4. Spomenici nezaborava
Ima li još gdje spomenika Titu?
Treba ga sačuvati. Treba samo dobro razmisliti o njegovoj lokaciji. Ne bi li bilo adekvatno mjesto za njegovo postavljenje uz JAMU JAZOVKU? – ili na vapi li upravo GOLI OTOK, sa svojim hiljadama žrtava za KAMENOM GLAVOM svog vrhovnog vinovnika?
Tako bi titovci, na mrtvoj straži, mogli pozdravljati eventualno dolazeće ISTOZNAČAJNIKE, a cijeli bi ambijent s poliranim kamenjem u prirodnom kršu bio povijesni simbol moralne kvalitete ljudskog društva dvadesetog stoljeća. Tu su bile u neprobojnom staklu (trezoru) kopija KNJIGE ŽALOSTI s fotodokumentacijom sa potpisima svih ražaloš-ćenih moćnika svijeta s posljednjeg ispraćaja jednog od svojih PREDVODNIKA, hoštaplerski ambicioznoga megalomana, koji je bio samo dovoljno beskrupulozno lukav da u danoj situa-ciji bude PAR INTER PARENS...
Odredi li se jasno princip odabira lokacije, konkurirati će mnoga mjesta za poprsja zaslužnika ...Povijest će i tako zbližiti žrtvu i krvnika.
Da li bi bilo uputno nad pogubilište stavit hrvatske državne insignije? Zar da hrvatski grb pokrije odgovornost za tamošnje hrvatske kosti? Ne bi li bilo ispravnije uz pogubililšte postaviti vijenac poprsja svih onih krvnika koji snose povijesnu odgovornosti za taj zločin? Iako će pogubilišta vjerojatno biti hrvatska svetilišta, neka se ne zaborave krvnici, krvnički simboli i krvnička ideologija.
Najlakše je brzopleto skinuti, brisati – pa to oduvijek krivac najviše želi i pokušava – a onda za izvjesno vrijeme sumnjati, pa potom i tvrditi da ničega nije ni bilo (svjedočanstva su izbrisana). A blaževići, bakarići, šuvarići i drugi, drugi – gi, - gi, ...lideri bivšeg poretka neka uživaju nagrabljene beneficije i dobivaju mirovine, a svojim rovarenjem neka blate državu koja ih još nije pozvala na sud. Koliko državnih organa šutnjom obeščašćuje sebe i one koji su ih s povjerenjem ovlastili da brane hrvatsko biće. Zločini protiv NARODA ne zastare nika-da, a izdaja svoga naroda ne oprašta se nikada.
NEKA SE NE PONOVI – NEKA SE NE ZABORAVI...
5. Spomen – kapitalna izgradnja
Mirnodopskih „spomenika“ ima i u Rijeci. No barem tri ne treba zaboraviti ni ponoviti. To su: koksara u Bakru, brodogradilište u Martinšćici, termo-elektrana u Plominu...Ovo nisu ratne ekološke sabotaže bezimenih realizatora, već one imaju svaka svojega oca...
Oko koksare i njene lokacije bilo je od početka otpora no prevladala je odlučnost: „...koksara se mora graditi! Ja ne dam moju karijeru za Bakar...“
Koksara je izgrađena, te je kao zatornička neman pokazala svoje ralje cijelom eko-sistemu proždirući pomalo sve vitalne elemente jednoga od najkvalitetnijih zaljeva na Jadra-nu, obezvrjeđujući učinkovito zaštićene b a k a r a č k e vinograde i ostale prirodne kvalite-te, historijsku vrijednost staroga grada, turističko-rekreacione lokacije, te pomorske i kupališ-ne mogućnosti u zaštićenom zaljevu.
O koksari i njenim očevima je proliveno dosta tinte pa ovoliko samo za otužno sje-ćanje.
Slično i analogno je bilo s lokacijom remontnoga brodogradilišta. Kad je tadašnji ini-cijator u brodogradnji kategorički odbijajući mišljenje i zahtjev da je Martinšćica upravo bo-gomdani lokalitet na području grada za rekreaciju građana Rijeke Gorskog Kotara, „argu-mentirano“ tražio tu lokaciju za brodogradilište: „Ja sam ovih dana (mjesec je maj) bio u mar-tinšćici. Tamo sam zatekao 6 (šest) kupača i nekoliko djece. NJIH ĆEMO U BOUDUĆNOSTI BESPLATNO PREVOZITI NA UREĐENE PLAŽE NA CRESU !!“
Bez traga nekoj građanskoj vidovitosti za budućnost. Bez spomena nekih dvadeset tisuća ljudi koji prirodno gravitiraju toj primorskoj kupališnoj lokaciji...
Tako i taj čovjek zaslužuje da ga se trajno sjećamo mi, a i naša djeca...
U istu vreću spada i inženjer-meliorator, tada manjeg zagađivača u Plominu, epo-halnim otkrićem da će povišeni dimnjak manje zagađivati već uništenu mikrolokaciju, jer će makar veća količina sumpora (iz povećane proizvodnje) biti raznesena u višoj atmosferi, pa sada umjesto sanacije samoga Plomina imamo razliven problem po većem dijelu istre i šuma Gorskog Kotara. (Trebali bi izgraditi visoki, beskrajno visoki dimnjak, sve do zvjezdanih pros-tora ne bi li „izvukao“ sve ljudske gluposti, barem one sa zločinačkim posljedicama za zemlju i njen život.
Ipak i od navedenih realizacija-problema ima neka korist. Sada se mogu sazivati vi-soko-naučni simpoziji o zagađivanju (uzorke imamo eto tu!), pa neka svi dođu vidjeti i Zaga-đivače i posljedice, a mi ne trebamo ići na skupa putovanja u potrazi za primjerima zločinač-ke ljudske gluposti. Problem će još dugo biti primjerno valjan i dobara podlog za sve moguće DISKUSIJE, jer i tako nitko neće založiti svoj AKADEMSKI VETO u korist zemaljske ekologi-je, a pogotovo ne za tako malu česticu kao što je Hrvatska.
Nema ZOLE, nema OPTUŽUJEM, ne čuje se niti zabranjujem pa nam ostaje vapaj: NE PONOVILO SE – NE ZABORAVILO SE!
Nekad davno u Rijeci je postojao STUP SRAMOTE koji je tada navodno preventivno djelovao da probudi savjest građana. Kad bi, recimo danas, imali takav stup (trebao bi to biti poveći zid) mogli bi na njega stavljati spomen obilježja (ploče i sl.) zaslužnih velikana kakove sam upravo spominjao za spomen prošlosti i upozorenje budućnosti.
Zar je moguće da smije netko prouzročiti toliko ekološkog zla, a mi samo registrira-mo: koksara je zatvorena, elektrana sanirana, brodogradilište dislocirano. A tko će uživati podmirujući troškove sanacija? Pa DOKLE ĆE buduće generacije snositi teret saniranja „biv-šeg zla koje buduće generacije snositi teret saniranja „bivšeg zla koje se može neodgovorno prouzročiti? (Tu spadaju i nova „ratna“ razaranja onih s kojima licemjeri traže dalji suživot).
Prihvate li odgovorni, a Z E L E N I bi trebali biti inicijatori, da se podigne ZID SRAMOTE, doći će neminovno do prepirke o njegovoj lokaciji, zato predlažem da bi on ma-kar privremeno mogao biti uz put BLIZU GRADSKOG DEPONIJA.
Nastavit će se.
Domoljubac - Zvonimir Tomac. iy zbirke 'Šaptaji ćivota'
Post je objavljen 27.05.2018. u 15:44 sati.