Svako društvo ima u svojemu trajanju situacije i događaje koje vrjednujemo kao raz-vojno progresivne ili regresivne, no svi su ti događaji dio evolucije toga društva i kao takovi moraju biti uvijek znani (historia magistra vitae est) kao opomena ili potstrek.
Budući da razvoj hrvatskoga društva i države traje već znatno dulje od milenija, to je Hrvatska prošla kroz mnoga iskušenja. Ona davnašnja su zabilježena i komentirana i na njih se još osvrću povjesničari, međutim o događanjima kojih smo mi suvremenici i svjedoci mo-žemo, pa možda i moramo upravo mi iznositi svjedočanstva u kojima će sutra povijest nalazi-ti svoje izvore. Svjedočanstva su subjektivna viđenja, a često i kontradiktorna između dva il više očevidaca što ne znači da su bezvrijedna.
Događanja u hrvatskom društvu u II. i III. Trećini dvadesetog vijeka su naročito zna-čajna po radikalnim promjenama u društvenim opredjeljenjima i samoj državnoj formi. Nakon sudbinskih odluka 1102. zajednica s Mađarima, 1527. zajednica s Austrijancima, 1918. zaje-dnica Srba, Hrvata i Slovenaca – dolazi klimaks novih kušnji kao porođajnih muka – 1939. Traženje modusa vivendi još u zajedništvu, 1941. Razdvajanje zajedništva u vihoru rata, 1945. Novo zajedništvo u „bratstvu i jedinstvu“ – pred konačnu sudbinsku odluku1990. O osamostaljenju s vlastitom puškom, kesom i sudbinom.
Sedamdesetogodišnji period od 1918. do 1989. te u njemu intervali od 1918. Do 1941. Zatim od 1941. Do 1945. Pa od 1945 do 1989. Će biti još mnogo osvjetljavani s raznih uglova, jer se u njima porađalo za Hrvatsku novo državno uređenje kao trajan svjetski sub-jektivitet sa općesvjetskim mirnodopskim priznanjem suvereniteta i državnosti. Što će povi-jest ocijeniti u tom periodu, za konačni cilj – ZA HRVSTKU DRŽAVU – kao produktivno, a što kao kontraproduktivno, moramo prepustiti povijesti, a svjedočanstva prezentirati po moguć-nosti SINE IRA ET STUDIO. U stvarnosti svjedoci smo iznošenja ne samo raznolikog viđenja događaja, nego i potpuno lažno iskonstruiranih podataka. Takove laži neuputno je nijemo ignorirati, baš kao i čekati da se istina sama probije, odnosno da je NETKO DRUGI objelo-dani.
Nema sumnje da je za predočavanje „bjelokosne kule Jugoslavije“ Beograd utrošio veoma mnogo truda, vremena i sredstva (kao i mafija za lažni image) pa i za raskrinkavanje laži treba sredstva i vremena tim više što nema ni jednog područja gdje nije tendencionalna laž, prevara i zataja bila poturana vlastitom narodu i svijetu.
Slijedeći opisi su fragmenti iz naše stvarnosti, a ovaj napis je moje viđenje događaja, kako sam ih doživio, ne pretendirajući da se i drugi s navedenim slože...
1. Pogibija potencijalnih intelektualaca
U ratnim stradanjima se broje općenito mrtvi (oni su žrtve rata). Kvaliteta mrtvih se ne iskazuje, niti statistički obrađuje, pa tako nisam nigdje čitao o kvaliteti mrtvih u tzv. narod-nooslobodilačkom ratu (antifašističkoj borbi) 1941.-1945. Ipak znam da je u tom ratu poginulo mnoštvo vrijednih mladića, đaka, studenata (potencijalnih intelektualaca) koji su kao idealni komunisti il nekomunisti bili u prvim redovima i prvi pred mecima da bi pokazali kako se gine za „slobodu“. Naravno bio je samo slučaj (ili možda pravilo) što su isti bili po porijeklu HRVATI i poginuli su na antifašističkoj strani. Očuvali su se oni drugi možda manje idealisti no sasvim prikladni da se između njih mogu regrutirati pouzdani suradnici, pripuzi, prirepci vrhovnom lideru.
