačaji 'The Sleeping Beauty' (1959) i 'The Sword in the Stone' (1963) nastali su bez njegove supervizije, a distribuirala ih je Disneyeva podružnica Buena Vista Distribution, koja je 1955. preuzela distribuciju od RKO-a.

Disneyland, prvi tematski park u svijetu, otvoren je 17.07. 1955. u Anaheimu, gradiću južno od LA-ja, i doživio trenutačni uspjeh. Do sredine 50-ih Disney je producirao i velik broj obrazovnih filmova, primjerice o svemirskom programu u suradnji s NASA-inim dizajnerom raketa Wernherom von Braunom, 'Man In Space' (1955.), a 'Man In the Moon' i 'Mars Beyond' (1957), koji su, osim šire publike, privukle i znatiželjnike iz Sovjetskog svemirskog programa. Eisenhowerova administarcija platila je Disneyu 1956. za knjigu i tv serijal 'Our Friend Atom' ne bi li Amerikancima usadili ljubav prema nuklearnoj energiji.


Walt Disney govori o Disneylandu

Nakon desetljeća truda, 1964., konačno dobiva prava na knjige P.L.Traversa o Mary Poppins. Istoimeni film, kombinacija igrane i animirane forme, ujedno je i najuspješniji Disneyev pothvat 60-ih, a proslavila ga je glazbena tema omiljenih mu izvođača, braće Sherman. 1964. je počeo kupovati zemlju na Floridi, i to pod krinkom raznih fiktivnih kompanija ne bi li snizio cijenu zemljišta. Kasnije se otkrio i naziv projekta, velebnije inačice Disneylanda -Disney Worlda. Bio je to maginarni svijet s pravim gradićem u centru – EPCOT-om (Experimental Prototype City) u kojem bi živjeli ljudi koji tamo rade, a u okolici je planirao izgraditi golf terene, hotele i slično. Osim toga, planirao je izgraditi i golemi ski resort, no osim smrti, u tome su ga spriječili borci za zaštitu okoliša.

Krajem 1966. Disney je prestao raditi: nakon što je dugi niz godina pušio ogromne količine cigareta, dijagnosticiran mu je rak pluća. Primljen je u bolnicu preko puta Disney studija, a 15.12. 1966., deset dana nakon 65. rođendana, umro je od infarkta. Projekte je nastavio voditi brat Roy koji je 1971. otvorio Walt Disney World Resort. Nedugo zatim i Roy je umro.

The Walt Disney Company danas posjeduje 5 odmorišta, 11 tematskih parkova, 2 vodena parka, 39 hotela, 8 filmskih studija, 6 muzičkih etiketa, 11 mreža kablovske televizije i jednu zemaljsku tv mrežu. Disney animacija i dalje se odvija u Disney studiju, kojeg sad posjeduje Pixar.

Filmovi:
Bambi
Dama i skitnica
Dumbo
Luckasti i zabavni
Mač u kamenu
Mary Poppins
Pepeljuga
Petar Pan
Pobuna na farmi

Kupina

Smatra se da potječe iz Europe i Azije odakle se dalje proširila, te je danas prisutna u gotovo svim dijelovima svijeta. Plodovi kupine obiluju hranjivim tvarima, a osim korištenja u svježem stanju služe za spravljanje različitih prerađevina. Zbog svoje aromatičnosti dragocjeni plodovi su osobito omiljeni kod djece.
U većini slučajeva spominjanje kupine asocira nas na od davnina poznatu korovsku biljku protiv koje se čovjek stoljećima borio. Međutim, istina je savim drukčija. Kupina predstavlja cijenjeno voće koje obiluje visokovrijednim hranjivim sastojcima kao što su šećeri, organske kiseline, pektini, celuloza, mineralne tvari i vitamini. Posebno je bogata vitaminom C i u 100 grama sadrži čak 21 gram ovog vitamina. Pored potrošnje u svježem stanju kupina se u velikoj mjeri koristi za spravljanje različitih prerađevina, kao što su: sokovi, sirupi, džemovi, žele, kompoti, pa čak i likeri. Sok od kupina posebno je značajan zbog prisutnosti tvari-betaina, koje potiču rad jetrenih stanica, te štite jetru i žučne puteve od raznih tegoba. Posebna ljekovitost kupine ogleda se u sadržaju organskog željeza i vitamina koji su od velike važnosti za trudnice, dojilje, te osobe u pubertetu i klimakteriju. Stoga, za očekivati je da ćemo najzad shvatiti pravu vrijednost kupine te da će se njenom uzgoju posvetiti znatno veća pozornost, koju ona, uostalom, i zaslužuje.

Posebni zahtjevi
Kupina predstavlja relativno neza-htjevnu voćnu vrstu koja se odlikuje dosta jednostavnim uzgojem. Ipak, o pojedinim čimbenicima moramo voditi računa. Za uzgoj kupine najbolje odgovaraju topli, osunčani položaji, po mogućnosti zaštićeni od vjetra i mraza. Praksa je pokazala da tijekom hladnih zima, kada temperatura padne ispod -12 do -170 C, izdanci kulturnih sorti kupine često pozebu. Međutim, kupina može podnijeti i nešto niže temperature, ali samo u slučaju da one traju kratko. Bolje podnosi sušu od maline, ali ukoliko želimo sigurne i redovite prirode, moramo osigurati dovoljne količine vlage. Za uzgoj joj najbolje odgovaraju pjeskovito-ilovasta tla bogata humusom. Karbonatna i alkalna tla treba izbjegavati.

Sadnja kupine
Sadnja kupine obavlja se od listopada do ožujka na međuredno rastojanje od 3-4 m, dok rastojanje u redu iznosi 1-2 m. Razmak sadnje ovisi o bujnosti sorte, načina uzgoja, plodnosti tla i sl. Za sadnju koristimo sadnice s dobro razvijenim korijenovim sustavom koje polažemo u jamice dubine do 30 cm. Nakon sadnje potrebno je sadnice skratiti na 2-3 dobro razvijena pupa iznad tla, te tlo oko sadnica lagano nagaziti i obvezno zaliti. Dobro je kod podizanja kupinjaka u tlo unijeti 2,5-3 vagona stajskog gnoja i 650 kg NPK gnojiva po hektaru. Inače, kupina se, slično kao i malina, uzgaja u obliku žive ograde uz korištenje naslona. Međutim, možemo je uzgajati i bez naslona, u obliku polugrma, s tim da je spomenuti način prikladan samo za sorte s jakim izdancima koji ne rastu previsoko.
Pošto je kupina nezahtjevna voćna vrsta koja rano dolazi u rod i koja dobro podnosi lošije uvjete uzgoja, za očekivati je da će njena proizvodnja u budućem razdoblju porasti. Ako tome pridodamo jednostavan način uzgoja i "gladno" inozemno tržište koje je nedovoljno opskrbljeno plodovima ovog hranjivog i ljekovitog voća nadati se da će naši poljoprivredni proizvođači uskoro promijeniti mišljenje, te da će uočiti mogućnosti i rentabilnosti koje se kriju iza ove dragocjene voćne kulture.

Rafting

Splavarenje kao način vodnog transporta u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, no moderan pustolovni rafting započeo je na divljim vodama tek potkraj osamdesetih godina i otkrio zapanjujuće ljepote hrvatskih rijeka, do tada znanih samo rijetkim pustolovima kajakašima i ribolovcima. Osnivači kluba Riverfree, pioniri komercijalnih putovanja rijekama i dobri poznavatelji voda u Hrvatskoj, ni sami nisu očekivali toliku popularnost raftinga na rijekama koje rijetko imaju snažne brzake i velike valove. Međutim, tisuće je ljudi iz bliza doživjelo nezaboravnu magiju rijeke, zelene obale, strme kanjone i bistre dubine. Rijeke na kontinentu okružene su gustim šumama i planinama, one blizu mora imaju zelene obale i duboke stjenovite kanjone, a zajedničko im je da su zelene i prozirne do dna. Težina divlje vode je prosječno III. stupnja, samo na Dobri i Uni možete računati na 4. stupanj divlje vode.

Kupa teče iz Nacionalnoga parka Risnjaka između šumovitih brda i bujnih dolina. Za rafting ima dovoljno vode samo u proljeće i nakon jakih kiša.

Dobra ima nadzemni i podzemni tok, a rafting je uvijek prvorazredan jer brane i akumulacijska jezera osiguravaju dovoljan protok vode.

Mrežnica obiluje slapovima, između njih je mirna. U gornjem, kanjonskom dijelu rijeke, rafting uključuje elemente kanjoninga.

Korana nastaje u Plitvičkim jezerima. Nakon jakih kiša i pri topljenju snijega zanimljiva je dionica ispod živopisnih Rastoka i kanjonom nizvodno.

Una je granica između Hrvatske i Bosne, rafting je odličan nizvodno od 20-metarskoga Štrbačkoga buka za visoke vode, malo manje uzbudljiv za niskog vodostaja.

Zrmanja obiluje vodom u proljeće, ljeti se za putovanje najljepšim hrvatskim kanjonom moraju koristiti manja plovila – kanui i kajaci.

Plovidba Krkom u gornjem dijelu nacionalnoga parka moguća je zahvaljujući pritoki Butišnici koju kontrolira brana. Rafting je jedini način da upoznate ovaj netaknuti dio parka, a samo je 12-metarski Bilušića Buk potrebno zaobići po obali.

Vode Cetine tunelom se usmjeruju do elektrane na obali, pa u prirodnom kanjonskom koritu nema puno vode za rafting. Doživljaj je ipak vrijedan zahvaljujući gustoj vegeteciji uz rijeku, bistroj vodi, visokim stijenama, slapovima i špiljama.

INFO Oprema: Raftovi otpornih materijala i dobre pokretljivosti koriste se na svim hrvatskim rijekama. U organiziranom raftingu uključen je voditelj čamca (skipper) te osobna oprema za svakog člana posade: sigurnosni prsluk, neoprenska odjeća i obuća, kaciga i veslo. Rafting nije poželjan na rijekama ili njihovim dionicama koje obiluju uskim prolazima i drugim rizicima te krhkim sedrenim slapovima.




p.s. update by reggie

Ministar poljoprivrede Petar Čobanković & rafting

Crne rupe

Crnu rupu ne možemo direktno vidjeti, jer svijetlost ne može proći horizont događaja. To znači da se moramo osloniti na indirektne dokaze. Drugim riječima, moramo promatrati vidljive objekte čije će nam ponašanje ukazati na nužnost postojanja nevidljivog tijela u njihovoj blizini. Odnosno, vidljivo tijelo se tako ponaša da pokraj njega, jednostavno, mora biti nevidljivi objekt – crna rupa. Mjesta gdje možemo naći takve masivne, kompaktne, tamne objekte su središta galaktika i binarni sistemi koji emitiraju X-zrake. Ako u tim područjima nađemo veliku masu skupljenu u mali volumen i ta je masa tamna možemo pretpostaviti da je to crna rupa.


Vjerujemo da su tamni masivni objekti u središtu galaktika crne rupe iz najmanje dva razloga. Prvo, teško je pomisliti da bi bilo nešto drugo: previše je gusto i tamno da bi bile zvijezde ili zvjezdani skupovi. Drugo, jedina obećavajuća teorija koja objašnjava zagonetne objekte poznate kao kavazari i aktivne galaktike bazira se na tome da takve galaktike imaju supermasivne crne rupe u svojim središtima.

Količina energije koju zrači kvazar tako je velika da se teško ili nikako može objasniti nekim drugim sistemom. Naime, kada materija padne u gravitacijsko polje njezina je brzina, pa zato i energija, u porastu. Ako mnogo materije padne u isto vrijeme i uskovitla se u disku oko crne rupe, trenje između različitih vrsta materije povećava brzinu i time energiju koja, zatim, zrači van. Na taj način materija koja okružuje supermasivnu crnu rupu može zračiti mnogo više energije po gramu goriva nego bilo koji drugi poznati mehanizam, uključujući i nuklearnu fuziju. Tako gledano ovi argumenti snažno sugeriraju da su u središtima tih galaktika crne rupe, ali to još nije apsolutni dokaz.

slike kvazara


Nekoliko otkrića snažno potkrepljuju hipotezu da ovi sistemi sadrže crnu rupu. Prvo, u blizini središta aktivnih galaktika pronađeni su vrlo snažni izvori zračenja mikrovalova (sistem "vodenog masera"). Znanstvenici su, vrlo preciznim mjerenjima, došli do zaključka da vrlo masivni objekti u središtu ovih galaktika imaju radijus nešto manji od pola svjetlosne godine. Teško zamisliti nešto drugo osim crne rupe što bi sadržavalo toliku masu u tako malom volumenu.



Drugo otkriće pruža nam još čvršći dokaz. Proučavajući X-zrake astronomi su otkrili liniju u spektru galaktičkog središta koja ukazuje na nazočnost atoma koji se gibaju izuzetno brzo (oko 1/3 brzine svijetlosti). Osim toga, zračenje koje ovi atomi vrše pomaknuto je prema crvenom dijelu spektra baš na način koji se očekuje od zračenja koje dolazi iz blizine horizonta crne rupe. Ova promatranja bilo bi vrlo teško objasniti na neki drugi način osim pomoću crne rupe.

Potpuno drugačiju klasu kandidata za crne rupe naći ćemo u našoj Galaktici. One su mnogo lakše, stelarne (zvjezdane) mase, koje nastaju, kako se misli, kad zvijezda završi svoj život eksplozijom supernove. Ovakvu crnu rupu, naravno, ne možemo pronaći ako je "samostojeća". Međutim, mnoge zvijezde čine dvostruke sisteme – dvije zvijezde koje se okreću jedna oko druge.

Astronomi su otkrili nekoliko dvostrukih sistema gdje je jedna od zvijezda nevidljiva, pa ipak, mora biti tamo, jer djeluje svojom gravitacijskom silom na vidljivu zvijezdu koja se uslijed toga okreće oko zajedničkog centra gravitacije i masa te nevidljive zvijezde je znatno veća od 3 do 5 sunčevih masa. Ta nevidljiva zvijezda je kandidat za crnu rupu. U dvostrukom sistemu s tako kompaktnim objektom kao što je crna rupa, materija će biti "isisana" iz "žive" zvijezde i formirat će "akrecijski disk" kroz koji će kao kroz vrtlog materija padati prema crnoj rupi. Materija u akrecijskom disku postaje vrlo vruća kako pada sve bliže i bliže crnoj rupi i emitira obilnu količinu zračenja, uglavnom X-zrake. Poznati su mnogi takvi dvostruki sistemi koji emitiraju X-zrake. Vjeruje se da bi mnogi mogli sadržavati crnu rupu.

M84; potpis supermasivne crne rupe


Pretpostavimo da pronađemo jedan dvostruki sistem s X-zračenjem. Kako ćemo znati da je nevidljivi kompaktni objekt crna rupa? Svakako prva stvar koju moramo učiniti je izmjeriti njegovu masu. Mjerenjem orbitalne brzine (brzine kruženja oko nevidljivog partnera), zajedno s još nekoliko stvari, možemo izračunati masu nevidljivog pratioca. (Tehnika je vrlo slična onoj za mjerenje mase supermasivnih crnih rupa u galaktičkim središtima: što se zvijezda brže giba, potrebna je jača gravitacijska sila da je zadrži, stoga i masivniji nevidljivi pratilac.) Ako je masa kompaktnog objekta vrlo, vrlo velika, nema drugog poznatog objekta koji bi to mogao biti osim crne rupe. Obična zvijezda te mase morala bi biti vidljiva, a zvjezdani ostatak kao neutronska zvijezda nije u stanju oduprijeti se gravitaciji i urušava se u crnu rupu. Kombinacijom procjena i detaljnih studija zračenja iz akrecijskog diska može se prikupiti dovoljno snažnih dokaza da je ispitivani objekt uistinu crna rupa.

Bitni činioci nastanka crne rupe su gravitacija i unutrašnji tlak u zvijezdi. Ove dvije stvari se suprotstavljaju jedna drugoj – gravitacijska sila zvijezde privlači materiju na površinu zvijezde želeći da "komadi" materije upadnu u zvijezdu, a unutrašnji tlak zvijezde djeluje prema van, želeći izazvati da se materija razleti izvan zvijezde. Kad su uravnotežene (jednake po snazi) zvijezda će zadržati svoju veličinu: neće se ni urušiti (kolapsirati) niti se proširiti. To je slučaj sa Suncem u ovom trenutku.

Međutim, kad zvijezda potroši svoje nuklearno gorivo gravitacija će pobijediti unutrašnji tlak i zvijezda će se početi polako sažimati ili se brzo urušavati, ovisno o njezinoj unutrašnjoj strukturi. Gravitacija pobjeđuje nad unutrašnjim tlakom, jer se tlak koji je proizvodio vrući plin smanjuje uslijed gubitka energije koju zvijezda emitira.




Zvijezda tako može završiti život kao crna rupa. Hoće li se ili ne urušavanje zaustaviti na nekoj manjoj veličini ovisi o drugom izvoru tlaka (drugačijem od onoga koji izaziva vrući plin) i koji je dovoljno jak da se uravnoteži s pritiskajućom gravitacijskom silom. Postoje i drugi izvori tlaka pokraj onoga koga proizvodi topli plin. Pritiskujući stol iskusit ćete jedan od tih tlakova – stol "gura" gore protiv vas i može podnijeti vašu težinu (gravitacijska sila)! Tlak koji zadržava stol cijelim pod vašom težinom uzrokovan je silama između atoma u stolu.

Osim toga, elektroni u atomu moraju izbjegavati jedan drugoga (npr. ne mogu svi biti u istoj atomskoj "orbiti" – kao što kaže "princip isključenja"). Zato, ako imamo skupinu atoma koji se slobodno kreću oni će, također, izbjegavati jedan drugoga: što je veći pritisak na skupinu elektrona (manji volumen na koji su ograničeni, zbijeni) jači je otpor pritisku – tlak je suprotan vašem pritisku na elektrone.

Bijeli patuljak, NGC 2440

Ovaj tlak "izbjegavajućih elektrona" može biti dovoljno jak da se odupre gravitacijskoj sili zvijezde samo kod zvijezda koje su otprilike mase Sunca. U tom slučaju je zvijezda stisnuta na otprilike dijametar Zemlje. Tako je zvijezda mase Sunca "spriječena" da postane crna rupa kad se uruši do veličine Zemlje, jer je unutrašnji tlak "izbjegavajućih elektrona" (poznati kao "degenerirani elektroni") dovoljno jak da se zvijezda održi. Ova vrsta tlaka ne ovisi o energiji koju sadrži zvijezda – čak i ako zvijezda nastavi gubiti energiju, tlak će biti dovoljno jak da održi zvijezdu. Naše Sunce nikad neće postati crna rupa.

