Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 27.05.2018.

PROŠLO JE, A OSTALO JE U SJEĆANJU (2)

4. Spomenici nezaborava

Ima li još gdje spomenika Titu?
Treba ga sačuvati. Treba samo dobro razmisliti o njegovoj lokaciji. Ne bi li bilo adekvatno mjesto za njegovo postavljenje uz JAMU JAZOVKU? – ili na vapi li upravo GOLI OTOK, sa svojim hiljadama žrtava za KAMENOM GLAVOM svog vrhovnog vinovnika?
Tako bi titovci, na mrtvoj straži, mogli pozdravljati eventualno dolazeće ISTOZNAČAJNIKE, a cijeli bi ambijent s poliranim kamenjem u prirodnom kršu bio povijesni simbol moralne kvalitete ljudskog društva dvadesetog stoljeća. Tu su bile u neprobojnom staklu (trezoru) kopija KNJIGE ŽALOSTI s fotodokumentacijom sa potpisima svih ražaloš-ćenih moćnika svijeta s posljednjeg ispraćaja jednog od svojih PREDVODNIKA, hoštaplerski ambicioznoga megalomana, koji je bio samo dovoljno beskrupulozno lukav da u danoj situa-ciji bude PAR INTER PARENS...
Odredi li se jasno princip odabira lokacije, konkurirati će mnoga mjesta za poprsja zaslužnika ...Povijest će i tako zbližiti žrtvu i krvnika.


Da li bi bilo uputno nad pogubilište stavit hrvatske državne insignije? Zar da hrvatski grb pokrije odgovornost za tamošnje hrvatske kosti? Ne bi li bilo ispravnije uz pogubililšte postaviti vijenac poprsja svih onih krvnika koji snose povijesnu odgovornosti za taj zločin? Iako će pogubilišta vjerojatno biti hrvatska svetilišta, neka se ne zaborave krvnici, krvnički simboli i krvnička ideologija.
Najlakše je brzopleto skinuti, brisati – pa to oduvijek krivac najviše želi i pokušava – a onda za izvjesno vrijeme sumnjati, pa potom i tvrditi da ničega nije ni bilo (svjedočanstva su izbrisana). A blaževići, bakarići, šuvarići i drugi, drugi – gi, - gi, ...lideri bivšeg poretka neka uživaju nagrabljene beneficije i dobivaju mirovine, a svojim rovarenjem neka blate državu koja ih još nije pozvala na sud. Koliko državnih organa šutnjom obeščašćuje sebe i one koji su ih s povjerenjem ovlastili da brane hrvatsko biće. Zločini protiv NARODA ne zastare nika-da, a izdaja svoga naroda ne oprašta se nikada.
NEKA SE NE PONOVI – NEKA SE NE ZABORAVI...