Svjesno pak likvidiranje HRVATA domobrana domobrana-đaka (onih koje je „nacio-nalistička NDH sačuvala od ratnih pogibija za hrvatsku budućnost) u MARŠU SMRTI nakon završetka rata, na putu od Slovenije do Srbije, trebala je samo dovršiti ono što je zdušno obavljano tijekom borbe. Valjda radi ravnoteže da nakon borbe ne bude intelektualaca. Ta-kovi uopće ne trebaju društvu s posvećenim centralnim komitetom i nepogrješivim sekreta-rom. Intelektualci mogu biti samo smetnja poslušnosti, jer bi mogli smisliti još kakovu demok-raciju, a kad se uspješno rješavalo vlastitih (hrvatskih komunista) intelektualaca bilo bi neop-rostivo čuvati „neprijateljske“. Uostalom zar nije KATINSKA ŠUMA i SIBIRSKO PROGONSTVO zoran pokazatelj kako VELIKI BRAT rješava sličan problem. A je li ikad itko sudio pobjedniku? Tko će i pitati pobjednika za mrtve HRVATE. Doista nitko – barem ne pr-vih 45 godina... No ipak POVIJEST postaje znatiželjna: TKO I ZAŠTO JE LIKVIDIRAO HRVATSKE INTELEKTUALCE?
Do odgovora na to pitanje: NEKA SE NE PONOVI – NEKA SE NE ZABORAVI.
2. Antifašističke sabotaže
U antifašističkoj borbi bilo je i obilno „antifašističkih akcija protiv imovine. Činilo se na su sve te akcije bile više propagandno, spektakularno zastrašujuće nego borbeno učinko-vite (ni jedna armija nije zbog sabotaže zaustavljena ili poražena nego tek malo usporena. Rijeke s porušenim mostovima su forsirane, minirane pruge osposobljene).
Međutim, sve ratne sabotaže imaju uvijek značajan mirnodobski učinak , što nije odmah ni shvaćeno, tek kad naknadno vidimo neki srušeni objekat, ako nije imao vojno zna-čenje pa nije niti 50 godina kasnije popravljen, shvatimo pravo dugoročno zlo sabotaže koje spada u kategoriju RATNIH ZLOČINA, za koje se odgovara.
Tim sabotažama, kao uspješnim antifašističkim akcijama podignuti su mnogi parti-zanski spomenici (još jedna LAŽ I PIJESAK U OČI ZAVEDENIM HEROJIMA), a da često im se zaboravlja pravo značenje.
Tako prolaznik uz spomenik sabotažama željezničara partizana u RIJECI jedva da mu zna pravo značenje, dok meni kraj njega i danas jasno odzvanja partizanski rušilački pok-lić: - HORUK, HRVATSKA PRUGO...HOOORUK!
Koliko treba tim davnašnjim akcijama dati ili ne dati antifašističke boje, može biti stvar shvaćanja ili ukusa, no objektivno je to bilo uništavanje hrvatske imovine u borbi PROTIV HRVATSKE (čemu je čini se jedino g. A. Đapić dao ispravnu ocjenu, a potvrđuje ga aktualno, recentno, bjesomučno, ratno-zločinačko rušenje hrvatskih bolnica, škola, crkava, muzeja, sela pa i samih hrvatskih kuća, iako se uz granate ne čuje ono značajno: HOOORUK HRVATSKA...imovina).
Zato je vrijedno sjećanje na te poruke neprekidno osvježavati: DA SE NE PONOVI – DA SE NE ZABORAVI...
Nastavit će se.
Domoljubac - Zvonko Tomac, iz zbirke 'Šaptaji života'
Post je objavljen 17.05.2018. u 13:08 sati.