Međutim, ako je zvijezda mase otprilike oko 3 do 5 sunčevih masa, njezina gravitacijska sila bit će veća i tlak "degeneriranih elektrona" nikad neće biti u stanju zaustaviti urušavanje. Pokazalo se da i neutroni poštuju "princip isključenja" i pojavit će se obilje neutrona kad se masivna zvijezda uruši, ali čak ni "degenerirani neutroni" ne mogu zaustaviti kolaps masivne zvijezde. Sve zvijezde preko 3 do 5 sunčevih masa postat će crna rupa, u skladu s trenutnim znanstvenim mišljenjem.

Crne rupe i neutronske zvijezde nastaju smrću masivnih zvijezda koje eksplodiraju kao supernove. Proračuni pokazuju da čvrsti ostaci supernove s masom manjom od tri sunčeve mase postaju stabilne neutronske zvijezde, ali svaki čvrsti ostatak s većom masom urušit će se u crnu rupu, sabijajući svoj sadržaj u singularnost u centru crne rupe, zrcalnu sliku singularnosti Velikog praska iz koje je Svemir rođen.


Još su krajem 18. stoljeća engleski geolog John Michell i francuski astronom Pierre Simone Laplace, neovisno jedan od drugoga, došli na misao o mogućem postojanju "tamnih zvijezda" čija je gravitacija tako jaka da ništa s njih ne može pobjeći. Ako je tijelo dovoljno veliko i gusto ništa s njega ne bi moglo pobjeći. Laplace je došao do toga zaključka razmišljajući o brzini oslobađanja – brzini potrebnoj da neki projektil pobjegne gravitaciji nebeskog tijela.

Brzina oslobađanja ovisi o masi nebeskog tijela (planet, zvijezda, satelit): što je nebesko tijelo masivnije gravitacija je jača i brzina oslobađanja je veća. Za Zemlju ta brzina iznosi 11,2 km/s, dok je za Mjesec svega 2,4 km/s, za bijeg s Jupitera potrebna je brzina od 60 km/s, a sa Sunca 610 km/s ili 0,2 % brzine svijetlosti. Ako je tijelo dovoljno veliko i gusto brzina potrebna za bijeg s njega bila bi veća od 300 000 km/s, odnosno veća od brzine svijetlosti. Obzirom da ništa ne može ići brže od svijetlosti, ništa ne može pobjeći iz gravitacijskog polja tog objekta. Čak će i zraka svijetlosti biti zadržana gravitacijom i neće moći pobjeći.

Gotovo odmah nakon što je Einstein razvio Opću teoriju relativnosti, Karl Schwarzschild je otkrio matematičko rješenje jednadžbi Teorije koje opisuje takav objekt. Tek mnogo kasnije, zahvaljujući radu ljudi kao što su Oppenheimer, Volkoff i Snyder u 1930-tim, počelo se ozbiljno prihvaćati mogućnost da takvi objekti možda doista postoje u svemiru. Ovi su istraživači pokazali da kada zvijezda dovoljne mase ostane bez goriva, nije sposobna oprijeti se vlastitoj gravitacijskoj sili i tada se urušava u crnu rupu.

Termin "crna rupa" prvi je spomenuo američki fizičar Jochn Archibald Weeler 1967. nakon što mu se izraz "gravitacijski potpuno urušeno tijelo", kojim se dotad koristio, učinio pomalo rogobatan.

U Općoj teoriji relativnosti gravitacija je manifestacija zakrivljenosti prostora-vremena. Masivni objekti poremete prostor-vrijeme tako da uobičajena pravila geometrije nisu primjenjiva. U blizini crne rupe zakrivljenost prostora je tako snažna da crne rupe dobivaju neke vrlo čudne značajke.

Crna rupa ima nešto što zovemo "horizont događaja" ("događajni obzor").

Horizont događaja je sferična površina koja označava granice crne rupe. Možete ući u horizont događaja, ali ne možete izaći van. Zapravo, jednom kad prijeđete horizont osuđeni ste da se neumoljivo približavate "singularnosti" (točki beskonačne gustoće) u središtu crne rupe. Horizont događaja je udaljenost od središta crne rupe na kojoj je brzina oslobađanja jednaka brzini svijetlosti i naziva se Schwarzschildov radijus. Izvan horizonta događaja brzina oslobađanja je manja od brzine svijetlosti, pa ako imate dovoljno jaku raketu možete pobjeći, ali ako se nađete unutar horizonta, odnosno Schwarzschildovog radijusa, bez obzira koliko jaku raketu imali, ne možete pobjeći. Unutar tog kritičnog radijusa prostor-vrijeme su tako ekstremno zakrivljeni da je crna rupa zapravo odsječena od ostatka svemira. Na neki način postaje "mali" svemir sa svojim vlastitim pravilima, iz kojeg ništa, pa ni svijetlost, ne može pobjeći.

Simulacija supermasivne crne rupe

Horizont događaja ima neke vrlo neobične geometrijske osobine. Za promatrača daleko od crne rupe izgleda kao lijepa, statična sferična površina. Ali ako priđete bliže zamijetit ćete da se, zapravo, kreće brzinom svijetlosti. To objašnjava zašto je lako prijeći horizont, ali nemoguće izaći. Ako se horizont kreće brzinom svijetlosti da biste pobjegli van, morali biste se kretati brže od svijetlosti, a budući da ništa ne može ići brže od svijetlosti, ne možete pobjeći iz crne rupe.

Unutar horizonta vrijeme-prostor je tako zakrivljeno da vrijeme i prostor mijenjaju mjesta. Tako, "r", koordinata koja označava koliko ste daleko od središta (prostor), ponaša se kao vremenska koordinata, a "t", vremenska koordinata, kao prostorna. Jedna posljedica toga je da r postaje sve manja i manja vrijednost, baš kao što u normalnim okolnostima ne možete izbjeći kretanje naprijed u budućnost (prema sve većoj i većoj vrijednosti t). Mora doći do singularnosti kod r=0. Možete pokušati to izbjeći paljenjem vaše rakete, ali to je uzaludno: bez obzira u kojem smjeru krenuli ne možete izbjeći budućnost. Pokušavati izbjeći središte crne rupe, kad ste jednom prešli horizont događaja, isto je kao pokušavati izbjeći slijedeći četvrtak.

Teoretska istraživanja pokazuju da crne rupe imaju samo tri svojstva koja ih određuju: masu, električni naboj i rotaciju. Električki nenabijene, nerotirajuće crne rupe objašnjene su Schwarzschildovim rješenjem Einsteinovih jednadžbi; električki nabijene, nerotirajuće crne rupe objašnjene Reissner-Nordstrom rješenjem; električki nenabijene, ali rotirajuće crne rupe objašnjene Kerrovim rješenjem; i rotirajuće, električki nabijene crne rupe objašnjene Kerr-Newmanovim rješenjem. Crne rupe nemaju drugih svojstava.


Posebno je zanimljivo Kerrovo rješenje, jer se smatra da su "prave" crne rupe najvjerojatnije rotirajuće i električki nenabijene. Jedna od zanimljivih posljedica rotirajuće crne rupe je da singularnost više nije matematička točka, nego prsten (krug). Prema jednadžbama trebalo bi biti moguće proći kroz taj prsten i pojaviti se u drugom području prostora-vremena (možda u drugom Svemiru, na drugom mjestu i/ ili u drugom vremenu u našem Svemiru). To nas vodi do spekulacija o upotrebi crnih rupa kao vremenskog stroja.

Astronomi smatraju da su pronašli izvor visokoenergetskog kozmičkog zračenja. Zračenje nastaje u bivšim kvazarima, tj. sada normalnim galaktikama koje su prije izvjesnog vremena bile kvazari.




Kozmičke zrake otkrivene su 1912. godine od strane austrijskog fizičara Victora Hessa, koji je za taj rad dobio Nobelovu nagradu iz fizike. To su subatomske čestice, uglavnom protoni i elektroni, koje se kreću brzinama bliskim brzini svjetlosti c. Od trenutka njihovog otkrića znanstvenici su raspravljali o tome otkuda one dolaze i koji je to mehanizam u stanju ubrzati ih do tako velikih brzina.

Elihu Boldt s Goddardovog centra za svemirske letove NASA-e i Didier Torres sa sveučilišta Princeton identificirali su četiri eliptične galaktike u Velikom medvjedu koje leže na pravcu iz kojeg su zabilježene kozmičke zrake pomoću AGASA Cosmic Ray experimenta u Yamanashiju, Japan.

Te četiri galaktike sadrže crne rupe koje su tisućama puta veće od one u središtu našeg Mlječnog puta, a smatra se da su nekoć bile izvor rendgenskog zračenja tj. kvazari. Danas spadaju među objekte s najintenzivnijim zračenjem (integrirano preko cijeloga spektra) u svemiru. Svaka od navedenih galaktika u svome središtu ima crnu rupu mase nekoliko 100 milijuna sunaca



Iako njihove crne rupe danas miruju, Boldt tvrdi da je njihov obrtni moment dovoljno velik da subatomsku česticu, koju akrecijski disk prethodno ubrzava do velikih brzina izbaci natrag u svemirski prostor. Međutim, ne zna se točno kako bi taj mehanizam trebao raditi.

U statističkom prosjeku jedan km2 Zemljine površine biva pogođen s jednom česticom visokoenergetskog zračenja (kao što je npr. proton) u 10 godina. Statistički uzorak je premalen pa su stoga pouzdane statističke analize otežane. S mjerenjima se počelo početkom sedamdesetih godina, a od onda do danas znanstvenici su izmjerili tek 57 događaja.

Većina događaja zabilježena su detektorom AGASA koji u blizini Tokija pokriva površinu od 100 km2. Jedan od članova ekipe znanstvenika je Masahiro Teshima sa sveučilišta u Tokiju kaže da način na koji su spomenuti događaji distribuirani ukazuje da se radi o točkastim izvorima, dakle ne o izotropnom zračenju već o zračenju koje svoj izvor ima u pojedinim svemirskim objektima.

Suočavajući se s kritikama znanstvenika koji misle da podudarnost smjerova zračenja i položaja galaktika predstavlja čistu koincidenciju, Boldt odgovara da se slažu ne samo položaji već i udaljenosti navedenih galaktika, budući da intergalaktički medij (odnosno fotoni pozadinskog zračenja) absorbira kozmičke zrake visokih energija tako da one ne mogu doprijeti daleko u svemirski prostor.

“Izvor zračenja mora biti u našem galaktičkom susjedstvu tj. unutar 200 milijuna svjetlosnih godina, a ove galaktike udaljene su oko 100 milijuna svjetlosnih godina”, on kaže, dodajući da činjenica da su ove četiri divovske galaktike neaktivne čini ih pogodnim kandidatima za generiranje kozmičkog zračenja. “Intenzivno zračenje aktivnog kvazara (tj. njegovi fotoni) bi u mnogome oslabilo ili u potpunosti onemogućilo stvaranje visokoenergetskog kozmičkog zračenja”.

Ovaj rad predstavljen je na sastanku Američkog fizikalnog društva u Albuquerqueu, New Mexico.

Dramine report

Bez obzira što su halucinacije na draminama minorne, sama činjenica da
se nešto oko vas tj. u vašoj glavi događa poprilično je zanimljiva.
Neiskusnim psihodeličarima svidjet će se osjećaj koji je uvelike
različit od stvarnosti, stanje slično sanjanju. No mogu li nas dramine
ičemu naučiti i da li je zaista zabavna i što je to zabavno u tekućim
zidovima, dlakama koje rastu iz noktiju, imaginarnim ljudima koje
gledate kroz maglu, a koji se čine doista stvarnima pitanje je koje
se samo po sebi postavlja. Same halucinacije su poprilično zamorne, a
zbog tjelesnog stanja u kojem se u trenutku tripovanja nalazite, teško
je istinski uživati u slikama i vizijama koje dobivate Ne radi se tu o
prosvijetljenju ili magičnom osjećaju protoka rijeke života kroz
konzumenta tableta, već o čistom šizofrenom stanju tjeskobe koja ga
obuhvaća. Premda su halucinacije realne i ne mogu se razlikovati od
stvarnosti, osjećaj velikog umnog hendikepa ne dozvoljava da osjetimo
ništa više od same činjenice da postojimo i da smo živi..Uz to, efekt
je sličan sanjanju, tako da ne možemo pričati o nikakvoj realnosti i
povezivanju određenih tjelesnog stanja s vizualizacijama koje primamo:
Jednom rječju: sve je poput sna, a realnost je gotovo nemoguće
kontemplirati. Također, mogućnost govora svedena je na minumum. Za
vrijeme trajanja tripa rijetko sam kada znao što radim i što se oko
mene događa. Kao da se vrtim u začaranom krugu droge, a pokušavši
komunicirati s prijateljima na um su mi padale samo apstraktne stvari
koje bih odmah potom zaboravio. U jednu ruku bio sam hendikepiran i to
me plašilo, premda strah kao takav nisam mogao pojmiti, jer pod
djelovanjem tableta rijetko kada razmišlajte. Osjećao sam kako je
mozak jedino što sačinjava moj svijet i kako bi mogao nastaviti
postojati i bez mog učestva u njemu tj. kako je sve ono što vidim i
što osjećam samo dio moje percepcije i da je sve ono što vidim, tj.
sve što ulazi u područje mojih osjeta povezano u krugu mozga. Tako mi
je npr. tepih umjesto tepiha počeo nalikovati na hrpu novina, a na
daljinskom se smjestila okrnjena muha. Muha bez pravog oblika, bez
točnih kontura. U jednom trenutku muha se pretvorila u malu točkicu.
Onda sam dugo razmišljao o tome kako je sva naša percepcija organska,
i da ništa osim organskog ne postoji na zemlji. Naše viđenje svijeta
je uzrokovano organskim, a smrt je bila tema o kojoj sam previše
razmišljao. Sve to, premda realno, ostavljalo me zbunjenim i
uplašenim. Uz strah , noge i ruke doimale su se tristo puta težima
nego inače, a ubrzan rad srca znao me toliko preplašiti da sam u
nekoliko navrata pomislio da ću umrijeti.Zapravo, taj osjećaj pratio
me kroz cijeli trip i javljao se svakih nekoliko minuta. Suha usta i
nemogućnost normalnog govora također su užasne nuspojave dramina. Samo
trajanje tableta bilo je oko devet sati, i ništa lijepo nisam vidio
niti spoznao nešto što bi moglo produbiti moj pogled na svijet.
Uglavnom , dramine ne bih preporučio nikome. Schizophrenija i strah
jedino je što od ovih tableta možete tražiti.

Izbor zemljišta za jagodu

Jagodu uzgajamo na zemljištima koja su dobro propusna za vodu s dosta humusa ( 3-5 % ) i s malo primjesa gline. Optimalna pH vrijednost tla je između 6,5 i 7,5 .Dobra predkultura za uzgoj jagoda su žitarice ( ječam , zob i sl. ) te leguminoze , a nepovoljne kulture su krumpir i rajčica. Dezinfekcija zemljišta kemijskim sredstvima proizvođači rijetko rade, zato treba voditi računa o plodoredu. Na istu površinu jagoda dolazi tek nakon 3 godine . Voda za navodnjavanje je faktor broj jedan bez kojeg je gotovo nemoguća intenzivna proizvodnja i visok prinos dobre kvalitete.

Priprema zemljišta za jagodnjak

Pripremu zemljišta odvija se u nekoliko faza:

- Uništavanje višegodišnjih korova prije oranja

- Oranje na dubinu 30 cm

- Dezinfekcija kemijskim sredstvima ukoliko je potrebna

- Razbacivanje stajskog i mineralnog gnojiva

- Frezanje

- Postavljanje gredica s folijom i sustavom za navodnjavanje

Na površinama koje se pripremaju za jagodnjak često mogu biti problem višegodišnji korovi kao npr.: troskot , slak i osjak. Stoga prije oranja 1- 2 mjeseca treba izvršiti kemijsko uništavanje korova herbicidima na bazi glifosata ( Cidokor ). Nakon špricanja korova zemljište se ne ore 30-35 dana da korovi uginu.

Oranje se vrši na dubinu 30-35 cm max iz razloga što jagoda ima plitak korijen i najčešće se uzgaja na gredici te je dublje oranje nepotrebno.

Ukoliko je zemljište već korišteno za proizvodnju jagode i nekih povrtnih kultura kao npr. krumpir i rajčica, poželjno je zemlju dezinficirati kemijskim sredstvima kao npr. Basamid granulat.

Prije sadnje treba napraviti kemijsku analizu tla da se odredi PH vrijednost i sadržaj osnovnih elemenata N,P,K, te ukupni i aktivni karbonati . Analiza je neophodna da se točno izabere sorta i da se odredi potrebna količina gnojiva . Jagoda se nekad gnojila velikim dozama hranjiva prije sadnje , ali se to pokazalo jako loše jer je otežan prijem sadnica zbog visoke koncentracije soli u tlu . Ukoliko se koristi sustav za navodnjavanje kap po kap , onda gnojidbu vršimo 30 -40% od ukupni potreba prije sadnje , a ostatak više puta u toku vegetacije i to lako topivim gnojivima zavisno od potrebe biljke u određenoj fenofazi uzrasta. Ukoliko je nizak sadržaj humusa u tlu , potrebno je dodati stajsko gnojivo dobro zgorijelo i to od goveda i svinja. Ne preporučuje se stajnjak od ovaca i kokoša.

Iza razbacivanja stajskog gnojiva dodaju se male količine umjetnog gnojiva i to bez klorida ( Multikomplex , Hidrokomplex ,NPK 5-20-30 ili 7-14-21 i sl.). Orijentacione količine su 50-80 kg na 1000 m2 zavisno od sorte. Veće količine gnojiva traže sorte koje daju veći prinos kao npr. Marmolada , a manje sorte koje bujno rastu ,a daju manji prinos kao npr. Madeleine .Nakon razbacivanja stajnjaka i mineralnog gnojiva treba izvršiti frezanje ili usitnjavanje zemlje.

Jagoda se uzgaja na gredicama širine 70-90 cm i visine 15-20 cm. Gredice su prekrivene folijom ispod koje se postavlja sustav za navodnjavanje kap po kap. Na malim parcelama postavljanje gredica i folije s sustavom navodnjavanja obavlja se uglavnom ručno. Na velikim parcelama to se obavlja korištenjem strojeva ( gredičara – polagača folije ).Gredičari mogu dodatno na sebi imati deponatore za gnojivo ili za granulirane insekticide.