5. Spomen – kapitalna izgradnja

Mirnodopskih „spomenika“ ima i u Rijeci. No barem tri ne treba zaboraviti ni ponoviti. To su: koksara u Bakru, brodogradilište u Martinšćici, termo-elektrana u Plominu...Ovo nisu ratne ekološke sabotaže bezimenih realizatora, već one imaju svaka svojega oca...
Oko koksare i njene lokacije bilo je od početka otpora no prevladala je odlučnost: „...koksara se mora graditi! Ja ne dam moju karijeru za Bakar...“
Koksara je izgrađena, te je kao zatornička neman pokazala svoje ralje cijelom eko-sistemu proždirući pomalo sve vitalne elemente jednoga od najkvalitetnijih zaljeva na Jadra-nu, obezvrjeđujući učinkovito zaštićene b a k a r a č k e vinograde i ostale prirodne kvalite-te, historijsku vrijednost staroga grada, turističko-rekreacione lokacije, te pomorske i kupališ-ne mogućnosti u zaštićenom zaljevu.
O koksari i njenim očevima je proliveno dosta tinte pa ovoliko samo za otužno sje-ćanje.
Slično i analogno je bilo s lokacijom remontnoga brodogradilišta. Kad je tadašnji ini-cijator u brodogradnji kategorički odbijajući mišljenje i zahtjev da je Martinšćica upravo bo-gomdani lokalitet na području grada za rekreaciju građana Rijeke Gorskog Kotara, „argu-mentirano“ tražio tu lokaciju za brodogradilište: „Ja sam ovih dana (mjesec je maj) bio u mar-tinšćici. Tamo sam zatekao 6 (šest) kupača i nekoliko djece. NJIH ĆEMO U BOUDUĆNOSTI BESPLATNO PREVOZITI NA UREĐENE PLAŽE NA CRESU !!“
Bez traga nekoj građanskoj vidovitosti za budućnost. Bez spomena nekih dvadeset tisuća ljudi koji prirodno gravitiraju toj primorskoj kupališnoj lokaciji...
Tako i taj čovjek zaslužuje da ga se trajno sjećamo mi, a i naša djeca...
U istu vreću spada i inženjer-meliorator, tada manjeg zagađivača u Plominu, epo-halnim otkrićem da će povišeni dimnjak manje zagađivati već uništenu mikrolokaciju, jer će makar veća količina sumpora (iz povećane proizvodnje) biti raznesena u višoj atmosferi, pa sada umjesto sanacije samoga Plomina imamo razliven problem po većem dijelu istre i šuma Gorskog Kotara. (Trebali bi izgraditi visoki, beskrajno visoki dimnjak, sve do zvjezdanih pros-tora ne bi li „izvukao“ sve ljudske gluposti, barem one sa zločinačkim posljedicama za zemlju i njen život.
Ipak i od navedenih realizacija-problema ima neka korist. Sada se mogu sazivati vi-soko-naučni simpoziji o zagađivanju (uzorke imamo eto tu!), pa neka svi dođu vidjeti i Zaga-đivače i posljedice, a mi ne trebamo ići na skupa putovanja u potrazi za primjerima zločinač-ke ljudske gluposti. Problem će još dugo biti primjerno valjan i dobara podlog za sve moguće DISKUSIJE, jer i tako nitko neće založiti svoj AKADEMSKI VETO u korist zemaljske ekologi-je, a pogotovo ne za tako malu česticu kao što je Hrvatska.
Nema ZOLE, nema OPTUŽUJEM, ne čuje se niti zabranjujem pa nam ostaje vapaj: NE PONOVILO SE – NE ZABORAVILO SE!
Nekad davno u Rijeci je postojao STUP SRAMOTE koji je tada navodno preventivno djelovao da probudi savjest građana. Kad bi, recimo danas, imali takav stup (trebao bi to biti poveći zid) mogli bi na njega stavljati spomen obilježja (ploče i sl.) zaslužnih velikana kakove sam upravo spominjao za spomen prošlosti i upozorenje budućnosti.
Zar je moguće da smije netko prouzročiti toliko ekološkog zla, a mi samo registrira-mo: koksara je zatvorena, elektrana sanirana, brodogradilište dislocirano. A tko će uživati podmirujući troškove sanacija? Pa DOKLE ĆE buduće generacije snositi teret saniranja „biv-šeg zla koje buduće generacije snositi teret saniranja „bivšeg zla koje se može neodgovorno prouzročiti? (Tu spadaju i nova „ratna“ razaranja onih s kojima licemjeri traže dalji suživot).
Prihvate li odgovorni, a Z E L E N I bi trebali biti inicijatori, da se podigne ZID SRAMOTE, doći će neminovno do prepirke o njegovoj lokaciji, zato predlažem da bi on ma-kar privremeno mogao biti uz put BLIZU GRADSKOG DEPONIJA.

Nastavit će se.

Domoljubac - Zvonimir Tomac. iy zbirke 'Šaptaji ćivota'

četvrtak, 17.05.2018.