VRIJEME SADNJE

Jagoda se može saditi čitavu godinu osim ukoliko imamo odgovarajuće sadnice . Najčešće sadnja frigo i zelenim sadnicama počinje u srpnju mjesecu pa sve do polovice rujna. Ranije se sade sorte koje trebaju duži period za formiranje cvjetnih pupoljaka kao npr. Elsanta , a kasnije sorta Marmolada ,koja bi u ranijoj sadnji formirala previše cvjetnih pupoljaka. Isto tako sadnice lošije kvalitete sade se do 15 dana ranije od normalnih sadnica klase A i A+.

TIP SADNICA

Sadnice mogu biti frigo smrznute na temp. -2oC dobivene posebnom tehnologijom koje su klasirane po krupnoći i kvaliteti, pa tako imamo: A- , A , i A+ sadnice. Neke sorte su pogodne za uzgoj u kontejnerima pa imamo tzv. zelene sadnice koje imaju daleko bolji prijem. Ovom tehnologijom dobivaju se sorte Madeleine, Raurica i Clery.


FREZA

Slobodno penjanje

Slobodno penjanje je sport proizašao iz alpinizma osamdesetih godina. Svjetska organizacija za upravljanje planinarenjem i penjanjem UIAA 1987. godine osnovala je specijaliziranu komisiju CEC sa zadatkom da upravlja i razvija slobodno penjanje.

Godine 1985. u talijanskoj Bardonechiji održano je prvo natjecanje u ekstremnom slobodnom penjanju. Prvu godišnju seriju natjecanja za svijetski kup organizirao je CEC 1989. godine u Velikoj Britaniji. Svjetsko prvenstvo održano je prvi puta 1991. godine u Frankfurtu.



U Hrvatskoj sportskim penjanjem upravlja Hrvatski planinarski savez – Komisija za sportsko penjanje. Prvo natjecanje kod nas u Hrvatskoj održano je 1986. na splitskom Marjanu.



Definicija

Ako se penjete uz stijene bez pomoći užeta, koje podupire vašu težinu, tada ste slobodni penjač! I u slobodnom penjanju se često koristi užad, ali samo za osiguravanje od eventualnih padova, a penjanje se odvija isključivo korištenjem prirodnih oblika stijena koje služe kao hvatišta. Slobodno penjanje uključuje sportsko penjanje, klasično penjanje i bouldering.

O Bouldering-u

Bouldering – samo ime je nastalo od engleske riječi boulder što znači – veći samostojeći kamen, stijena. Bouldering je najjednostavniji oblik i sama suština slobodnog penjanja. Nema užeta, nema pomagala, samo penjačice, magnezij i Majka Priroda. Bouldering je savršeni uvod općenito u penjački sport. Može se prakticirati na bilo kojem komadu stijene dovoljo niskim da se izbjegnu eventualne ozljede u slučaju pada. U biti, boudering je čisti pokret, uzbuđenje gimnastičke reakcije sa malo ekstremnosti, odnosno rizičnosti. Sam sport je i praktičan jer gdje god da ima stijena ima i boulderinga. Bouldering zahtjeva niz ekstremnih pokreta koji se koji puta mogu zaredati jedan za drugim. Stoga ga neki penjači prepoučuju kao idealni trening za veća penjanja sa užadi. Bouldering nije dobar samo za uvod u penjački sport, već i idealan trening za penjače najzahtjevnijih penjačkih disciplina.



Oprema

Minimalistička oprema koju zhtjeva ovaj sport je: vrečica za magnezij, prostirka u slučaju pada i penjačica. Vrečica za magnezij nam je potrebna radi toga da bi smo gdje imali staviti magnezij koji nam je prilikom penjanja potreban protiv «sklizanja». Ali boulderaši zajedno sa vrečicom za magnezij oko pojasa nose i staru četkicu za zube kojom bi odstrugali višak magnezija ili očistili hvatište od lišajeva ili nečistoća, da bi se mogli uloviti. Prostirka u slučaju pada nam je potrebna radi suspenzije udarca sa manjih visina jer svaki pad boulderaša završava na tlu. Prostirka za pad pjenaste je gume koja pruža sigurnost od pada sa većih visina i smanjuje nagnječenja i ogrebotine. Zatim penjačice koje predstavljaju drugu «kožu» na stopalima a moć prijanjanja im je takva da predstavljaju drugi par ruku. Moderne penjačice se dijele na dvije skupine, sa mekanim i tvrdim potplatom. Penjačice sa tvrdim potplatom djelomično se odriču osjetljivosti u ime čvrstoće, no u njima je lakše stajati na rubnim dijelovima stijene ali u tim ćete cipelama imati osjećaj kao da imate čizmu, a osjetljive penjačice omogućuju nevjerojatan osjećaj na različitim stijenama a osjećaj je kao da imate balerinke na nogama.

Tehnike

Da bi se istrenirali za bilo koju vrstu uspona s užetom ili samo poboljšati svoju tehniku boulderinga, postoji nekoliko elemnata koje treba poznavati. Ali uvjek vrijedi prvo i osnovno pravilo penjanja, a to je: «ostani opušten i usredotočen».
Skok

Skok se izvodi kada nam fali nekoliko centimetara da bismo dosegnuli hvatište, obično je to oko petnajstak centimetara. To je onda trenutak za izvođenje dinamičnog skoka ili samo skoka. Ova kretnja je jedna od najkorisnijih u slobodnom penjanju, a radi svoje opasnosti treba je prvo istrenirati u bouderingu. Skok se koristi tako da prvo ispružimo ruke i spustimo tijelo prema stopalima. Drugi korak je taj da se koncentriramo i izdahnemo u trenutku skoka, treći korak je odgurnuti se sa stopalima prema gore, ne rukama, i četvrti korak je fokusirati se da uhvatimo hvatište i da ne skočimo predaleko.
Osiguravanje

Tkz. oiguravatelj pomaže drugom bouldererašu usmjeriti njegov pad prema prostirki ili ravnoj podlozi. Osiguravatelj stoji iza penjača i spreman je da ga u bilo kojem trenutku usmjeri ili pridrži prilikom pada. Nikad se ne smije hvatati penjača koji pada jer bi u suprotnom mogli završiti ko palačinka, plosnato. O kvalitetnom osiguravatelju uspon ovisi kako će završiti, sa prelomljenom nogom ili nečim još gorim.
Padanje

Penjači moraju imati na umu da je i pad umijeće za sebe, da isto tako kako je umijeće popeti se tako je i umjeće pasti. Izvježbavanje pada je isto toliko važno koliko i izvježbavanje uspona, svijest o tome u kakvom ste položaju prije pada i tijekom pada može nas sačuvati od loma. A nekoliko savjeta za pad su: prilikom pada pokušajte biti uspravni ali da su vam noge dolje, ne gore, probudite svoje mačje reflekse, vježbajte lagani pad na stopalima.

Penjački žargon

Slobodno penjanje ima svoj zaseban žargon, poznavanje nekih izraza posebno ovih tehničkih, od velike je važnosti, a mi ćemo navesti samo one zanimljive.

Tramvajac: prirodna formacija stijena koja nudi sigurna i velika hvatišta i obično ih ima u nizu., Ključ: najteža kretnja ili serija kretnji na ruti., Napumpan: to je izraz kada su mišići podlaktice otečeni, kada oteknu od napora i poslije toga obično slijedi pad. Zahvat petom: majmunolik zahvat kada petu postavljamo visoko, često iznad glave kako bi iznjeli težinu, koristi se i kod kutova ili na hvatištima u svrhu ravnoteže. Rupa: mala rupica u stijeni u kojoj stane jedva jedan prst. Prevjes: lice stijene koje je iznad naše glave i koje u koso pada prema nama, boulderi ga često nazivaju strop jer izgleda poput stropa.

Tehnički pregledi vozila

Radi provjere tehničke ispravnosti vozila na motorni pogon i priključnih vozila, osim radnih strojeva, obavljaju se tehnički pregledi tih vozila.

Tehnički pregledi vozila jesu redovni, preventivni i izvanredni.

Na tehničkom pregledu utvrđuje se ima li vozilo propisane uređaje i opremu, jesu li ti uređaji i oprema ispravni te da li udovoljavaju propisanim uvjetima za sudjelovanje u prometu na cesti. O obavljenome tehničkom pregledu vozila vodi se evidencija. Nova motorna i priključna vozila, traktore i mopede (u daljnjem tekstu: vozila) što sudjeluju u prometu na cestama, vlasnici su dužni podvrgnuti redovnom tehničkom pregledu tijekom mjeseca u kojem ističe rok od 24 mjeseca od prvog tehničkog pregleda i registracije vozila. Vozila stara dvije ili više godina, vlasnici su dužni podvrgnuti redovnom tehničkom pregledu tijekom svakog 12. mjeseca od posljednjeg redovnog tehničkog pregleda. Rok važenja redovnog tehničkog pregleda označava se s posebnim znakom - naljepnicom, na prednjoj strani vozila. Na vozilima koja se daju u najam (rent a car), vozilima kojima se obavlja osposobljavanje kandidata za vozače, vozilima kojima se obavlja taksi prijevoz, autobusima, teretnim vozilima za prijevoz opasnih tvari, teretnim vozilima čija najveća dopuštena masa prelazi 7.500 kg i priključnim vozilima, obavljaju se preventivni tehnički pregledi u smislu stavka 3. ovoga članka. Iznimno preventivnim tehničkim pregledima ne podliježu lake prikolice, prikolice za stanovanje (karavana - kamp-prikolica), prikolice traktora, vozila preuređena za prijevoz pčela, za zabavne radnje i vozila radionice. Preventivni tehnički pregledi vozila obavljaju se dnevno (dnevni preventivni tehnički pregled) i u propisanim rokovima (periodični preventivni tehnički pregled).

Poduzeća i druge pravne i fizičke osobe kad proizvode, održavaju, popravljaju ili prepravljaju vozila ili stavljaju u promet vozila, uređaje, rezervne dijelove i opremu za vozila dužni su vozila, uređaje, dijelove i opremu proizvoditi, stavljati u promet, održavati, odnosno popravljati prema propisanim uvjetima nužnim za sigurno sudjelovanje vozila u prometu.

Pravne i fizičke osobe koje su ovlaštene za servisiranje i popravljanje vozila, nakon popravka vozila kojem su u prometnoj nezgodi ili na neki drugi način bili oštećeni sklopovi i uređaji koji su bitni s gledišta sigurnosti prometa, odnosno vozila na kojima su izvršili obimniji popravak uređaja za upravljanje ili uređaja za zaustavljanje vozila ili ugradnju, preinaku ili popravak uređaja za spajanje vučnog i priključnog vozila, dužne su takvo vozilo podvrgnuti izvanrednom tehničkom pregledu i vlasniku, odnosno korisniku vozila izdati potvrdu da je vozilo ispravno za sigurno sudjelovanje u prometu. Izvanrednom tehničkom pregledu vlasnici su dužni podvrgnuti i vozilo na motorni pogon ili priključno vozilo koje je isključeno iz prometa. Na izvanredni tehnički pregled uputit će se i vozilo za koje se opravdano sumnja da mu je ovjerena tehnička ispravnost, a nije bilo na tehničkom pregledu ili da tehnički pregled nije propisno obavljen.

Tehničke preglede vozila obavljaju stanice za tehničke preglede stručne organizacije koje za to ispunjavaju propisane uvjete i imaju ovlaštenje. Tehničke preglede vozila mogu obavljati i stanice za tehničke preglede koje su te preglede obavljale prema propisima prije stupanja na snagu Zakona.

Tehničke preglede vozila obavljaju osobe sa završenom stručnom spremom za zanimanje nadzornik tehničke ispravnosti vozila i imaju vozačku dozvolu za upravljanje motornim vozilima najmanje B kategorije (u daljnjem tekstu: nadzornik) i dopuštenje (licencu) Ministarstva unutarnjih poslova. Nadzornik može biti i osoba sa završenom najmanje srednjom stručnom spremom prometnog, strojarskog, automehaničarskog ili autoelektričarskog smjera, položenim posebnim ispitom za nadzornika tehničke ispravnosti vozila kod organizacije za osposobljavanje osoba za zanimanje nadzornika, vozačkom dozvolom za upravljanje motornim vozilima najmanje B kategorije i dopuštenjem (licencom) Ministarstva unutarnjih poslova.

Naknada za tehnički pregled i druge poslove koji se obavljaju u stanicama za tehničke preglede vozila, prema kategorijama vozila, jednaka je na teritoriju Republike Hrvatske. Visinu naknade utvrđuje odlukom stručna organizacija prema propisima o nadzoru cijena.

Naknadu za redovni, preventivni i izvanredni tehnički pregled vozila plaća vlasnik vozila. Vlasnik vozila plaća naknadu i za izvanredni tehnički pregled ako se utvrdi da vozilo nije ispravno ili je tehnička ispravnost ovjerena, a vozilo nije bilo na tehničkom pregledu.

Stanica za tehnički pregled vozila dužna je obavljati tehnički pregled vozila na propisanim, ispitanim i ispravnim uređajima i opremi, prema propisima o tehničkim pregledima i tehničkoj ispravnosti vozila.

Stanica za tehnički pregled vozila ne smije ovjeriti tehničku ispravnost vozila ni vozilo na redovnom tehničkom pregledu označiti kao ispravno, ako vozilo nije tehnički ispravno i ako za njega nisu plaćene propisane obveze (porez, obvezatno osiguranje, carina, naknada za ceste i dr.).

Ako nadzornik na tehničkom pregledu utvrdi da su uređaji za upravljanje ili za zaustavljanje ili za pogon na tekući plin na vozilu neispravni toliko da bi takvo vozilo ugrozilo sigurnost prometa na cestama, zabranit će vozaču da se vozilo uključi u promet na cesti dok se ne uklone neispravnosti. Ako se vozač takvim vozilom uključi u promet na cesti, stanica za tehnički pregled vozila obavijestit će o tome najbližu policijsku upravu, odnosno policijsku postaju.

Upravni nadzor nad radom stanica za tehničke preglede vozila obavlja Ministarstvo unutarnjih poslova.

Ako nadzornik ovjeri tehničku ispravnost vozila na kome nije izvršen tehnički pregled ili ovjeri tehničku ispravnost vozila kojem su neispravni uređaji za zaustavljanje, upravljanje ili za pogon na tekući plin ili da za vozilo nisu plaćene propisane obveze, ministar unutarnjih poslova oduzet će mu dopuštenje (licencu) za obavljanje tehničkih pregleda vozila.

Nadzornici i osobe koje obavljaju administrativne poslove u svezi s tehničkim pregledima te poslove registracije vozila dužni su pristupiti provjeri stručnosti svake druge godine. Provjeru stručnosti provodi stručna organizacija.

Nadzorniku i osobi koja obavlja administrativne poslove, odnosno poslove registracije vozila, koja ne pristupi provjeri stručnosti ili na toj provjeri ne zadovolji, stanica za tehnički pregled ne smije dopustiti obavljanje poslova tehničkog pregleda i registracije vozila za vrijeme dok na toj provjeri ne zadovolji.

Pasja trakavica

Pasja trakavica spada u razred Cestoda ili trakavice.

Pripadnici tog razreda su plošnjaci kojih je tijelo izduženo poput vrpce i sastavljeno od članaka. Na prednjem kraju trakavica ima tzv. skoleks (scolex) koji je opskrbljen sisaljkama a često i kukicama pomoću kojih se hvata za stijenku organa u kojem živi. Skoleks je, dakle, organ za hvatanje i nema funkciju glave nametnika. Na skoleks se dovezuje kratak vrat trakavice. Iz vrata se pupanjem stvaraju pojedini članci ili proglotidi. Članci se lančano nižu, tako da uvijek iz vrata trakavice novostvoreni članci potiskuju stare i u nizu katkada tvore vrlo dugačko tijelo trakavice. Članci sadrže završetke živaca, kanaliće za izlučivanje, te muške i ženske spolne organe. Trakavice su najčešće dvospolci. U mladim člancima se najprije razvijaju muški, a zatim u starijim proglotidima i ženski spolni organi. Oplodnja nastaje obično tako što mladi članci oplođuju starije. Kako se članci udaljuju od vrata, bivaju sve stariji i zreliji i u njima postepeno atrofiraju i muški i ženski spolni organi. Samo uterus ostaje održan; njegov glavni kanalić grana se u mnogobrojne ogranke ispunjene brojnim jajašcima. Zbog toga krajnje potpuno zrele proglotide nalikuju na paketiće prepune jajašaca. Jajašce sadrži zametak se šest kukica tzv. embrio heksakant koji se razvije u ličinku u jednom ili u više prelaznih domadara. Trakavice nemaju razvijen probavni sustav, pa se hrane osmotski čitavom površinom tijela. Odrasle su trakavice isključivo nametnici probavnih organa kralješnjaka. Međutim, u toku razvoja potreban im je jedan prelazni domadar, a u nekih vrsta i više njih, u čijim se organima razvijaju ličinke.

Echinococcus granulosus - pasja trakavica

Pasja trakavica jedna je od najmanjih trakavica, dugačka je samo 3 do 6 mm. Tijelo joj čini maleni skoleks, kratki vrat i obično samo tri proglotida. Skoleks ima na vrhu rostelum s vjenčićem kukica, a sa strane četiri okrugle sisaljke. Proglotidi su izduženi, a zadnji, treći proglotis, zreo je i ima razgranati uterus s mnogo jajašaca. Odrasli nametnik je kao i velika većina ostalih trakavica dvospolac.
Odrasla trakavica je parazit tankog crijeva psa i njemu srodnih životinja - vuka, čaglja.. - zbog čega se i naziva pasjom trakavicom. U crijevu zaraženog psa često ih žive na stotine i poput resica pokrivaju sluznicu crijeva, a svojim toksičnim djelovanjem iscrpljuju bolesnu životinju.
Pas i njemu srodne životinje su glavni domadari ehinokoka, ali je u njegovu razvojnom krugu potreban i prelazni domadar, a to mogu biti različite biljojede ili svejede životinje, osobito govedo, ovca, koza, svinja, ali i čovjek. U njima se razvijaju mjehurasti stadiji ličinke, tzv. hidatidne ciste ehinokoka.
Jajašca trakavice izlaze u zrelim člancima iz crijeva zaražena psa izmetom. Pas tako rasijava na tisuće jajašaca u svoju okolicu: na površinu tla gdje stoka pase, na hranu koju svinje jedu ili u vodu za piće. Pas jajašca nosi i na svojoj dlaci i njušci.

Jajašca ehinokoka, tzv. embriofore, imaju zametak, embrio heksakant sa šest kukica. Ovojnica im je zrakasto isprugana i jako nalikuju na jajašca goveđe, odnosno svinjske trakavice. Kada jajašca proguta prelazni domadar, ovca, govedo, svinja ili čovjek, u njegovu se crijevu zametak oslobađa jajčane ljuske i preko crijevne stijenke prodire u krvotok, a odatle najprije u jetru. U jetri se može zaustaviti ili nastaviti put krvotokom u srce, pa u pluća. Ako i tu prode kroz krvne kapilare, krvna ga struja može otpremiti u bilo koji organ u tijelu. Ondje gdje se zametak zaustavi, pretvara se najprije u mali mjehurić (cisticerkus), koji zatim raste, ispunjava se tekućinom i napokon stvara cistu. Ona može narasti i do desetak centimetara u promjeru. U ekstremnim slučajevima može postići veličinu dječje glave (kod goveda 30-50 kg).

U organima zaraženih životinja se često može razviti i više takvih cista različite veličine, u obliku okruglog ili ovalnog elastičnog mjehura s čvrstom i napetom ovojnicom i bezbojnom tekućinom. Zbog tekućeg sadržaja takva se mjehurasta tvorba zove hidatidna cista (coenurus). Stijenka hidatidne ciste ima dva sloja, vanjski je hitinski (kutikula), a unutrašnji se sastoji od zametnih stanica i zove se germinativni sloj. Cijela je cista presvučena još jednom čvrstom vezivnom ovojnicom koju stvara organ u kojem je cista. Unutrašnjost ciste ispunjena je hidatidnom tekućinom. Iz sloja zametnih stanica u cisti se stvaraju mali mjehurići, tzv. zametne vezikule, gdje se napokon razviju mnogobrojni skoleksi budućih trakavica (tzv. protoskoleksi). Skoleksi su uvrnuti poput uvrnuta prsta rukavice i tvöre sitne jajolike tvorbe u zametnim vezikulama. Skoleksi i čitave vezikule odvajaju se zatim od stijenke ciste i talože u hidatidnoj tekućini u obliku tzv. hidatidnog pijeska u kojem su na tisuće skoleksa budućih trakavica. Jedan kubični centimetar takve tvari može sadržavati do 4 000000 skoleksa.
U toku razvoja ehinokoka hidatidnu cistu i njezin sadržaj mora pojesti pas. U njegovu će se crijevu ponovo iz skoleksa razviti odrasle trakavice. Pas hidatidnu cistu pojede sa sirovim mesom, odnosno ponutricom zaklane zaražene stoke. Time je razvojni krug ehinokoka završen.

Kao što je rečeno, zametak i ličinka, odnosno hidatidna cista ehinokoka, mogu se razviti i u čovjeku ako proguta zrela jajašca pasje trakavice. To se najčešće dogada kad čovjek dolazi u dodir sa zaraženim psom, kad miluje psa, čija je dlaka često zagađena njegovim izmetom, a time i jajašcima trakavice. Jajašca čovjek može progutati i s hranom ili vodom zagađenom psećim izmetom. Pas raznosi jajašca posvuda: na nisko voće i povrće u povrtnjaku. Ako se takva hrana, koja se jede sirova, ne ispire prije jela, njome se jajašca ehinokoka mogu prenijeti i daleko od zaražena psa. To vrijedi i za vodu iz cisterni u primorskim krajevima.
Kad jajašca sa zametkom dođu u ljudsko tijelo, iz njih se, također u jetri, plućima ili drugim unutrašnjim organima, razviju mjehuraste ciste. Bolest koja tako nastaje zove se hidatidoza (echinococcus hydatidosus). Hidatidne ciste se u organima, najčešće u jetri i plućima, razvijaju i obično sporo rastu, tako da godinama ne uzrokuju većih smetnji. Tek kad narastu do većih dimenzija, ciste pritiskom mehanički oštećuju tkivo organa u kojemu rastu; tkivo organa propada, pa nastaju teška oštećenja organizma. Bolest može završiti i smrću ako se cista pravodobno ne odstrani. Oštećenja su to teža, što je organ u kojemu se cista razvila važniji za život čovjeka. Zbog takve ciste u mozgu, plućima ili bubregu mnogo će prije nastati teški znakovi bolesti ili smrt nego ako se ona razvije u vezivnom tkivu ili kostima. Uz to, hidatidni ehinokok uzrokuje i opće bolesne pojave zbog preosjetljivosti organizma na prisutnost nametnika. Te se pojave očituju različitim alergijskim ili toksičkim oštećenjima. Alergijske pojave mogu katkad biti vrlo burne, a nastaju uglavnom onda kad prsne cista ehinokoka. Ako se tekućina ciste, u kojoj je mnogo bjelančevine, razlije u tjelesnim šupljinama, može izazvati i za život opasni anafilaktički šok. Pri prskanju ciste nastaju komplikacije i zbog toga što se iz svakog oslobođenog skoleksa u tkivu može razviti hidatidna cista. Zbog nespolnog razmnožavanja, pri kojem nastaju milijuni skoleksa, često je nemoguće pomoći zaraženom čovjeku operacijom , jer maleni mjehurići, koje kirurg ne može opaziti, mogu izrasti u velike coenuruse.

Ehinokokoza se održava i širi u prirodi prijenosom izmedu domaćih životinja, goveda, ovce i svinje kao domadara ličinke ehinokoka i psa kao domadara trakavice. Čovjek ostaje izvan tog kruga, ali upravo on posreduje u zarazi psa. On, naime, prigodom klanja stoke psu daje zaraženu sirovu iznutricu. Pas tako opet postaje izvorom zaraze čovjeka. Medutim, skoleksima ehinokoka u mjehuru može se zaraziti samo pas i njemu srodne životinje, u čijim se crijevima jedino može razviti odrasla trakavica. Prema tome, hidatidnom cistom čovjek se ne može zaraziti, pa ako je i pojede, neće imati nikakvih posljedica.

Ehinokokoza je proširena u životinja i u ljudi širom svijeta, a najviše u stočarskim krajevima, osobito ovčarskim. U Evropi su to krajevi u sjevernoj Njemačkoj, Bugarskoj i susjednim zemljama, te zemljama čitavog Sredozemlja, a izvan Evrope najviše u Južnoj Americi i u Australiji. Sve su to zemlje poznate po razvijenom ovčarstvu.
Budući da je u prijenosu zaraze pas najvažniji izvor bolesti, najbolja je zaštita izbjegavati neposredan dodir s njim. Za širenje zaraze najopasniji su psi lutalice i psi čuvari stoke, pa je u susretu s njima nužan oprez, jer se zaražen pas obično ne može prepoznati po izgledu. Dalja mjera osobne zaštite jesu osobne higijenske navike, a najvažnije je redovito pranje ruku, jer je i ehinokokoza ťbolest prljavih rukuŤ! Napokon, vrlo pozorno valja prati i čistiti povrće i voće koje se jede sirovo.

Od općih mjera u suzbijanju ehinokokoze vrlo su važni veterinarski nadzor, uništavanje zaraženih organa zaklane stoke, i zdravstveno prosvjećivanje ljudi, tj. suzbijanje navike da se prilikom klanja sirova iznutrica ehinokokozne stoke daje psu.
Laboratorijska dijagnostika. Budući da se u čovjeku, zbog opasnosti od komplikacija, hidatidna cista ne smije punktirati radi uzimanja sadržaja za pretragu, njezin se sadržaj može pregledati samo kad se ona kirurški odstrani. Tada se mikroskopski pretražuje sediment hidatidne tekućine u nativnom pripravku u kojem se dokazuju skoleksi, odnosno zametne vezikule ehinokoka.
Od imunobioloških pretraga često se koristi kožna alergijska reakcija prema Botteriju i Casoniju. Od seroloških testova najčešće se primjenjuje reakcija vezanja komplementa prema Wienbergu, a u novije vrijeme sve je šira primjena testova s obilježenim protutijelima (ITF i sl). U tim se reakcijama kao antigen, odnosno alergen, rabi sterilno sakupljena hidatidna tekućina i takav se antigen naziva ehinantigenom.

Kobasice

Čuvajući tradiciju narodnoga kulinarstva Banovine, Pokuplja i Posavine kuhar Darko Kirin iz Topolovca u posljednjih desetak godina izrađuje domaće kobasice, za što je dobio niz visokih priznanja na susretima majstora tih i drugih tradicionalnih jela u Osijeku, Hrvatskoj Kostajnici i Samoboru.

U svinjokolji je pravljenje kobasica vrhunac radinosti koja je i na Banovini dala mnoge znane i neznane majstore zanata. Najpoznatija je obitelj Gavrilović iz Petrinje koja je utemeljila najstariju tvornicu mesnih prerađevina u Europi.

Za izradu mesnih kobasica, kako kaže majstor Kirin, izdvajaju se najbolji komadi svinjskog mesa uz dodatak soli i papra te češnjaka u malim količinama, a uza svinjetinu može se dodati i govedina te meso divljači. Izrezani se komadi mesa samelju, a smjesa nadijeva u tanka prirodna ili umjetna crijeva. Međutim, recepture za proizvodnju banijskih kobasica koje su stare stotinama godina do danas se nisu promijenile i prenose se iz naraštaja u naraštaj.

Visoka kulinarska vrijednost mesnih kobasica ili češnjovki te salama koje se nadijevaju istovrsnom smjesom temelji se prije svega na vještini i znanju majstora da pronađe najbolje odnose sastojaka, zatim u odabiru šajbe na stroju za mljevenje mesa, u odabiru sirovine, u odnosu slanine i mesa, u vještini punjenja crijeva nadjevom, u dužini dimljenja i sušenja te u načinu čuvanja i drugom.

Čuvanjem tradicije danas kobasice i salame prave i oni koji ničim nisu vezani uz mesarski zanat, pa se na kobasijadama i salamijadama kao majstori predstavljaju profesori, poljodjelci, ugostitelji, inženjeri, poduzetnici i drugi koji su tu vještinu i znanje naslijedili od svojih očeva i djedova i ljubomorno je čuvaju za svoje sinove i unuke.

Za razliku od salame koja je prilikom punjenja promjera 50-55 mm i dužine oko 40 cm, kobasica je tanja, a pri nadijevanju formira se u par dužine po 20 cm ili u niz, koliko dopušta veličina crijeva, najčešće prirodnog podrijetla. Govoreći o izradi kobasica i salame višegodišnji laureat te djelatnosti majstor kulinarstva Darko Kirin kaže kako dobar kobasičarski proizvod treba imati crvenosmeđu boju, dobro raspoređen i povezan nadjev bez šupljina i pukotina, da ima blag slatkast okus visoke ješnosti te ugodan miris fermentiranog mesa.

Za izradu kvalitetnih kobasica i salama uz iskustvo prerade mesa potrebna je prije svega kvalitetna sirovina. Mnogi hobisti i gurmani griješe primjenjujući standardnu recepturu na različite vrste mesa. Tajna je dobre kobasice ili salame u kvaliteti mesne sirovine, pa se ne kaže bez razloga da bez prasice nema dobre kobasice. Svinje raznih pasmina utovljene za četiri mjeseca nisu za salame i kobasice kvalitetne kao svinje stare najmanje godinu dana od autohtonih pasmina (turopoljske i slavonske), kaže majstor kulinarstva Darko Kirin.

Budući da brojni turisti koji hodočaste u Park prirode Lonjsko polje od autohtonih jela najveće ocjene daju domaćim kobasicama i salamama, majstor Kirin ističe da bi bilo dobro taj proizvod stvarati kao robnu marku.
U tome bi svoj interes našli mali proizvođači tih prehrambenih proizvoda i uzgajivači svinja, posebice autohtonih slavonske i turopoljske pasmine.

Značaj mehanizacije u poljoprivredi

Ako se mehanizacija u poljoprivredi nepravilno primenjuje ili je nema dovoljno ili je lošeg kvaliteta, posljedice mogu biti značajne prije svega u prinosu i kvalitetu. Manifestacija ovih posljedica ogleda se u slijedećem: povećano sabijanje zemljišta, loše izvođenje obrade, sjetve i njege, mehaničko oštećenje biljaka i plodova biljaka, povećani gubitci pri ubiranju, izvođenje agrotehničkih operacija van optimalnih rokova i “zagađenje” zemljišta, vode i zraka štetnim tvarima iz ispušnih plinova ili kemijske zaštite.

Proizvodnja hrane, naročito na većim posjedima ne može se zamisliti bez raznovrsne i kvalitetne mehanizacije. Utvrđeno je da mehanizacija učestvuje u ostvarivanju genetskih potencijala na nivou 40-50%.
Nema uspješne proizvodnje bez suvremene mehanizacije i njene pravilne primjene.

Međutim, ako se mehanizacija nepravilno primenjuje ili je nema dovoljno ili je lošeg kvaliteta, posljedice mogu biti značajne, a manifestiraju se u slijedećem:
povećano sabijanje zemljišta, loše izvođenje obrade, sjetve i njege, mehaničko oštećenje biljaka i plodova biljaka, povećani gubitci pri ubiranju, izvođenje agrotehničkih operacija van optimalnih rokova (zakašnjenja) i “zagađenje” zemljišta, vode i zraka štetnim tvarima iz ispušnih plinova ili kemijske zaštite.

Prekomjerno sabijanje zemljišta izazvano mehaničkim djelovanjem kotača i radnim tjelima poljoprivrednih strojeva narušava odnos zraka i vode u zemljištu. Pri tome se povećava otpor razvoju korjenovog sustava biljaka i stvaraju vrlo nepovoljni uvjeti za odvijanje mikrobiološke aktivnosti, što se negativno ispoljava na osiguranje elemenata plodnosti zemljišta: hrane, vode, kisika toplote i drugo. Istraživanja su pokazala da se ova pojava može ublažiti primjenom tehničkih i agrobioloških mjera, zatim kontroliranim kretanjem mehanizacije, i smanjenjem broja prohoda. Od tehničkih mjera najveći efekt ima primjena gumenih gusjenica kao ekološkog hodnog sistema traktora i strojeva. Utvrđeno je da se zbog prekomjernog sabijanja gubi do 225 dolara po hektaru godišnje.

Kvaliteta obrade, sjetve i njege usjeva utječe na ostvarivanje prinosa i kvalitete proizvoda svih biljnih vrsta.
Tako je utvrđeno da nekvalitetna obrada zemljišta smanjuje prinos za 15-25%, loše izvedena sjetva 10-15%, a nekvalitetna mehanička i kemijska njega i zaštita mogu prepoloviti prinos.

Mehaničko oštećenje biljaka pri izvođenju agrotehničkih operacija izazvano izborom neodgovarajućih strojeva ili neadekvatnim korištenjem utiče na prinos usjeva. Tako je utvrđeno da se prinos sjemenskog kukuruza zbog oštećenja listne mase pri uklanjanju metlica smanjuje za 20-30%.

Oštećenje plodova pri izvođenju agrotehničkih operacija direktno utječe na smanjenje prinosa i kvalitete proizvoda. Oštećenje se događa naročito pri ubiranju, transportu i doradi, posebice kod sjemenskog materijala i povrća. Kod nekih biljnih vrsta utvrđano je oštećenje plodova od 25-35%.

Gubitci plodova pri ubiranju, kao rezultat neusavršenosti strojeva ili lošeg izbora režima rada javljaju se kod svih biljnih vrsta. Tako su utvrđeni gubitci kod pšenice do 5%, sjemenskog kukuruza oko 7%, šećerne repe oko 8%, a kod nekih povrtlarskih kultura i preko 20%, što je znatno više od dozvoljenih vrijednosti.

Pouzdanost i broj mehanizacije utiče na mogućnost izvršenja agrotehničkih operacija u optimalnim rokovima. Tehnološke operacije kao što su sjetva, njega, ubiranje i druge moraju se izvesti u najpovoljnijim agrotehničkim rokovima što je osnova ostvarivanja većih prinosa i kvalitetnijih proizvoda. Produženje rokova naročito pri izvođenju kemijske njege i ubiranja može utjecati na znatno smanjenje prinosa većine biljnih vrsta.

“Zagađenje” zemljišta, vode i zraka štetnim tvarima i ispušnim plinovima nastaje zbog lošije podešenosti poljoprivrednih strojeva za zaštitu bilja i sistema motora, loše odabranog režima rada i povećanje potrošnje goriva.

Prema tome, u cijelom tehnološkom procesu proizvodnje i dorade proizvoda, mehanizacija je ključni faktor u ostvarivanju većih prinosa, boljeg kvaliteta i povećanja ekonomičnosti proizvodnje.




Zetor Proxima 7441.1

Snaga:
80 ks

Broj cilindara:
4

Radna zapremina:
4156 ccm

Masa:
4150 kg

Potrošnja goriva:
10 l/mh

SAVJETI ZA PROIZVODNJU KUKURUZA

ORANJE NA PROLJEĆE
Pravilo je da se, osim na lakim pjeskovitim tlima i na vrlo nagnutim terenima gdje prijeti opasnost od erozije tla, ore na jesen jer se na taj način ostvaruju vrlo važni uvjeti za normalan rast i razvoj kukuruza. Ako se ne ore na jesen ne može se postići dovoljno rastresit sloj za razvoj korjena i ujedno čvrsti sjetveni sloj u kojem se klijanje i nicanje brzo odvija, te dolazi do redukcije sklopa koja uzrokuje dodatnu zakorovljenost i veliko smanjenje prinosa. Također, oranjem na jesen povećava se količina akumulirane oborinske vode koju kukuruz koristi u ljetnom razdoblju kad mu je najpotrebnija za razvoj klipa i zrna.

Još uvijek, pojedinci oru na proljeće, te time gube sve prednosti oranja na jesen, a sve što su uložili u naftu, gnojivo, herbicide i sjeme gube jer su prinosi toliko mali da ne mogu pokriti navedene troškove.

Najpovoljniji momenat obrade je kada je tlo umjereno vlažno i ne lijepi se, sve osim toga je manje povoljno ili može biti ne povoljno. U tim uvjetima osnovna obrada ne osigurava zacrtane zadaće i o tome treba i te kako voditi brigu radi mogućih kontraefekata na plodnost i strukturu tla.

Pod utjecajem obrade mijenja se fizikalno stanje tla: čvrstoća, aeracija, propusnost za vodu i temperaturu te kemijsko-biološka aktivnost, što sigurno doprinosi trenutnom podizanju boniteta tla, odnosno utječe na stvaranje povoljnog strukturnog sloja za aktivni život biljke koja je predmet uzgoja, ako zahvat provedemo u uvjetima povoljne vlažnosti tla za obradu.

Najpovoljnija brzina oranja je oko 7 km/h, dok brzina manja od 4 km/h ne osigurava niti dovoljnu učinkovitost a niti dovoljnu kvalitetu.

Dubina tla ovisi o kulturnoj biljci - predmetu uzgoja, odnosno glavnoj masi korijena koji biljka razvija do određene dubine. Kod naglog produbljenja mekote - oraničnog sloja, treba imati na umu da na površinu iznosimo strukturu tla ne aktivnu glede biološke aktivnosti, i obično je to tlo kisele reakcije, neplodno i bez humusa. U takvim uvjetima osnovna obrada treba poprimiti meliorativni karakter, odnosno nedostatke preoranog tzv. mrtvog sloja treba riješiti pojačanom mineralnom gnojidbom i eventualnom kalcifikacijom što uvjetuje podizanje plodnosti tla na duži period.
Obvezno je napraviti analizu tla, radi odabira pravilne gnojidbe.

PRIPREMA TLA ZA SJETVU
Priprema tla za sjetvu trebala bi osigurati zrnu kukuruza tvrdu posteljicu, kako bi doticaj s vlagom bio dobar i stalan, i rahli pokrov kako bi nicanje bilo lako i brzo. To se može postići na način da se po jesensko-zimskom oranju, a po isteku zime, tlo prijeđe

(zatvaranje braze) blanjom ili drljačom te se na taj način tlo poravna, a u isto vrijeme tako se sprječava gubitak akumulirane zimske vode iz tla. Nakon toga prije sjetve tlo se pripremi za sjetvu jednim ili sa dva prohoda drljače ili sjetvospremačem na dubinu na koju će se kasnije sijati. Vrlo često naši poljodjelci za pripremu koriste tanjuraču koja ima dobrih, ali više loših strana. Tanjurača može vrlo dobro usitniti tlo i unijeti razbacana gnojiva na dubinu od 7-15 cm ali samo onda ako se ne radi o vrlo laganom pjeskovitom tlu i ako je stanje vlažnosti tla povoljno. Najčešće greške koje se ovdje događaju su pripremanje lakih tala na veliku dubinu i pripremanje tla kod neodgovarajuće vlažnosti tla. Priprema lakih tala tanjuračom je obično preduboka, čak i više od 15 cm tako da zrno koje se posije na 5-7 cm nema dobar doticaj sa posteljicom te nema dovoljno vlage za početak klijanja i nicanja te dolazi do velikog smanjenja

Priprema srednje teških i teških tala tanjuračom kod prevelike vlažnosti dovodi do prevelikog zbijanja tla, (pogotovo ako se tanjura nekoliko puta u želji da se postigne povoljan sjetveni sloj) tako da je obično donji sloj toliko sabijen da je tvrđi nego što je bio prije oranja. U ovom slučaju sjeme ostaje vrlo plitko bez dobrog doticaja sa vlagom i bez rahlog pokrova te također dolazi do smanjenja sklopa, dodatne zakorovljenosti i smanjenja prinosa.

POKORICA
Vrlo često, tlo se "prefino" pripremi. Kad se previše razbije mrvičasto-grudasta struktura tla, poveća se udio čestica praha u sjetvenom sloju te nakon kiše obvezno dolazi do pojave pokorice koju klica ne može probiti, te se obično (ako se pokorica ne razbije na vrijeme) mora presijavati.

SJETVA KUKURUZA
Staro je ratarsko pravilo: kukuruz treba sijati tako da zrno legne na tvrdu postelju, a da ima rahli pokrivač.

PLITKA SJETVA
Vrlo često nailazili smo na vrlo plitku sjetvu od 1-2 cm, a posteljica je bila na
dubini od 8-10 cm. U ovom slučaju zrno ne može upiti dovoljnu količinu vlage za početak klijanja i nicanja. S druge strane, bilo je slučajeva da je zrno posijano preduboko (čak i do 15 cm dubine) u zbiti sloj gdje su narušeni vodo-zračni odnosi, gdje nema dovoljno zraka i gdje se zrno jednostavno "uguši".

GUSTOĆA SJETVE
Mnogi poljodjelci siju godinama , a da ne znaju
kako se njihova vlastita sijačica podešava za sjetvu određenog broja zrna po jedinici površine. Tako se događa da se svi hibridi siju na isti razmak u redu bez obzira o preporukama proizvođača sjemena o optimalnoj gustoći sjetve za pojedine hibride. Također, još uvijek velik broj poljodjelaca sije prerijetko, a na taj način ne može se postići maksimalni prinos.

ŽIČNJACI
Do sjetve kukuruza uloži se mnogo novca u obradu tla, gnojidbu, zaštitu i nabavu sjemena. Sav uloženi novac i trud vrlo lako može propasti ako se prije sjetve ne utvrdi da li je potrebna ili ne zaštita protiv žičnjaka. Žičnjaci su ličinke klisnjaka žute boje, tvrdog tijela, nalik bakrenoj žici, dugog do 3 cm. Razvijaju se u tlu 3-4 godine i hrane se korijenjem biljaka. Ponekad izgrizu sjeme ili klicu ili tek izniklim biljčicama kukuruza pregrizu vrat korjena. Sve ovo dovodi do prorjeđivanja sklopa, smanjenja prinosa, a u najgorim slučajevima do propadanja usjeva i presijavanja. Suzbijanje žičnjaka provodi se prije sjetve ili u samoj sjetvi te je stoga potrebno prethodno utvrditi da li je zaštita potrebna ili ne.

TRETIRANJE KUKURUZA HERBICIDIMA NAKON NICANJA KUKURUZA I KOROVA

Tretiranje herbicidima poslije sjetve, a prije nicanja kukuruza još uvijek je prevladavajući način zaštite kukuruza od korova u Hrvatskoj. Zaštita kukuruza nakon nicanja kukuruza i korova smatra se rezervom u slučaju da ne uspije tretiranje poslije sjetve, a prije nicanja kukuruza. No u zadnje vrijeme, a nakon otkrića sulfonilurea herbicida, sve se više širi primjena herbicida nakon nicanja korova i kukuruza. Mnoge činjenice doprinjele su tome. Dugogodišnjim korištenjem zemljišnih herbicida potiskivani su bili širokolisni korovi, a u isto vrijeme travnati (sirak, pirika), pa zatim višegodišnji širokolisni korovi (osjak, slak) su dobili više prostora. Pojavili su se i neki novi korovi kao abutilon, ambrozija, čičak.

PRIMJENA HERBICIDA NAKON NICANJA KUKURUZA I KOROVA
Primjena herbicida nakon nicanja kukuruza i korova je nova tehnika kontrole korova koja omogućuje suzbijanje svih korova nakon nicanja bez primjene herbicida nakon sjetve, a prije nicanja kukuruza i korova. Nakon što se posije kukuruz čeka se da izniknu korovi i kukuruz i onda se ide u tretiranje strogo pazeći da se poštuje razvojna faza kukuruza jer ako se tretiranje vrši nakon faze do koje je dopušteno tretirati može doći do oštećenja usjeva kukuruza.

PREDNOSTI OVOG NAČINA KONTROLE KOROVA
Istraživanja, ali i iskustvo farmera pokazali su da na ovaj način mogu biti kontrolirani svi korovi, mnoge korove je lakše suzbijati nakon nicanja, a sulfonilurea herbicidi kontroliraju "nove" korove (divlji sirak, abutilon, ambrozija, čičak). Ovi preparati su skuplji nego zemljišni herbicidi, ali u mnogo slučajeva oni su u stvari jeftiniji. O čemu se zapravo radi? Ako se koriste zemljišni herbicidi i ako je proljeće suho oni neće dobro djelovati jer za djelovanje im je potrebna vlaga. U tom slučaju treba ići u korekciju sa herbicidima koji djeluju preko lista i koriste se nakon nicanja kukuruza i korova te se u stvari herbicid kupuje dva puta i takav tretman je skuplji nego ako se odmah odluči za primjenu herbicida koji se koristi nakon nicanja kukuruza i korova.

Kraljevina Hrvatska

Jedan od najvećih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, žestoki ratnik i prvi hrvatski kralj Tomislav, svojom je velikom mudrošću i ratnim umijećem napravio velike stvari za hrvatski narod. Ujedinio je hrvatske zemlje u jedinstvenu državu koju je pretvorio u snažnu Kraljevinu Hrvatsku. Papa Ivan X. u pismu iz god. 925. naziva Tomislava hrvatskim kraljem, pa se ta godina smatra godinom utemeljenja hrvatskog kraljevstva. Za vrijeme kralja Tomislava, Hrvatska je imala veliku i moćnu vojsku, te je pripadala skupini najrazvijenijih država tadašnjeg doba.

Nasljednici kralja Tomislava, njegov mlađi brat Trpimir II. i poslije njega Krešimir I., uspjeli su održati hrvatsko kraljevstvo na onoj visini kako im ga je Tomislav ostavio. Međutim nakon prerane smrti kralja Krešimira I., ban Pribin izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom pogibijom od banove ruke. Hrvatska je zbog rata oslabila, smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Miroslavov mlađi brat, kralj Krešimir II. uspio je kasnije donekle obnoviti i oporaviti oslabljeno kraljevstvo. Sinu Krešimira II., Stjepanu Držislavu uspjelo je za vrijeme 28-godišnje vladavine, dobro ojačati i učvrstiti kraljevstvo, ali nakon njegove smrti sve su upropastili njegovi sinovi Svetoslav Suronja, Krešimir III. i Gojoslav koji su vodili sukobe za prijestolje. Tim nesretnim unutarnjim sukobima, Kraljevina Hrvatska je doživjela najteži udarac od svog utemeljenja, pa će zbog gubitka svoje moći u to doba započeti teške i dugotrajne borbe s Venecijom za Dalmaciju.

Kralja Krešimira III. naslijedio je oko god. 1035. njegov nećak Stjepan I. koji je započeo s obnovom Kraljevine Hrvatske. Godine 1058. Stjepana I. naslijedio je njegov sin kralj Petar Krešimir IV. koji je mudrim i lukavim političkim potezima vratio stari sjaj i slavu hrvatskoga kraljevstva, te je ujedno i ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, kad je definitivno spojio dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Od godine 1075. do 1089. hrvatskim kraljevstvom vlada Dmitar Zvonimir, kojeg neki smatraju najvećim i najvažnijim hrvatskim kraljem. Kralj Zvonimir se čvrsto povezao s papom Grgurom VII., čiji ga je legat okrunio 1075. za kralja Hrvatske i Dalmacije. Također je učvrstio crkveno jedinstvo, te je učinio mnogo na promicanju glagoljice, o čemu svjedoči najvažniji spomenik hrvatske glagoljske pismenosti, Bašćanska ploča. Poslije Zvonimira, dolazi kralj Stjepan II. koji je vladao samo dvije godine, i to kao razborit i odlučan vladar koji je uspio riješiti neke goruće probleme ondašnjeg hrvatskog političkog života. Odmah nakon njegove smrti početkom godine 1091. nastali su veliki neredi u Hrvatskoj, pa je tako smrt posljednjeg Trpimirovića imala kobne posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Naime, Jelena Lijepa žena kralja Zvonimira i sestra ugarskog kralja Ladislava, uspjela je sa svojim "igračima" ostvariti svoju želju da hrvatskim vladarom postane njen brat. Posljednji kralj hrvatske krvi Petar, poginuo je u boju god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda, danas Petrova gora.

STO GODINA KVANTNE TEORIJE Planckova hipoteza kvanta

Newtonova mehanika i Maxwellova elektrodinamika pružale su zaokruženu sliku prirode, nakon što ih je H. A. Lorentz uspio ujediniti u elektronskoj teoriji. Jedini se oblačić na tom vedrom obzorju pojavio što se opažani spektar toplinskog zračenja nije slagao s klasičnim računom Jeansa i Eddingtona. Prema njihovu izvodu bi raspodjela energije rasla u neizmjernost prema visokim frekvencijama, dok stvarno, kao što je Wilhelm Wien izmjerio, eksponencijalno opada. Takoder se klasičnom kinetičkom teorijom nije slagala specifična toplina čvrstih tijela. U čvrstom tijelu, koje predstavlja prostornu rešetku atoma ili molekula, šire se akustični valovi, ali ta rešetka također zatitra kad se ugrije. Statistički proračun davao je konstantnost specifične topline, koja prema mjerenjima iščezava na niskim temperaturama. No bilo je opće uvjerenje da će ta naoblaka na klasičnoj teoriji biti uklonjena. A ta dva oblačića bila su vjesnik oluje koja će se oboriti na cijelu klasičnu znanost.

Teorijski prevrati ne nastupaju obično iz općih ili filozofskih spekulacija, nego iz udubljivanja u kakav konkretni problem koji prkosi prihvaćenoj znanosti. Tako je G. Mendel križajući dvije varijante iste biljne vrste (koje se razlikuju samo u boji cvjetova) otkrio induktivna pravila koja su vodila do predodžbe nosilaca nasljednih osobina ili gena. Max Planck se godinama trudio da otkloni 'ultravioletnu katastrofu' u spektru zračenja. Kao izvor svjetlosti uzimao se harmonički oscilator, elektron koji se kreće oko točke ravnoteže lijevo-desno s određenom frekvencijom poput njihala na uri. Statistički ekvivalent harmoničkom oscilatoru predstavlja val svjetlosti određene frekvencije. Dok su Jeans i Eddington računali s valom svjetlosti, Maxa Plancka je zaokupljao Thomsonov atomski model, po kojemu elektron harmonički titra u pozitivno nabijenom oblaku. Kako prigušiti harmoničke oscilatore ili valove svjetlosti visokih frekvencija u termodinamičkoj ravnoteži? Uz mnogo proba postigao je to Planck pretpostavkom da harmonički oscilator ili val svjetlosti određene frekvencije može poprimiti samo određene obroke energije proporcionalne frekvenciji s konstantom proporcionalnosti, koja će se nazvati poslije Planckovom konstantom h. Predočimo li to kao ljestve s prečkama različitog razmaka, tad će, naravno, termički udarci moči rjeđe dizati elektrone na ljestvama većeg razmaka energije. Uvođenjem te diskontinuiranosti statistički je proračun (kanonska raspodjela!) dao sprektralnu raspodjelu toplinskog zračenja u skladu s opažanjima. Jedan trik pri računu! - uskliknuli su slušači na Planckovu predavanju 14. prosinca 1900. u Njemačkom društvu fizičara, ali kakav izazov!

Protivilo se to principu kontinuiranosti ili neprekinutosti, temelju cijele klasične znanosti. Kad jedna čestica stigne iz jednog mjesta na drugo mjesto, ona mora proći kroz sve točke putanje između ta dva mjesta. Kad se širi elektromagnetski val, ispunjava bez rupe cijeli prostor. Kad se grije koje tijelo, temperatura raste kontinuirano. Sve stvari u prirodi se neprekinuto mijenjaju. Kao što Leibniz veli: "Natura non facit saltus". (Priroda ne čini skoka.). A Planck je upravo prekršio taj princip koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom. Razumljivo je stoga da je svijet primio s mrštenjem božićni dar, predavanje, kao da je vrag ispružio jezik na svetinje. I sam Max Planck se preplašio svoje drskosti pa je počeo ublažavati svoju svetogrdnu hipotezu.

Henri Poincare nije samo ozbiljno shvatio Planckovo otkriće, nego je odatle povukao još destruktivniji zaključak. Ako se odbaci kontinuiranost promjena, tada se mora napustiti i princip kauzalnosti. Jer kvantni skok prekida lanac uzroka i posljedice. Ako elektron najedanput skoči od najniže energije na drugu višu energiju, ili treću ili desetu, ne vidi se uzrok zašto bi čestica baš taj skok izvela. Određenost ili determiniranost se prirodnih pojava gubi. Ako kauzalnost prestaje pri atomskim procesima, vrijedi li tu ipak statistička zakonitost? Da, svakako, odgovara Poincare, jer je upravo Planck izveo opažanu spektralnu raspodjelu toplinskog zračenja primjenom Boltzmannove statistike (klasične kanonske raspodjele).

Novi udarci munje u klasičnu zgradu nisu izostali. Najkonkretniji su valovi kristalne rešetke pobuđeni toplinom. Peter Debye je godine 1912. na statističku raspodjelu tih valova zvuka primijenio Planckovu formulu i dobio specifičnu toplinu čvrstog tijela u potpunom slaganju s iskustvom. Prema svemu tome bi diskontinuiranost morala biti opća crta mikrokozmosa.

Philip Lenard je na prekretnici 19. i 20. stoljeća eksperimentirao s novim građanima fizike - elektronima. Prvi je otkrio prolazom elektrona kroz metalne listiće da je materija gotovo 'šuplja'. To ga je vodilo do Boškovićeve predodžbe atoma kao središta sile. No dok je Dubrovčanin smatrao najmanje čestice točkama, Lenard je izmjerio da središta sile ili atomske jezgre imaju promjer otprilike 10 000 puta manji od promjera atoma, koji se već prije mogao izmjeriti. Desetak godina kasnije postavit će drugi, jednako veliki eksperimentator Ernest Rutherford sliku atoma kao Sunčeva sistema. Kao što se planeti kreću oko Sunca, tako se i sićušni elektroni kreću oko jednako sićušne jezgre. Koliko je redni broj kemijskog elementa, toliko ima elektrona u atomu, a tolik je pozitivan naboj jezgre. Ide li analogija sa Sunčevim sistemom još i dalje? Zemlja se vrti oko svoje osi, a kako je puna elektriciteta, stvara magnetizam sa sjevernim i južnim polom. Elektron je najprije bio određen električkim nabojem i masom. No je li taj građanin fizike takoder zvrk poput Zemlje?

Rutherfordov atomski model stvorio je nove teškoće za klasičnu teoriju. Kad se elektron usporava ili ubrzava, emitira svjetlost. Emitirajući svjetlosnu energiju, elektroni bi konačno pali u jezgru. No atomi su u normalnim uvjetima stabilni i ne zrače svjetlost. Kako objasniti tu stabilnost? Povrh toga su atomi pojedinog kemijskog elementa istovjetni, a prema klasičnoj mehanici imali bismo kontinuum eliptičkih staza. Zagonetka za zagonetkom!

Spektri su govor mikrokozmosa. Svaka vrsta atoma i molekula ima svoj karakterističan spektar od mnogo linija, i prema tome se najtočnije mogu razlikovati kemijski elementi i njihovi spojevi. Najjednostavniji atomski sistem, vodikov atom, emitira niz linija, kojima su frekvencije dane jednostavnim matematičkim pravilom (kao diferencije recipročnih kvadrata cijelih brojeva pomnožene Rydbergovom konstantom). Teorijski izvesti taj točni empirički nalaz bio je izazov sličan Newtonovu pred Keplerovim zakonima.

U slavnim eksperimentima Lenard je mjerio brzine ili energije elektrona koje su zrake svjetlosti izbacivale iz tankih listića. Rezultat je mjerenja bio da energija izbačenih elektrona ne ovisi o intenzitetu svjetlosti, kao što bi slijedilo iz klasične teorije, nego je proporcionalna frekvenciji svjetlosti, a konstanta proporcionalnosti je upravo Planckova konstanta. Veliki eksperimentator bio je inače vrlo loš karakter, kao osporavanje teze kako znanost oplemenjuje; i on se s drugim njemačkim nobelovcem Starkom pridružio Hitlerovoj nacističkoj i antisemitskoj harangi. A pogodila ga je historijska pravda, inače vrlo hirovita i rijetka, da je njegov fotoefekt objasnio Albert Einstein godine 1905., kao što će Starkov efekt (cijepanje spektralnih linija u električnom polju) objasniti takoder Židov P.S. Epstein.

Od Fresnelovih eksperimenata s interferencijom i ogibom svjetlosti bilo je nesumnjivo utvrđeno da je svjetlost valno gibanje, a iz Maxwellovih jednadžbi je izlazilo da je to elektromagnetski val. Kako se val kontinuirano širi prostorom, tako bi i njegova energija bila kontinuirano raspoređena po prostoru. Intenzivniji li je val, više energije pada na svakom mjestu. No Lenardovo induktivno pravilo pokazuje da - bez obzira na to kako je svjetlost intenzivna - elekron izlijeće s energijom proporcionalnoj frekvenciji. Intenzivnija svjetlost tek povećava broj izbačenih elektrona iz metalne folije. Potaknut Planckovom hipotezom, Einstein je pretpostavio da svjetlost dolazi u grudicama, fotonima, kojima je energija jednaka umnošku frekvencije i Planckove konstante. U fotoefektu utrne jedan foton, a njegovu energiju dobiva elektron koji izleti iz tankog listića. Einsteinova hipoteza fotona bila je dočekana s istom nevjericom kao i Planckovi kvantni skokovi. Ta refleksija i lom, interferencija, ogib i polarizacija su dokazali da je svjetlost valno širenje. Zar svjetlost može u tim pojavama biti val, a pri drugima roj čestica? Taj dualizam protivio se zdravoj pameti. I kad je Einstein bio predlagan za člana akademije, predlagač je apelirao da mu se 'oprosti' ta zabluda s obzirom na ispravan i genijalan proračun Brownova gibanja (za što je najviše i dobio Nobelovu nagradu). I njegova teorija relativnosti, koju je objavio godine 1905., doista plodna godina!, dugo je bila primana sa skepsom. Medutim, Einstein je pokazao statističkim proračunom da se dobiva Planckova formula zračenja kad se uzmu paralelno kolebanja valova i čestica svjetlosti - postupak koji je odbijen sa čudenjem, čak zgražanjem.

Dok se Max Planck mučio da svoj 'izgred' izravna s klasičnom fizikom, Niels Bohr je godine 1913. uzeo njegove kvantne skokove doslovce. Putokaz mu je bio Ritzov princip kombinacije po kojem za svaki element ili kemijski spoj postoji niz terma, tako da su frekvencije njihovih spektara dane diferencijom tih terma. Taj princip posve je neshvatljiv u klasičnoj teoriji jer bi elektron emitirao svjetlost kako se kreće u kojoj Rutherfordovoj kružnici ili elipsi. U Ritzovom induktivnom pravilu pročitao je Niels Bohr temeljnu karakteristiku atomskih sistema. Ti termi, koje su spektrokopičari marljivo skupljali, predstavljaju diskontinuirane atomske energije, samo ih još treba pomnožiti Planckovom konstantom. Voden Planckovom diskontinuiranošću, Niels Bohr formulirao je postulate: prvo, atomski sistemi borave samo u određenim stacionarnim stanjima, drugo, emitiraju ili apsorbiraju svjetlost samo kad skaču iz jednog diskretnog stanja u drugo i, treće, ti skokovi nastupaju slučajno. Bio je to radikalni prekid s klasičnom fizikom.

Kao što je Newton izveo iz svojeg zakona gibanja Keplerove zakone, tako se i mladi Niels Bohr prihvatio posla da izračuna poznati Balmerov spektar najjednostavnijeg atoma, vodikova, gdje se jedan elektron kreće oko atomske jezgre, protona. Po Newtonovoj mehanici bi se elekron kretao u elipsama koje čine kontinuum. No, da bi dobio diskretna stanja, Bohr unosi Planckovu kvantnu diskontinuiranost u tu mehaniku. I dobio je niz diskretnih kružnica kojima se energija kakve slijede točno iz Balmerove formule. Zaista epohalan rezultat tog kirurškog zahvata! Najmanja kružnica predstavlja stabilno stanje a iz veće, pobuđene kružnice atom prelazi u manju kružnicu i na kraju u stabilno stanje.

Kad je mladi Danac predao svoju disertaciju Rutherfordu, slavni ga je znanstvenik odbio sa zgražanjem: Kako smijete klasičnu mehaniku povrijediti kvantnom hipotezom!? Uzeti iz klasičnog kontinuuma samo neka diskretna stanja!? No đak nije popustio, nego će još doraditi svoju disertaciju. Učitelj je konačno popustio tvrdoglavcu i objavio njegovu disertaciju.

Kao što je Poincare predvidio, Niels Bohr je u svojoj kvantnoj teoriji pogazio princip kauzalnosti ili determinizma. Nema razloga da elektron iz višeg, pobuđenog stanja skoči u niže stacionarno stanje sada ili poslije stotinke sekunde. Jednako tako nema razloga da se atom radija raspadne sutra ili nakon godine dana. Sve su to slučajni događaji koji tek u velikom mnoštvu slučajeva daju statističku raspodjelu s karakterističnim vremenom raspadanja. Emisija svjetlosti atoma zbiva se u stomilijuntini sekunde, dok se polovina urana raspane tek za tisuću godina.

Dok je Niels Bohr uzeo samo kružnice oko atomske jezgre, teoretičari su poslije njega, osobito Wilson i Sommerfeld, proširili razmatranja na elipse, koje su dobile poopćenim postupkom kvantiziranja klasične mehanike. Rutherfordova sumnja ostaje: kako smiju 'miješati' klasičnu teoriju i kvantnu hipotezu? Medutim, Niels Bohr je pronalazio odgovor. Kako god se kvantna zakonitost razlikuje od klasične fizike, postoji ipak stanovito slaganje. Kad Planckova konstanta teži nuli, nepoznata kvantna mehanika prelazi u poznatu klasičnu mehaniku, kao što je već pokazao sam Max Planck na jednostavnom modelu harmoničkog oscilatora. Bohrov princip korespondencije omogućio je da se tajanstveni kvantni procesi objašnjavaju klasičnim predodžbama, svakako uz kirurški zahvat na kontinuumu.

Spektralna analiza je pokazala da elektron kao izvor svjetlosti mora imati još jednu kvantnu veličinu. Dosljedno su Goudsmit i Uhlennbeck godine 1925. pripisali elektronu vrtnju oko njegove osi - određeni spin ili moment vrtnje. Time je slika atoma kao planetnog sistema bila upotpunjena. Kad se koje električki nabijeno tijelo vrti oko sebe, proizvodi magnetski dipol. Tako i elektron ima uz spin i magnetski moment. Stern i Gerlach su puštali struju elektrona kroz magnetsko polje. U tom polju struja elektrona se razdvaja u dva pramena; u jednom se pramenu elektroni postavljaju s magnetskim momentom paralelno prema magnetskim silnicama, a u drugom pramenu suprotno ili antiparalelno. U klasičnoj bi se fizici magneti postavljali u bilo kojem smjeru prema magnetskim silnicama. Međutim, eksperimenti s elektronima potvrduju predodžbe kvantne hipoteze, još mutne u početku. S otkrićem elektronskog spina bilo je stacionarno stanje elektrona u atomu posve potpuno određeno. No zašto ne padnu svi elektroni u atomu u stabilno stanje? Odgovor je dao godine 1925. Wolfgang Pauli principom isključenja: u jednom stacionarnom stanju može biti samo jedan elektron. Predočimo li stabilno stanje najmanjom Bohrovom kružnicom, tad u njoj mogu biti dva elektrona koji se razlikuju smjerom spina. Time je pri heliju ta kružnica popunjena, i treći se elektron litijeva atoma smještava na drugom energetskom nivou. Svakoj višoj diskretnoj energiji odgovara više elipsa, koje možemo shvatiti kao jednu ljusku.

Velik je Bohrov uspjeh bio objašnjenje zakona Mendeljejeva o periodičnom ponavljanju svojstava kemijskih elemenata. Kako elektroni redom zauzimaju moguća kvantna stanja oko atomske jezgre, tako se nižu ljuske, koje su pune kod plemenitih plinova, tako da sljedeći elementi imaju jedan elektron izvan tih ljusaka pa dva elektrona, tri i tako dalje dok ne popune novu ljusku. Kemijska i druga svojstva određena su elektronima izvan zatvorenih ljusaka. Alkalijski metali imaju samo jedan elektron izvan ljuske pa su jednovalentni i spektar im je sličan vodikovu.

Heisenberg se pod vodstvom Maxa Borna u Gottingenu prihvatio zadaće da pomoću Sommerfeld-Wilsonovih uvjeta izračuna spektre koji nastaju emisijom dvaju elektrona. Račun je potpuno odudarao od poznatog helijeva spektra. Otada se u mladom doktoru, koji je prethodne godine položio ispit kod Arnolda Sommerfelda, rušilo pouzdanje da bi Bohrova kvantna mehanika bila egzaktan prikaz atomskih procesa. Otišavši u Bohrov Kopenhagen, zajedno će s H. A. Kramersom spekulirati kako da usavrše, promijene ili odbace atomsku mehaniku velikog učitelja. Njihov zajednički rad o disperziji svjetlosti bio je korak u pravom smjeru.

HEISENBERGOVA KVANTNA MEHANIKA

Bohrov princip korespondencije bio je Werneru Heisenbergu putokaz do otkrića stroge kvantne mehanike atoma. Dogodilo se to ljeti 1925. za jednog izleta na planine, kad su mladom skautu bile 24 godine. Njegova je genijalna ideja bila da zabaci elektronsku stazu u atomu i uvede nove kvantnoteorijske veličine kojima će prevesti stare kvantne uvjete Wilsona i Sommerfelda, kojima su se iz klasičnog kontinuuma birale diskretne elipse. Kad je mladi doktor pokazao svoj rad šefu u Gottingenu, Max Born je uskliknuo: "Vi niste otkrili samo kvantnu mehaniku, nego i račun matrica!" Inače je matrični račun bio već dugo poznat matematičarima, ali se tada malo predavao studentima. Born je znao matrice, a još bolje Pascal Jordan, tako da su sva trojica zajedno razvili strogi formalizam kvantne mehanike. Kvantnomehaničke veličine ne mogu se više izraziti realnim brojevima koji komutiraju, nego za njih nije više umnožak korodinate prostora i impulsa jednak umnošku impulsa i koordinate prostora, a njihova diferencija dana je Planckovom konstantom.

Heisenbergova kvantna mehanika zamijenila je klasične koordinate impulsa i prostora kvantnomehaničkim veličinama koje odgovaraju kvantnim skokovima između različitih diskretnih stanja. Tim radikalnim prekidom s makroskopskom stvarnošću uvodi se pored onoga aktualnoga i ono potencijalno. Dok je klasična fizika uzimala samo ono što jest, što je bilo i što će biti, kvantna mehanika uzima u obzir i sve ono što je moguće. Atom se više ne može predočiti gibanjem čestica u prostoru i vremenu, nego nam predstavlja kompleks mogućnosti od kojih se jedna ostvaruje u eksperimentu.

Pomnije je to Werner Heisenberg objasnio početkom 1927. relacijama neodredenosti. Kad god mjerimo atomski sistem, neizbježno ga temeljito mijenjamo - jer sredstva motrenja postaju istog reda kao i mjerene veličine. Položaj jednog elektrona možemo 'motriti' tako da ga gađamo zrakom svjetlosti. Što je valna dužina svjetlosti manja, točnije ćemo po zakonima optike odrediti položaj elektrona. No foton će prenijet elektronu dio svojeg impulsa, a impuls fotona je, prema Einsteinu, to veći što je kraća valna dužina. Prema tome što točnije odredimo položaj elektrona to netočniji biva njegov impuls. Prema Heisenbergu, umnožak obiju netočnosti, položaja i impulsa, jednak je Planckovoj konstanti. To je novo, fundamentalno značenje Planckove hipoteze, što odvaja klasičnu i kvantnu teoriju, a ujedno čini zornijim nekomutativnost kvantnih veličina. U klasičnoj fizici može se eliminirati netočnost pri mjerenjima i postaviti odnose između strogo odredenih veličina. U kvantnoj fizici nisu više moguće takve idealne asimptote.

Budući da je tradicionalni princip kauzalnosti bio utemeljen na točnom poznavanju veličina koje određuje početno stanje, a to više nije moguće u kvantnoj fizici, strogi determinizam pada na ulazu u mikrosvijet pa kauzalitet zamijenjuje statistički zakon. Treba imati na umu da nikakvo usavršavanje mjernih uredaja ne može zaobići Heisenbergove relacije neodređenosti, koje se mogu shvatiti kao prirodni zakon. Zacijelo, mjerni instrumenti funkcioniraju prema klasičnim zakonima, štoviše rezultati se mjerenja izražavaju u poznatim makroskopskim veličinama metra, sekunde, mase, impulsa, energije. Taj klasični determinizam ili kauzalnost ne odbacuje kvantna teorija, nego se, naprotiv, gradi na tome. Ishod pojedinog eksperimenta tumači se klasičnim pojmovima - a kakve bi druge riječi i imali? - ali što će se pokazati u pojedinom eksperimentu, nepredvidivo je. Tek mnoštvo ishoda istog eksperimenta pokazuje statističku raspodjelu koja se proračunava po zakonima kvantne teorije.

Svakako tu ostaje spoznajna dilema. Ako spoznajemo mikrosvijet samo po makroskopskim učincima, a inače nam je nevidljiv ili neproziran, kako mu smijemo pridavati makroskopske veličine? Heisenbergove relacije upućuju nas na oprez s baratanjem položaja i impulsa ili vremena i energije. Uz taj oprez postizava se neproturječna atomska mehanika, a slaganje s eksperimentom potvrduje cijeli postupak. Kvantna mehanika je objasnila strukturu atoma, molekula i kristala i proračunava njihove procese. Zaista, dvojbe tu ostaju, pogotovo kad se ide prema najvišim energijama ili najkraćim vremenima.

Ljudi moji jel' to mogućeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!???????? Otvoren je Domovinski most!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Ovo nije hrvatska policija

Tehnologija obrade betona

Beton - Obrada svježeg betona usko je povezana s troškovima ugradbe kao i kvalitetom i vijekom trajanja očvrslog betona. Izbor pojedine vrste betona s točno definiranom konzistencijom stoga je od presudnog značenja.

Vrijeme za obradu betona je ograničeno pa stoga obrada betona ponajprije zavisi od sljedećih aspekata:
vrste cementa
količine i vrste dodataka cementu i betonu
temperature betona
vremena isušivanja svježeg betona
Ovdje ćemo navesti relevantne vrijednosti koje se odnose na vrijeme obrade betona prije isušivanja:

U pravilu vrijedi sljedeće: Svježi beton potrebno je što je moguće prije obraditi i zaštiti od isušivanja.

TABLICA:
30 stupnjeva C <= 1h
20 stupnjeva C <= 2h
10 stupnjeva C <= 5h
5 stupnjeva C <= 10h
-5 stupnjeva C <= 20h
Betoniranje tijekom toplog vremena
Visoka temperatura okoline izrazito ubrzava proces vezivanja i time uvelike određuje očvršćivanje betona. Povećana temperatura progresivno ubrzava proces vezivanja i očvršćivanja. Kao rezultat toga javlja se pojačana poroznost sa svim svojim negativnim učincima.

Neki standardi u zemljama članicama Europske Unije određuju da temperatura tijekom ugradbe betona ne smije prelaziti + 30° C bez da su poduzete posebne mjere. Pored utjecaja kojeg ima temperatura znatno negativan utjecaj na beton može imati i vjetar.
Preporuča se stoga kod obimnijih poslova betoniranja da temperatura betona kod ugradbe ne prelazi 25° C kako bi se na taj način izbjegle kasnije negativne posljedice.
Toplo vrijeme predstavlja idealne vremenske uvjete za realizaciju uspješnog betoniranja, no pored toga vrlo su bitni ispravno planiranje i opća priprema. U tom kontekstu želimo ukazati na sljedeće važne elemente:

-Kasno popodne ili predvečer po mogućnosti izabrati kao vrijeme izvođenja radova betoniranja.
-Izuzetno je važna stručna priprema gradilišta odnosno mjesta na koje se ugrađuje beton.
-Osigurati neprekidnu tehničku i personalnu potporu i na taj način omogućiti nesmetano odvijanje radova.
-Izabrati beton odgovarajuće konzistencije (K3 ili K4) s obzirom na vanjske vremenske prilike. -

Upotreba usporivača vezivanja ili neke druge i o temperaturi manje zavisne kombinacije cementa i letećeg pepela.

-Transport betona koordinirati s racionalnom ugradbom.
-Informiranje personala glede eventualnih posljedica i opasnosti koje prijete od dodavanja vode betonu na gradilištu.

Pored gubitaka u čvrstoći i smanjenju vijeka trajanja betona visoke temperature mogu imati i sljedeće neželjene posljedice:

-Skraćivanje vremenskog perida obrade svježeg betona koje se javlja kao posljedica nedostatka (hlapljenja) vode.
-Ubrzano (prijevremeno) očvršćivanje betona.
-Povećana opasnost od pojave pukotina u strukturi betona.

Kako bi beton ispravno očvrsnuo potrebna mu je vlaga. Pravovremeno pokrenutom sekundarnom obradom betona moguće je osigurati potrebnu količinu vlage. Uslijed izostanka primjerene sekundarne obrade betona mogu se javiti, poglavito kao posljedica snažnog djelovanja vjetra i sunca, tako snažna oštećenja koja stavljaju u pitanje uopće uporabnu valjanost i trajnost betona.
Betoniranje po hladnom vremenu
Niska temperatura okoline manifestira se kao izrazito usporavanje vezivanja a time izravno utječe na razvoj čvrstoće betona. Stoga opravdano kažemo da niska temperatura progresivno usporava proces vezivanja i očvršćivanja betona. Na temperaturi od 0 °C hidratacija je u ''stanju mirovanja''.

Savjet glasi: bez pravovremenog poduzimanja posebnih mjera ne preporuča se izvođenje betoniranje ako je temperatura tijekom ugradbe betona ispod +5 °C. Kako bismo osigurali dovoljno brzo očvršćivanje i istovremeno izbjegli bilo kakva oštećenja betona uslijed djelovanja mraza potrebno je ugrađivati beton odgovarajuće temperature i omogućiti mu kvalitetno zaštitu od prijevremenog gubitka topline.

Beton općenito postaje postojan (otporan) na djelovanje mraza i niske temperature kad njegova tlačna čvrstoća dostigne vrijednost od oko 5 N/mm2. Pretpostavka da beton na tako niskoj čvrstoći bude postojan na mraz i nisku temperaturu je sprječavanja negativnog utjecaja vlage na unutarnju strukturu betona.
Tijekom hladnog vremena moguće je postići višu temperaturu betona a time i njegovu bolju čvrstoću na sljedeći način:

-Zaštitom ugradbenog mjesta od mraza i oborina (prekrivanjem sa zaštitnom plastikom ili izolacijskim pločama).
-Povećanjem temperature svježeg betona upotrebljavajući topliju vodu za miješanje betona i/ili zagrijavanjem dodataka betonu.
-Povećanjem udjela veziva (vezivnog sredstva) ili upotrebom cementa s bržim vezivnim djelovanjem.
-Smanjenjem količine vode za miješanje betona.
-Ubrzavanjem razvoja čvrstoće zahvaljujući upotrebi nekog sredstva koje ne sadrži klorid (sredstva za zaštitu od mraza).
-Odgovarajućim sekundarnim načinima obrade.
Osnove građevinske tehnologije

Cementni kamen

-Cementni kamen nastaje očvršćivanjem veziva (=cementa kojem se dodaje hidraulički dodatak) i vode.
-Vezivno ljepilo lijepi dodatke betonu i na taj način beton očvršćuje.
-Samo od kvalitetnog cementnog kamena može nastati kvalitetan i trajan beton.
-Vezivno ljepilo (usporedi s ljepilom za tapete) utoliko je bolje što mu se dodaje manje vode.

Vrijednost voda/vezivo

-Vrijednost vode i vezivnog sredstva prikazuje koliko kg vode dolazi na predviđenu količinu vezivnog sredstva.
-Za izračunavanje točne vrijednosti u obzir je potrebno uzeti sadržaj površinske vode na dodacima betonu i količinu vode koja se dodaje tijekom miješanja (voda za miješanje, tekući dodaci).

Zašto je za kvalitetu betona važna vrijednost vode i veziva?
-Kako bi vezivno ljepilo (cement) u cijelosti očvrsnuo (hidratizirao) za jedan kg veziva potrebno je upotrijebiti 0,4 kg vode.
-Na kraju procesa očvršćivanja cijela količina vode reagirala je s vezivnim ljepilom, u očvrslom cementnom kamenu stoga ne preostaju pore ispunjene vodom.
-Ako u postupku proizvodnje betona povećamo vrijednost (količinu) vode i vezivnog sredstva, voda će se fino raspodijeliti u cementnom kamenu. Na zaj način dobit ćemo porozni beton.
-Jasno je da je ovakav beton s poroznim cementnim kamenom manje postojan i on ima manju čvrstoću nego je to slučaj s betonom s vrlo gustim cementnim kamenom.

Temporalni razvitak betona
-Vezivno ljepilo očvršćuje ne zahvaljujući isušivanju , nego činjenici da voda reagira u kontaktu sa pojedinim zrnima veziva. Pri tome voda se veže uz cementni kamen (hidratacija).
-Na ovaj način vezana voda za razliku od vode u kapilarama ne može ishlapjeti.
-U početku hidratacija djeluje vrlo brzo jer se odvija na površini zrna vezivnog sredstva.
-S vremenom proces hidratacije odvija se sve sporije jer voda sve teže prodire kroz očvrsli cementni kamen u unutrašnjost do zrnaca veziva koja još nisu doživjela hidratataciju.
-Neposredno nakon miješanja ljepilo veziva sastoji se od veziva i vode koja hlapi.
-Što vrijeme više odmiče zahvaljujući hidrataciji voda se sve više veže, tako da udio vode koja hlapi postaje sve manji a udio vezane vode sve veći.
-To znači da vremenski gledano u jednom relativno ranom trenutku hidratacije beton s V/V (Voda/Vezivo) vrijednošću od 0,40 ima potpuno iste osobine koje inače ima beton s V/V vrijednošću od 0,60 nakon završenog procesa hidratacije.
Pore
-Tijekom zbijanja betonske mase i očvršćivanja nije moguće potisnuti sve pore.
-Možemo reći da i beton koji je praktično potpuno zbijen sadrži oko 0,5 do 2 posto pora.
-Budući da pore smanjuju čvrstoću betona a izrazito velike pore ugrožavaju i postojanost (vijek trajanja) betona, onda su to vrlo jasni razlozi zbog čega je beton tijekom ugradbe potrebno što je moguće bolje zbiti.
-Umjetne okrugle zračne pore nastaju kao rezultat dodavanja posebnih dodataka koji stvaraju okrugle pore i ovakve pore imaju promjer od oko 0,01 do 1 mm.
-Ove pore pojačavaju otpornost betona na utjecaj mraza i soli ali pozitivno utječu i na sastav i obradu svježeg betona.
Dodaci/agregati betona
-Prirodno okrugličasti dodaci: šljunak, okruglo zrno
-Ili drobljeni agregati: drobljenac, zrno s rubovima za, na primjer normalni beton
-Umjetno proizvedeni agregati: glinopor, stiropor za lagani beton
-Prirodni, no i vrlo često umjetno proizvedeni dodaci kao što je na primjer željezni otpad koji se koristi kod teških betona.
Zadatak dodataka/agregata
-Glavna zadaća dodataka/agregata je u tome što se njihovom upotrebom štedi ljepilo za vezanje jer su zrna agregata u potpunosti ''umotana'' u ljepilo veziva koje ispunjava sve praznine i šupljine između pojedinih zrna granulata.
-Vrlo je važno agregate sortirati prema veličini i količini u pojedine grupe i tako ih koristiti kako bi se na pravi način uštedjelo na ljepilu.

Zadaća agregata/granulata u betonu
Budući da je zrno granulata puno čvršće od cementnog kamena ono se u betonu ponaša kao potpora unutarnjoj strukturi betona.
Grublja zrna agregata za beton i zrna kubične površine kao i zrna lagano grube površine daju betonu veću čvrstoću nego je to slučaj s finim sitnim zrnima i agregatima čija zrna imaju ravnu odnosno pločastu površinu.

Uloga zrna agregata je i postizanje posebnih osobina betona kao što je otpornost na trošenje (na primjer: dijabaz, bazalt, elektro-korund, silicijev karbid), toplinska izolacija (male gustoća - lagani agregati), zaštita od zračenja (velike gustoće - teški agregati)
Aditivi i dodaci betonu
Aditivi i dodaci betonu mogu dodatno poboljšati osobine svježeg i očvrslog betona. Tako je pozitivan učinak aditiva i dodataka u svježem betonu vidljiv na:

Obradi betona
Duljini trajanja obrade
U očvrslom betonu aditivi i dodaci betonu povoljno djeluju na:
Postojanost betona.
Čvrstoću betona.

Potrebno je naglasiti da je dodavanje aditiva i dodataka betonu s ciljem poboljšanja osobina dobro jedino u slučaju ispravnog izbora odgovarajućeg vezivnog ljepila kao i agregata odgovarajućeg sastava zrna.

Točna je činjenica da dodavanjem aditivna i dodataka možemo postići optimalne rezultate koji se tiču pojedinih osobina betona, no ovdje se odmah treba naglasiti da optimalno poboljšanje nekih osobina betona može ići na štetu nekih drugih osobina, stoga oprez: ni u kojem se slučaju ne preporuča poboljšanje jedne osobine betona ako će to istovremeno značiti nedopustivo pogoršanje nekih drugih važnih osobina, na primjer: dodaci betonu koji utječu na stvaranje pora poboljšavaju otpornost betona na mraz no istovremeno smanjuju njegovu tlačnu čvrstoću.
O sekundarnoj obradi betona
Pod sekundarnom obradom betona podrazumijevamo sve one poduzete mjere i korake koje za cilj imaju sprječavanje preranog isušivanja betona.
Ako se dogodi da se beton prerano isuši pojavit će se nedostatak vode u kapilarama koja je potrebna za dovršetak procesa hidratacije.
Ako hidratacija prerano završi cementni kamen ostat će porozan a rezultat toga je njegova oslabljena kvaliteta s obzirom na optimalnu V/V (voda/vezivo) vrijednost.
Beton s nižom V/V vrijednošću koji nije sekundarno obrađen imat će manje postojanu površinu od betona sa znatno višom V/V vrijednošću koji je dobro i kvalitetno sekundarno obrađen.
Vrijeme trajanja sekundarne obrade
Beton je potrebno zaštiti od štetnih utjecaja bilo koje vrste sve do onog trenutka dok ne očvrsne dovoljno...
Beton je potrebno najmanje 3 dana štiti od preranog isušivanja, a u slučaju potrebe za izrazito visokom kvalitetom betona zaštitu od isušivanja potrebno je prakticirati najmanje 7 dana.
Načini zaštite od isušivanja:
Navlaživanje betona.
Prekrivanje površine betona zaštitnom folijom.
Upotreba sredstava za sekundarnu obradu.
Zadržavanje betona u oplati.

Inicijacija u vjersku zajednicu Sakrament Prehoda

Sakrament Prehoda je vjerska zajednica, koja je svoju djelatnost registrirala u Uredu za vjerske zajednice Republike Slovenije u skladu sa svim nadležnim zakonima. Ima jednak pravni status kao i sve ostale vjerske zajednice, koje su svoju djelatnost registrirale u nadležnom Uredu.

Ljudi našoj vjerskoj zajednici Sakrament Prehoda prilaze iz različitih razloga, jednako kao što to iz različitih pobuda rade kada se priključuju bilo kakvim drugim vjerskim zajednicama, religijama itd. Ipak, vjerska zajednica Sakrament Prehoda, po mnogu čemu je posebna i originalna, a jedna od najvažnijih specifičnosti je to što mnogi k nama dolaze zbog zdravstvenih razloga - bilo da dolaze izliječiti uništeno zdravlje, ili obogatiti zdravstveni život novim sadržajima i spoznajama.

Glavna specifičnost, odnosno ono zbog čega ljudi najčešće prilaze zajednici Sakrament Prehoda, je inicijacija. U najkraćim crtama kazano, riječ je o primanju jedinstvenog sakramenta u obliku relativno nepoznate supstance koja se zove ibogain, a kojeg plasiramo u jednom od njegovih najčešćih oblika - prahu.

Ibogain je na Zapadu najviše poznat po tome što već sa samo jednom dozom, uspješno može prekinuti ovisnost o heroinu i drugim opijatima, ali jednako tako, jednokratni tretman ibogainom uspješno i dokazano, veoma učinkovito ljude oslobađa teške ovisnosti o kokainu, nikotinu i amfetaminima. Neki ga smatraju čudotvornim lijekom, dok su drugi uvjereni da je sve skupa samo najobičnija prijevara - laž. Na sreću, tisuće svjedoka živi su primjeri nevjerojatne učinkovitosti ibogaina. Nakon samo jednog tretmana, zauvijek su se oslobodili teške ovisnosti, a mnogi od njih bili su u zadnjem stadiju teške bolesti ovisnosti, i korak ih je dijelio od smrti, bio to overdose ili suicid. Nakon ibogainske terapije postali su normalni članovi društva i integrirali su se u svoje životne sredine normalno, kao da nikad nisu bili ovisni.

Veoma je važno ovdje istaknuti kako u našoj vjerskoj zajednici Sakramentu Prehoda upotrebljavamo ibogain samo u vjerske svrhe i njime ništa i nikoga ne liječimo! Po važećoj zakonskoj regulativi, u Republici Sloveniji liječiti smiju i mogu isključivo liječnici, a za lijekove smiju upotrebljavati samo one supstance koje su u ovoj državi registrirane kao lijekovi. Ibogaina u tom registru nema.

Usprkos tome, mnogi žele iskoristiti mogućnost koju im pruža demokratski Ustav Republike Slovenije, pa koriste svoje ustavno i građansko pravo da se pridruže bilo kojoj vjerskoj zajednici, pa tako i ovoj našoj - Sakramentu Prehoda, kako bi u ovom slučaju, iskoristili inicijaciju, dakle tretman ibogainom u svrhu liječenja, kao bilo kakvu drugu osobnu potrebu zbog kojih i inače ljudi prilaze vjerskim zajednicama. Ovdje kod nas, oni lijeće tijelo i duh, a to i jest smisao vjere i pristupanja vjerskim zajednicama. Vjernicima ne možemo i ne smijemo onemogućiti njihove želje po vjerskom iskustvu, iako ih možda ponekad vode drugačiji poticaji nego što bismo željeli. Ali takva je situacija vjerojatno prisutna u većini ostalih vjerskih zajednica.

I onima, koji se žele pridružiti zajednici Sakrament Prehoda, a žele inicijaciju iskoristiti u vlastite svrhe - najčešće za prekidanje ovisnosti od legalnih ili ilegalnih droga - duhovnici su spremni pomoći svim zakonskim sredstvima i vlastitim stručnim i duhovnim znanjima. Ovdje treba još jednom jasno kazati, kako unatoč svemu tome, oni ništa i nikoga ne liječe jer takvo što po Ustavu i zakonima naše zemlje, smiju i mogu raditi samo liječnici! Pomoć od strane naših duhovnika tako, sastoji se najviše u tome da vjernika obavijeste o rizicima i postupcima, koji su za korisnike droga značajni za što sigurniju inicijaciju.

Svaki duhovnik Sakramenta Prehoda odgovara za svoj rad i svoja djela, i svaki od njih vodi inicijaciju na način koji mu najbolje odgovara i za koji je najviše kvalificiran vlastitim znanjima i osobnim kvalitetama. Zbog toga se inicijacije i načini tretmana razlikuju od duhovnika do duhovnika. Ali svaki duhovnik snosi punu odgovornost za vjernika u trenutku inicijacije i kvalitetno se brine za njegovu sigurnost, a posebno se, koliko je god to moguće brine i za njegov komfor, kako bi se vjernik osjećao što bolje i što uspješnije prošao inicijaciju.

Isto tako, i svaki vjernik odgovoran je za svoja djela! Inicijaciji se treba podati s punom odgovornošću, a to znači da mora svjesno stajati iza svojih odluka prije, tijekom i nakon inicijacije! Za maloljetne osobe odgovaraju roditelji (otac, majka, ili obojica) ili neka druga osoba, kome je onaj tko se inicijaciji podvrgava punopravno i zakonski povjeren.



INICIJACIJA

U nastavku teksta slijede bitne stavke na koje vjernika treba upozoriti prije inicijacije, kao i osnovni prikaz same inicijacije.

Prije inicijacije vjernik treba potpisati da u nju ulazi na vlastitu odgovornost i da je psihički i fizički zdrav. Duhovnik nema pravne mehanizme da te podatke provjeri, zato sva odgovornost za istinitost tih podataka leži na vjerniku. U slučaju da vjernik prije inicijacije ne preda duhovniku prave podatke, važne za tijek inicijacije i njezinu sigurnost, duhovnik ne može i neće snositi nikakvu odgovornost za vjernika u vrijeme i nakon inicijacije! Vjernik mora biti svjestan kako za inicijaciju mora biti u dobroj psihičkoj i fizičkoj kondiciji jer je ona izvanredno naporna i psihički i fizički! Postoje dokumentirani smrtni slučajevi do kojih je došlo tijekom tretmana ibogainom. Dakako, takvih slučajeva nije bilo tijekom inicijacije u Sakramentu Prehoda jer naši duhovnici ogromne napore ulažu u što kvalitetniji tretman. Bitno je naglasiti kako se spomenuti smrtni slučajevi nisu dogodili zbog ibogaina, već su na njih utjecali eksterni elementi. Konkretno, dokumentirane smrti najčešće su se dogodile kada je tijekom tretmana ibogainom osoba bila bez nadzora pa bi konzumirala heroin, što je posve logično izazvalo smrt! Kako god bilo, zna se za samo pet smrtnih slučajeva tijekom tretmana ibogainom u zadnjih stotinjak godina, koliko se ibogain na zapadu pojavljuje.

Kako bi se na svaki način izbjegao bilo kakav rizik, postoji određeni broj slučajeva kada su duhovnici bili prisiljeni bezuvjetno odbiti inicijaciju. Na primjer, inicijacije su zabranjene za trudnice, starije ljude, srčane bolesnike, shizofrenike. Ti vjernici mogu se pridružiti Sakramentu Prehoda, ali nikako ne mogu i ne smiju proći kroz inicijaciju! Svi ostali moraju već od samih početaka dogovaranja inicijacije bezuvjetno ispoštovati i prihvatiti sve duhovnikove naputke. Samo tako će biti ispunjeni svi uvjeti za sigurnost i uspješnost inicijacije!

Prije početka inicijacije vjernik mora potpisati adekvatne izjave, duhovniku uručiti dobrovoljni prilog s kojim se pokrivaju troškovi inicijacije, isključiti svoj mobitel i predati ga na čuvanje duhovniku, koji će mu ga vratiti nakon završetka inicijacije.

Inicijacija u pravilu započinje ujutro. Kako se pokazalo iz višegodišnjeg iskustva, Vjernik natašte treba konzumirati sredstvo protiv povraćanja kakvo se uzima primjerice prije putovanja autobusom ili avionom, a ubrzo nakon toga, duhovnik će mu dati i Sveti Sakrament - Ibogain. Otprilike nakon nekih 20 do 40 minuta, ibogain počinje djelovati i započinje vrhunac inicijacije. Vjernik na početku inicijacije nipošto ne smije biti pod utjecajem bilo kakvih droga! Preporuča se da bude odjeven u komotnu odjeću koja ga nigdje ne stišće i u kojoj se osjeća ugodno. Nakon konzumacije Svetog Sakramenta, duhovnik, koji će uz njega provesti cijeli proces inicijacije, sugerirati će mu da se udobno namjesti i mirno pričeka da ibogain započne djelovati. Preporuča se da vjerniku ne treba prije samog procesa puniti glavu pričama o onome što slijedi, jer zbog različitosti percipiranja stvari koje su kod svakoga različite nije dobro unaprijed govoriti vjerniku što će mu se "u glavi" događati. Nitko nije na isti način doživio ibogain i svatko će obred percipirati drugačije, sukladno vlastitim potrebama i motivima zbog kojih inicijaciji pristupa. Isto tako, preporuča se da nema potrebe da se vjernik tijekom inicijacije sukobi sa Svetim Sakramentom. Kako bi bolje to objasnili, duhovnici najčešće preporučaju vjernicima da se opuste i priklone onome što dolazi. Najbolje je da mu se puste, kao da plivaju u divljoj rijeci sa okomitim bregovima, brzacima; mogu dakle plivati sa strujom, mogu se približiti jednom ili drugom brzacu, ali nikako ne smiju plivati protiv struje jer sa time ne postiže ništa drugo osim što se bez veze iscrpljuju, i sve teže se održavaju iznad vode, a struja ih usprkos svemu vuče sa sobom. Sve je to, dakako, samo metafora, ali prilično realna.