PROŠLO JE, A OSTALO JE U SJEĆANJU (1)

Svako društvo ima u svojemu trajanju situacije i događaje koje vrjednujemo kao raz-vojno progresivne ili regresivne, no svi su ti događaji dio evolucije toga društva i kao takovi moraju biti uvijek znani (historia magistra vitae est) kao opomena ili potstrek.
Budući da razvoj hrvatskoga društva i države traje već znatno dulje od milenija, to je Hrvatska prošla kroz mnoga iskušenja. Ona davnašnja su zabilježena i komentirana i na njih se još osvrću povjesničari, međutim o događanjima kojih smo mi suvremenici i svjedoci mo-žemo, pa možda i moramo upravo mi iznositi svjedočanstva u kojima će sutra povijest nalazi-ti svoje izvore. Svjedočanstva su subjektivna viđenja, a često i kontradiktorna između dva il više očevidaca što ne znači da su bezvrijedna.
Događanja u hrvatskom društvu u II. i III. Trećini dvadesetog vijeka su naročito zna-čajna po radikalnim promjenama u društvenim opredjeljenjima i samoj državnoj formi. Nakon sudbinskih odluka 1102. zajednica s Mađarima, 1527. zajednica s Austrijancima, 1918. zaje-dnica Srba, Hrvata i Slovenaca – dolazi klimaks novih kušnji kao porođajnih muka – 1939. Traženje modusa vivendi još u zajedništvu, 1941. Razdvajanje zajedništva u vihoru rata, 1945. Novo zajedništvo u „bratstvu i jedinstvu“ – pred konačnu sudbinsku odluku1990. O osamostaljenju s vlastitom puškom, kesom i sudbinom.
Sedamdesetogodišnji period od 1918. do 1989. te u njemu intervali od 1918. Do 1941. Zatim od 1941. Do 1945. Pa od 1945 do 1989. Će biti još mnogo osvjetljavani s raznih uglova, jer se u njima porađalo za Hrvatsku novo državno uređenje kao trajan svjetski sub-jektivitet sa općesvjetskim mirnodopskim priznanjem suvereniteta i državnosti. Što će povi-jest ocijeniti u tom periodu, za konačni cilj – ZA HRVSTKU DRŽAVU – kao produktivno, a što kao kontraproduktivno, moramo prepustiti povijesti, a svjedočanstva prezentirati po moguć-nosti SINE IRA ET STUDIO. U stvarnosti svjedoci smo iznošenja ne samo raznolikog viđenja događaja, nego i potpuno lažno iskonstruiranih podataka. Takove laži neuputno je nijemo ignorirati, baš kao i čekati da se istina sama probije, odnosno da je NETKO DRUGI objelo-dani.
Nema sumnje da je za predočavanje „bjelokosne kule Jugoslavije“ Beograd utrošio veoma mnogo truda, vremena i sredstva (kao i mafija za lažni image) pa i za raskrinkavanje laži treba sredstva i vremena tim više što nema ni jednog područja gdje nije tendencionalna laž, prevara i zataja bila poturana vlastitom narodu i svijetu.
Slijedeći opisi su fragmenti iz naše stvarnosti, a ovaj napis je moje viđenje događaja, kako sam ih doživio, ne pretendirajući da se i drugi s navedenim slože...