Za vrijeme inicijacije vjernicima se događaju različite stvari - svatko dobiva ono što mu je iBOGa namijenio. Približno 75% vjernika zapamti vizije koje su im bile namijenjene, ostali ih ne zapamte iako je tijekom inicijacije očito da ih imaju. Te vizije su najbliže slične snovima, zato neki stručnjaci tretiraju ibogain kao oneiričku tvar.

U prvoj fazi svima koji prolaze kroz tu divlju rijeku zajedničko je to da vrlo teško upravljaju motoričkim funkcijama.

Nakon prve faze, započinje druga, kad "snovi" završe. Motorika polagano dolazi pod kontrolu, tijelo je iscrpljeno, a spavanja obično nema i nema. To može biti još dodatno iscrpljujuće, ali tu se ne može ništa učiniti. Ni najjače tablete za spavanje ne pomažu. Najbolje je da vjernik to uzme zdravo za gotovo, jer ne može baš ništa učiniti protiv toga.

U toj fazi jako preporučujemo da vjernik pije velike količine vode. Ne čajeva, Coca Cole, voćnih sokova i sličnih pića, nego obične pitke vode. Može piti i razna izotonična pića, ali samo kao dodatak vodi. Poteškoća je u tome što vjernik u toj fazi ne osjeća ni želju ni potrebu za vodom, zato mora da je pije na silu - a najbolje je da sa sam prisili na to. Velike količine vode potrebno je piti još barem tjedan dana posle inicijacije. Idealno bi bilo piti ekološku čistu i pročišćenu vodu, a ne onu iz slavina.

Psihofizička kondicija vjernika se poslije druge faze obično poboljšava. To poboljšavanje može trajati i nekoliko tjedana.

Ovdje moram naglasiti česte reakcije onih vjernika koji su inicijaciju iskoristili u namjenu prekidanja ovisnosti od droga.

Mnogi od njih uvjereni su kako je prekidanje ovisnosti od droga pomoću ibogaina brzo i bezbolno (ponovo ističem da u Sakramentu Prehoda nikoga ne lijećimo, te da su takve namjere odluka pojedinih vjernika!). Ti ljudi često ne mogu razumjeti da imaju simptome, slične "apstinencijskoj krizi" i uvjereni su (ili samo tako misle) da imaju "krizu". U tim momentima obično zaborave, ili jednostavno si ne mogu pojmiti jer ne znaju, da takve i slične simptome kod inicijacije doživljavaju i oni vjernici koji nikada u životu nisu ni probali bilo koju drogu! Nakon nekih 35 - 40 sati, ponekad npr. ovisnici o drogama osjete nešto nalik na tupu bol u nogama što je česti simptom pri apstinencijskoj krizi i to ih podsjeti na krizu. Na sreću, taj osjećaj boli je kratkotrajan i svakim je satom sve manji i nestaje, pa tada već izliječeni ovisnici vrlo brzo počinju osjećati samo one pozitivne simptome inicijacije i zaborave na ružne osjećaje koji ih podsjećaju na apstinencijsku krizu.

Za bolje razumijevanje slijedi tabela sa znakovima djelovanja ibogaina i "krize" kod zloupotrebe opijata (tabela je napravljena u suradnji sa centrima u kojima se ibogain upotrebljava za prekidanje ovisnosti):

znak simptomi krize ibogain ibogain + opijati
dijareja da ne 3% - 12%,
6 dana kasnije
zijevanje da rijetko rijetko
nosni iscjedak da ne ne

kurja koža da ne rijetko
suze iz očiju da ne ne
raširene zjenice da ne 5% (zmerno)
zimica, drhtavica da ne često
nemir da po 20 sati
nakon ibogaina po 20 sati
nakon ibogaina
povraćanje kronično akutno/uvjetovano sa gibanjem akutno/uvjetovano sa gibanjem
bolovi u mišićima da ne rijetko
trbušni krčevi da ne ne
znojenje da ne 16% - 25%
tjeskoba da ne 3%
nespavanje da da da




Pokazalo se da u primjerima, kad ljudi žele pomoću ibogaina prekinuti zloupotrebu droga, trebaju i sami nešto uraditi na sebi, kako bi postigli željeni efekt. Prije svega trebaju biti svjesni da ibogain pojačava djelotvornost opijata i da se trebaju strpjeti do kraja djelovanja Svetog Sakramenta - a poslije će se njihovo stanje brzo poboljšavati. Razlika između prekida uživanja droga bez ibogaina i sa njim, metaforički bi se možda najbolje mogla interpretirati ovako: Da bi se skinuli "na čisto", dakle bez ičega ili eventualno uz pomoć nekakvih sredstava za smirenje - morate iskopati 1 km dug jarak, a imate samo pijuk i lopatu, ili još češće, samo gole ruke i svoje prste. U slučaju da se s opijata "skidate" uz pomoć ibogaina, za kopanje ćete dobiti rovokopač. Ali morati biti svjesni da se i dalje jarak neće iskopati sam od sebe. Još uvijek morate sjesti u taj rovokopač, naučiti upravljati njime i iskopati jarak, iako će on sasvim sigurno u tom slučaju biti iskopan puno brže i lakše nego da ga kopate s pijukom i lopatom, ili još gore golim rukama! A kopanje jarka još je najbezbolnija metafora za skidanje s heroina. To najbolje znaju svi ovisnici.

Inicijacija obično traje 3 dana, a zato se i zove trodnevna inicijacija (za razliku od pune inicijacije, koja traje 3 mjeseca): ponekad manje, a rijetko više vremena. Nakon inicijacije, poželjno je da vjernici obrate pažnju na nekoliko stvari. Preporučamo da bar tjedan dana nakon inicijacije ne voze automobil ili ne upravljaju nekim drugim strojevima. Nadalje, idealno bi bilo da piju velike količine vode. Preporučuje se, a i poželjno je da posjećuju saune (ali ne predugo!), a blagodatne su i vruće kupke. Sve se to radi kako bi kroz znoj i zadnji ostaci droge - otrova, i fizički izišli iz tijela. Osim toga, na taj način počinje i promjena loših navika, privikavanje na zdrav, novi život. Mnogi vjernici nakon inicijacije promjene i način prehranjivanja pa često započnu jesti zdraviju hranu. Često se dogodi i da vjernici pušaći nakon inicijacije izgube i potrebu za nikotinom. Mnogi su primjeri različitih, napose cijelog spektra pozitivnih promjena u životu vjernika nakon inicijacije! Na sve te pripreme na novi život, vjernike će nakon Svetog sakramenta savjetovati naši duhovnici.

Efekti inicijacije s vremenom ipak prođu, zato je najbolje da ih vjernik odmah upotrebi za realizaciju promjena u svom životu. Ponovne inicijacije su moguće, ali mora proteći barem 33 dana između njih. Praksa je pokazala kako je prva inicijacija učinkovitija od slijedećih, pa se zato preporučuje da se vjernik dobro pripremi na nju. Za dugogodišnje ovisnike preporučuje se da se s duhovnikom već prije prve inicijacije dogovore za njezino ponavljanje (nakon najmanje 33 dana), kada će uz pomoć manje količine Svetog Sakramenta moći dodatno učvrstiti zacrtane ciljeve.



Marko Reza
IBOkybernetes

sacrament@sacrament.kibla.si
+386 41 52 32 07 (pon. - pet. između 9 i 13 sati)



Preporuka: ako dobar prikaz inicijacije Svetim sakramentom Ibogainom u Sakramentu Prehoda na Hrvatskom jeziku, možete pročitati na hrvatskom web zineu na www.zbrdazdola.com, koji se nalazi negdje pri sredini sitea, među pričama. Samo kliknite na žućkasti banner pod naslovom : IBOGAIN - DOP KILLER i pročitajte izravno iskustvo teškog ovisnika koji je već godinu dana čist nakon inicijacije u Sloveniji! (link se nalazi na adresi
http://gornjastubica.com/zbrdazdola/kolumne/ibogain_dopkiller.ht

Nakon 1. maja i graha, dobro dođe malo Orbitrek a

Želite održavati kondiciju i zdravlje uz pomoć fitnessa, ali skeptični ste i oklijevate kada je riječ o odlasku u teretanu? Možda vam nedostaje vremena kako biste uspješno balansirali sve poslovne i privatne obveze, možda se ne osjećate ugodno pokazivati svoje zapušteno tijelo gomili neznanaca? Možda vam je teretana preskupa ili se jednostavno nalazi predaleko od mjesta na kom živite?

U svakom slučaju, nabava opreme za kućno vježbanje može vam se učiniti najsretnijim rješenjem, no ono ima i ozbiljnih nedostataka. Potražili smo mišljenje stručnjaka iz zagrebačkog centra FirstFitness & Squashtower – jednog od najbolje opremljenih mjesta za fitness u Hrvatskoj, sa 70 radnih površina.

Njihovi treneri klijentima pomažu sastaviti individualne programe vježbanja, uzimajući u obzir osobne preference, zdravstveno stanje i razinu fizičke kondicije. Jednog od njih upitali smo što misli o nabavi fitness sprava za vježbanje kod kuće:

"Prije početka vježbanja na bilo kojoj spravi, bez obzira nalazi li se ona u fitness centru ili kod kuće, svakako je preporučljivo konzultirati se s liječnikom i stručnjakom za fitness, jer o zdravstvenom stanju osobe ovisit će intenzitet i vrijeme vježbanja" rekao nam je trener Vibor. S obzirom da rijetki imaju mogućnost zaista dobro opremiti svoj kućni prostor za vježbanje, on osobno protiv je nabavljanja pojedine sprave za rad kod kuće jer smatra da u tom slučaju brzo može doći do zasićenja, dok fitness centri nude raznovrstan i individualno prilagođen program vježbanja.



Ako se želite ozbiljno baviti fitnessom, stručnjaci će vam sigurno preporučiti da to radite na najboljoj dostupnoj opremi i pod nadzorom stručnjaka. No, ako ipak iz nekog od ranije navedenih razloga želite posegnuti za nekim priručnim kućnim rješenjem, najvažnije stvari na koje morate obratiti pozornost su:

- oprema koju kupujete treba biti primjerena vašim interesima i tjelesnom stanju. Trebali biste moći uživati u aktivnostima koje izaberete, ali one bi vam opet trebale pružati dovoljno izazova kako budete napredovali. Sprave kojima ćete se koristiti moraju imati opciju podešavanja opterećenja, brzine i trajanja pri određenoj vrsti vježbe.

- oprema bi trebala uključivati komponente u za aerobik i za trening snage, ali ne treba zapostaviti ni običnu strunjaču za istezanje i rad na abdomenu. Aerobne vježbe – poput trčanja, hodanja vožnje bicikla i sprava koje imitiraju te aktivnosti pomažu pri sagorijevanju masnoća i podižu razinu "dobrog" kolesterola HDL-a, jačajući pritom srce i pluća. U treningu snage koristimo se utezima i strojevima koji se "opiru" našim pokretima, čime jačamo mišiće, kosti i metabolizam te snižavamo "loši" kolesterol LDL. Istezanjem održavamo mišiće i zglobove fleksibilnima, što nas štiti od ozljeda i bolova.

- također, treba imati na umu da kod sprava za fitness najčešće vrijedi pravilo "koliko para, toliko muzike". Kvalitetni i pouzdani proizvodi ne mogu se proizvesti jeftino, tako da je najbolje zaboraviti na razne TV-prodaje koje obećavaju čudesne rezultate za malo uloženog novca



Bez sumnje najpopularnija fitness sprava u posljednje vrijeme je Elliptical Trainer, za koju se u nas uvriježio naziv Orbitrek, koji se ponekad piše kao "Orbi track" ili drugačije. Riječ je o kombinaciji stacionarnog bicikla i pokretne trake, koja se koristi za simulaciju hodanja ili trčanja. Orbitrek nudi kardiovaskularnu vježbu u širokom rasponu jačine i njegova je primarna funkcija poboljšanje rada srca – no, njime se razvijaju i mišići na gornjem i donjem dijelu tijela. Pokreti nogu na ovoj spravi su kružni – iako je riječ o simulaciji kretanja, zapravo "lebdimo" u zraku dok okrećemo pedale.

Istraživanja su pokazala da je Orbitrek, odnosno Elliptical Trainer, najbolja sprava tog tipa na tržištu, upravo zato jer kombinira učinak "trčanja" na traci i "vožnje" bicikla. Trake za trčanje, iako nude veliku energetsku potrošnju u malom vremenskom periodu, danas se sve manje koriste, jer istraživanja su pokazala da pri upotrebi nastaju velika opterećenja na zglobove – posebno gležnjeve, koljena i kukove. Pri tome su moguće ozbiljne ozljede i zato stručnjaci više ne preporučuju upotrebu takvih traka. S druge strane, Orbitrek nudi otprilike istu energetsku potrošnju, ali bez takvog opterećenja na zglobove i zato je nesumnjivo bolji.

Zaključak? Bez obzira odlučite li se za vježbanje u fitness centru ili kod kuće, svakako ranije potražite savjet stručnjaka, jer moguće je da riskirate više nego što biste mogli dobiti. A ako ste ozbiljno naumili dovesti svoje tijelo u red, štednja i potraga za niskim cijenama sasvim sigurno nisu baš najbolje ideje.

Održavanje vagine iliti pičke

Dermatovenerologija je dio medicine koja se bavi infekcijama genitalnog područja. Tu se prije svega misli na infekcije ženskih spolnih organa, pogotovo vagine.
Kao i gastrointestinalni sustav, vagina iliti pička se smatra vanjskim dijelom tijela. Zbog specifičnih uvijeta vagina iliti pička je podložna naseljavanju bakterijama. Međutim, u vagini iliti pički vladaju specifični uvjeti koji pogoduju razvoju acidofilnih bakterija koje predstavljaju normalnu neinfektivnu floru. Takove bakerije luče miječnu kiselinu koja snižava pH vagine i onemogućuje rast i razmnožavanje drugih potencijalno patoloških bakterija, gljivica i praživotinja. Promijena kiselosti vagine iliti pičke može nastupiti u uvjetima menstruacije, diabetesa, ali i korištenjem oralnih kontraceptiva. Tada može doći do razvoja vaginalnih gljivičnih infekcija Candidom albicans.
Neadekvatne higijenske navike ili naprotiv, održavanje higijene neprikladnim sredstvima može uzrokovati infekcije kao što su vulvovaginitis, cervicitis, endometritis, endomiometritis ili tuboovarijalni apsces.
Mikroorganizmi koji obično uzrokuju takve infekcije jesu gljivica Candida albicans, protozoa Trichomonas vaginalis, te bakterije Gardnerella vaginalis, Bacillus fragilis, Clostridium i iznimno opasna Chlamidia. Ova potonja te Trichomonas vaginalis su spolno prenosive! Gardnerella vaginalis kod muškarca može uzrokovati balanopostitis, ali njena prisutnost na penisu iliti kurcu i u mokraćnoj cijevi muškarca obično nije povezana s kliničkim manifestacijama. Dakle, bakteriju nalazimo i kod muškarca i kod žena te je moguć uzajamni prijenos tijekom spolnog odnosa. Važno je naglasiti da sve to nisu nimalo ugodne, niti imalo bezazlene infekcije. Primjerice, infekcije bakterijom Chlamidiom mogu u konačnici, ako se ne liječe, izazvati čak i neplodnost! Stoga ih je neophodno pravodobno otkriti i na vrijeme liječiti i to kod oba partnera. Za liječenje se koriste ginekološki antiinfektivi.

Registar lijekova u RH 2006:

G01 Ginekološki antiinfektivi i antiseptici
G01A Ginekološki antiinfektivi i antiseptici
G01AA Antibiotici
klindamicin – Dalacin V, Klimicin V
nistatin + oksitetraciklin - Geonistin
G01AD Organske kiseline
mliječna kiselina - Vagisan
G01AF Derivati imidazola
ekonazol – Ecalin
klotrimazol – Plimycol, Canesten
metronidazol – Medazol
mikonazol – Rojazol, Gyno-Daktarin
G01AX Ostali antiinfektivi i antiseptici
polikrezulen – Albothyl
povidon-jodid – Betadine
interferon (ljudski, leukocitni, nativni) – Interferonski vagitoriji

Klotrimazol
Klotrimazol se osim kao dermatik koristi u obliku vaginaleta za liječenje vaginalnih infekcija gljivicama. Tijekom liječenja vaginaletama preporučuje se suzdržati od spolnog odnosa zbog moguće infekcije partnera ili reinfekcije. Zbog moguće reinfekcije također se preporučuje istodobno liječenje partnera.
Liječenje vaginaletama se ne provodi tijekom menstrualnog krvarenja i treba ga završiti prije početka mjesečnice.
Registrirani u RH za 2006: Plimycol (PLIVA); Canesten (Bayer Pharma)

Nistatin + oksitetraciklin
Oksitetraciklin je bakteriostatski antibiotik širokog spektra djelovanja. Inhibicijom sinteze bjelančevina oksitetraciklin djeluje bakteriostatski na brojne gram-pozitivne i gram-negativne bakterije, klamidije, rikecije, spirohete i neke protozoe.
Nistatin je antibiotik sa antimikotičkim učinkom. Djeluje fungistatski i fungicidno na Candidu albicans. Ova kombinacija se koristi za lokalno liječenje vulvovaginitisa i cervicitisa uzrokovanih Candidom albicans i ostalim gljivicama i bakterijama osjetljivima na nistatin i oksitetraciklin.
Registrirani u RH za 2006: Geonistin (PLIVA)

Metronidazol
Metronidazol je antimikrobni lijek i antiprotozoik, odnosno antiinfektivni lijek i antiseptik u ginekološkoj primjeni, derivat nitroimidazola. Metronidazol NIJE antibiotik nego antimikrobni kemoterapeutik! Koristi se i sustavno u obliku tableta. Osim na Trichomonas vaginalis, metronidazol djeluje i na bakterije kao što su vrste Clostridium, Bacterioides, a efikasan je i protiv ameba. Mehanizam djelovanja mu se temelji na redukciji nitro skupine u molekuli metronidazola u stanicama bakterija i protozoa. Tako nastala forma lijeka uzrokuje razdradnju DNA bakterija i protozoa. Primjenjen u obliku vaginaleta ne ulazi previše u krvotok pa nema štetne toksičnosti niti sistemskih nuspojava.
Registrirani u RH za 2006: Medazol (BELUPO)