1. Pogibija potencijalnih intelektualaca

U ratnim stradanjima se broje općenito mrtvi (oni su žrtve rata). Kvaliteta mrtvih se ne iskazuje, niti statistički obrađuje, pa tako nisam nigdje čitao o kvaliteti mrtvih u tzv. narod-nooslobodilačkom ratu (antifašističkoj borbi) 1941.-1945. Ipak znam da je u tom ratu poginulo mnoštvo vrijednih mladića, đaka, studenata (potencijalnih intelektualaca) koji su kao idealni komunisti il nekomunisti bili u prvim redovima i prvi pred mecima da bi pokazali kako se gine za „slobodu“. Naravno bio je samo slučaj (ili možda pravilo) što su isti bili po porijeklu HRVATI i poginuli su na antifašističkoj strani. Očuvali su se oni drugi možda manje idealisti no sasvim prikladni da se između njih mogu regrutirati pouzdani suradnici, pripuzi, prirepci vrhovnom lideru.
Svjesno pak likvidiranje HRVATA domobrana domobrana-đaka (onih koje je „nacio-nalistička NDH sačuvala od ratnih pogibija za hrvatsku budućnost) u MARŠU SMRTI nakon završetka rata, na putu od Slovenije do Srbije, trebala je samo dovršiti ono što je zdušno obavljano tijekom borbe. Valjda radi ravnoteže da nakon borbe ne bude intelektualaca. Ta-kovi uopće ne trebaju društvu s posvećenim centralnim komitetom i nepogrješivim sekreta-rom. Intelektualci mogu biti samo smetnja poslušnosti, jer bi mogli smisliti još kakovu demok-raciju, a kad se uspješno rješavalo vlastitih (hrvatskih komunista) intelektualaca bilo bi neop-rostivo čuvati „neprijateljske“. Uostalom zar nije KATINSKA ŠUMA i SIBIRSKO PROGONSTVO zoran pokazatelj kako VELIKI BRAT rješava sličan problem. A je li ikad itko sudio pobjedniku? Tko će i pitati pobjednika za mrtve HRVATE. Doista nitko – barem ne pr-vih 45 godina... No ipak POVIJEST postaje znatiželjna: TKO I ZAŠTO JE LIKVIDIRAO HRVATSKE INTELEKTUALCE?
Do odgovora na to pitanje: NEKA SE NE PONOVI – NEKA SE NE ZABORAVI.


2. Antifašističke sabotaže

U antifašističkoj borbi bilo je i obilno „antifašističkih akcija protiv imovine. Činilo se na su sve te akcije bile više propagandno, spektakularno zastrašujuće nego borbeno učinko-vite (ni jedna armija nije zbog sabotaže zaustavljena ili poražena nego tek malo usporena. Rijeke s porušenim mostovima su forsirane, minirane pruge osposobljene).
Međutim, sve ratne sabotaže imaju uvijek značajan mirnodobski učinak , što nije odmah ni shvaćeno, tek kad naknadno vidimo neki srušeni objekat, ako nije imao vojno zna-čenje pa nije niti 50 godina kasnije popravljen, shvatimo pravo dugoročno zlo sabotaže koje spada u kategoriju RATNIH ZLOČINA, za koje se odgovara.
Tim sabotažama, kao uspješnim antifašističkim akcijama podignuti su mnogi parti-zanski spomenici (još jedna LAŽ I PIJESAK U OČI ZAVEDENIM HEROJIMA), a da često im se zaboravlja pravo značenje.
Tako prolaznik uz spomenik sabotažama željezničara partizana u RIJECI jedva da mu zna pravo značenje, dok meni kraj njega i danas jasno odzvanja partizanski rušilački pok-lić: - HORUK, HRVATSKA PRUGO...HOOORUK!
Koliko treba tim davnašnjim akcijama dati ili ne dati antifašističke boje, može biti stvar shvaćanja ili ukusa, no objektivno je to bilo uništavanje hrvatske imovine u borbi PROTIV HRVATSKE (čemu je čini se jedino g. A. Đapić dao ispravnu ocjenu, a potvrđuje ga aktualno, recentno, bjesomučno, ratno-zločinačko rušenje hrvatskih bolnica, škola, crkava, muzeja, sela pa i samih hrvatskih kuća, iako se uz granate ne čuje ono značajno: HOOORUK HRVATSKA...imovina).
Zato je vrijedno sjećanje na te poruke neprekidno osvježavati: DA SE NE PONOVI – DA SE NE ZABORAVI...

Nastavit će se.

Domoljubac - Zvonko Tomac, iz zbirke 'Šaptaji života'

<	svibanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters